četvrtak, 31.03.2005.

Promjene stalne, smjer (ne)poznat

Kad smo muzic i ja poceli hodati, na jednom od nasih prvih izlazaka, kasnog ljeta nije vazno koje godine koka se, naravno, upicanila u svoje lagane ljetne GFF trapke koje je upravo kupila u New Yorku, usku CK majicu iz istog grada i seksi crne DKNY sandalice s vrtoglavom petom i par uskih remencica, kupljene specijalno zbog gorespomenutih trapki. I naravno da joj je vrlo brzo postalo hladno, sto je pokusala sakriti, no kad je pocelo spontano kihanje, novopeceni decko, inace jako razumno odjeven u kosulju dugih rukava i jaknu, isprsio se i nakon kraceg nagovaranja tom istom jaknom zagrijao svoju modno osvijestenu pratilju.

Razgovor je tekao otprilike ovako:
- Je l' ti hladno?
- Ma nije - odgovaram, nadajuci se da je dovoljno kratkovidan da nece vidjeti kako sam se najezila (nosi naocale).
- Sigurno?
- Sigurno. (Aaaaa-pci-ha!)
- Ali, kises! Sto posto ti je hladno.
- Pa, mislim, mozda malo.
- Evo ti moja jakna.
- Ma ne, ne dolazi u obzir.
- Zasto!?
- Pa zato jer sam si sama kriva kaj sam se prelagano obukla, neces se ti valjda smrzavati zbog mene.
- Kajgod, meni nikad nije hladno, ja sam ti naviknut na hladnocu - ponosno izjavljuje, a buduci da je bio dugogodisnji profesionalni (a i vrhunski - jaaako puno puta prvak Hrvatske, clan drzavne reprezentacije i sve u tom stilu - nemojte mi zamjeriti, moram si malo hvaliti muzica) sportas u jednom zimskom sportu, moze mu se vjerovati. I tako sam ja, s odredjenom dozom nelagode, uzela njegovu jaknu i prestala kihati.

U njegovom tadasnjem stanu je meni uvijek bilo prehladno, iako sam bila ubundana u pulovere, a on se setkao u boksericama i majcama kratkih rukava i zalio na vrucinu. Kod mene doma, gdje je meni bilo ugodno, on se kuhao.

Ja sam bila tip koji je u stanju nakrcati cijelu pastetu ili sirni namaz na komad peciva i zatim ga jos toliko zatrpati sunkicom i drugim delicijama da se pod ogromnom hrpom svega i svacega jedva nazirao. On je, naprotiv, uvijek mazao tanke slojeve, na koje bi stavio tek malo sunke i eventualno komadic sira.

Mene je uvijek smetao suhi zrak u njegovom stanu, jedva sam disala i stalno sam koristila razne preparate za ovlazivanje nosne sluznice. Njemu je zrak uvijek bio ok.

Ja sam bila nocni tip i mogla sam raditi do pet ujutro ako je trebalo, a on bi zakrmio oko ponoci i vrlo brzo poceo glasno hrkati.

Ja sam obozavala odjecu i imala je na tone, uglavnom sve neke lude marke kupljene na putovanjima po cijelom svijetu, dok je za njega obleka bila ono kaj stavis na sebe da ti nije zima i ne hodas po ulici gol.


Koju godinu kasnije...

Temperatura u stanu nam je namjestena na 22 stupnja - kao fol zbog nasljednice. Zapravo, ja hodam u majicicama, a muzicu je stalno hladno.

Pocela sam jesti sendvice kojima se dobro vidi kruh kao podloga, dok muzic na svoje pecivo nakrca toliko hrane da mu pecivo sluzi tek za drzanje ravnoteze svih tih namirnica.

Zrak u stanu mi je postao skroz ok. No, muzic je odlucio kupiti ovlazivac zraka, a na njegovom nocnom ormaricu nalazi se sprej za ovlazivanje sluznice nosa.

Ja sam i dalje nocni tip, no ipak vise nemrem radit' do pet ujutro. Muzic, naprotiv, ima energije za dvoje i sve kasnije ide spavati.

Njegov ormar sad je prekrcan, a o markicama i mjestima gdje je sva ta odjeca kupljena necu ni poceti pricati. U njemu doslovce vise nema mjesta ni za dodatni par sokni. Moj je poluprazan: samo je cetvrtina vjesalica zauzeta, zatim dodje puno praznih, koje tek cekaju da na njih doleprsaju neke krpice, a na kraju su njegove stvari koje su pronasle izbjeglistvo u mom ormaru, buduci da u ormaru njihovog vlasnika za njih jednostavno nema prostora.


Hocu reci... Ne cini li vam se da se pretvaramo jedno u drugo!?

Ako dodje do nekih bitnijih anatomskih promjena, javit cu vam na vrijeme.

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31