nedjelja, 29.08.2004.

Dobri sportasi i zlocesti komentatori

Iskreno, uopce ne pratim sport i prilicno sam ravnodusna prema pobjedama i porazima. Naravno, drago mi je kad cujem da je netko nas ili ne-nas, ali meni drag, pobijedio, no ne grizem nokte gledajuci sportske prijenose.

Medjutim, pretprosli smo tjedan na moru ipak skicnuli na prijenose iz Atene, a buduci da na turskoj obali Egejskog mora, gdje smo bili, nema hrvatskih programa, preostalo nam je gledati njemacki ZDF, koji je pratio Olimpijske igre.

Recimo, nasi su komentatori, cast iznimkama, jednostavno priglupi. Cesto nemaju pojma ni o sportu kojeg prenose godinama, da ne govorim o sportovima koji kod nas nisu toliko pristuni, poput, primjerice, macevanja. Zato se cuju vrhunske gluposti kojima se jos neko vrijeme smijemo prepricavajuci ih dok sjedimo u kaficima. No, glupost, ako nije bas pregolema, nije ni opasna, tako da bisere tog tipa ubrzo zaboravljamo. Osim toga, hiperprodukcija bedastih izjava cini svoje - nove gluposti redovno zamjenjuju stare i opskrbljuju nas stofom za smijeh.

Nikad necu zaboraviti kako smo prije par godina moj muz i ja sjedili u jednom zagrebackom kaficu, smjestenom u poznatom sportskom centru, i gledali prijenos skijanja. Ivica Kostelic skijao je za zlato, publika u kaficu, sastavljena mahom od starih sportskih vukova koji se i te kako kuze u skijanje, sutke je promatrala, a neumorni Ivica Blazicko, za kojeg se kladim da se onako debeljuskast i trapav ne moze ni u plugu spustiti niz bijelu stazu, neumorno je svom imenjaku Kostelicu davao upute: "Spoji noge, Ivice, spoji noge! Jace se nagni! Nagni se naprijed! Ivice, nagni se naprijed!" Toliko je iziritirao prisutne u kaficu, da je konobar morao stisati ton.



Ovi Nijemci otisli su korak dalje. Njihovi se komentatori odlicno kuze u sve sportove koje prenose, ali su neskriveno zlobni i krajnje neumjesni. Recimo, skvarcana zblajhana plavusa u ruzicastom kostimicu i sa sjajilom na usnicama obavijestila nas je da je neka (sorry, zaboravila sam ime) njemacka plivacica, kojoj je ovo vec cetvrti nastup na Olimpijskim igrama (znaci, zena se kontinuirano bavi sportom najmanje sesnaest godina i cijelo je to vrijeme u samom vrhu) osvojila samo srebro i time propustila sansu da postane besmrtna.

Mislim, what the fuck?!

A sto si ti napravila, voditeljicice mala, da postanes besmrtna?! Treniras li ti svakodnevno? Jesi li osvojila koju medalju? Sto ti pod kapom nebeskom daje za pravo izreci takvu glupost i jos se k tome nadmocno smjeskati?

Isto tako, postoje i komentatori amateri. To su likovi koji se uspusu kad se moraju popeti na drugi kat, jer su kronicno bez kondicije, no spremno ce iskritizirati vrhunske sportase, one koji treniraju nekoliko puta dnevno, ako im je rezultat losiji za koju stotinku sekunde od ocekivanog. Mozete ih sresti po kaficima kad se vrte tekme, zatim po kaficima nakon tekmi, a cesto se zadrzavaju i na vlastitom kaucu. Prepoznat cete ih po od cipsa masnim bradama, krigli pive na stolu i skembi koja visi ispod remena. I po tome sto im je veliki napor ustati i otici po novu pivu, pa zamole svoju zenu da to ucini za njih.

petak, 27.08.2004.

Muško u rađaoni

Mislim si već dugo da li da pišem o tome kako je to u hrvatskim bolnicama kad uz ženu, majku, rodilju u rađaonu uđe muškarac koji nije liječnik, tehničar ili neki drugi član bolničkog osoblja.

Imate li nesreću u sreći da vas trudovi uhvate u nedjelju, kao mene, velike su vam šanse da naiđete na dežurnu ekipu ljutu na cijeli svijet i vas osobito, jer ste se drznuli doći u bolnicu tijekom vikenda i prekinuti njihovo gledanje telke u sobi za sestre. Nakon što, kako im dužnost nalaže, obave sve pripremne radnje, od popunjavanja beskonačnih upitnika do pregleda, strpaju vas na nekakav krevet u predrađaoni, u kojoj biste trebali strpljivo i što tiše čekati trenutak u kojem će odlučiti da je vrijeme da vas prebace u boks, mjesto u kojem vam se može pridružiti i partner, muž, otac djeteta ili neka sasvim druga osoba poput prijateljice, majke, sestrične - po vašem izboru. Iako je dokazano da su trudovi manje bolni i kratkotrajniji ukoliko se rodilja kreće, nedjeljnopopodnevna-noćna smjena namrgođenih zdravstvenih djelatnika kojima ste se usudili omesti vikend prikačit će vas na ctg, spravicu kojom se mjeri intenzitet i učestalost trudova i pustiti vas da ležite satima ako treba. Za to će vrijeme vaš muž, ako nije od one sorte koja sjedi doma, gleda telku i organizira terevenku s frendovima, izgristi nokte u bolničkoj čekaoni i svaku prolazeću sestru pitati što je s vama, ima li novosti i kada će biti pozvan u boks. Nakon što to u roku od par sati pita ravno tri-četiri puta, bit će proglašen napornim ocem koji remeti bolnički mir, vama će bijesno doći sestra koja će vas pozvati na red zbog muža koji izvolijeva tko zna što, otkačit će vas s ctg-a i poslati vas da ga smirite. Nakon što ste se vidjeli s mužem i odmah se počeli bolje osjećati, jer ste konačno porazgovarali s nekim za koga ste osoba, a ne komad mesa sa zdravstvenom iskaznicom, naravno da će vas vratiti u krevet, jer niste u bolnici da biste se dobro osjećali, za Boga miloga, nego da budete jadni i što očajniji.

Ako se još k tome dogodi da ste i vi naporni i zahtjevni, u definiciju čega recimo ide da svakih par sati tražite da vas otkače s ctg-a kako biste se popiškili ili barem protegnuli noge, doći će vam doktor Mengele (dežurni liječnik) osobno i očitati bukvicu. Meni je, primjerice, rekao otprilike ovako: da šta si ja zamišljam, tko sam i gdje sam; da ovo nije privatna bolnica u kojoj mogu izvolijevati, nego državna u kojoj on određuje pravila, a ne ja; da on zna da me boli, ali neka me boli, to je normalno, a ja sam razmažena; boljelo je i njegovu ženu kad je rađala, pa šta, svaku ženu boli. I tako dalje. Meni se u glavi vrtio odgovor na svaku njegovu izjavu, otprilike dragi doktore, ja ništa ne izvolijevam, osim da me pustite da ustanem, jer bi mi i u normalnim okolnostima bilo neudobno ležati tri sata u istom položaju, a pogotovo mi je bed sad kad me rasturaju trudovi; imate pravo, ovo je državna bolnica, što znači da se financira iz MOG poreza i da JA plaćam VAS, a ne vi mene, pa biste se trebali tako i ponašati; s obzirom na količinu ljudskosti koja se krije u vašem pogolemom biću, trebali ste studirati promet i baviti se miješanjem asfalta za ceste, a ne medicinu; e, jadna vaša žena, drago mi je da to nisam ja; samo da ne rodim u vašoj smjeni, jer VAS na porodu zaista ne bih željela; bolje da niš ne kažem na glas, jer ipak postoji mogućnost da rodim u vašoj smjeni, a onda sam na*ebala.

Za to vrijeme se vaš naporni i drski muž usudio zaustaviti još koju sestru i pitati za vas, što vas je nepovratno dovelo na crnu listu i upisalo vaše ime u bolničke anale. U međuvremenu se glas o vama širi po drugim bolničkim odjelima. Nešto nakon vas u rađaonu dolazi rodilja koja si je dobra s jednom od sestara. Nju ne vežu za ctg, niti za krevet, niti ju smatraju napornom zbog toga što se jednom u dva-tri sata mora popiškiti. Nju puštaju na hodnik, gdje ju čekaju, pazite sad, muž, vjenčana kuma s dečkom, krsni kum još nerođenog djeteta s curom, sestrična i mama. Budući da vas više ne mogu farbat da je izlazak iz predrađaone zabranjen, puštaju i vas na hodnik, gdje se ponovno srećete sa svojim sve nestrpljivijim mužem i cjelokupnim društvancem, koje je sve glasnije i veselije. Kad konačno i vas i vašu novostečenu prijateljicu utrpaju u krevete u predrađaoni, bučno društvance u hodniku nastavlja se veseliti i izražavati svoje nestrpljenje u kombinaciji s radošću, no budući da ne gnjave sestre pitanjima kako je njihova žena, frendica i kćer, nitko ih ne dira. Vašeg tihog muža, koji ne pije, ne pjeva, ne urla i ne skače po klupama, nego strpljivo sjedi i čeka da ga netko, sad već desetak sati nakon vašeg dolaska, pozove, smatraju problematičnim tipom, jer s vremena na vrijeme pita kako ste.

I tako, došli ste poslijepodne, noć je prošla, svanulo je, u međuvremenu je nekoliko malih bića ugledalo Svijet, a vi ste još uvijek u predrađaoni. Međutim, s jutarnjom smjenom dolaze i nešto razumnija lica, vjerojatno zbog nepokvarenog vikenda manje ljuta na vas i atmosfera postaje bolja. Samoinicijativno vam nude epiduralnu, koju ozarena lica prihvaćate, prebacuju vas u mitski boks, za koji ste u međuvremenu gotovo prestali vjerovati da postoji i zovu vašeg problematičnog muža. Petnaestak minuta kasnije, neki čudni lik u zelenoj kirurškoj odori ulazi u vaš boks, a vi se pitate tko je on i što tu traži prije nego što prepoznate Onog Kojeg Ste Željno Čekali.

I tu kreće cijela priča. Imate trudove koje ne osjećate, nego ih pratite na ctg-u. Pričate s mužem. Zekate se. On vam dodaje vodu, a kad popijete sadržaj bočice, sipa vam novu. Kad vam ispucaju usne, pruža vam labello. Kad vam je dosta, uveseljava vas i hrabri. Drži vas za ruku. Priča viceve. Ako nešto trebate, pozove sestru. Uglavnom, radi sve one stvari koje vam nitko ne bi napravio da tamo ležite sami. Zaista nitko.

I, konačno, kad se vaša Pikulica rodi, tu je da vas zagrli, da vam prvi čestita. Da pomazi to Malo Čudo i da drhtavom rukom opali koju fotku.

Iz svih razgovora o porodu zaključila sam da je priča o muškarcu koji u rađaoni pada u nesvjest čisti mit. Urbana legenda. Ili i sve moje frendice i ja imamo iznimne muževe, što također nije pomisao koju bi trebalo olako odbaciti.

utorak, 24.08.2004.

Da pocrnite, a na izgorite i druge price s godisnjeg

Evo, nas kratki jednotjedni godisnji je dosao i prosao. Kao da ga nije ni bilo.

Iako sam vec odavno odustala od kupovine bilo kakvih casopisa i slicnog zabavnog stiva za plazu, jos uvijek ne mogu izbjeci - naravno, na internetu - poplavu savjeta kako ne izgoriti, zbog cega se treba cuvati sunca, kako se suncati, kako zadrzati preplanulu boju do kasne jeseni i slicno. Iskreno se divim urednicima koji recikliranjem prastarih tema uvijek iznova uspijevaju prodati ljetne brojeve casopisa, a jos se vise divim lobotomiziranim citateljicama koje uvijek iznova gutaju iste price, bok uz bok izvjestajima o tome gdje ljetuju poznati.

Mislim, who cares?! Nisam tip koji voli lezati na plazi i prziti se i sasvim mi je svejedno sto mi je ten pri povratku s mora jednako bijel kao i prije odlaska ili, recimo, usred zime. Skroz. Sto posto. Samo s vremena na vrijeme razvucem usne u kiselkasto-pobjednicki osmijeh kad u tekstovima goreopisanog tipa naidjem na tvrdnje poput svijetla put ponovno je in ili, jos gore, nitko tko drzi do sebe (mrzim tu nadmocnu novinarsku konstrukciju) ove jeseni nece preplanuo setati gradom, a sve je zajedno obicno upotpunjeno slikama anemicne Nicole Kidman, koju uvijek izvlace iz rukava kao neki svemoguci adut kad je u pitanju bilo kakva trendovska ludost.

Domace citateljstvo dobiva i dodatnu utjehu u vidu glumaca s Dubrovackog ljeta ili kako se to ove godine zove, koji takodjer cuvaju svoj alabasterni ten kako bi se fino uklopili u Drziceve komade. Iako nije iskljuceno da ce se jedne godine glumci organizirati, sakupiti lovu i potplatiti nekog teoreticara knjizevnosti ili povjesnicara koji ce objaviti studiju temeljenu na ozbiljnoj gradji u kojoj ce tvrditi da je davna dubrovacka gospoda takodjer hodala svijetom preplanula obraza.

Jos mi je draze citati savjete o tome kako se potrebno prvi dan suncati pet minuta, drugi deset i tako svaki dan povecati broj minuta za pet, a sve iza pet poslijepodne. Pa dobro, mamumu, koliko bi dugo celjade zeljno preplanule koze trebalo biti na moru, tri mjeseca?!

Anyway, ja sam na more bijela dosla i bijela otisla. Ove sam godine imala i odlicnu ispriku za neprzenje, a to je, pogadjate, nasljednica. Ona, naravno, ne smije na sunce i samo bi ju mama-ubojica vodila na plazu u udarnom terminu. I tako smo svi troje lijepo gustali u gustoj hladovini, isli na cuge i izlete, a na plazu ili bazen (hm, da) odlazili tek na kratko i iskljucivo u kasnim poslijepodnevnim satima. I znate kaj? Bilo nam je super.

I tako, ovim se postom i ja pridruzujem poplavi blogova na temu kako mi je bilo na moru.

petak, 13.08.2004.

Pljuni pa zalijepi

Ak' nekaj ne kuzim, onda su to muskarci koji osjete potrebu da pljunu na pod onog trena kad izadju iz kuce. Ima nekaj na tom plocniku toliko neodoljivo da naprosto zove pljuni me, pljuni, ti muskarcino.

Nakon dugog i ne sasvim dobrovoljnog promatranja fenomena plocnikopljuvaca, dosla sam do zakljucka da se radi o nekoj zlocudnoj, a mozda i smrtonosnoj devijaciji grla kod muskaraca s Balkana (da, pod Balkan svakako racunam i Hrvatsku, bez obzira na to sto nam se mozda vise svidja novoizmisljeni eufemizam jugoistocna Europa). A sad cu vam objasniti zasto tako mislim.

Najprije, nigdje ulice nisu tako popljuvane kao na nasem slavnom poluotoku. Hodajuci Londonom ili Parizom mozete se popkinuti na bacene turisticke prospekte, papire raznih vrsta, opuske od cigareta, stapice od sladoleda, pa cak i pasju kakicu, ali tesko da cete ugaziti u socni hracak. To je nasa lokalna specijalnost i trebali bismo joj dati dostojnu ulogu u oblikovanju naseg kulturnog identiteta, poglavito, recimo, u turistickim brosurama. Zamislite kakav bi se tekst dao napisati pod naslovom Dodjite u Hrvatsku - malu zemlju za veliki odmor u kojoj cete, diveci se prekrasnim palacama, crkvama i muzejima, osjetiti toplinu oko noznog palca.

Neki dan setam Becom, kadli postpubertetlija koji je hodao tocno ispred mene proizvede ono znacajno nakasljavanje koje obavezno prethodi pljuvanju i, naravno, pljune. Ajde pogodite na kojem se jeziku par sekundi kasnije obratio frendu? E, pa nije na njemackom.

Sad sam ja zapravo zabrinuta za te nase muskarce. Koji oni to problem imaju, koji Austrijanci, Englezi ili Ameri nemaju? Zbog cega njihova grla vape za ovakvim javnim olaksavanjem? I kako im pomoci? Osim dobronamjernog ignoriranja cinjenice da nam pljuju pod noge, that is.

Zatim, zanimljivo je da je to pljuckanje zapravo sport na otvorenom. Taj aspekt cijele price cini spomenutu bolest grla jos zagonetnijom. Pitam se kako plocnikopljuvac izdrzi par sati sjedenja pred telkom bez prociscavanja grla. Vjerojatno tesko. Ili si kraj fotelje instalira pljuvacnicu, sto ne bi bilo prvi put u povijesti da se doticna posuda koristi, ili jednostavno pljuje na tepih, pa dobije po tintari od zene. To bi objasnilo zbog cega muskarcina jedva ceka da izadje iz kuce i pljune. Jer kod kuce ne smije. A vani ne postoji nitko tko bi ga opomenuo.

Dala bi se napravit detaljna tipologija hracaka, samo treba imat vremena i dobar zeludac. Medjutim, kad vidim da je netko upravo proizveo hracak bilo koje vrste, dodje mi da mu pridjem odostraga, copim ga za vrat, nabijem glavu u samo srediste i natjeram ga da vlastojezicno polize svojeg tijela djelo.

Medjutim, to nikad ne napravim. Jer sam kukavica. Bojim se slozit scenu u javnosti. A bojim se i da me plocnikopljuvac ne mlatne. Em je vjerojatno jaci od mene, em je vjerojatno frustiran, jer ne smije pljuvat dok doma gleda tekmu. Zamislite kolicinu bijesa koja se moze skupiti u takvom tipu! Osim toga, ako se ne varam, sluzbene statistike govore da je u Hrvatskoj svakih petnaest minuta pretucena jedna zena, a ja, hvala lijepo, ne zelim postati dio statistike. Ne takve.

I kaj mi preostaje. Nis. Hodam gradom k'o zatvorenik. Glava dolje i mjerkaj svaki korak, jer druge nema. Jedino mi jos fale ruke na ledjima.

utorak, 10.08.2004.

Muke po blogu i ostala veselja

A sad da vam se malo pozalim. (Na vama je da me tapsate po ramenu, tjesite i grlite.)

Nemam svoj kompjutor, pa pisem na tudjem. S njemackim sistemom. I svaki "ih" koji napisem na hrvatskom (zamjenicu, je l') automatski pretvara u "ich". Nemam kvacice. Grozno. A ne smijem instalirati hrvatski sistem niti iskljuciti provjeru pravopisa, jer kompjutor, kao sto rekoh, nije moj.

Kad konacno, u takvim necovjecnim uvjetima, uspijem nazvrljati nesto, ne mogu to poslati, jer jos uvijek nemam ni chello, ni violinu ni klavir ni bilo koji drugi pristup internetu pretenciozno originalnog naziva. Tako da sve kaj citate na net stavlja moj muzic, pa mu ovim putem zahvaljujem.

I jos vam mogu ispricati kako su se Austrijanci mastovito sjetili dodatnog nacina smanjivanja nataliteta. Recimo, kupite kutiju durexa. U njoj na poklon dobijete igricu. Totalno glupu, ali onu vrstu koja vas skroz obuzme. Vi ste nekakav top koji ide gore-dolje i ispucava kondome, a prema vama idu spermici odjeveni ni manje ni vise nego u nacionalne dresove raznih nogometnih reprezentacija (!?!). Na vama je da ih sto vise uhvatite. Ako ispucate previse kondoma, za one koji odu u prazno dobivate negativne bodove. No, da bi stvar bila ljepsa, prema vama idu i nogometne lopte, za koje dobivate dodatne bodove. A idu i virusi side, koji vas, ako ih ne uhvatite, odmah ubiju. Nemate tri zivota i slicnih fora. Kad vas jednom zadesi sida, to je to. Game over.

I tak. Kazu da kondomi u 98% slucajeva stite od nezeljene trudnoce. Ipak, postoji dva posto mogucnosti da cete zatrudnjeti, iako ste ga uredno koristili. Zato, da biste bili zaista ziher da nema sanse da se iznenadite, bolje vam je da apstinirate. Zbog toga ste dobili igricu.

Da skratim, svoje rezultate mozete staviti na net i usporediti se s drugim luzerima koji su kupili kondome, a onda gube vrijeme na igranje. Ja sam sinoc bila 63., a moj muzic 27. u ukupnom poretku.

Pa vi nekaj recite.

ponedjeljak, 09.08.2004.

Dizajniraj me njezno

Vjerovali ili ne, stan u kojem sad zivimo vec mi je treci u posljednje dvije godine za cije sam uredjenje dobrim dijelom odgovorna. Kazem dobrim dijelom, jer i moj muzic nabaci koji prijedlog, no uglavnom se oslanja na mene i moje procjene. Ja sam ta koja uskladjuje boje i uzorke, koja kriticki odmjerava zidove i zamislja slike koje ce jednog dana visiti na njima i koja bira stil namjestaja. Suocena s tim zahtjevnim i nadasve odgovornim zadacima, a potaknuta svojom u sustini streberskom prirodom, uredjenju stana prilazim temeljito, kao i vecini drugih stvari u zivotu. Kupujem casopise o dizajnu, surfam po stranicama raznih arhitektonskih udruzenja i ureda, trgovina namjestaja i svih drugih sitnica koje je potrebno smjestiti negdje u stanu. I sto sam uspjela zakljuciti? Da je velik broj dizajnera, oprostite na izrazu, full of shit.

Uzmite, na primjer, neko ultraskupo talijansko isfuravanje od kuhinje. Najprije, doticna ima kvadrata kao prosjecni novozagrebacki dvosobni stan. Aha, svi imamo takve kuhinje. Zatim, namjestaj u njoj je ili u nekoj tmurnoj sivo-smedjoj boji koja je totalno bezlicna ili u nekoj od koje bole oci i koja samo na prvi pogled izgleda dobro – no, ruku na srce, mozete li se zamisliti kako svakodnevno sjeckate luk u jarkoruzicastoj kuhinji sa zelenim detaljima?

Bezlicne sivo-smedje kuhinje uglavnom su oplemenjene detaljima u nekoj boji, ciji je zadatak da zavara protivnika, odnosno vas, koji biste doticnu kuhinju u naletu optimizma i povoljnog kredita mozda mogli kupiti. Dakle, zidovi su obojeni u jarko crveno. Na stolu, u prozirnoj zdjeli, odmaraju se uredno poslagane zdrave crvene jabuke, sve odreda jednako velike. Sa zida visi jarkocrvena krpa. Kroz poluprozirna vrata visecih elemenata, izradjenih u trendovskom mlijecnom staklu vide se jarkocrveni tanjuri, poredani poput poslusnih vojnika pod zapovjednistvom nekog strogog i svirepog generala. Fuck, cak je i pogled kroz prozor uskladjen sa cijelom scenom: vani je, naime, parkiran upravo jarkocrveni auto. Sve skupa izgleda skroz dobro. Dodje vam da odjurite u svoju banku, uvjerite tetu salterusu da zazmiri na debeli minus u kojem se upravo nalazite i odobri vam jos jedan kredit, kako biste mogli trcecim korakom uplatiti sivo-smedje-crvenu kuhinju. Medjutim, zapitajte se kakav ce dojam vasa skoro pa buduca kuhinja ostaviti ako ne volite jarkocrvene jabuke, nego recimo zelene ili pak banane koje su, kao sto svi znamo, zute ili, nedajboze, kivije, onako maslinasto zelene? Ako pripadate onima koji nikad u zivotu nisu kupili krpu za brisanje sudja, nego ste ih u hodu pokupili od mame i na njima sarenim slovima pise faks helizim, sretna nova 1984. godina, fjord – superdeterdzent za superautomate ili nesto slicno, mozete prekriziti i efekt crvene krpe na crvenom zidu. Sad vam jos preostaju crveni tanjuri. Recite da imate crvene tanjure. Nemate? Namjeravate ih kupiti? Zbog cega naslucujem odgovor? Recite pa-pa urednoj slici crvenih tanjura u kombinaciji s mlijecnim staklom. No dobro, barem vam je auto skup i crven? Nije? Imate polovni bijeli Fiat?

Zao mi je, skupa dizajnerska kuhinja jednostavno nije za vas. Better luck next time.

Prijedjimo na dnevnu sobu. Najnoviji Ikein katalog, onaj za 2005., na jednoj je slici uredio dnevnu sobu bas onako kakvom je svatko od nas u svojim najskrivenijim mastarijama zamislja: na zidu u boji (zid nikad nije bijel!) nalazi se umjetni kamin. Samo metar udaljene, nastuprot njemu stavljene su dvije fotelje upitne udobnosti. Lijevo i desno nema nicega. Vi sjedite, po mogucnosti sa svojom voljenom polovicom, drzite se za ruke, i provodite dane i noci gledajuci u umjetnu vatru u umjetnom kaminu. Prekrasno! Tako ja zamisljam ljubav!

O Ikei i mudrostima njezinih dizajnera dao bi se napisati poseban esej, ako ne i solidan doktorat iz podrucja teorije dizajna, s posebnim osvrtom na apsurde. Recimo, listate li gorespomenuti katalog, vidjet cete da dnevne i spavace sobe, pa cak i pokoju kupaonu krasi cudo iz nove kolekcije: nesto sto izgleda kao veliki luster i visi sa stropa, no na njemu nisu zarulje, vec svijece – koje ni na jednoj slici nisu zapaljene. Kad bolje razmislim, rjesenje je idealno. Kad nocu ustajete i u polusnu tapkate prema zahodu, zbog cega biste jednim pokretom ruke mogli upaliti svjetlo? Ta moderna civilizacija je pojednostavila nase zivote do krajnosti! Nije li bolje uzeti lojtre, popesti se na njih, zapaliti svih dvanaest svijeca (ne samo nekoliko, jer tada ne bi ravnomjerno gorile te bi se izgubila estetska komponenta), odbauljati do prostorije koja vam je prijeko potrebna – ako stignete – i, vrativsi se u spavacu sobu, umjesto sto brzeg uvlacenja u krevet (spavanje je ionako precijenjeno), ponovno hops na lojtre, i ajmo, puhanje. Cujte, dvanaest svijeca treba ugasiti, a ovo ujedno moze biti i dobra vjezba za rodjendane, pogotovo ako imate malo vise godina, pa vasim plucima treba razgibavanje. Mozete nesto i pozeljeti, recimo, da ne padnete na glavu prilikom silaska. Posebno me razgaljuje razmisljanje o ciscenju takvog lustera. Ako imate srecu pa vam se vruci vosak ne prospe po glavi ili barem tepihu, svakih nekoliko dana morat cete promijeniti svijece i tom prilikom skinuti luster, dobro ostrugati ostatke voska i objesiti ga natrag. Ili sve to napraviti na najvisoj precki lojtri, na koje ste u medjuvremenu ionako navikli. Mozete, kad bolje razmislim, ocistiti luster i kad nocu idete na zahod, ionako vam je usput.

Ma, to vam ja sad pisem jer sam ljuta na Ikeu. Vec godinama si zelim visoki stol ili sank s barskim stolicama u jednom kutku kuhinje. I sad konacno imam kuhinju u koju to pase. I tako, kupili smo dva visoka barska stolca i stol koji se prikaci na zid, a ja sam, vozeci se kuci, u autu dozivljavala gotovo orgazmicko zadovoljstvo zamisljajuci se kako rano ujutro, dok nasljednica spava, sjedim na visokom stolcu, pijem kavu i sok, jedem croissant i listam novine od proslog tjedna, koje nisam stigla procitati kad su jos bile nove. I kaj se dogodilo? Stolce smo sklopili. Htjeli smo i stol. Dobili smo sarafe i sve. Medjutim, nismo dobili tiple. Ako ne znate, tiple su vam nesto bez cega ne mozete ugurati saraf u zid. Kod nas jedna kosta nekih 15-20 lipa. Nama za montiranje stola trebaju cetiri. To je manje od kune. Ali nismo ih dobili u paketu. Koji bi kao trebao sadrzavati sve sto vam treba za montiranje stola. Niti ih ima za kupiti u spomenutoj Ikei. Zbog cega bi ih tamo drzali, kad se uvijek mozete zaletiti do Bauhausa po njih? I tako, ostala sam bez svog stola, tj. moj zamisljeni dorucak morat ce pricekati jos koji dan i jako sam ljuta. Jednako ljuta kao sto sam bila kad smo prije godinu-dvije u istoj trgovini kupili zavjesu za tusiranje, ali nam nije palo na pamet da skrci ne prodaju i one kolutice za koje doticnu objesite. Pa smo ih trazili po Zagrebu. Jednako ljuta kao sto sam bila kad sam za nasu spavacu sobu u Zagrebu kupila prekrasan luster koji je dosao bez onog dijela koji se zakaci za strop. E, jesam dobro opisala, smijat ce mi se muz. Kad smo to trazili u trgovinama s elektroopremom, trgovci su nam se cerili u facu s pitanjem di to prodaju polovicne lampe. U Ikei, dragi moji, u Ikei.

Medjutim, medju Zagrepcanima vlada neobjasnjivi kult Ikee. Ako se zelite posvaditi s nekim, opsujte mu mamu i mozda ce vam uspjeti, no ipak ce vam cestitati rodjendan, pa makar i sms-om. Ako mu kazete da pozdano znate da ga zena vara s postarom, ljutit ce se na vas koji dan, no za maksimalno dva tjedna pozvat ce vas na pivu. Prosirite najgori trac kojeg mozete smisliti i imate svadju dugu mjesec-dva. No, recite nesto protiv Ikee i navalili ste si na vrat dozivotno durenje. Zagrepcani naprosto obozavaju Ikeu. Hodocaste u nju, sretni sto smiju krociti na njezino sveto tlo. Sto imaju cast u njoj ostaviti svoj novac. Iako se u neposrednoj blizini nalaze mnogo bolje i kvalitetnije trgovine namjestaja. No, Ikea je Ikea i nemres si pomoc. A sto je najgore, vjeruju da je sve to jeftino. Ma nije, samo tako izgleda.

Sad se vi, naravno, kao i svaki iole inteligentni pojedinac pitate zbog cega ja, nakon svega, jos uvijek kupujem u Ikei? Jer smo na poklon dobili odredjeni iznos kojeg mozemo potrositi samo u njoj. I nigdje drugdje. A pozamasan je i nije zanemariv.

A i zbog mesnih okruglica. Stvarno su fine.

četvrtak, 05.08.2004.

Disziplin muß sein!

Da, pogodili ste, moja nasljednica je besano dijete. Onih sat-dva spavanja nakon jela koje spominju uvazene gospodje pedijatrice vrlo je optimisticna procjena. Moja srecica spava mnogo manje. Mrzi spavanje. Bori se protiv sna. Svijet joj je toliko lijep da se jednostavno ne zeli zgasit na par sati i propustiti neki vazni dogadjaj. I, opcenito, mrzi pasivno lezanje i gledanje u prazno. Jos nismo pronasli igrackicu, pravu ili improviziranu, koja bi je zaokupila na dulje od pet minuta. Stalno hoce jos, vise i brze. Moji roditelji s vrstom zadovoljstva dosla-maca-na-vratanca primjecuju da je na mamu i cere mi se u facu. Ona tone u san samo na dva nacina. Prvi je tijekom jela, sto se dogadja vrlo rijetko. Tada, sita i zadovoljna, nasloni svoj obrazic na moju grud, sto je jako lijepo, njezno i preslatko, no pokusajte se vi izvuci iz tog polozaja bez da probudite bebu koja kad je budna stalno zahtijeva vase drustvo. Drugi nacin mnogo je tezi i mucniji. Naime, vec premorena i nervozna, trudi se drzati oci otvorenima i, kako ju san savladava, place od bijesa sto ne uspijeva ostati budna. I tu ne pomaze nista: nosimo ju, ljuljamo, tepamo i pjevamo (ok, kad bolje razmislim, moje pjevanje i nije nesto sto bi ikome pomoglo da ne place, dapace, moglo bi i uzrokovati pokoju suzu, vise iz uzasa i sazaljenja), mazimo se i izmisljamo jos sto i jedan nacin da joj pokazemo da ju nismo napustili, da nije sama i da joj se ne dogadja nista strasno, no bez obzira na to sto radimo, ona i dalje place. Sto je jako frustrirajuce, ako pripadate onoj skupini roditelja koja i inace skace na svaki kme koji vase djetesce izvoli ispustiti. Da bi cijelo uspavljivanje bilo jos gore, sto joj je san blize, ona sve snaznije, jace i glasnije place. Kad joj plac dosegne razinu decibela koje se ne bi sramio ni ton-majstor klupske svirke nekog demo-benda, ona odjednom, kao da je netko pritisnuo off tipku, utone u san i ima skroz zadovoljan izraz lica.

Zbog cega sve to pricam? Probajte s takvom bebicom otici u setnju. Ok, tolerirat ce vam to besmisleno vozikanje prvih pet do deset minuta, no nakon toga glasno ce izraziti svoj protest. A vi se nalazite usred Mariahilferstraße, prepune prolaznika koji vas gledaju kao da ste djetescu vlastorucno i s puno gusta slomili nogu. Kraj vas prolaze uzorne austrijske mame s dobro discipliniranom austrijskom djecicom koja u kolicima ili gledaju u prazno ili pak spokojno krme. Cak i djeca posve ociglednih stranaca imaju manire koji su ovdje na cijeni (nota bene: nisam rasist kad spominjem ocigledne strance, no ja, ovako bljedolika i moja plavokosa i plavooka bebica bez problema bismo prosle pod Austrijanke, da nas ne izdaje apsolutni nedostatak discipline).

I tako, nas dvije setamo, moja nasljednica glasno izrazava negodovanje, a ja se trudim umiriti ju ili ju pak potkupiti raznim zveckama i mekanim plasticnim medekima koje moze slasno zagristi. Kao znak posljednjeg ocaja vadim iz svog Sport Billy ruksaka sarene kljuceve koji, kad ih stisnete, elektronickim zvukom sviraju neku uspavanku. Prolaznici nas gledaju s negodovanjem, a ostale mlade mame, sa svojom dobro izdresiranom mladucandi nadmocno i s neskrivenim zadovoljstvom. Takvi pogledi posebno su uocljivi onih deset-dvadeset sekundi totalne dreke, koja prethodi spavanju.

No, nakon toga i moja nasljednica bezbrizno spava i uziva u ljuljkanju kolica i nas dvije se skroz utapamo u masi uzornih mama s dobro discipliniranim podmlatkom. Setamo, ako treba satima, jer sjesti na kavu veliki je grijeh. Nasljednica istog trena nanjusi mirovanje, budi se i minira svaku mogucnost odmora, sto i nije lose, s obzirom na to da mama ima prilicnu kolicinu za vrijeme trudnoce sakupljenog špeka kojeg je potrebno istopiti, a sto je za to bolje od setnje, po mogucnosti uzbrdo? Takva je setnja posebno atraktivna uzme li se u obzir i ogromna kolicina trgovina s diiiiiiiivno uredjenim izlozima i visestruko snizenim cijenama. Na zalost, nista ne kupujemo, no i sam pogled na te krasne krpice dovoljan je da i trosatna setnja nije dosadna. Ako padne procjena da je nasljednica zaista cvrsto spava, padne i setnja do obliznjeg Museumsquartiera ili Stephansplatza. I jako nam je lijepo. A s vremena na vrijeme kraj nas prodje neka nemoguca mama s jos nemogucijim djetetom koje se usudjuje vristati na ulici medju svom tom mirnom, usnulom, dobro odgojenom djecom koja znaju znacenje rijeci disciplina.

<	kolovoz, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31