srijeda, 23.03.2005.

Opsjednutost suncem

Opsjednutost suncem, ne Suncem, dakle ne astronomska, nego uzivalacka opsjednutost. I ne pricam o pretezno bljedolikim turistima koji se danonocno prze kako bi se kuci vratili prekrasne tamnocrvene boje, perutave koze i bolnih opeklina (o njima cemo na ljeto), nego o ljudima koji umjereno uzivaju na suncu (ne na Suncu).

Zapravo mi je to upalo u oci prije par dana: u Austriji, koja je objektivno nesto hladnije klime od Hrvatske, u svakoj se trgovini namjestajem nude ogromni i fantasticno opremljeni programi ljetnog namjestaja za vrtove i terase, kao i tende koje su sve od reda prekrasne, na kucna vam vrata gotovo svakodnevno stizu prospekti sa zaista niskim cijenama svega sto je potrebno da se izvalite u ugodnu poluhladovinu, a kad smo prije dva ljeta letjeli u Innsbruck, iz zraka smo vidjeli da ogroman broj kuca u tom lijepom, ali alpskom gradu ima u vrtu bazen.

Kad si izvrtim film, vozite li se lokalnim cestama kroz sela, gotovo da nema kuce u Austriji koja nije uredila komadic vrta, balkon ili terasu za cistu uzivanciju na svjezem zraku, a suncano vrijeme doslovce upijaju od prvog ljepseg dana pocetkom godine do prvih jesenskih kisa. Becki pak stanovi ponekad imaju smijesno male balkoncice koji uglavnom gledaju u zajednicko dvoriste, no i tih dva-tri kvadrata najvecim su dijelom ukraseni stolicama i suncobranima, a njihovi ih stanari redovito koriste.

Kafici rasprostiru svoje terase takodjer vrlo rano, na srecu nas koji ne zivimo u stanovima s balkonom. Ljudi sjede po klupama, u parkovima, na travi ili si donesu deku, leze, citaju, uce, igraju se, ludiraju ili meditiraju. Koriste lijepo, suncano vrijeme.

Sjecam se i svog putovanja u Hamburg krajem ozujka prije nekoliko godina. Iako je bilo vrlo hladno i vjetrovito, cim su se ukazale neuvjerljive zrake sunasca nasi su domacini organizirali brunch na terasi svoje prekrasne vile na obali Elbe. Mi juznjaci usukali smo se u svoje jakne iz cijih su rukava izvirivali tek vrhovi poplavjelih prstica kojima smo drzali tanjur i casu, dok su se sjevernjaci opustili i razodijenuli u pulovere, uzivajuci i protezuci se na suncu.

S druge strane, jednom smo prilikom bili pozvani na housewarming party kod poznanika koji su kupili prekrasan stan u objektivno mnogo toplijem Zagrebu i odlucili svoje zadovoljstvo podijeliti s vecim krugom ljudi. Stan je bio zaista prekrasan, ukusno uredjen, ma sve pet, a vrhunac vrhunaca bio je divno poploceni, veliki balkon s onim tipom ograde koji vam dopusta da vi gledate van, ali se izvana ne vidi vas (uh, al' sam objasnila). Buduci da padam na balkone i terase, prilikom obilaska stana spontano sam ga pohvalila i dodala nadam se da cete na njemu popiti puno kavica i sto vise uzivati, da bi me domacini pogledali otprilike kao da sam ih poslala u rodno mjesto, prethodno ih dobro izudaravsi nogom. Kad su dosli sebi od soka, ljubazno su mi objasnili da nemaju nikakve planove s balkonom, osim da im sluzi kao ostavisni prostor.

Takodjer, prodjete li prosjecnim hrvatskim selom, u dvoristu cete obicno naci brutalno izbetoniran pod ili pak blatni kaos, unutar kojeg se nalazi les davno umrle peglice ili ficeka od cijih se posmrtnih ostataka vlasnik iz emotivnih razloga ne moze oprostiti, pa psa, obavezno na lancu, nekoliko kokoski koje sumanuto trce u svim smjerovima i svekoliku zivopisnu seosku atmosferu, no rijetko cete kad naci lijepo uredjen kutak za sjedenje na otvorenom. Sumnjam da se radi o nedostatku vremena (ipak se sapunice gledaju na veliko bez obzira na termin) ili novca (jer se plasticne stolice sasvim dopadljivog izgleda moze kupiti vec za dvadesetak kuna); rekla bih da je rijec o tome da se lijepo vrijeme i suncanim zrakama okupan zrak uzimaju zdravo za gotovo. Jer ih imamo u izobilju. Za razliku od Austrijanaca ili pak Nijemaca, a o Skandinavcima da i ne pricam, koji u svojim kisno-prohladno-maglovitim zemljama svaki suncani dan smatraju poklonom s neba.

Ma, ne kritiziram ja niciji zivotni stil, kajgod. Meni je svejedno dodje li netko kuci s posla i provede poslijepodne u poluzamracenoj sobi citajuci neki casopis ili to isto cini na svom balkoncicu.

Ono sto zelim reci jest da je zaista cudna ljudska tendencija da ne cijenimo ono cime smo obdareni, a stalno zudimo za necim sto ne mozemo dobiti. Zato uzivajte u prelijepim proljetnim danima, piknite si u nekoj trgovini mali stolac i stolcic, na stolac stavite debeli jastuk za svoje plemenite guze, a na stol svoju omiljenu literaturu, salicu fine kave ili casu soka, pozovite frendove, opustite se i uzivajte. I u moje ime. Pretty please.