četvrtak, 31.03.2005.

Promjene stalne, smjer (ne)poznat

Kad smo muzic i ja poceli hodati, na jednom od nasih prvih izlazaka, kasnog ljeta nije vazno koje godine koka se, naravno, upicanila u svoje lagane ljetne GFF trapke koje je upravo kupila u New Yorku, usku CK majicu iz istog grada i seksi crne DKNY sandalice s vrtoglavom petom i par uskih remencica, kupljene specijalno zbog gorespomenutih trapki. I naravno da joj je vrlo brzo postalo hladno, sto je pokusala sakriti, no kad je pocelo spontano kihanje, novopeceni decko, inace jako razumno odjeven u kosulju dugih rukava i jaknu, isprsio se i nakon kraceg nagovaranja tom istom jaknom zagrijao svoju modno osvijestenu pratilju.

Razgovor je tekao otprilike ovako:
- Je l' ti hladno?
- Ma nije - odgovaram, nadajuci se da je dovoljno kratkovidan da nece vidjeti kako sam se najezila (nosi naocale).
- Sigurno?
- Sigurno. (Aaaaa-pci-ha!)
- Ali, kises! Sto posto ti je hladno.
- Pa, mislim, mozda malo.
- Evo ti moja jakna.
- Ma ne, ne dolazi u obzir.
- Zasto!?
- Pa zato jer sam si sama kriva kaj sam se prelagano obukla, neces se ti valjda smrzavati zbog mene.
- Kajgod, meni nikad nije hladno, ja sam ti naviknut na hladnocu - ponosno izjavljuje, a buduci da je bio dugogodisnji profesionalni (a i vrhunski - jaaako puno puta prvak Hrvatske, clan drzavne reprezentacije i sve u tom stilu - nemojte mi zamjeriti, moram si malo hvaliti muzica) sportas u jednom zimskom sportu, moze mu se vjerovati. I tako sam ja, s odredjenom dozom nelagode, uzela njegovu jaknu i prestala kihati.

U njegovom tadasnjem stanu je meni uvijek bilo prehladno, iako sam bila ubundana u pulovere, a on se setkao u boksericama i majcama kratkih rukava i zalio na vrucinu. Kod mene doma, gdje je meni bilo ugodno, on se kuhao.

Ja sam bila tip koji je u stanju nakrcati cijelu pastetu ili sirni namaz na komad peciva i zatim ga jos toliko zatrpati sunkicom i drugim delicijama da se pod ogromnom hrpom svega i svacega jedva nazirao. On je, naprotiv, uvijek mazao tanke slojeve, na koje bi stavio tek malo sunke i eventualno komadic sira.

Mene je uvijek smetao suhi zrak u njegovom stanu, jedva sam disala i stalno sam koristila razne preparate za ovlazivanje nosne sluznice. Njemu je zrak uvijek bio ok.

Ja sam bila nocni tip i mogla sam raditi do pet ujutro ako je trebalo, a on bi zakrmio oko ponoci i vrlo brzo poceo glasno hrkati.

Ja sam obozavala odjecu i imala je na tone, uglavnom sve neke lude marke kupljene na putovanjima po cijelom svijetu, dok je za njega obleka bila ono kaj stavis na sebe da ti nije zima i ne hodas po ulici gol.


Koju godinu kasnije...

Temperatura u stanu nam je namjestena na 22 stupnja - kao fol zbog nasljednice. Zapravo, ja hodam u majicicama, a muzicu je stalno hladno.

Pocela sam jesti sendvice kojima se dobro vidi kruh kao podloga, dok muzic na svoje pecivo nakrca toliko hrane da mu pecivo sluzi tek za drzanje ravnoteze svih tih namirnica.

Zrak u stanu mi je postao skroz ok. No, muzic je odlucio kupiti ovlazivac zraka, a na njegovom nocnom ormaricu nalazi se sprej za ovlazivanje sluznice nosa.

Ja sam i dalje nocni tip, no ipak vise nemrem radit' do pet ujutro. Muzic, naprotiv, ima energije za dvoje i sve kasnije ide spavati.

Njegov ormar sad je prekrcan, a o markicama i mjestima gdje je sva ta odjeca kupljena necu ni poceti pricati. U njemu doslovce vise nema mjesta ni za dodatni par sokni. Moj je poluprazan: samo je cetvrtina vjesalica zauzeta, zatim dodje puno praznih, koje tek cekaju da na njih doleprsaju neke krpice, a na kraju su njegove stvari koje su pronasle izbjeglistvo u mom ormaru, buduci da u ormaru njihovog vlasnika za njih jednostavno nema prostora.


Hocu reci... Ne cini li vam se da se pretvaramo jedno u drugo!?

Ako dodje do nekih bitnijih anatomskih promjena, javit cu vam na vrijeme.

srijeda, 23.03.2005.

Opsjednutost suncem

Opsjednutost suncem, ne Suncem, dakle ne astronomska, nego uzivalacka opsjednutost. I ne pricam o pretezno bljedolikim turistima koji se danonocno prze kako bi se kuci vratili prekrasne tamnocrvene boje, perutave koze i bolnih opeklina (o njima cemo na ljeto), nego o ljudima koji umjereno uzivaju na suncu (ne na Suncu).

Zapravo mi je to upalo u oci prije par dana: u Austriji, koja je objektivno nesto hladnije klime od Hrvatske, u svakoj se trgovini namjestajem nude ogromni i fantasticno opremljeni programi ljetnog namjestaja za vrtove i terase, kao i tende koje su sve od reda prekrasne, na kucna vam vrata gotovo svakodnevno stizu prospekti sa zaista niskim cijenama svega sto je potrebno da se izvalite u ugodnu poluhladovinu, a kad smo prije dva ljeta letjeli u Innsbruck, iz zraka smo vidjeli da ogroman broj kuca u tom lijepom, ali alpskom gradu ima u vrtu bazen.

Kad si izvrtim film, vozite li se lokalnim cestama kroz sela, gotovo da nema kuce u Austriji koja nije uredila komadic vrta, balkon ili terasu za cistu uzivanciju na svjezem zraku, a suncano vrijeme doslovce upijaju od prvog ljepseg dana pocetkom godine do prvih jesenskih kisa. Becki pak stanovi ponekad imaju smijesno male balkoncice koji uglavnom gledaju u zajednicko dvoriste, no i tih dva-tri kvadrata najvecim su dijelom ukraseni stolicama i suncobranima, a njihovi ih stanari redovito koriste.

Kafici rasprostiru svoje terase takodjer vrlo rano, na srecu nas koji ne zivimo u stanovima s balkonom. Ljudi sjede po klupama, u parkovima, na travi ili si donesu deku, leze, citaju, uce, igraju se, ludiraju ili meditiraju. Koriste lijepo, suncano vrijeme.

Sjecam se i svog putovanja u Hamburg krajem ozujka prije nekoliko godina. Iako je bilo vrlo hladno i vjetrovito, cim su se ukazale neuvjerljive zrake sunasca nasi su domacini organizirali brunch na terasi svoje prekrasne vile na obali Elbe. Mi juznjaci usukali smo se u svoje jakne iz cijih su rukava izvirivali tek vrhovi poplavjelih prstica kojima smo drzali tanjur i casu, dok su se sjevernjaci opustili i razodijenuli u pulovere, uzivajuci i protezuci se na suncu.

S druge strane, jednom smo prilikom bili pozvani na housewarming party kod poznanika koji su kupili prekrasan stan u objektivno mnogo toplijem Zagrebu i odlucili svoje zadovoljstvo podijeliti s vecim krugom ljudi. Stan je bio zaista prekrasan, ukusno uredjen, ma sve pet, a vrhunac vrhunaca bio je divno poploceni, veliki balkon s onim tipom ograde koji vam dopusta da vi gledate van, ali se izvana ne vidi vas (uh, al' sam objasnila). Buduci da padam na balkone i terase, prilikom obilaska stana spontano sam ga pohvalila i dodala nadam se da cete na njemu popiti puno kavica i sto vise uzivati, da bi me domacini pogledali otprilike kao da sam ih poslala u rodno mjesto, prethodno ih dobro izudaravsi nogom. Kad su dosli sebi od soka, ljubazno su mi objasnili da nemaju nikakve planove s balkonom, osim da im sluzi kao ostavisni prostor.

Takodjer, prodjete li prosjecnim hrvatskim selom, u dvoristu cete obicno naci brutalno izbetoniran pod ili pak blatni kaos, unutar kojeg se nalazi les davno umrle peglice ili ficeka od cijih se posmrtnih ostataka vlasnik iz emotivnih razloga ne moze oprostiti, pa psa, obavezno na lancu, nekoliko kokoski koje sumanuto trce u svim smjerovima i svekoliku zivopisnu seosku atmosferu, no rijetko cete kad naci lijepo uredjen kutak za sjedenje na otvorenom. Sumnjam da se radi o nedostatku vremena (ipak se sapunice gledaju na veliko bez obzira na termin) ili novca (jer se plasticne stolice sasvim dopadljivog izgleda moze kupiti vec za dvadesetak kuna); rekla bih da je rijec o tome da se lijepo vrijeme i suncanim zrakama okupan zrak uzimaju zdravo za gotovo. Jer ih imamo u izobilju. Za razliku od Austrijanaca ili pak Nijemaca, a o Skandinavcima da i ne pricam, koji u svojim kisno-prohladno-maglovitim zemljama svaki suncani dan smatraju poklonom s neba.

Ma, ne kritiziram ja niciji zivotni stil, kajgod. Meni je svejedno dodje li netko kuci s posla i provede poslijepodne u poluzamracenoj sobi citajuci neki casopis ili to isto cini na svom balkoncicu.

Ono sto zelim reci jest da je zaista cudna ljudska tendencija da ne cijenimo ono cime smo obdareni, a stalno zudimo za necim sto ne mozemo dobiti. Zato uzivajte u prelijepim proljetnim danima, piknite si u nekoj trgovini mali stolac i stolcic, na stolac stavite debeli jastuk za svoje plemenite guze, a na stol svoju omiljenu literaturu, salicu fine kave ili casu soka, pozovite frendove, opustite se i uzivajte. I u moje ime. Pretty please.

petak, 18.03.2005.

Zivotopis na prodaju

Moj prosli post bio je posvecen lazima. Ociglednim i manje ociglednim, smijesnim i manje smijesnim. No, jeste li ikad primijetili da ljudi ne laziraju samo svakodnevne gluposti, podatke o drugima i slicno, nego znaju izmisliti i sasvim novi zivotopis ili barem neke njegove dijelove, ravnajuci se prema onome sto smatraju da je trenutno u trendu. O da, i vasa osobna povijest, takva kakva je, moze biti trendovska ili autsajderska, nemojte se zavaravati. Tako se barem cini.

Recimo, negdje sam procitala da je nekakav glumac iz sapunica what's-his-name rodjen i odrastao u Mostaru, no taj podatak skriva kao zmija noge, jer nije u trendu biti Hercegovac. E, sad. Meni, ovako naivnoj kakva jesam, ne bi nikad palo na pamet da grad u kojem ste rodjeni i zivite moze uci ili izaci iz trenda. Ali izgleda da moze. Pa onda treba sakriti odakle ste ili barem smisliti neki izgovor koji ce vas opravdati. Ono, nisam ja iz Mostara, nego su mamu uhvatili trudovi bas kad smo se vozili onuda, pa me tamo rodila i jako joj se svidjela klima, tako da je odlucila tamo provesti jos koje desetljece, ali zapravo sam cistokrvni _________ (dopuniti imenom trenutno popularnog grada).

Neka zenska koju znam desetljecima tijekom ratnih je godina dobrano profitirala radeci u raznim nevladinim organizacijama. Osim sto je zivjela na visokoj nozi, sve nas je redovno maltretirala cijenama svojih ekskluzivnih plocica za kupaonu i slicnim stvarima, da bi koju godinu kasnije, kad je nekim cudnim slucajem uspjela dati intervju za neke opskurne novine, izjavila da se kao dugogodisnji volonter nesebicno posvecivala ljudima iz ratom nastradalih podrucja. Mislim, what the fuck?! Oni koji je znaju dobro se sjecaju njezinih izjava poput za manje od sto dolara dnevno ne izlazim iz kreveta, a one koji je ne znaju stvarno boli briga.

Jedna nasa poznata pjevacica godinama je medijima uporno ponavljala da je studentica knjizevnosti, iako nije cak ni maturirala, a na pocetku pjevacke karijere radila je kao prodavacica u butiku te sluzbenica u banci, sto je pazljivo skrivala od novinara, no naravno da su uspjeli saznati. Bivsa zena Erosa Ramazzottija imala je dvadeset i jednu godinu kad su se upoznali, isto toliko kad je nesto kasnije zatrudnila, jednako toliko kad je rodila, a cini mi se i kad su se, relativno nedavno, rastali. Eto sto je dobar PR, ako imate uvjerljivog agenta cak vam i vrijeme prolazi sporije no nama anonimcima. I ja bih voljela biti forever twenty-one!

Naravno da ljudi mijenjaju neke podatke iz svojih zivotopisa iz koristoljublja. Neke zbog tastine. A neke iz gluposti. No, cini mi se da izmisljanja nisu uvijek odraz zlonamjernosti ili budalastine, nego samo promijenjene percepcije proslosti. Recimo, kad sam isla u osnovnu skolu redovno sam klizala, a bila sam i u klubu, bla, bla, tako da sam na klizalistu bila svakodnevno i osim vjezbanja raznih vjencica i skokova imala i besplatni upad na gradjanstvo, kako se to zvalo. I naravno da sam tocno znala kad tko iz razreda ide na klizanje. Uglavnom su ljudi isli jednom-dvaput tjedno, a neki tek par puta po sezoni. Zanimljivo, oni koji su isli najrjedje u kasnijim su godinama s nostalgijom znali uzdahnuti i reci ah, nekad smo isli svaki dan na klizanje, a sad vec godinama nista, da ne velim da su znali biti naporni u svom inzistiranju da su cijelo vrijeme visili na klizanju ili, jos gore, bili dio skvadre. Medjutim, ne mislim da oni svjesno izmisljaju, nego da su im se tih par odlazaka na klizanje toliko usjekli u sjecanje i dojmili ih se da su i sami uvjereni u istinitost svojih rijeci.

Najbolja mi je fora koju primjecujem posljednjih par godina. Naime, buduci da je moja generacija vec lagano udomljena, ubracena, ubebljena i umjesto po klubovima visi s bebama po parkicima, s nostalgijom se sjecamo dobrih starih vremena kad smo kao brijali. I, guess what?! Izgleda da su svi isli u Jabuku, i iako sam ja osobno isla najmanje jednom svakog vikenda tijekom cijele srednje skole, vecine ovih koji s neskrivenim ponosom, iako ih nitko nis ne pita, forsiraju (kao da je to stvar nekog prestiza) da su bili Jabucari se nemrem sjetit pa da se postavim na glavu (ne, nisam si unistila mozak drozama).

Iskreno, mene bas boli briga je l' netko provodio srednjoskolske dane, odnosno noci kod bake pred kaminom, u Jabuci ili na Marsu, no ide mi na zivce preseravanje kao takvo, a par stvari koje mi dodatno dizu tlak su (1) kad se od mene ocekuje da budem publika necijim verbalnim diarejama, (2) kad im se jos k tome moram diviti i (3) kad bi bilo lijepo da ne primijetim da je cijela konstrukcija najobicnija izmisljotina ili barem uvelike napuhana stvarnost, nego bih trebala, duboko impresionirana, popusit' spiku.

I tak, ponekad mi puhne, pa takve likove krenem ispitivati kojim su danima isli u Jabuku, tj. na koje programe. Reakcija: zbunj! Pa ih pitam u koje su klubove jos isli. Opet zbunj! U koje kafice. Zbunj! (Iako moram priznati da se neki snadju i sjete se legendarnog OKC-a.) Koju su mjuzu slusali (na to obicno dobijem predvidljiv odgovor tipa pa znas vec, Bauhaus, Cure i to, no kasnijim se razgovorom - ako sam taj dan bas sadisticki raspolozena - sazna da doticni ne zna naslov nijedne pjesme Bauhausa, a ako se malo opusti, povjerit ce vam i svoju ljubav prema kuruzi). Na koje se koncerte islo. Zbunj! Kaj je jos bilo in. Zbunj! Pa malo razvezem o skvadri, ocekujuci aktivno sudjelovanje svog sugovornika, wannabe Jabucara. Tko je sve izlazio, tko se kome svidjao, tko je s kim hodao i tko se upisao na koji faks. Totalni zbunj.

Inace nemam obicaj loviti ljude u lazi, nego sutim i slusam, u sebi se cerim ili okrecem ocima, ovisno o trenutnom raspolozenju, svrstam covjeka u prigodnu ladicu i svoje buduce ponasanje prema njemu porihtam prema vrsti lazi koju mi uvaljuje i razini do koje pokusava vrijedjati moju inteligenciju, no ti lazni Jabucari toliko su se namnozili da su mi poceli ici na zivce, pa ih bez iznimke raskrinkavam kad god mogu. I gust mi je.

Naime, za one koji nisu iz Zagreba i ne znaju, Jabuka je jedan prilicno mali klub, prima parsto ljudi, a nesto vise kad je otvorena terasa. A kad biste zbrojili sve koji sad tvrde da su izlazili tamo, trebala bi biti velicine Zagrebovog stadiona. U vrijeme mojih srednjoskolskih dana (ma, i sad je tako), klubovi nisu bili samo klubovi, bili su nacin zivota, brija, zivotna filozofija, stil i statement. Dobro se zna sto su sve obuhvacali izlasci u neki klub i smijesno mi je slusati kad netko napikava po usput sakupljenim podacima, tudjim sjecanjima ili krpanjem svoja dva-tri izlaska u neki klub kako bi servirao lako provaljiv laznjak.

Stoga imam prijedlog. Buduci da sam redovno isla u Jabuku i ispada da je taj dio mog zivotopisa jako cijenjen za sljedbenike trendova, a meni nije prevec bitno da se njime hvalim, dajem ga na javnu drazbu. Tko vise ponudi dobiva od mene sljedece: detaljan opis programa u Jabuci s imenima DJ-eva i opisom mjuze koju su pustali; imena, nadimke i licne opise dobrog dijela skvadre koja je tamo izlazila; detalje o mjuzi, o tome kako se nabavljala, sto je tko slusao, na kaj se plesalo, a na kaj se frktalo nosom; popis drugih mjesta na koja se izlazilo, gdje se islo prije, a gdje poslije Jabuke, koji klubovi su bili aktualni kojim danima u tjednu i koje svirke u Kulusicu su bile neizostavne; opis obleke i stilskih dodataka; popis obavezne literature i kultnih filmova.

Pocetna cijena: deset somova eura (a cujte, trendovsko preseravanje je skupo, a moram i ja od neceg zivjet').

Aukcija je otvorena. Sad!

subota, 12.03.2005.

U lazi su kratke noge

Uh, kako sam se danas naljutila! I to zbog relativne sitnice: muzicu i meni prodana je takva otvorena laz da sam ostala bez rijeci. Zapravo, nije tocno da nam je laz prodana; preciznije bi bilo reci da nam je netko pokusao uvaljat' evidentno netocnu i lako provjerljivu izjavu pod svetu istinu. A bilo je dovoljno otici na jednu jedinu internetsku stranicu kako bi se saznala istina - sto sam, naravno, i ucinila, a zatim jos i dodatno provjerila na drugim mjestima da budem sigurna. I nisam se naljutila zbog cinjenice da nam je taj netko pokusao lagati - iako je i to samo po sebi vec dovoljan razlog da spomenutu osobu vise ne drzim na svojoj privatnoj listi omiljenih mi ljudi, nego zbog niske razine spomenute lazi, zbog nimalo truda ulozenog u pokusaj farbanja, zbog, na kraju krajeva, vrijedjanja nase inteligencije nekim priglupim izgovorom koji vec na kilometar smrdi na neinventivnu izmisljotinu. Ono, kad vec lazes, radi to i sve drugo kako treba. Ili nikako. Pricaj istinu i bit ces sretniji i zadovoljniji. I svi oko tebe.

Spika koja nam je danas bila servirana nije od zivotne vaznosti, nece promijeniti nista bitno (osim mog odnosa prema osobi koja ju je uspjela izreci ne jednom, nego, dapace, nekoliko puta u posljednjih par dana), nije nas ni na koji nacin ostetila i sve pet. Medjutim, ono sto me zivcira, osim same cinjenice da je ta laz totalno providna jest i njezina svrha, koja zapravo ne postoji. Bila je to laz radi lazi. Ili lazpourlazizam. Istina bi, vjerujte, bila mnogo bolje rjesenje. Niti bih zbog nje pocela misliti losije o onom tko bi ju izrekao, niti bi ikoga povrijedila. Za laz uglavnom nema nikakve potrebe, iako vecina ljudi to ne kuzi.

Ok, nisam ni ja andjeo. Naravno da ponekad nesto slazem, no tocnije bi bilo reci da ne kazem, tj. presutim ono sto ne zelim podijeliti s drugima, kako ne bih bila u situaciji da izmisljam. A povremeno se sluzim i tzv. bijelim lazima, onima koje svi mi izgovaramo kad ne zelimo povrijediti necije osjecaje, a istina je zaista irelevantna. Recimo, ako vidim da imate novu zurku i ne kazem vam bas nista, vjerojatno mi se ne svidja i nemojte me ni pitati za misljenje. Ako vam dam kompliment, iskren je. Medjutim, ako ignoriram vas novi imidz, a vi me bas pitate kako mi se svidja, reci cu vam da je ok, cak i kad to ne mislim. Zasto? Zato jer cete je vi neko vrijeme nositi, htjeli-ne htjeli. I zasto da vam onda kazem nesto zbog cega cete se iducih tjedana osjecati lose? Istina, necu je hvaliti punim ustima niti cu reci nesto sto bi vas moglo navesti da se od sada do vjecnosti jednako sisate, a svoju cu afirmativnu izjavu vjerojatno ublaziti i necime poput ipak mi se cini da ti je prosla zurka stajala bolje. Ali ziher necu biti skroz iskrena i reci stara moja, ovo na tvojoj glavi izgleda kao rodino gnijezdo na dimnjaku neke jako trosne kuce za vjetrovita dana, nabij si na glavu kapu i osisaj se na nulericu ili barem nemoj izlaziti iz kuce mjesec-dva, dok ti kosa ne naraste ako ne zelis da lokalna djecica dobiju trajne nocne more i budu prisiljena cijeli zivot placati redovite posjete psihoterapeutu. Tako nesto necete cuti od mene, pa recite da sam neiskrena ili vec kaj vam padne na pamet, ali je tako.

Medjutim, primijetila sam da mnogo ljudi laze. I to stvari o kojima zaista ne bi trebalo lagati jer ih se, na kraju krajeva, moze provjeriti na svakom koraku. I cemu? To je glavno pitanje.

Sjecam se davne zgode kad su bezicni telefoni bili cudo tehnike, a jedna nasa obiteljska poznanica kupila je ne samo taj slavni telefon, nego telefon s ugradjenom sekretaricom i vjerojatno bila jedina u gradu koja ga je imala. Naravno da smo se svi sjatili da vidimo tu genijalnu spravu koja je u nama budila duboko strahopostovanje, a neminovno su slijedila i dva pitanja: di tog ima za kupit' i kol'ko kosta. Zena je objasnila da ga je kupila u Segrou nadomak Graza i da kosta ni manje ni vise nego sto maraka. Moji starci su bili izbezumljeni od cuda: samo sto maraka?! Nas bezicni kostao je nekoliko puta vise, a nije imao ni s od sekretarice. Pa su provjerili koliko je to u schillinzima, jerbo su mislili da se zenska preracunala. Sedamsto schillinga, odgovorila je ona. Jesi ziher, pilili su dalje moji. Naravno da sam ziher, kostao je sto maraka, sedamsto schillinga, ne-sjecam-se-vise-svote dinara, kak jos hocete da vam kazem?! Znam da sam morala kupiti jos brdo stvari da bih dobila povrat poreza, eto, toliko je bio jeftin. Moji su se i dalje cudili, pa dobro, je l' to bila neka akcija ili redovna cijena? Zena se nije dala smesti, redovna da redovnija ne moze biti. I tak, prvom prilikom kad smo isli u Graz (a zbog telefona smo malo pozurili) odlucili smo kupiti taj famozni telefon. Moji su lijepo zapisali ime, prezime i model, odnosno sve generalije po kojima smo ga mogli naci. I nasli smo ga. Za pet somova schillinga. Sto je bilo otprilike sedamsto-osamsto maraka. Ne sto. Ni dvjesto. Pa cak ni tristo. Na nase pitanje da li je taj telefon ikad bio povoljniji trgovac se samo nasmijao i objasnio nam da je to top of the range model i da nema sanse da manje kosta. Eto ti. Lako provjerljiva laz koja nikom nije bila potrebna.

Sjecam se i kad mi je jedna poznanica, pod dojmom svog novog kancelarijskog posla pocela objasnjavati da je ona sad ugledna poslovna zena koja nevjerojatno puno zaradjuje i stoga vise ne nosi konfekciju kao mi obicni smrtnici, nego odijela sivana po mjeri. Jerbo to prilici uspjesnim poslovnim zenama koje drze do sebe. (Bijah iskreno impresionirana.) Na sebi je tom prigodom imala odijelo iz tada aktualne kolekcije h&m-a, prepoznatljivo iz aviona. Pri kraju svog monologa postalo joj je vruce, pa je skinula sakac, slozila ga i objesila na naslon susjedne stolice. S unutarnje strane ovratnika dobro se vidjelo mjesto s kojeg je bila odsivena etiketa - znate kaj hocu reci, kvadratic sastavljen od puno malih rupica. Eto ti lazi, nismo ni kavu uspjele popit' do kraja, a njezina ekskluziva potonula je u obicnom proizvodu masovne industrije. Pih!

Sjecam se i jedne koja je otisla u bijeli svijet raditi kao baby-sitter, navodno u neki od velikih svjetskih gradova. Pa je slala pisma u kojima je hvalila kvart u kojem zivi i nazivala ga imenom jednog od najpoznatijih kvartova na svijetu, sto i ne bi bio neki bed, da nam doticna nije poslala svoju adresu, kako bismo joj mogli odgovarati na pisma (da, da, bilo je to davno). A na adresi se lijepo vidjelo da cak ni ne zivi u gradu u kojem tvrdi da zivi, nego u njegovoj siroj okolici. Nisam ziher treba li za takvu laz biti naivan ili i pomalo priglup.

Sjecam se i svojih putovanja Europom tijekom veselih srednjoskolskih ljeta. S nama je obavezno bila cura koja je prozivljene dozivljaje opisivala tako da ih ni mi koji smo bili prisutni nismo uspijevali prepoznati. I, sto me oduvijek cudilo, nije joj bio bed izmisljati cak ni pred nama, koji smo tocno vidjeli sto se dogodilo - a nikad se nije dogodilo nista revolucionarno. Ona je tip osobe s kojom sjedite u kaficu, a par stolova od vas slucajno sjedi netko poznat. Guzva je i kako biste uopce vidjeli tko je za kojim stolom trebate zaista uloziti napor. Medjutim, ona ga uspije usnimiti. I onda ponosno kaze vidis, mi smo u istom kaficu kao i x.y. (Ajme, osjecam se pocasceno i ponosno, gotovo kao u trenutku kad sam primila diplomu.) Popijete kavu, izadjete iz kafica i srecete zajednicku frendicu. Pozdravljate se i kratko popricate u stilu kak' si, kaj ima. Ova moja iz topa ispaljuje bile smo na kavi s x.y.

Naravno da sve lazi nisu tako zabavne, pa ni tako ocite. Ali, koliko god bile ruzne, opake i podle, pa cak i dobro skrivene, uvijek izadju na vidjelo. Prije ili kasnije. I mogu naskoditi iskljucivo onom tko ih je izgovorio, nikom drugom. Iako se mozda ne cini uvijek da je tako. No jest.

Neki ocito to ne uspijevaju shvatiti. Prekomplicirana je to matematika, zar ne?

petak, 04.03.2005.

Savrsenstvo na tudji racun

Ne znam jeste li ikad bolovali od perfekcionizma. Ja jesam i dobro znam sto to znaci: sve cemu se posvecujete mora biti savrseno obavljeno, svi ispiti spremljeni bez greske, odjeca uvijek cista i speglana, kosa zdrava i uredna, nokti sredjeni, posao odradjen besprijekorno i obavezno prije roka, kriteriji koje si postavljate beskompromisno visoki, zivotna filozofija nista nije dobro napravljeno ako to sama ne napravim, zbog koje sljakate za troje, a i koja potice druge da iskrcavaju tone posla na vas radni stol, znajuci da nema sanse da ih zeznete ili lose napravite ono sto vam je povjereno. Ako treba, odricete se zabave, slobodnog vremena, pa cak i sna (ja sam jedne godine cak dosla kuci s mora i ostala bez godisnjeg kako bih obavila tudji posao na koji sam nesmotreno pristala - ako ste mislili da sam od osobe koja se za to vrijeme pacala na moru dobila razglednicu ili barem sms s pozdravom, jednako ste naivni kao i ja, no sad znam da sam si sama kriva i s punim pravom sam ispala budala), ali ono cega ste se primili iz vasih ce ruku izaci iskljucivo u savrsenom stanju. Ili nikako. A to, naravno, nije moguce, buduci da ste perfekcionist. I tako se krecete u zatvorenom krugu. I cesto ni ne prepoznajete problem, jer ste na svoj perfekcionizam ponosni i najiskrenije vjerujete da se radi o vrlini.

Jednog lijepog, ali zaista lijepog dana u ruke mi je dosao neki od onih povrsno napisanih clanaka u zenskim casopisima, dakle, nesto tri velike stepenice ispod najbjednije self-help literature, koji je analizirao perfekcionizam, njegove dobre i lose strane i, naravno, dao neka gotovo uvredljiva instant rjesenja za brz i uspjesan oporavak. Medjutim, ono sto je u clanku bilo korisno bilo je ime psihologa koji je vrsio temeljita istrazivanja i cije sam u medjuvremenu zaboravljeno ime potrazila na internetu i proucila cijelu stvar iz jednog sasvim drugog ugla - ne moram ni reci, temeljito i perfekcionisticki.

Ono sto me strecnulo bilo je prepoznavanje u opisu da perfekcionisti cesto koriste svoju ljubav prema savrsenstvu kako bi izbjegli suocavanje s podrucjima zivota za koja znaju da im ne leze ili kako bi odgodili pokazivanje rezultata neke svoje aktivnosti, pod isprikom da jos uvijek nije dovoljno dobro. Cista istina. Godinama sam se bavila stvarima koje su mi od prve krenule odlicno, a ignorirala one s kojima mi prvi kontakt nije prosao bajno. Sve je moralo biti ili savrseno ili obavljeno tek reda radi, jer se nije dalo izbjeci. To bi moglo objasniti i moje srednjoskolske ocjene: iz svih drustvenih i humanistickih predmeta imala sam petice, no iz kemije i fizike uglavnom dvojke ili trojke. Iako sam se oduvijek bavila sportovima i dosta sam spretna - ni u kom slucaju ne spadam medju trapave, - prvi put kad sam se susrela sa step-aerobicom sva sam se spetljala, nisam pohvatala korake i nikad ga nisam uspjela svariti. I dan-danas volim sve vrste fitnessa i aerobica osim tog vrazjeg stepa.

I sto se dogodilo? Vjerovali ili ne, obican nemusto sastavljen clancic nagnao me da potrazim pouzdaniju literaturu o perfekcionizmu, a sve skupa navelo me na razmisljanje i na odluku o potrebi za promjenom.

Istina, perfekcionizam uopce nije los. Recimo, meni je vec u srednjoj skoli omogucio prepoznavanje vlastitih talenata i usmjerio me na fakultet u kojem sam uzivala i kojeg sam zavrsila prije roka s odlicnim prosjekom ocjena, ne zato sto sam streberica (a priznajem da donekle jesam), nego stoga sto sam vec tada krenula putem koji me zanima i nisam gubila godine na krivim fakultetima. Zatim, poslove koje obavljam uglavnom radim toliko dobro da me kritizirati mogu samo zlonamjernici i to argumentima koji ne stoje, sto obicno rezultira opcom sprdnjom prema kriticarima i dodatnom podrskom meni i mom radu, tj. repete-porcijom pohvala koju u normalnim uvjetima vjerojatno ne bih dobila.

Medjutim, perfekcionizam ima i svoje lose strane. Primjerice, u njemu se lako pogubit'. U nastojanju da stvari kojima se bavite budu obavljene savrseno cesto zanemarujete privatan zivot, nemate vremena za sebe i svoje bliznje, razvijate opako visoke kriterije (sto nije uvijek dobro), a cak i kad nesto obavite izvrsno, u moru odlicno obavljenog posla pronalazite jednu jedinu sitnicu koja nije bas ono i nad njom ocajavate kao da ste upravo prouzrocili propast zapadne civilizacije.

Uglavnom, ja sam se u medjuvremenu uspjela do neke mjere izlijeciti od perfekcionizma. Namjerno kazem do neke mjere, jer i dalje se trudim da stvari koje su meni bitne budu sto bolje, ljepse i kvalitetnije, no odgovorno tvrdim da svoju zelju za savrsenstvom drzim pod kontrolom i da sam po mnogim pitanjima puno komotnija nego prije. To ne znaci da mi je sad stan prljav ili da ne dovrsavam poslove na vrijeme, no znaci da se vise ne zivciram ako hrpa vesa ceka par dana na peglanje ili ne stignem oprati kosu. Jednostavno, obucem ono sto je speglano i svezem si rep.

No, ono sto me zivcira su ljudi koji nisu perfekcionisti, ali se furaju da jesu. A moje izvjezbano oko i te kako zna odrediti razliku.

Zasto me takvi laznjaci smetaju? Pa jednostavno zato sto svaki pravi perfekcionist svoje visoke kriterije u prvom redu postavlja sebi, a tek zatim drugima - zapravo, drugima ih postavlja upravo zato sto smatra da na to ima pravo, buduci da i samog sebe ocjenjuje prema njima. A laznjaci ce vrlo hladnokrvno svoje poslove obavljati traljavo, sto ih nimalo nece smetati u izuzetno strogim ocjenama drugih ljudi.

Primjerice, na faksu smo imali profesora koji je narastajima vazio za strogog. Medjutim, taj lik gotovo da i nije drzao predavanja iz podrucja u kojem je kakti bio strucnjak: on je, naime, raspodijelio svoj predmet na tridesetak tema koje je podijelio studentima i mi smo, tako, jedni drugima drzali predavanja. Profesor je sjedio u kutu, slusao nasa izlaganja s vrlo cinicnim izrazom lica, tu i tamo nabacio neku povrsnu kritiku i na kraju godine sastavio ispit od kojeg nam se dizala kosa na glavi. Ne moram ni reci da su mu kriteriji za prolaz bili visi nego kod svih drugih profesora, od kojih je vecina barem korektno, ako ne i odlicno, ispredavala svoje gradivo. Takodjer ne moram ni reci da je bas taj profesor bio sklon omalovazavanju studenata koji bi dobili losiju ocjenu, iako nam sâm nikad nije pokazao nista od te svoje navodne superiornosti i raskosi svog znanja, osim bahatog i samouvjerenog stava. A da stvar bude dovedena do sâmog apsurda, dovoljno je reci da mi je u indeks upisao minus pet, kako bih se zauvijek sjecala da sam na neko pitanje pocela krivo odgovarati, iako sam se istog trena ispravila. No, moja je greska bila pregolema i zato sad imam trajno sjecanje na nju. Oh, kako patim, nemrem vam rec'.

Slican primjer dozivjela sam i relativno nedavno. Nakon sto sam doktorirala, jedna frendica me nagovorila da zajedno upisemo poslijediplomski iz druge discipline koju smo zajedno studirale - naime, mi na Filozofskom cesto studiramo dvije sasvim razlicite stvari, od kojih se vecina ljudi nastavi baviti samo jednom. I tako, upisale smo taj magisterij i sve je bilo super dok nismo dobile neku profesoricu koja nam je na samom pocetku svog kolegija priznala da joj je to prvi susret s materijom koju predaje, da se u nedostatku vremena za predavanja pripremala tek dva tjedna (to vec spada u rubriku vjerovali ili ne) i koja je drzala iskljucivo ex-cathedra predavanja na kojima je manicnim tempom citala svoje biljeske, ni sama ne shvacajuci gradivo. Kad bi je netko na kraju sata zamolio da objasni neku nejasnocu, ona bi panicno zabila glavu u svoje biljeske i, ako treba, tri-cetiri puta citala jedno te isto, buduci da ni sama nije znala o cemu se tocno radi. Trebam li reci da je doticna odrzala najstrozi ispit na cijelom poslijediplomskom? Trebam li reci da kod nje nitko u generaciji nije dobio peticu (ah, moja jedina cetvorka u indeksu, smrc!)? Trebam li reci da je odbila molbu nekoliko studenata da na usmenom ispitu poprave ocjenu i da je opcenito zustro izbjegavala konzultacije uzivo (drzala ih je samo preko e-maila, kako bi imala prilike odgovore na postavljena pitanja provjeriti u svojim biljeskama)? Drugim rijecima, od nas je zahtijevala savrsenstvo, a pritom nije bila samo najlosija profesorica na poslijediplomskom, nego je u najuzoj konkurenciji za tu laskavu titulu medju mnogobrojnijim natjecateljima: naime, usudila bih se reci da za vrijeme mog cjelokupnog skolovanja nije postojala tako povrsna i neupucena, a istodobno bahata i bezobrazna profesorica.

Kaj da vam velim? Lako je glumiti savrsenstvo na tudji racun, sto ide bok uz bok s onom narodnom da je lako tudjim... znate vec... mlatit' po koprivama. Tko moze, nek mlati svojim.

srijeda, 02.03.2005.

Mijenjam se!

Dakle, prije par dana popustila sam dugotrajnim nagovaranjima svog muzica i njegov uporni trud nagradila ispunjenjem zelje: potamnila sam kosu za pune dvije nijanse. Znam, znam, nije mnogo, a i nije neki veliki korak za covjecanstvo, no ogroman je za mene. Sad mi kosa izgleda otprilike onako kako je se sjecam iz mladjahnih godina prije prvog bojanja, no to je bilo toliko davno da nije iskljuceno pozitivno (ili mozda negativno) djelovanje senilnosti. I kaj da vam velim? Jos uvijek se stepem svaki put kad se pogledam u ogledalo, dok moja okolina uopce ni ne primjecuje promjenu (muzic je zadovoljan). Tjesim se da to znaci da me gledaju u oci i da se ne druzim s povrsnim ljudima.

A kao netko tko je na vlastitoj glavi svijetom pronio gotovo sve nijanse koje postoje (rodjena sam kao plavusa koja se negdje u osmom razredu pretvorila u brinetu, pa su mi zapravo sve boje i njihove nositeljice jako drage), mislim da mogu demistificirati neke tipicne predrasude vezane uz odredjene boje kose. Evo mojih iskustava po tom pitanju.

Recimo, rasireno je uvjerenje da se plavuse najbolje zabavljaju. Bullshit. Odgovorno tvrdim da sam se najbolje zabavljala kad sam imala tamnoljubicastu kosu, sto mozda ima vise veze s cinjenicom da sam tada imala sesnaest-sedamnaest godina i da bih se jednako dobro zabavljala i da mi je kosa bila zelena, bijela ili tockasta.

Jos je bolje uvjerenje da su plavuse glupe. Iako nikad nisam bila platinasta poput Madonne, Merilinke ili Gwen Stefani, dosta sam dugo bila svijetlokosa i nisam primijetila varijacije u svom kvocijentu inteligencije. Neki me smatraju glupom, a neki pametnom, no mislim da tudje procjene moje pameti nisu vezane uz boju moje kose niti da su se mijenjale ovisno o njezinoj promjeni.

Idemo dalje. Plavuse su navodno lake. E, pa nisu. No, hodate li svijetom kao plavusa, svaki baustelac kraj kojeg prodjete misli ne samo da ima pravo dobaciti vam neku neukusnu primjedbu, nego je uvjeren da vi u njoj uzivate. Jer, rezonira idiot, zbog cega biste se inace bojali u plavo? A ako ste prirodna plavusa, onda vam je ljubav prema primitivcima i njihovim dobacivanjima jednostavno urodjena.

Brinete su pametne i elegantne. Kao prirodna brineta nemam nista protiv ove predrasude, pa necu spominjati sve one ne-pretjerano-bistre i nimalo-ukusno-odjevene dame smedje kose koje hodaju svijetom. Ovo mi je zapravo vrlo drago vjerovanje i rado vas poticem da aktivno radite na njegovom sustavnom sirenju.

Crvenokose su strastvene. E, pa sad. Bijah narancasta, bakrena, tamnocrvena i prugasta, no razlike ne primijetih. Bit ce da ipak nije u pitanju boja kose, nego neke sasvim druge stvari.

Crkne su rasne. Kad sam se prije nekih sedam-osam godina obojala na crno, jedan frend Slovenac zabezeknuto me pogledao i rekao mi izgledas k'o Dalmosica, no odbio je objasniti svoju izjavu, tako da ce ona do dan-danas i meni i vama ostati nerijesena tajna. No, nije mi rekao da sam rasna. Mozda zato sto je znao da sam umjetna. Peh.

Kao sto vidite, promijenila sam mnoge boje, a reci cu vam i zasto: obozavam drasticne promjene, no ne volim se sisati. I sto mi preostaje? Pa naravno, bojanje. I tako, sad sam srednje smedja, ni svijetla ni tamna. Kakva cu biti vec za mjesec dana, nemam pojma. Sve je to stvar trenutne inspiracije, a donekle i muzevog diskretnog poticaja.

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31