Nito-nito

Subota ujutro u lokalnom kafiću jednog malog slavonskog mjesta. Svi su na svojim pozicijama, ostali neredoviti gosti moraju birati između mjesta koja nemaju svog nepisanog vlasnika.

U separeu ispred jednog od televizijskih ekrana smjestio se Pero. Zadubljen je u današnje Sportske novosti. Kršan je to čovjek, porijeklom iz Dalmacije kao i svi stanovnici obližnjeg sela. Sa ekrana svijetli teletext na stranici neke kladionice.

Stjepan je došao na kavu sa svojim starim prijateljem koji je na proputovanju kroz mjesto. Smjestili su se za stol blizu šanka, u samom su središtu kafića. Prijatelj se kroz godine naslušao Stjepanovih priča i dogodovština u ovom mjestu. Knjiga se može napisati kakvih se tu sve likova našlo. U jednom trenutku na TV-u krenula je emisija o promjeni spola, koliko je to učestalo, kako ide procedura.
Kaže prijatelj Stjepanu:
- Svega imate ovdje, al' ovo ne.

Čuo je to Brđo sa svog mjesta na šanku.

- Mi nemamo?
- A Nito-nito?
- Joj pa da – lupi se po čelu Stjepan – to sam zaboravio.
- Što je Nito-nito? – pita ga prijatelj.
- To je ovaj, šta je ono bilo, da, bila je žensko, sad je muško. Valjda.
- I zovete ga Nito-nito?
- A kako da ga zovemo jebiga.

Politička korektnost ovdje je nepoznat pojam.

- Nije samo to u pitanju – javi se Mrle sa susjednog stola.
- Mater mu je Hrvatica, a stari Srbin.
- Stvarno ne znaš šta je, šta tu reći – smije se Stjepan.

Žamor se pojačao, svi stolovi su se okrenuli toj temi, tom problemu koji je neko vrijeme bio zaboravljen uslijed drugih događanja. Prisjetili su se oni tih šokantnih dana kada su informacije doprle do sela. Došlo se i do svrstavanja glede seksualne orijentacije.

- Jel ima koga?
- Ne znam…vidjeli su je i s muškim i ženskim.
- Možda voli oboje?
- Ako je sad muško, a voli muške jel onda on postao i muško i peder? – analizirao je kum Begić.
- Ja nisam ni siguran da se ona operirala, možda se samo oblači tako.
- Eto…ni muško ni žensko, ni peder ni lezba, ni Hrvat ni Srbin, pa ovo je cirkus, eto šta je – uznemiren je i konobar.


U jednom trenutku prisutnima se iznenada obrati inače šutljivi Pero, digao je pogled sa Sportskih i glasno zapitao:

- Jel se zna za koga navija?

Kafić je utihnuo, svi su se međusobno gledali, zbunjeno, takav podatak nemaju, nitko se baš ne druži s njim, njom, tim, štajeveć.

- Mislim za Hajduk – sramežljivo se sa najudaljenjeg stola javila mlada cura, Marina.
Svi su se okrenuli prema njoj, čekajući objašnjenje za tu tvrdnju.

- Neki dan sam šetala blizu njegove kuće kad je Hajduk dobio Kup, jako se veselio.

- Eto, šta se tu više triba znat, čini se u redu čovik – zaključi Pero raspravu u ime svih gostiju i vrati se novinama.