petak, 18.03.2005.

Zivotopis na prodaju

Moj prosli post bio je posvecen lazima. Ociglednim i manje ociglednim, smijesnim i manje smijesnim. No, jeste li ikad primijetili da ljudi ne laziraju samo svakodnevne gluposti, podatke o drugima i slicno, nego znaju izmisliti i sasvim novi zivotopis ili barem neke njegove dijelove, ravnajuci se prema onome sto smatraju da je trenutno u trendu. O da, i vasa osobna povijest, takva kakva je, moze biti trendovska ili autsajderska, nemojte se zavaravati. Tako se barem cini.

Recimo, negdje sam procitala da je nekakav glumac iz sapunica what's-his-name rodjen i odrastao u Mostaru, no taj podatak skriva kao zmija noge, jer nije u trendu biti Hercegovac. E, sad. Meni, ovako naivnoj kakva jesam, ne bi nikad palo na pamet da grad u kojem ste rodjeni i zivite moze uci ili izaci iz trenda. Ali izgleda da moze. Pa onda treba sakriti odakle ste ili barem smisliti neki izgovor koji ce vas opravdati. Ono, nisam ja iz Mostara, nego su mamu uhvatili trudovi bas kad smo se vozili onuda, pa me tamo rodila i jako joj se svidjela klima, tako da je odlucila tamo provesti jos koje desetljece, ali zapravo sam cistokrvni _________ (dopuniti imenom trenutno popularnog grada).

Neka zenska koju znam desetljecima tijekom ratnih je godina dobrano profitirala radeci u raznim nevladinim organizacijama. Osim sto je zivjela na visokoj nozi, sve nas je redovno maltretirala cijenama svojih ekskluzivnih plocica za kupaonu i slicnim stvarima, da bi koju godinu kasnije, kad je nekim cudnim slucajem uspjela dati intervju za neke opskurne novine, izjavila da se kao dugogodisnji volonter nesebicno posvecivala ljudima iz ratom nastradalih podrucja. Mislim, what the fuck?! Oni koji je znaju dobro se sjecaju njezinih izjava poput za manje od sto dolara dnevno ne izlazim iz kreveta, a one koji je ne znaju stvarno boli briga.

Jedna nasa poznata pjevacica godinama je medijima uporno ponavljala da je studentica knjizevnosti, iako nije cak ni maturirala, a na pocetku pjevacke karijere radila je kao prodavacica u butiku te sluzbenica u banci, sto je pazljivo skrivala od novinara, no naravno da su uspjeli saznati. Bivsa zena Erosa Ramazzottija imala je dvadeset i jednu godinu kad su se upoznali, isto toliko kad je nesto kasnije zatrudnila, jednako toliko kad je rodila, a cini mi se i kad su se, relativno nedavno, rastali. Eto sto je dobar PR, ako imate uvjerljivog agenta cak vam i vrijeme prolazi sporije no nama anonimcima. I ja bih voljela biti forever twenty-one!

Naravno da ljudi mijenjaju neke podatke iz svojih zivotopisa iz koristoljublja. Neke zbog tastine. A neke iz gluposti. No, cini mi se da izmisljanja nisu uvijek odraz zlonamjernosti ili budalastine, nego samo promijenjene percepcije proslosti. Recimo, kad sam isla u osnovnu skolu redovno sam klizala, a bila sam i u klubu, bla, bla, tako da sam na klizalistu bila svakodnevno i osim vjezbanja raznih vjencica i skokova imala i besplatni upad na gradjanstvo, kako se to zvalo. I naravno da sam tocno znala kad tko iz razreda ide na klizanje. Uglavnom su ljudi isli jednom-dvaput tjedno, a neki tek par puta po sezoni. Zanimljivo, oni koji su isli najrjedje u kasnijim su godinama s nostalgijom znali uzdahnuti i reci ah, nekad smo isli svaki dan na klizanje, a sad vec godinama nista, da ne velim da su znali biti naporni u svom inzistiranju da su cijelo vrijeme visili na klizanju ili, jos gore, bili dio skvadre. Medjutim, ne mislim da oni svjesno izmisljaju, nego da su im se tih par odlazaka na klizanje toliko usjekli u sjecanje i dojmili ih se da su i sami uvjereni u istinitost svojih rijeci.

Najbolja mi je fora koju primjecujem posljednjih par godina. Naime, buduci da je moja generacija vec lagano udomljena, ubracena, ubebljena i umjesto po klubovima visi s bebama po parkicima, s nostalgijom se sjecamo dobrih starih vremena kad smo kao brijali. I, guess what?! Izgleda da su svi isli u Jabuku, i iako sam ja osobno isla najmanje jednom svakog vikenda tijekom cijele srednje skole, vecine ovih koji s neskrivenim ponosom, iako ih nitko nis ne pita, forsiraju (kao da je to stvar nekog prestiza) da su bili Jabucari se nemrem sjetit pa da se postavim na glavu (ne, nisam si unistila mozak drozama).

Iskreno, mene bas boli briga je l' netko provodio srednjoskolske dane, odnosno noci kod bake pred kaminom, u Jabuci ili na Marsu, no ide mi na zivce preseravanje kao takvo, a par stvari koje mi dodatno dizu tlak su (1) kad se od mene ocekuje da budem publika necijim verbalnim diarejama, (2) kad im se jos k tome moram diviti i (3) kad bi bilo lijepo da ne primijetim da je cijela konstrukcija najobicnija izmisljotina ili barem uvelike napuhana stvarnost, nego bih trebala, duboko impresionirana, popusit' spiku.

I tak, ponekad mi puhne, pa takve likove krenem ispitivati kojim su danima isli u Jabuku, tj. na koje programe. Reakcija: zbunj! Pa ih pitam u koje su klubove jos isli. Opet zbunj! U koje kafice. Zbunj! (Iako moram priznati da se neki snadju i sjete se legendarnog OKC-a.) Koju su mjuzu slusali (na to obicno dobijem predvidljiv odgovor tipa pa znas vec, Bauhaus, Cure i to, no kasnijim se razgovorom - ako sam taj dan bas sadisticki raspolozena - sazna da doticni ne zna naslov nijedne pjesme Bauhausa, a ako se malo opusti, povjerit ce vam i svoju ljubav prema kuruzi). Na koje se koncerte islo. Zbunj! Kaj je jos bilo in. Zbunj! Pa malo razvezem o skvadri, ocekujuci aktivno sudjelovanje svog sugovornika, wannabe Jabucara. Tko je sve izlazio, tko se kome svidjao, tko je s kim hodao i tko se upisao na koji faks. Totalni zbunj.

Inace nemam obicaj loviti ljude u lazi, nego sutim i slusam, u sebi se cerim ili okrecem ocima, ovisno o trenutnom raspolozenju, svrstam covjeka u prigodnu ladicu i svoje buduce ponasanje prema njemu porihtam prema vrsti lazi koju mi uvaljuje i razini do koje pokusava vrijedjati moju inteligenciju, no ti lazni Jabucari toliko su se namnozili da su mi poceli ici na zivce, pa ih bez iznimke raskrinkavam kad god mogu. I gust mi je.

Naime, za one koji nisu iz Zagreba i ne znaju, Jabuka je jedan prilicno mali klub, prima parsto ljudi, a nesto vise kad je otvorena terasa. A kad biste zbrojili sve koji sad tvrde da su izlazili tamo, trebala bi biti velicine Zagrebovog stadiona. U vrijeme mojih srednjoskolskih dana (ma, i sad je tako), klubovi nisu bili samo klubovi, bili su nacin zivota, brija, zivotna filozofija, stil i statement. Dobro se zna sto su sve obuhvacali izlasci u neki klub i smijesno mi je slusati kad netko napikava po usput sakupljenim podacima, tudjim sjecanjima ili krpanjem svoja dva-tri izlaska u neki klub kako bi servirao lako provaljiv laznjak.

Stoga imam prijedlog. Buduci da sam redovno isla u Jabuku i ispada da je taj dio mog zivotopisa jako cijenjen za sljedbenike trendova, a meni nije prevec bitno da se njime hvalim, dajem ga na javnu drazbu. Tko vise ponudi dobiva od mene sljedece: detaljan opis programa u Jabuci s imenima DJ-eva i opisom mjuze koju su pustali; imena, nadimke i licne opise dobrog dijela skvadre koja je tamo izlazila; detalje o mjuzi, o tome kako se nabavljala, sto je tko slusao, na kaj se plesalo, a na kaj se frktalo nosom; popis drugih mjesta na koja se izlazilo, gdje se islo prije, a gdje poslije Jabuke, koji klubovi su bili aktualni kojim danima u tjednu i koje svirke u Kulusicu su bile neizostavne; opis obleke i stilskih dodataka; popis obavezne literature i kultnih filmova.

Pocetna cijena: deset somova eura (a cujte, trendovsko preseravanje je skupo, a moram i ja od neceg zivjet').

Aukcija je otvorena. Sad!

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31