S nekom je djecom vec od najranije dobi zaista lakse izici na kraj nego s drugom, no na izbor djetetove cudi ne mozete utjecati, kao ni na izbor njegova spola. (...) Prema nekim strucnjacima, djeca se prema naravi mogu podijeliti u nekoliko skupina. (...)
Besano dijete. Takva djeca imaju manju potrebu za snom od vrsnjaka. Nakon hranjenja vrlo se brzo, vec nakon jedan do dva sata, bude jer su se naspavala. Razvoj takve djece na svim je podrucjima vrlo brz jer mnogo vise vremena provode promatrajuci, slusajuci, uceci. Za vas to znaci da ga treba oteti dosadi dodatnom paznjom, sto moze biti naporno. Budete li ga prisiljavali da spava, ono ce patiti jer ce osjecati samo dosadu i samocu.
Iz knjige "Moja prva godina", autorica D. Tjesic-Drinkovic, J. Polak Babic i S. Bermanec, Zagreb, s.a., str.101
Da, pogodili ste, moja nasljednica je besano dijete. Onih sat-dva spavanja nakon jela koje spominju uvazene gospodje pedijatrice vrlo je optimisticna procjena. Moja srecica spava mnogo manje. Mrzi spavanje. Bori se protiv sna. Svijet joj je toliko lijep da se jednostavno ne zeli zgasit na par sati i propustiti neki vazni dogadjaj. I, opcenito, mrzi pasivno lezanje i gledanje u prazno. Jos nismo pronasli igrackicu, pravu ili improviziranu, koja bi je zaokupila na dulje od pet minuta. Stalno hoce jos, vise i brze. Moji roditelji s vrstom zadovoljstva dosla-maca-na-vratanca primjecuju da je na mamu i cere mi se u facu. Ona tone u san samo na dva nacina. Prvi je tijekom jela, sto se dogadja vrlo rijetko. Tada, sita i zadovoljna, nasloni svoj obrazic na moju grud, sto je jako lijepo, njezno i preslatko, no pokusajte se vi izvuci iz tog polozaja bez da probudite bebu koja kad je budna stalno zahtijeva vase drustvo. Drugi nacin mnogo je tezi i mucniji. Naime, vec premorena i nervozna, trudi se drzati oci otvorenima i, kako ju san savladava, place od bijesa sto ne uspijeva ostati budna. I tu ne pomaze nista: nosimo ju, ljuljamo, tepamo i pjevamo (ok, kad bolje razmislim, moje pjevanje i nije nesto sto bi ikome pomoglo da ne place, dapace, moglo bi i uzrokovati pokoju suzu, vise iz uzasa i sazaljenja), mazimo se i izmisljamo jos sto i jedan nacin da joj pokazemo da ju nismo napustili, da nije sama i da joj se ne dogadja nista strasno, no bez obzira na to sto radimo, ona i dalje place. Sto je jako frustrirajuce, ako pripadate onoj skupini roditelja koja i inace skace na svaki kme koji vase djetesce izvoli ispustiti. Da bi cijelo uspavljivanje bilo jos gore, sto joj je san blize, ona sve snaznije, jace i glasnije place. Kad joj plac dosegne razinu decibela koje se ne bi sramio ni ton-majstor klupske svirke nekog demo-benda, ona odjednom, kao da je netko pritisnuo off tipku, utone u san i ima skroz zadovoljan izraz lica.
Zbog cega sve to pricam? Probajte s takvom bebicom otici u setnju. Ok, tolerirat ce vam to besmisleno vozikanje prvih pet do deset minuta, no nakon toga glasno ce izraziti svoj protest. A vi se nalazite usred Mariahilferstraße, prepune prolaznika koji vas gledaju kao da ste djetescu vlastorucno i s puno gusta slomili nogu. Kraj vas prolaze uzorne austrijske mame s dobro discipliniranom austrijskom djecicom koja u kolicima ili gledaju u prazno ili pak spokojno krme. Cak i djeca posve ociglednih stranaca imaju manire koji su ovdje na cijeni (nota bene: nisam rasist kad spominjem ocigledne strance, no ja, ovako bljedolika i moja plavokosa i plavooka bebica bez problema bismo prosle pod Austrijanke, da nas ne izdaje apsolutni nedostatak discipline).
I tako, nas dvije setamo, moja nasljednica glasno izrazava negodovanje, a ja se trudim umiriti ju ili ju pak potkupiti raznim zveckama i mekanim plasticnim medekima koje moze slasno zagristi. Kao znak posljednjeg ocaja vadim iz svog Sport Billy ruksaka sarene kljuceve koji, kad ih stisnete, elektronickim zvukom sviraju neku uspavanku. Prolaznici nas gledaju s negodovanjem, a ostale mlade mame, sa svojom dobro izdresiranom mladucandi nadmocno i s neskrivenim zadovoljstvom. Takvi pogledi posebno su uocljivi onih deset-dvadeset sekundi totalne dreke, koja prethodi spavanju.
No, nakon toga i moja nasljednica bezbrizno spava i uziva u ljuljkanju kolica i nas dvije se skroz utapamo u masi uzornih mama s dobro discipliniranim podmlatkom. Setamo, ako treba satima, jer sjesti na kavu veliki je grijeh. Nasljednica istog trena nanjusi mirovanje, budi se i minira svaku mogucnost odmora, sto i nije lose, s obzirom na to da mama ima prilicnu kolicinu za vrijeme trudnoce sakupljenog špeka kojeg je potrebno istopiti, a sto je za to bolje od setnje, po mogucnosti uzbrdo? Takva je setnja posebno atraktivna uzme li se u obzir i ogromna kolicina trgovina s diiiiiiiivno uredjenim izlozima i visestruko snizenim cijenama. Na zalost, nista ne kupujemo, no i sam pogled na te krasne krpice dovoljan je da i trosatna setnja nije dosadna. Ako padne procjena da je nasljednica zaista cvrsto spava, padne i setnja do obliznjeg Museumsquartiera ili Stephansplatza. I jako nam je lijepo. A s vremena na vrijeme kraj nas prodje neka nemoguca mama s jos nemogucijim djetetom koje se usudjuje vristati na ulici medju svom tom mirnom, usnulom, dobro odgojenom djecom koja znaju znacenje rijeci disciplina.