Tisuću godina 'Pripovijesti o Genjiju'

Studeni 2008. Nalazimo se u mjesecu i u godini u kojoj Japan obilježava kulturnu obljetnicu od iznimnog značenja. Ono daleko nadilazi zemljopisne, nacionalne, pa i civilizacijske granice, naglašavajući da je u pitanju događaj s međunarodnim okvirom. Riječ je, naravno, o tisućitoj obljetnici postojanja glasovite 'Pripovijesti o Genjiju' autorice Murasaki Shikibu, monumentalnom klasičnom djelu iz 11. stoljeća koje se općenito smatra prvim romanom u svjetskoj književnosti.

Unutar same japanske književnosti, djelo se drži izuzetnim literarnim i estetskim postignućem koje je ostavilo neizbrisiv pečat na sve kasnije generacije. Njegov utjecaj nije ostao ograničen samo na područje književnog stvaralaštva, već se kroz stoljeća odrazio i na način ljudskog poimanja umjetnosti, prirode, filozofije, međuljudskih odnosa, svakodnevice i mnogočega drugog. U tom kontekstu, 'Pripovijest o Genjiju' je transcendentalno ostvarenje.




Prizor iz 'Pripovijesti o Genjiju'





Suvremen prikaz autorice Murasaki Shikibu


'Genji monogatari', kako glasi originalni japanski naslov djela, razgranata je i emocionalna pripovijest o dvorskom životu japanske aristokracije iz sredine perioda dinastije Heian (794.- 1192.). Naslovni lik pripovijesti mladi je kraljević, fikcionalni 'sjajni princ' Genji (čita se: Genđi) koji živi na carskom dvoru u tadašnjoj prijestolnici Kyotu i ondje proživljava brojne ljubavne i druge avanture, baveći se uporedo raznim umjetnostima u svojoj stalnoj potrazi za ljepotom i savršenstvom.

Tekst romana prožet je mnoštvom poetskih aluzija i narativno i ekspresivno izuzetno je bogat, s dubokom psihološkom karakterizacijom likova - zapanjujuć rezultat iz pera jedne dvorske dame sa skromnim životnim iskustvom, uzevši u obzir i to da nas od rođenja velikog majstora Shakespearea dijeli još nekoliko stoljeća.

Nema pouzdanih povijesnih dokumenata koji bi potvrdili točan datum nastanka 'Pripovijesti o Genjiju'. Originalni rukopis iz 11. stoljeća nije sačuvan, pa sve što danas znamo potječe iz kasnijih ručno rađenih prijepisa. Nije nam mnogo toga poznato ni o autorici djela, dvorskoj dami Murasaki Shikibu, za koju se samo pretpostavlja da je sama osmislila i zapisala cijelu priču. Srećom, iz dnevnika Dame Murasaki koji je ostao sačuvan saznajemo da je autorica dovršila peto poglavlje 'Pripovijesti o Genjiju' dana 1. studenoga 1008. godine. Tisuću godina kasnije, 'Genjijev milenij' u Japanu je obilježen nizom kulturnih priredbi, čija je kulminacija bila nedavna gala ceremonija u Kyotu. Na njoj je 1. studenoga predložen kao budući Dan klasika u Japanu, s ciljem populariziranja japanske klasične kulture u zemlji i svijetu.

'Genji' je u originalu pisan klasičnim japanskim jezikom, a u engleskom prijevodu broji više od 1000 stranica. Roman - nazovemo li ga tako u aristotelovskom smislu riječi, jer njegovoj autorici dakako nije bilo stalo do zapadnjačkih klasifikacija - podijeljen je u 54 poglavlja i broji oko 430 likova. Prvo 41 poglavlje opisuje Genjijev život i ljubavne jade na carskom dvoru, dok se preostalih 13 poglavlja odvija nakon smrti naslovnog junaka i prati sudbine drugih povezanih likova.

Osim na engleski, 'Genji' je preveden i na mnoge druge strane jezike, među kojima i na hrvatski. 'Pripovijest o Genjiju' izašla je u prijevodu Nikice Petraka u izdanju Naklade Ljevak 2004. Koliko mi je poznato, ne radi se o prijevodu kompletnog djela, već izboru od 12 poglavlja načinjenom po (inače čuvenom i cijenjenom) engleskom prijevodu Edwarda G. Seidenstickera.

Doduše, kad je o 'Genjiju' riječ, ni sami Japanci nemaju ništa protiv skraćivanja i prepravljanja, pa čak i kompletne transformacije najčuvenijeg nacionalnog književnog djela. Zbog svog obujma i tekstualne zahtjevnosti, roman je za većinu čitatelja izgleda još uvijek pretvrd orah, pa ima mnogo Japanaca koji priznaju da nikad nisu čitali 'Genjija'. No, čini se da će im za to uskoro ponestati dobrih izgovora.

Naime, u Japanu su danas dostupna sva zamisliva izdanja 'Pripovijesti o Genjiju': od originalne, tekstualno i stilski izuzetno zahtjevne klasične verzije koju je danas kadra pratiti tek šačica vrhunski obrazovanih stručnjaka, do prijevoda na suvremeni japanski jezik, kompletnih ili skraćenih, koji su mnogo pristupačniji prosječnom čitatelju. Za djecu vremena ovisnu o blogu, e-mailu i SMS-u, pripremljena su brojna džepna izdanja s fabularnim sažetcima i bogatim ilustracijama. Naposljetku, postoje i manga izdanja 'Genjija' kakva su osamdesetih godina doživjela ogroman uspjeh u Japanu, a uoči milenijskog jubileja jedno je od njih prevedeno i na engleski jezik i sada se prodaje kao dvojezično izdanje...

Tisuću godina nakon svog rođenja, Hikaru Genji pravi je boom za literate i one druge. Oni koji imaju sreću biti u Kyotu, i kojima snažno zavidim budući da sam vezana uz današnju prijestolnicu udaljenu nekoliko stotina kilometara odande, bliže su kulturnoj vatrici i bolje se griju. Cijele jubilarne 2008. godine Kyoto je place to be za ljubitelje klasične književnosti, umjetnosti, glazbe, čajnog obreda i mnogih drugih disciplina koje s radošću upražnjavaju i likovi iz romana. Pred očima sretnika paradiraju likovi obučeni u kostime iz Heian perioda, za njihove uši muzicira se na klasičnim instrumentima iz davnih vremena, u šalice im se elegantno toči vrući sake dok oni sjede u vrtu pogleda opijenog punim mjesecom na jesenjem magličastom obzoru - baš kao se to i prije deset stoljeća običavalo činiti na istom tom mjestu.

Uvijek kad maštam o 'sjajnom princu' i zamišljam slike davno prohujalih vremena ovjekovječenih na stranicama 'Pripovijesti o Genjiju', obuzme me sanjivo raspoloženje. Dio svoje fascinacije ovim bezvremenskim romanom i njegovom čarobnom atmosferom, podijelit ću s vama u idućem postu. Uskoro više o Genjiju i njegovim ženama, sreći i tuzi, prolaznosti i ljepoti, značenju klasika u današnje vrijeme, kao i novostima o najstarijem svjetskom romanu!