25
srijeda
svibanj
2022
U parku
Sjedim u parku na klupici. Prijateljici sam uzela kćerkicu na par sati dok nešto obavi. Zaigrala se u pješčaniku s kanticama. Nema nas puno. Dvije što bi Ameri rekli „soccer moms“ i njihova djeca na toboganu. Prčkaju po mobitelu, izgledaju izvanredno dobro obzirom na to u kojoj su fazi života. Ja sam se prvih godina braka s malom djecom češljala nedjeljom i praznikom.
Kolica su im uredna, moja su uvijek bila puna izbljuvaka keksa i mlijeka. Ove vidim nose plastične zdjelice sa doma pripremljenom hranom.
Ide jedan tata. Zgodan, visok, ima lijepu boju koju ističe bijela majica, traperice do koljena i plave starke. Crna kosa lagano prošarana sijedima, ima preko 30 god.
Nesvjesno počešem nos.
Curica je plavi slatkiš, vodi ju za ruku do ljuljačke. „Soccer moms“ dižu pogled s mobitela. Očekivano.
Tata nježno namješta curicu na ljuljačku i lagano ju njiše jednom rukom. Drugom si protrlja zatiljak zabacujući glavu unazad s umornom grimasom na licu. Micek je umoran.
Grebem se po vratu.
Prolazi si rukom kroz kosu. „Soccer mum“ kreće hraniti dijete, pojelo je zalogaj, ali sljedeći nikako da mama stavi u usta, gleda prema ljuljački.
Tata se smiješi na nešto što je izrekla kćerkica, pomiluje je po glavi. Smiješak od uha do uha.
Završavaju s ljuljanjem i ona mu nešto govori. Tata vadi iz male torbice gumicu za kosu i nježnim pokretima skupi kosicu i napravi dvije kike.
Ti mater.
Odlaze do tobogana. Stavlja ju na vrh, podignute ruke dižu majicu koja otkriva ono sveto udubljenje koje ide od boka prema međunožju.
Ćik u ruci dogorio do prsta. Gasim ga u tuljak papira i spremam u džep torbe.
Moja Marina blaženo prevrće po pijesku.
Treperi vrućina iznad asfalta.
Ni iznad površine parka nije puno drugačije.
komentiraj (5) * ispiši * #
24
utorak
svibanj
2022
Mica
Mica
Tapkam u mraku, koliko već?
Godinu? Dvije? Deset? Cijeli život?
Tražim neki znak, miris, zvuk koji bi mi rekao tko sam. Kakav sam. Čiji sam.
Ne postoji mračnije mjesto od ovog u kojem se ja nalazim.
Svijet bez spoznaje samog sebe, identiteta, ljubavi.
Jedino ponekad znam gdje sam. U bolnici. Navodno bolujem od poznatog sindroma.
Izgubio sam pamćenje, ali kažu da se povremeno svega sjetim.
Što to vrijedi kad se poslije ne sjećaš da si se sjetio.
Hodam u krug, saplićem se od vlastite noge i misli.
Opet je bila ona suluda ekipa koja tvrdi da su moja obitelj.
Možda imam nekih problema, ali da imam obitelj znao bi.
Ili ne bi?
Promijenila se sestra koja me obilazi. Ona kaže da je tu deset godina.
Ne vjerujem. Vidim ju prvi put.
Najavljuje mi posjetu. Nje. Žene koja je navodno moja supruga.
Ona me posebno uznemiruje. Zato ponekad radim scene samo da ju maknu.
Ne podnosim njene oči koje se unose u moje i nešto traže.
Ne nešto, sebe, nas, prepoznavanje. Onda odustaje. Uzdiše, gleda kroz prozor.
Danas će brzo otići, vidim.
Prilazi mi, naginje se i ljubi me u obraz. Nos mi je uronjen u njenu sijedu kosu.
U tom trenutku dogodi se bljesak, mrak nestane i pred očima mi se velikom brzinom smjenjuju slike. Ona u bijelom, ona s bebom, ja u moru, vrt, živica, mlađa verzija nje, vozimo se vlakom, sretan sam.
Nije me više pogledala nego je došla do vrata i uhvatila kvaku.
- Mico...
Nije se odmah okrenula. Napravila je to polako, kao da se boji, da ne vjeruje. Kad se konačno okrenula oči su joj sjale kao u tom filmu, trajalo je par sekundi, a onda sam ponovo potonuo u mrak.
komentiraj (8) * ispiši * #
11
srijeda
svibanj
2022
Karusel
Bio je prosinac, moj omiljeni mjesec. U gradu je blagdansko raspoloženje, ove godine je posebno lijepo okićeno. Volim i to što se u prosincu stalno negdje ide, bablje večere, pohodi na advente od Zagreba do najmanjeg istarskog sela.
Kako odmiču godine sve je teže. Ljudi su sve nervozniji, neki iz društva su se posvađali, neki samo što nisu, neki imaju problema s financijama i teško je sve to pohvatati i pomiriti.
Ima neka baza od desetak prijateljica od kojih barem pola uvijek dođe kada se nešto predloži. Ovaj puta u frizeraju je bilo njih tri i pao je prijedlog da u petak odemo do grada.
Jedna od njih stavila je to u našu grupu, dvije-tri su odmah rekle da imaju drugi plan za taj dan, ostale su rekle da može.
Nismo ništa rezervirale jer zadnje vrijeme tu imamo problema, najbolje se pokazalo kad idemo bez plana. Zadnji dan ćemo dogovoriti gdje je startna pozicija.
Do petka otpale su još dvije pa nas je trebalo biti pet.
Uvijek sam uzbuđena kad idem negdje, ne jenjava s godinama.
Upalila sam peglu za kosu i svako toliko dođem u kupaonicu i izravnam par pramenova. Na moju grivu to je par sati posla.
Debakl mi je trebao biti izvjestan kada nitko do 17h nije pitao gdje je start niti je itko pitao treba li nekome prijevoz. Prijedlog sam napisala ja i tek nakon sat vremena prva je rekla da je OK, druge se nisu ni javile. Okvirno se nalazimo u 19h.
Sat vremena prije zovem jednu koja živi blizu mene da ju kupim kao i obično. Ne javlja se.
Pošalje poruku da će doći sama jer će malo kasniti.
Malo. Koliko je to malo? Meni je malo do 2min nakon zakazanog termina.
Pošaljem poruku da ja krećem i da se vidimo. Ništa. Na putu do grada jedna od njih pet pošalje poruku u grupu da ipak ne može jer joj je mala zakurila. Pa šta ako je zakurila, imaš doma muža i starce na katu ispod. Jbt išla si van u puno ozbiljnijim situacijama. Nekad.
Došla sam na dogovoreno mjesto pet minuta ranije. Poslala sam uobičajenu poruku tj. fotku gdje sjedim, to uvijek naprave one koje dođu prve.
Treba nas biti četiri na kraju, pa osiguram četiri stolice na terasi ispred. Stiže poruka...
- Joj pa ti si već tamo...
Kako to misliš već sam tamo? Točno na vrijeme sam gdje trebam biti.
- Čuj..Sanja i ja smo skupa na nekom rođendanu, rekle smo da ćemo kasniti, mi ne možemo prije 21h.
Niste rekla ni da ste skupa, ni da ste na rođendanu.
Pa kao šta ima veze, možemo mi uživati bez njih dvije do 21h.
Koje to “mi” pitam se. Ona koju sam zvala da li treba prijevoz rekla je da će kasniti. Zovem ju. Kaže oko sat vremena.
Ja kažem da sjedim sama na terasi, jedna je otkazala, dvije dolaze tek za dva sata, a ti za sat.
- A joooojjj...pa vidiš kako se to dogodilo jebemu.
Spuštam slušalicu. Konobarica me pita što ću popiti. Naručim deci vina.
Gledam u društva oko sebe i umjesto za mene normalnu provalu bijesa u ovoj ili sličnim situacijama krenu mi suze. Ne mogu ih zaustaviti. Tko je ovdje lud. Zašto? Kako je moguće da sjedim sama. Tko su uopće žene koje su trebale doći? Prijateljice? Što nas uopće okuplja? Kakva je to razina bolikurčine prema nekome?
Popila sam čašu vina i otišla.
Na kraju šetališta ove godine je karusel. Ne postoji ljepša stvar od karusela. U njemu je sve. Sreća, boje, djetinjstvo, život, smijeh.
Nisam bila pijana. Nisam ni luda koliko znam. Kasnije će i jedna i druga tvrdnja biti u opticaju. Kupila sam žeton i kad se karusel zaustavio sjela na konja. Nisam vidjela djecu oko sebe, njihove roditelje. Samo glazba, konjić i ja.
Ne znam ni koliko traje vožnja. Samo znam da sam na par minuta otišla u neki drugi svijet.
Kad se karusel zaustavio otišla sam nasmješena do svog auta. Mobitel nisam pogledala do drugog dana.
Na njemu me dočekala hrpa poruka o tome kako sam bila na karuselu, vidjeli me Pero i Mate, s kim sam se napila, jesam ja normalna, zašto se više nisam javila sinoć.
Nisam napisala ništa.
Razmišljam opet ići na karusel.
komentiraj (4) * ispiši * #
