Kako se ponašate kad objektivno napravite glupost?
Meni se, barem u teoriji, najviše sviđa nešto čemu bih dala radni naslov George Michael reakcija ili, u prijevodu, skužiš da si napravio nešto što nisi trebao, ispričaš se, ako je potrebno i objasniš o čemu se radilo, naučiš lekciju i kreneš dalje. Baš onako kako je Đorđe učinio kad su ga uhvatili u hm-hm pozi s dečkićem u nekom losangeleskom javnom zahodu prije koju godinicu. Postoji, recimo, i Milan Bandić reakcija, koja se sastoji od pretjerane drame, posipanja pepelom, razbacivanja biblijskim citatima i glasnog kajanja uz istovremene napade na one koji se uopće usude primijetiti da ste složili sranjce. Baš kao što je to naš gradonačelnik učinio kad je, veseo i prpošan, udario tuđi auto i zbrisao s mjesta nesreće. Pa onda postoji i Anto Kovačević reakcija, koja kaže ispričat ću se ako sam kriv, ali to je nemoguće, jerbo sam uvijek u pravu i već klasičan primjer njegovih riječi upućenih jednoj dami u Saboru i dovođenje iste u direktnu vezu s ležajevima, prostirkama i madracima. Ili, recimo, Anto Đapić reakcija za one koji su uhvaćeni u nedjelu, no tvrdokorno ga odbijaju priznati pod parolom tko prizna, pola mu se doda, uz insinuacije da je Njegovo Savršenstvo bezgriješno, a da njegove eventualne, možebitne i mikroskopski sitne greškice uviđaju tek zločesti ljubomornici željni blaćenja Savršenog lika i djela. Morate priznati da je u tom kontekstu prepisivanje magisterija zaista minoran prekršaj. Ako mislite drugačije, propitajte svoje osjećaje prema Anti. Bit će da su bezrazložno opaki. Posebno je dražesna Hugh Grant reakcija, koja kaže ne reci ni bu ni ba, nego u prvi plan gurni svoje najbliže, koji će ti sve javno oprostiti. Sjetite se samo kako ga je njegova bivša dugogodišnja ljubav nježno grlila pred novinarima nakon što su ga pronašli u sličnoj pozi kao i Georgea Michaela, no ne u zahodu, već u autu i ne s dečkićem, nego s damom koja je naplaćivala svoje usluge. Da ne mislite da je to sve, postoji i Milas reakcija, čije je polazište toliko sam glup da ne kužim da sam glup, nego sam ponosan na svoje gluposti i naravno da se neću ispričati, kad nemam zbog čega. Recimo, mi jadnici koji smo bili dovoljno glupi da završimo faks nikad nismo dobili naknadno očitovanje o legendarnoj izjavi da nam mozak vrijedi dvije marke po kili, osim što bi se spomenuti gospodin ipak mogao ponovno obratiti javnosti i preračunati nam cijenu alata u eure, budući da smo mi preglupi da to učinimo sami.
E, sad. Kao što rekoh, najviše mi se sviđa varijanta ispričaj se, ne ponovi i nastavi svoj život, trudeći se ne ponoviti grešku ali ipak mi se ponekad dogodi da me još danima muči ako nešto zeznem, čak i ako svima koji s tim imaju veze sve na vrijeme objasnim i ako objektivno ne dođe ni do kakvih problema. Nešto slično dogodilo mi se relativno nedavno. Znate onaj feeling kad izgovorite neku ultrasupermegaekstra neprimjerenu rečenicu i pikosekundu nakon što posljednje slovce izleti iz vaših brzopletih usta poželite da se otvori zemlja, da vas odnese neki brzinski uragan ili barem da vladate sposobnošću hipnoze kako biste treptajem oka uvjerili sugovornike da su sve samo sanjali? Eh, da. Tako je i yours truly uspjela izreći glupost, ali joj to, naravno, nije bilo dovoljno, nego ju je i ponovila, pa i dodatno pojasnila, da slučajno ne bi bilo zabune. A kad je skužila, nakon dobrih par minuta, odvrtila si je u glavi sve zemljo-otvori-se scenarije, zasukala rukave, došla do onih dvoje ljudi koji su je vjerojatno promatrali u čudu, objasnila grešku, ispričala se i ispravila propust. Što je najbitnije, ljudi su bili toliko velikodušni da su joj istog trena odgovorili ma, ne brini, sve je u redu i još k tome toliko pristojni da zvuče sasvim uvjerljivo, a što su zaista mislili nećemo nikad saznati - barem se nadam. Međutim, yours truly je još neko vrijeme intenzivno razmišljala o cijeloj situaciji, pa i dan-danas, kad je već prošlo neko vrijeme, malo je štrecne ispod rebara kad je se sjeti.
Je l' se to stručno zove opsesija or what?
A da sve ne ostane na razini apstraktno-anonimne gluposti, podijelit ću s vama jednu omanju, skroz frišku. Bili smo prošli tjedan u Crikvenici, ja službeno, a nasljednica i mužić u misiji uživanje prije svega. I tako, vraćamo se kući starom cestom - uvijek se vozimo starom cestom jer je puno ljepša od autoputa, nikad nema prometa i imamo gdje stati, što nam je izuzetno važno - i stanemo u Severinu. Ono, da popijemo kavicu i promijenimo pelenu. I tako, mužić uzme bebin ruksak i svoj bubreg, ja uzmem nasljednicu i svoju torbicu, lijepo zatvorim, dapače, zaključam vrata (pogađate, nemamo centralno zaključavanje) i, ničim izazvana, uputim pogled na onu dasku iznad stražnjeg sjedala na kojoj vidim, koga ili što, ključeve. Zaključane unutra. A duplikati su nam u Zagrebu, lijepo i uredno složeni sa svim drugim ključevima.
I kaj sad? Zovem ja svog tatu, objasnim mu situaciju i pitam je l' da provaljujemo u auto ili ćeš nam dofurat' ključeve, na što on zgroženo odgovara da će nam, naravno, dofurat' ključeve i da se vidimo za sat i pol. Ne moram vam ni reći da smo u nekad popularnoj birtiji ovaj put bili jedini gosti, osim jednog lokalnog alkosa koji je ionako došao s nogu popiti nekaj žestokoga, što je na brzaka i obavio, pa smo pijuckali kavice, šetuckali kafićem, mijenjali pelene, išli u parkić, razgledavali centar mjesta (no comment, no comment, no comment) i ponovno se vraćali za naš stol, a sve na neizrečeno ali vidljivo čuđenje konobara i čistačice.
Kad su moji konačno stigli - jer, naravno, baka nije mogla izdržati da ne dođe vidjeti unučicu, pa se pridružila didi - umjesto da popijemo piće i brisnemo u Zagreb, moja mama je konobaru i čistačici odmah ispričala što se dogodilo, a oni su uložili velik napor da nas pri odlasku pozdrave bez vidljivog smijuljenja.
Mislim da me pri pomisli na ovu Glupost (molim da obratite pažnju na veliko početno slovo) neće ništa previše štrecnuti kad je se sjetim, ali da ću je pamtiti, hoću. Ziher.
Post je objavljen 13.06.2005. u 13:32 sati.