subota, 12.03.2005.

U lazi su kratke noge

Uh, kako sam se danas naljutila! I to zbog relativne sitnice: muzicu i meni prodana je takva otvorena laz da sam ostala bez rijeci. Zapravo, nije tocno da nam je laz prodana; preciznije bi bilo reci da nam je netko pokusao uvaljat' evidentno netocnu i lako provjerljivu izjavu pod svetu istinu. A bilo je dovoljno otici na jednu jedinu internetsku stranicu kako bi se saznala istina - sto sam, naravno, i ucinila, a zatim jos i dodatno provjerila na drugim mjestima da budem sigurna. I nisam se naljutila zbog cinjenice da nam je taj netko pokusao lagati - iako je i to samo po sebi vec dovoljan razlog da spomenutu osobu vise ne drzim na svojoj privatnoj listi omiljenih mi ljudi, nego zbog niske razine spomenute lazi, zbog nimalo truda ulozenog u pokusaj farbanja, zbog, na kraju krajeva, vrijedjanja nase inteligencije nekim priglupim izgovorom koji vec na kilometar smrdi na neinventivnu izmisljotinu. Ono, kad vec lazes, radi to i sve drugo kako treba. Ili nikako. Pricaj istinu i bit ces sretniji i zadovoljniji. I svi oko tebe.

Spika koja nam je danas bila servirana nije od zivotne vaznosti, nece promijeniti nista bitno (osim mog odnosa prema osobi koja ju je uspjela izreci ne jednom, nego, dapace, nekoliko puta u posljednjih par dana), nije nas ni na koji nacin ostetila i sve pet. Medjutim, ono sto me zivcira, osim same cinjenice da je ta laz totalno providna jest i njezina svrha, koja zapravo ne postoji. Bila je to laz radi lazi. Ili lazpourlazizam. Istina bi, vjerujte, bila mnogo bolje rjesenje. Niti bih zbog nje pocela misliti losije o onom tko bi ju izrekao, niti bi ikoga povrijedila. Za laz uglavnom nema nikakve potrebe, iako vecina ljudi to ne kuzi.

Ok, nisam ni ja andjeo. Naravno da ponekad nesto slazem, no tocnije bi bilo reci da ne kazem, tj. presutim ono sto ne zelim podijeliti s drugima, kako ne bih bila u situaciji da izmisljam. A povremeno se sluzim i tzv. bijelim lazima, onima koje svi mi izgovaramo kad ne zelimo povrijediti necije osjecaje, a istina je zaista irelevantna. Recimo, ako vidim da imate novu zurku i ne kazem vam bas nista, vjerojatno mi se ne svidja i nemojte me ni pitati za misljenje. Ako vam dam kompliment, iskren je. Medjutim, ako ignoriram vas novi imidz, a vi me bas pitate kako mi se svidja, reci cu vam da je ok, cak i kad to ne mislim. Zasto? Zato jer cete je vi neko vrijeme nositi, htjeli-ne htjeli. I zasto da vam onda kazem nesto zbog cega cete se iducih tjedana osjecati lose? Istina, necu je hvaliti punim ustima niti cu reci nesto sto bi vas moglo navesti da se od sada do vjecnosti jednako sisate, a svoju cu afirmativnu izjavu vjerojatno ublaziti i necime poput ipak mi se cini da ti je prosla zurka stajala bolje. Ali ziher necu biti skroz iskrena i reci stara moja, ovo na tvojoj glavi izgleda kao rodino gnijezdo na dimnjaku neke jako trosne kuce za vjetrovita dana, nabij si na glavu kapu i osisaj se na nulericu ili barem nemoj izlaziti iz kuce mjesec-dva, dok ti kosa ne naraste ako ne zelis da lokalna djecica dobiju trajne nocne more i budu prisiljena cijeli zivot placati redovite posjete psihoterapeutu. Tako nesto necete cuti od mene, pa recite da sam neiskrena ili vec kaj vam padne na pamet, ali je tako.

Medjutim, primijetila sam da mnogo ljudi laze. I to stvari o kojima zaista ne bi trebalo lagati jer ih se, na kraju krajeva, moze provjeriti na svakom koraku. I cemu? To je glavno pitanje.

Sjecam se davne zgode kad su bezicni telefoni bili cudo tehnike, a jedna nasa obiteljska poznanica kupila je ne samo taj slavni telefon, nego telefon s ugradjenom sekretaricom i vjerojatno bila jedina u gradu koja ga je imala. Naravno da smo se svi sjatili da vidimo tu genijalnu spravu koja je u nama budila duboko strahopostovanje, a neminovno su slijedila i dva pitanja: di tog ima za kupit' i kol'ko kosta. Zena je objasnila da ga je kupila u Segrou nadomak Graza i da kosta ni manje ni vise nego sto maraka. Moji starci su bili izbezumljeni od cuda: samo sto maraka?! Nas bezicni kostao je nekoliko puta vise, a nije imao ni s od sekretarice. Pa su provjerili koliko je to u schillinzima, jerbo su mislili da se zenska preracunala. Sedamsto schillinga, odgovorila je ona. Jesi ziher, pilili su dalje moji. Naravno da sam ziher, kostao je sto maraka, sedamsto schillinga, ne-sjecam-se-vise-svote dinara, kak jos hocete da vam kazem?! Znam da sam morala kupiti jos brdo stvari da bih dobila povrat poreza, eto, toliko je bio jeftin. Moji su se i dalje cudili, pa dobro, je l' to bila neka akcija ili redovna cijena? Zena se nije dala smesti, redovna da redovnija ne moze biti. I tak, prvom prilikom kad smo isli u Graz (a zbog telefona smo malo pozurili) odlucili smo kupiti taj famozni telefon. Moji su lijepo zapisali ime, prezime i model, odnosno sve generalije po kojima smo ga mogli naci. I nasli smo ga. Za pet somova schillinga. Sto je bilo otprilike sedamsto-osamsto maraka. Ne sto. Ni dvjesto. Pa cak ni tristo. Na nase pitanje da li je taj telefon ikad bio povoljniji trgovac se samo nasmijao i objasnio nam da je to top of the range model i da nema sanse da manje kosta. Eto ti. Lako provjerljiva laz koja nikom nije bila potrebna.

Sjecam se i kad mi je jedna poznanica, pod dojmom svog novog kancelarijskog posla pocela objasnjavati da je ona sad ugledna poslovna zena koja nevjerojatno puno zaradjuje i stoga vise ne nosi konfekciju kao mi obicni smrtnici, nego odijela sivana po mjeri. Jerbo to prilici uspjesnim poslovnim zenama koje drze do sebe. (Bijah iskreno impresionirana.) Na sebi je tom prigodom imala odijelo iz tada aktualne kolekcije h&m-a, prepoznatljivo iz aviona. Pri kraju svog monologa postalo joj je vruce, pa je skinula sakac, slozila ga i objesila na naslon susjedne stolice. S unutarnje strane ovratnika dobro se vidjelo mjesto s kojeg je bila odsivena etiketa - znate kaj hocu reci, kvadratic sastavljen od puno malih rupica. Eto ti lazi, nismo ni kavu uspjele popit' do kraja, a njezina ekskluziva potonula je u obicnom proizvodu masovne industrije. Pih!

Sjecam se i jedne koja je otisla u bijeli svijet raditi kao baby-sitter, navodno u neki od velikih svjetskih gradova. Pa je slala pisma u kojima je hvalila kvart u kojem zivi i nazivala ga imenom jednog od najpoznatijih kvartova na svijetu, sto i ne bi bio neki bed, da nam doticna nije poslala svoju adresu, kako bismo joj mogli odgovarati na pisma (da, da, bilo je to davno). A na adresi se lijepo vidjelo da cak ni ne zivi u gradu u kojem tvrdi da zivi, nego u njegovoj siroj okolici. Nisam ziher treba li za takvu laz biti naivan ili i pomalo priglup.

Sjecam se i svojih putovanja Europom tijekom veselih srednjoskolskih ljeta. S nama je obavezno bila cura koja je prozivljene dozivljaje opisivala tako da ih ni mi koji smo bili prisutni nismo uspijevali prepoznati. I, sto me oduvijek cudilo, nije joj bio bed izmisljati cak ni pred nama, koji smo tocno vidjeli sto se dogodilo - a nikad se nije dogodilo nista revolucionarno. Ona je tip osobe s kojom sjedite u kaficu, a par stolova od vas slucajno sjedi netko poznat. Guzva je i kako biste uopce vidjeli tko je za kojim stolom trebate zaista uloziti napor. Medjutim, ona ga uspije usnimiti. I onda ponosno kaze vidis, mi smo u istom kaficu kao i x.y. (Ajme, osjecam se pocasceno i ponosno, gotovo kao u trenutku kad sam primila diplomu.) Popijete kavu, izadjete iz kafica i srecete zajednicku frendicu. Pozdravljate se i kratko popricate u stilu kak' si, kaj ima. Ova moja iz topa ispaljuje bile smo na kavi s x.y.

Naravno da sve lazi nisu tako zabavne, pa ni tako ocite. Ali, koliko god bile ruzne, opake i podle, pa cak i dobro skrivene, uvijek izadju na vidjelo. Prije ili kasnije. I mogu naskoditi iskljucivo onom tko ih je izgovorio, nikom drugom. Iako se mozda ne cini uvijek da je tako. No jest.

Neki ocito to ne uspijevaju shvatiti. Prekomplicirana je to matematika, zar ne?