Sve je kaos
Nasilje koje se događa nije uopće ozbiljno shvaćeno ni od medija, ni od policije ni od društva. Snimati i ne reagirati, niti ne podviknuti, niti pokušati spriječiti za mene je zločin, snimati nasilje i sudjelovati u njemu je isto. Od tih sadašnjih mladih ljudi baš me zanima kakvi će doći ljudi, koliko će imati empatije za stare i bolesne roditelje jednog dana, za svoju obitelj. Udarati, reketariti, mogli su ga lako ubiti. Ali tko će tu uopće ispaštati? Nasilnici? Ma svašta! Oni će biti čašćeni, njihovi roditelji ponosni... A žrtva će imati vječne traume.
Mislim da sam spremna za obračun. Treba dati primjer kako se rješavaju problemi. Tu gamad treba deratizirati.
Oznake: Obiteljsko nasljeđe
30.08.2020. u 17:22 | 3 Komentara | Print | # | ^Ljeta u moje doba
Vraćam se u neko davno ljeto, ono koje sam još kao srednjoškolka nakon prakse uživala na plażi. Nekako sam mamu namolila novce za novi kostim, koji se njoj nije sviđalo pa sam čula pogrde. No, sve bi me prošlo kad bi me prijateljica zvala da idemo zajedno na plažu. Brzo bih se spremila I čak i prije vremena se nacrtala ispred njene zgrade, nisam ju zvala ni ulazila jer me njena mama baš nije voljela, bila sam skromna i tiha, a moji obični šljakeri... To su bile neke predrasude koje su išle s roditelja na djecu. Strpljivo bih ju čekala dok se ne pojavi dolje, uvijek je imala nešto novo i uvijek je imala veliki đeparac, dok sam ja bila sretna što sam s njom u društvu. Na plaži nisam smjela obraćati pažnju na one koji bi me i pogledali kad bi se skinula u bikini jer bi njoj to smetalo i naljutila bi se. Ja sam uživala u tim trenucima s njom na plaži, znala sam da možda me više neće zvati jer će drugom prilikom imati društvo koje joj više pristaje.
Ja sam bila rezerva koja je voljela i živjela za te momente. Znale smo poslije otići na piće ili sladoled. Sjedile bi tako na terasi hotela i budući da je svirala muzika polako bi cupkale i pile. Ako bi meni netko prišao i pitao za ples ja bih ga odbila s razlogom da mi prijateljica ne ostane sama. Ona ne bi tako postupila i kad sam ostala sama nisam znala šta bih. Naravno ljutila bih se bez da joj pokažem. Kad bi krenule kući još bi se durila kako više neće ići jer joj je bilo bezveze. Kad bi me mama drugi dan pitala s kim sam bila i gdje još sam jednom dobila prediku u smislu kako me ona zove samo kad nema nikog drugog i da me iskorištava. Svega mi je u jednom momentu bilo previše. Nisam s nikim hodala, nikada kao cura, nije mi nitko prišao niti me simpatizirao, čudne su to bile okolnosti.
Kad se sve to skupi, boli, a boli i dan danas. Izbjegavali su me jer sam bila dobrica, uvijek sam pomagala i kad je trebalo dati zadaću da se prepiše i kad je trebalo braniti nečije principe. Jednostavno bila sam nevidljiva, ne važna i nitko ne bi primijetio da me nema na satu.
Dečki u razredu su me normalno tretirali ali nikad posebno. One koje su bile drske i bezobrazne za njima su venuli.
Prošlo je puno godina, čak 40,nisam ni na jednom susretu generacije bila. Uostalom, ne fale mi, i vjerujem da kakvi su bili takvi su i ostali.
Oznake: Sva ta ljeta
25.08.2020. u 17:36 | 4 Komentara | Print | # | ^Vrijeme za godišnji
Mi na moru koji radimo u djelatnostima koje tada ni pod nikakvo razno nemaju godišnji odmor... često smo suočeni s prezirom onih koji ljetuju kod nas i zavide nam što imamo more i tu blagodat a ne iskorištavamo to dovoljno. E pa dragi svi koji se odmarate i solite nam pamet prednostima mora i svega mediteranskog od papice do zraka... mi moramo raditi, raditi u ljetnim uvjetima i kad dođemo doma isto tako čeka nas kuhanje, pranje, peglanje, odlazak u trgovinu, plaćanje računa, čekanja na benzinskoj, kruženje oko parkinga ne bi li ugledali koje slobodno mjesto.... I tako ukrug i okolo. A onda koji dan i stignemo na plažu pa prije nego se okupamo poberemo smeće koje netko baca, jer ono ostaje i kad vi odete, a i mi ostajemo.... I najbolje tek dolazi. Kad svi zaborave godišnje, kad već krene bit hladnije, nema bolje nego se okupati, ogrnuti ručnikom i malo se sresti od zime...
Oznake: Ljeto svud oko nas
08.08.2020. u 18:19 | 2 Komentara | Print | # | ^Malo party, malo roštilj, a mene nigdje
Prije nekog vremena (sad koristimo termin prije korone) točnije prošle godine na kraju ljeta, pozvao nas mužev kolega na roštilj. Budući da su on i žena puno mlađi od nas malo sam se brinula šta da donesem, kakvo će to druženje biti, kako ću se uklopiti... I tako dođe taj dan, muž uzeo pivo za koje zna da on pije, a ja sam napravila dve vrste kolača za koje znam da bi trebali proći. I tako mi stigli pred njihovu kuću, prizemnica sa prekrasnim parkom, i još ljepšom nadkrivenom terasom. Veliki drveni stol, udobne stolice, jaje njihaljka, sve od vodenog zumbula ili bambusa (nisam zapamtila, samo da je prirodni materijal). Upoznali se sa domaćinima i gostima, odložila je moje kolače na pult blizu kante za smeće onako bez emocija uz dužno hvala.Htjela sam reći da je toplo za kolače i da bi trebalo u frižider ali sam prešutila. Mužev kolega je podigao buricu piva kao da su osvojili trofej. Ona je to ispod oka pogledala i s još jednom prijateljicom prokomentirala... ufffff... A onda me pitala šta pijem, jesam li za kavu... Odlučila sam se za kavu i jabučni sok. Ponudila mi je i kolače od rogača koje je ona napravila i koji su bili i sirovi i tvrdi. Nisam ništa komentirala jer i najgori kolač ne bih u gostima kritizirala, a njene frendice su ga jele i lizale prste kao da se imalo šta polizati i hvalile. Pa se mislim pa dobro.... Šta da kažem i one su kao ja. Nećeš komentirati kad si u gostima. Roštilj su radili dečki i to je stvarno bilo dobro, salatu je začinila žena i to je bilo bez ičega. Kruha nisam dohvatila. A ona je vitka, valjda tako jede bez začina, kruha ali meni to djeluje kao bez života. Muž se zabavljao jer je bio među svojim kolegama i njemu nije smetalo što su mlađi, muškarci jednostavno nemaju smetnji, valjda im detalji ne igraju ulogu ako su sa iste strane. Boja kose, roba, torbice, stil... To žene dijeli. A ja sam itekako osjećala i po pogledima a i po ponašanju ponajprije domaćice a onda i ostalih. Jedino je jedna među njima odskakala a ta se nije oglasila, samo je pila. Kad smo završili s hranom stavila je kolače na stol, sladoled i kavu, a nigdje mojih. Malo smo pričali, muški su krenuli u garažu vidjeti novi motor a ove su se povukle u kuću, gledati seriju. Poredale su se na kutnu i za mene nije bilo mjesta. Stajala sam a nijedna se nije obazirala. Kad je serija završila rekla sam da idem do auta, tamo mi je bio mobitel pa sam pozvala muža, a on je rekao da se baš dobro zabavljaju i da ako hoću idem doma a on će doći s drugima. Otišla sam se pozdraviti kao i da nisam. Laknulo mi je kad sam se odvezla. Došla sam doma i prvo sam se najela. A onda i pogledala film. Bacila sam pogled na Ins i vidjela da je domaćica objavila slike, u svim pozama, zagrljeni, hrana, piće, zdravice... Mene nigdje... A oni kao luduju i suuuperrr se provode. Brdo komentara, divno, krasno, uživaj, draga, pa opet divno, srce, srce, pusa... A niš i ja lajkam...
Oznake: roštilj
11.06.2020. u 17:43 | 7 Komentara | Print | # | ^Priprema, prozor... Ljeto
Pripreme za ljeto počinju sa dovlačenjem škala pred ormar, skidanje vakuum vreća s ljetnom odjećom i zamjena sa zimskom.
Kopam po brdu stvari, slažem s jedne strane majice, košulje, neke stvari za plažu...nailazim na kupaći koji sam prošle godine kupila na kraju sezone, uzimam ga u ruke i kad ono rastegao se kao žvaka...
Kupat ću se gola ili samo sa grudnjakom iz protesta. To me je raspalilo, a zatim pogledam jednu majicu i vidim da je blijeda, neke svijetle pruge, izgleda kao štraca... Pa to nije moguće, te stvari su tako loše, ništa ne traju a stajanjem se još više unište. Odjeća od prije ostat će godinama ista, a ovo sad čim izađe iz trgovine već je kvarno. Japanke su ostale iste, nadam se da jesu jer sam ih dosta platila za dvije trakice i đon. Neke ljetne torbe mi sad izgledaju smiješno, šta uopće to imam?? Ali najjj komad koji nisam ni jednom odjenula je kratka minica sa hlačicama. Svake godine ju uredno izvadim i nikad ne obučem.
Spremila sam sve to što neću nositi u posebnu vreću, još samo da ju donesem do kontejnera za odjeću. I ljeto može početi.
Oznake: ljeto
01.06.2020. u 20:35 | 5 Komentara | Print | # | ^Politička škola
I tako politika ulazi u obiteljsko okružje. Novopečeni (rastavljen) muž i žena s malim djetetom radit će na poslu koji zahtijeva ekstrovertiranost ne u smislu vjerodostojnog i elokventnog stava i postupaka već podmuklog i mućkog blebetanja. Politička angažiranost do sada je poljuljala moju vjeru u liječnike kojih je dobrano u politici.
Pa evo pustimo ih neka naprave nešto na izborima a ako bude sreće i dalje... Ako ne bar smo mogli zamisliti kako je išlo to njihovo sljubljivanje, je li Peti dan bio presudan ili što drugo? Nek ih pita netko, gdje su započeli svoju vezu? Jer od politike čut ćemo isto ako ne i staro.
Oznake: politička škola
28.05.2020. u 12:21 | 3 Komentara | Print | # | ^Nemam pravo suditi
Kad bi se bar moglo vratiti vrijeme i događaji. Bio bi ti sada na kavi s frendovima, zezao se, pričao, polako trošio vrijeme do ručka u obiteljskoj kući. E stari moj, tvoja mladost je umrla i prije tvojih žrtava. Tvoje djetinjstvo je umro zaslugom tvojih bližnjih.... Okolnosti u kojima se nisu snašli... Zaglibili i u kaljužu te povukli. Pa gdje je tu pravda, gdje je tvoje pravo?
Želim ti da osjetiš mir u sebi bar na tren. Onaj spokoj koji bi trebao imati.
Ne bavim se sad drugima, iako znam da i oni pate zbog tvojih postupaka. Sve se može nadoknaditi osim što ne možeš vratiti vrijeme, ni njihove živote.
Oznake: Nemam pravo suditi
27.05.2020. u 23:45 | 1 Komentara | Print | # | ^
hodom do stana
kroz napuštenu ulicu
miris plijesni u dvorištu
u podrumu tama
koraci prestaju odzvanjati
miris kapule i zaprške
mediterana...
Ispred stana na otrcanom otiraču leži brdo opomena, ovrha, tužaljki neadresiranih reklame hrane koja valja bez morala i savjesti bacam te vjesnike smrti otvaram konzervu tune i nadam se biseru
Oznake: Trag ničega
22.05.2020. u 20:56 | 4 Komentara | Print | # | ^Zanima me
Da li vi dnevno pijete kavu u kafiću ili općenito posjećujete kafiće na dnevnoj bazi?
A restorane, pizzerije ili slične objekte gdje se nudi hrana?
Koliko novaca se troši mjesečno za te namjene?
Ja ne mogu shvatiti da ljudi imaju potrebu baš svakodnevno sjesti u kafić, izgleda da ljudi uživaju u tome. I do zadnje kune dati za taj osjećaj...
Život na Marsu
Onako sam se čudila sve do sada koga vraga ti znanstvenici pokušavaju to sa životom na Marsu. Bolje da poprave uvjete života na Zemlji. Stvoriti uvjete za život ičega na Marsu?! Koliko treba godina da išta izraste kako bi se stvorili uvjeti za drveće, hranu, vodu i neku atmosferu koja bi čovjeku omogućila boravak? Da li je i kakav je bio život na Marsu? Da li ćemo Zemlju napustiti zbog pandemije ili pandemija? Da li bi virus tamo preživio? Jesmo li otvorili Pandorinu kutiju s Pandemijom?
Oznake: Pandemija u kutiji
26.04.2020. u 09:51 | 7 Komentara | Print | # | ^