29
utorak
kolovoz
2023
Majka
Kuka neki dan moja prijateljica kako joj se uhvatilo salo na bokove. Objasnila sam joj da je to lijepo i ženstveno. Bokovi nam služe da na njih prislonimo dijete, skoro da sjedne onako sa strane uz pridržavanje.
Dobro dođe i da podbočit lavor s robom kad ju nosimo na sušenje.
Jadna još se nije oporavila od moje teorije da su menstruacije bolne, a mi nervozne iz razloga što se tijelo ljuti da taj mjesec nismo zatrudnjele.
„Pa ne postojimo mi valjda samo za rodit“, kreštala je na mene.
„I nosit veš“, plače.
Otkad je rodila malo je pod stresom. Zabijena doma. Nema poante da joj sad objašnjavam da će upravo ove dane jednom idealizirati kao najljepše u životu.
I da joj objašnjavam koliko je lijepa. Malo popunjena, lagano blijeda i miriši na mlijeko.
Ona bi rekla da smrdi. Na kiselo.
I da je ranjiva, kako samo žena može biti.
Fotografiram ju u ljetnoj haljini. Bebu drži na ramenu i miče svoju dugu tamnu kosu u stranu.
Znam da će jednom vidjeti i priznati koliko je lijepa bila u ovom trenutku.
komentiraj (8) * ispiši * #
22
subota
travanj
2023
Piva
Sjele su u Fiorello na Korzu.
- Ne, nikako ovdje, rasturit će te, nemaju pojma, zvat ću u Zagreb, imam tamo onkologe, kemo ni slučajno, ima onaj iz Amerike ništa ti ne bude, ko Andol, nemoj se zajebavat, slušaj šta ti govorim, moraš me poslušat.
- Ajde molim te me pusti da radim po svom.
- Po svom?...šta ćeš?!
- Pivu.
komentiraj (4) * ispiši * #
18
utorak
listopad
2022
Znaš kakva je ona
Berem plod po plod i stavljam u košaricu od pruća. Tata ne želi da se masline beru sa češljićem, a kamoli da se tresu. Susjedi vire i podsmjehuju se. Ima nešto ljekovito u ovom poslu. Bereš masline i ne razmišljaš o ničem drugom.
Tata je doteturao i pokazao da mi je par plodova palo na pod. Uhvatila ga je gripa taman u vrijeme berbe. Samo sam se ja pojavila od cijele obitelji. Ostali su zauzeti ovaj vikend. I svaki drugi. Kome treba desetak litara ulja, pa možemo ga kupit.
- Doći je Meri, sutra, ako bude mogla. Ona će proći još jednom oko svih stabala da vidi ako je koja maslina ostala, znaš kakva je ona, pedantna.
Znoj mi curi niz vrat, ruke ne osjećam, ali gotovo je, sve sam pobrala.
Meri se stvarno pojavila sutradan, prošetala kroz maslinik i nabrala pola kantice maslina koje su meni promakle.
- Vidiš koliko je ostalo iza nje, znaš kakva je ona - rekao je tata.
komentiraj (6) * ispiši * #
12
ponedjeljak
rujan
2022
Teta Darinka
Teta Darinka živi nekih par stotina metara ispod moje kuće. Udovica je, prešla devedesetu. Djeca žive s njom. Navodno su oboje depresivni od rane mladosti. Nikad ih nisam.vidjela. Svako jutro teta Darinka u 7:30 prolazi na putu za dućan. Ide oštrom uzbrdicom svake godine sve sporije. Poželi mi dobro jutro uz neizostavan blistav osmjeh i mahanje štapom.
Zato me danas začudilo da prolazi opet oko devet ujutro.
- Teta Darinka, pa kamo vi opet? - doviknem s prozora.
- Mirjana je ipak htjela krafnu - odgovori mi uz smješak i nastavi prema dućanu.
komentiraj (4) * ispiši * #
08
srijeda
lipanj
2022
Nito-nito
Subota ujutro u lokalnom kafiću jednog malog slavonskog mjesta. Svi su na svojim pozicijama, ostali neredoviti gosti moraju birati između mjesta koja nemaju svog nepisanog vlasnika.
U separeu ispred jednog od televizijskih ekrana smjestio se Pero. Zadubljen je u današnje Sportske novosti. Kršan je to čovjek, porijeklom iz Dalmacije kao i svi stanovnici obližnjeg sela. Sa ekrana svijetli teletext na stranici neke kladionice.
Stjepan je došao na kavu sa svojim starim prijateljem koji je na proputovanju kroz mjesto. Smjestili su se za stol blizu šanka, u samom su središtu kafića. Prijatelj se kroz godine naslušao Stjepanovih priča i dogodovština u ovom mjestu. Knjiga se može napisati kakvih se tu sve likova našlo. U jednom trenutku na TV-u krenula je emisija o promjeni spola, koliko je to učestalo, kako ide procedura.
Kaže prijatelj Stjepanu:
- Svega imate ovdje, al' ovo ne.
Čuo je to Brđo sa svog mjesta na šanku.
- Mi nemamo?
- A Nito-nito?
- Joj pa da – lupi se po čelu Stjepan – to sam zaboravio.
- Što je Nito-nito? – pita ga prijatelj.
- To je ovaj, šta je ono bilo, da, bila je žensko, sad je muško. Valjda.
- I zovete ga Nito-nito?
- A kako da ga zovemo jebiga.
Politička korektnost ovdje je nepoznat pojam.
- Nije samo to u pitanju – javi se Mrle sa susjednog stola.
- Mater mu je Hrvatica, a stari Srbin.
- Stvarno ne znaš šta je, šta tu reći – smije se Stjepan.
Žamor se pojačao, svi stolovi su se okrenuli toj temi, tom problemu koji je neko vrijeme bio zaboravljen uslijed drugih događanja. Prisjetili su se oni tih šokantnih dana kada su informacije doprle do sela. Došlo se i do svrstavanja glede seksualne orijentacije.
- Jel ima koga?
- Ne znam…vidjeli su je i s muškim i ženskim.
- Možda voli oboje?
- Ako je sad muško, a voli muške jel onda on postao i muško i peder? – analizirao je kum Begić.
- Ja nisam ni siguran da se ona operirala, možda se samo oblači tako.
- Eto…ni muško ni žensko, ni peder ni lezba, ni Hrvat ni Srbin, pa ovo je cirkus, eto šta je – uznemiren je i konobar.
U jednom trenutku prisutnima se iznenada obrati inače šutljivi Pero, digao je pogled sa Sportskih i glasno zapitao:
- Jel se zna za koga navija?
Kafić je utihnuo, svi su se međusobno gledali, zbunjeno, takav podatak nemaju, nitko se baš ne druži s njim, njom, tim, štajeveć.
- Mislim za Hajduk – sramežljivo se sa najudaljenjeg stola javila mlada cura, Marina.
Svi su se okrenuli prema njoj, čekajući objašnjenje za tu tvrdnju.
- Neki dan sam šetala blizu njegove kuće kad je Hajduk dobio Kup, jako se veselio.
- Eto, šta se tu više triba znat, čini se u redu čovik – zaključi Pero raspravu u ime svih gostiju i vrati se novinama.
komentiraj (4) * ispiši * #
24
utorak
svibanj
2022
Mica
Mica
Tapkam u mraku, koliko već?
Godinu? Dvije? Deset? Cijeli život?
Tražim neki znak, miris, zvuk koji bi mi rekao tko sam. Kakav sam. Čiji sam.
Ne postoji mračnije mjesto od ovog u kojem se ja nalazim.
Svijet bez spoznaje samog sebe, identiteta, ljubavi.
Jedino ponekad znam gdje sam. U bolnici. Navodno bolujem od poznatog sindroma.
Izgubio sam pamćenje, ali kažu da se povremeno svega sjetim.
Što to vrijedi kad se poslije ne sjećaš da si se sjetio.
Hodam u krug, saplićem se od vlastite noge i misli.
Opet je bila ona suluda ekipa koja tvrdi da su moja obitelj.
Možda imam nekih problema, ali da imam obitelj znao bi.
Ili ne bi?
Promijenila se sestra koja me obilazi. Ona kaže da je tu deset godina.
Ne vjerujem. Vidim ju prvi put.
Najavljuje mi posjetu. Nje. Žene koja je navodno moja supruga.
Ona me posebno uznemiruje. Zato ponekad radim scene samo da ju maknu.
Ne podnosim njene oči koje se unose u moje i nešto traže.
Ne nešto, sebe, nas, prepoznavanje. Onda odustaje. Uzdiše, gleda kroz prozor.
Danas će brzo otići, vidim.
Prilazi mi, naginje se i ljubi me u obraz. Nos mi je uronjen u njenu sijedu kosu.
U tom trenutku dogodi se bljesak, mrak nestane i pred očima mi se velikom brzinom smjenjuju slike. Ona u bijelom, ona s bebom, ja u moru, vrt, živica, mlađa verzija nje, vozimo se vlakom, sretan sam.
Nije me više pogledala nego je došla do vrata i uhvatila kvaku.
- Mico...
Nije se odmah okrenula. Napravila je to polako, kao da se boji, da ne vjeruje. Kad se konačno okrenula oči su joj sjale kao u tom filmu, trajalo je par sekundi, a onda sam ponovo potonuo u mrak.
komentiraj (8) * ispiši * #
11
srijeda
svibanj
2022
Karusel
Bio je prosinac, moj omiljeni mjesec. U gradu je blagdansko raspoloženje, ove godine je posebno lijepo okićeno. Volim i to što se u prosincu stalno negdje ide, bablje večere, pohodi na advente od Zagreba do najmanjeg istarskog sela.
Kako odmiču godine sve je teže. Ljudi su sve nervozniji, neki iz društva su se posvađali, neki samo što nisu, neki imaju problema s financijama i teško je sve to pohvatati i pomiriti.
Ima neka baza od desetak prijateljica od kojih barem pola uvijek dođe kada se nešto predloži. Ovaj puta u frizeraju je bilo njih tri i pao je prijedlog da u petak odemo do grada.
Jedna od njih stavila je to u našu grupu, dvije-tri su odmah rekle da imaju drugi plan za taj dan, ostale su rekle da može.
Nismo ništa rezervirale jer zadnje vrijeme tu imamo problema, najbolje se pokazalo kad idemo bez plana. Zadnji dan ćemo dogovoriti gdje je startna pozicija.
Do petka otpale su još dvije pa nas je trebalo biti pet.
Uvijek sam uzbuđena kad idem negdje, ne jenjava s godinama.
Upalila sam peglu za kosu i svako toliko dođem u kupaonicu i izravnam par pramenova. Na moju grivu to je par sati posla.
Debakl mi je trebao biti izvjestan kada nitko do 17h nije pitao gdje je start niti je itko pitao treba li nekome prijevoz. Prijedlog sam napisala ja i tek nakon sat vremena prva je rekla da je OK, druge se nisu ni javile. Okvirno se nalazimo u 19h.
Sat vremena prije zovem jednu koja živi blizu mene da ju kupim kao i obično. Ne javlja se.
Pošalje poruku da će doći sama jer će malo kasniti.
Malo. Koliko je to malo? Meni je malo do 2min nakon zakazanog termina.
Pošaljem poruku da ja krećem i da se vidimo. Ništa. Na putu do grada jedna od njih pet pošalje poruku u grupu da ipak ne može jer joj je mala zakurila. Pa šta ako je zakurila, imaš doma muža i starce na katu ispod. Jbt išla si van u puno ozbiljnijim situacijama. Nekad.
Došla sam na dogovoreno mjesto pet minuta ranije. Poslala sam uobičajenu poruku tj. fotku gdje sjedim, to uvijek naprave one koje dođu prve.
Treba nas biti četiri na kraju, pa osiguram četiri stolice na terasi ispred. Stiže poruka...
- Joj pa ti si već tamo...
Kako to misliš već sam tamo? Točno na vrijeme sam gdje trebam biti.
- Čuj..Sanja i ja smo skupa na nekom rođendanu, rekle smo da ćemo kasniti, mi ne možemo prije 21h.
Niste rekla ni da ste skupa, ni da ste na rođendanu.
Pa kao šta ima veze, možemo mi uživati bez njih dvije do 21h.
Koje to “mi” pitam se. Ona koju sam zvala da li treba prijevoz rekla je da će kasniti. Zovem ju. Kaže oko sat vremena.
Ja kažem da sjedim sama na terasi, jedna je otkazala, dvije dolaze tek za dva sata, a ti za sat.
- A joooojjj...pa vidiš kako se to dogodilo jebemu.
Spuštam slušalicu. Konobarica me pita što ću popiti. Naručim deci vina.
Gledam u društva oko sebe i umjesto za mene normalnu provalu bijesa u ovoj ili sličnim situacijama krenu mi suze. Ne mogu ih zaustaviti. Tko je ovdje lud. Zašto? Kako je moguće da sjedim sama. Tko su uopće žene koje su trebale doći? Prijateljice? Što nas uopće okuplja? Kakva je to razina bolikurčine prema nekome?
Popila sam čašu vina i otišla.
Na kraju šetališta ove godine je karusel. Ne postoji ljepša stvar od karusela. U njemu je sve. Sreća, boje, djetinjstvo, život, smijeh.
Nisam bila pijana. Nisam ni luda koliko znam. Kasnije će i jedna i druga tvrdnja biti u opticaju. Kupila sam žeton i kad se karusel zaustavio sjela na konja. Nisam vidjela djecu oko sebe, njihove roditelje. Samo glazba, konjić i ja.
Ne znam ni koliko traje vožnja. Samo znam da sam na par minuta otišla u neki drugi svijet.
Kad se karusel zaustavio otišla sam nasmješena do svog auta. Mobitel nisam pogledala do drugog dana.
Na njemu me dočekala hrpa poruka o tome kako sam bila na karuselu, vidjeli me Pero i Mate, s kim sam se napila, jesam ja normalna, zašto se više nisam javila sinoć.
Nisam napisala ništa.
Razmišljam opet ići na karusel.
komentiraj (4) * ispiši * #
