Karusel

Bio je prosinac, moj omiljeni mjesec. U gradu je blagdansko raspoloženje, ove godine je posebno lijepo okićeno. Volim i to što se u prosincu stalno negdje ide, bablje večere, pohodi na advente od Zagreba do najmanjeg istarskog sela.

Kako odmiču godine sve je teže. Ljudi su sve nervozniji, neki iz društva su se posvađali, neki samo što nisu, neki imaju problema s financijama i teško je sve to pohvatati i pomiriti.
Ima neka baza od desetak prijateljica od kojih barem pola uvijek dođe kada se nešto predloži. Ovaj puta u frizeraju je bilo njih tri i pao je prijedlog da u petak odemo do grada.
Jedna od njih stavila je to u našu grupu, dvije-tri su odmah rekle da imaju drugi plan za taj dan, ostale su rekle da može.
Nismo ništa rezervirale jer zadnje vrijeme tu imamo problema, najbolje se pokazalo kad idemo bez plana. Zadnji dan ćemo dogovoriti gdje je startna pozicija.

Do petka otpale su još dvije pa nas je trebalo biti pet.
Uvijek sam uzbuđena kad idem negdje, ne jenjava s godinama.
Upalila sam peglu za kosu i svako toliko dođem u kupaonicu i izravnam par pramenova. Na moju grivu to je par sati posla.

Debakl mi je trebao biti izvjestan kada nitko do 17h nije pitao gdje je start niti je itko pitao treba li nekome prijevoz. Prijedlog sam napisala ja i tek nakon sat vremena prva je rekla da je OK, druge se nisu ni javile. Okvirno se nalazimo u 19h.
Sat vremena prije zovem jednu koja živi blizu mene da ju kupim kao i obično. Ne javlja se.
Pošalje poruku da će doći sama jer će malo kasniti.
Malo. Koliko je to malo? Meni je malo do 2min nakon zakazanog termina.

Pošaljem poruku da ja krećem i da se vidimo. Ništa. Na putu do grada jedna od njih pet pošalje poruku u grupu da ipak ne može jer joj je mala zakurila. Pa šta ako je zakurila, imaš doma muža i starce na katu ispod. Jbt išla si van u puno ozbiljnijim situacijama. Nekad.

Došla sam na dogovoreno mjesto pet minuta ranije. Poslala sam uobičajenu poruku tj. fotku gdje sjedim, to uvijek naprave one koje dođu prve.

Treba nas biti četiri na kraju, pa osiguram četiri stolice na terasi ispred. Stiže poruka...
- Joj pa ti si već tamo...
Kako to misliš već sam tamo? Točno na vrijeme sam gdje trebam biti.
- Čuj..Sanja i ja smo skupa na nekom rođendanu, rekle smo da ćemo kasniti, mi ne možemo prije 21h.
Niste rekla ni da ste skupa, ni da ste na rođendanu.
Pa kao šta ima veze, možemo mi uživati bez njih dvije do 21h.

Koje to “mi” pitam se. Ona koju sam zvala da li treba prijevoz rekla je da će kasniti. Zovem ju. Kaže oko sat vremena.
Ja kažem da sjedim sama na terasi, jedna je otkazala, dvije dolaze tek za dva sata, a ti za sat.

- A joooojjj...pa vidiš kako se to dogodilo jebemu.

Spuštam slušalicu. Konobarica me pita što ću popiti. Naručim deci vina.
Gledam u društva oko sebe i umjesto za mene normalnu provalu bijesa u ovoj ili sličnim situacijama krenu mi suze. Ne mogu ih zaustaviti. Tko je ovdje lud. Zašto? Kako je moguće da sjedim sama. Tko su uopće žene koje su trebale doći? Prijateljice? Što nas uopće okuplja? Kakva je to razina bolikurčine prema nekome?
Popila sam čašu vina i otišla.

Na kraju šetališta ove godine je karusel. Ne postoji ljepša stvar od karusela. U njemu je sve. Sreća, boje, djetinjstvo, život, smijeh.

Nisam bila pijana. Nisam ni luda koliko znam. Kasnije će i jedna i druga tvrdnja biti u opticaju. Kupila sam žeton i kad se karusel zaustavio sjela na konja. Nisam vidjela djecu oko sebe, njihove roditelje. Samo glazba, konjić i ja.
Ne znam ni koliko traje vožnja. Samo znam da sam na par minuta otišla u neki drugi svijet.

Kad se karusel zaustavio otišla sam nasmješena do svog auta. Mobitel nisam pogledala do drugog dana.

Na njemu me dočekala hrpa poruka o tome kako sam bila na karuselu, vidjeli me Pero i Mate, s kim sam se napila, jesam ja normalna, zašto se više nisam javila sinoć.

Nisam napisala ništa.
Razmišljam opet ići na karusel.