~ tko sam ja uopće? ~

Jučer pogledah u poštanski sandučić kao i svakog dana zadnjih skoro dva tjedna. Očekujem obavijest da je stigla pošiljka, no ona ne dolazi i ne dolazi... Neki dan sam otišao na webshop stranicu prodavača. Tek tako, da vidim događa li se šta. Kad tamo - imao sam šta i vidjeti: kaže da web shop ne sadrži ni jedan artikal!!! Nije valjda da se, nakon nekoliko godina postojanja uz najbolje ocjene, dućan zatvorio?!? I to baš onda kad sam ja naručio (i platio!). Živciiii... Kao što Zlatko Pejaković pjeva :"Zašto se sve to meni događa? Ovakvoga baksuza majka ne rađa."

Kao što rekoh, jučer pogledah u sandučić, kad ono - ne papir već TO!!!
Od sreće sam dobio patološki osmijeh koji neće da siđe, bez obzira na svjetsku ekonomsko-političku situaciju, broj mrtvih u prometnim nesrećama, ili loš TV program.

Evo ga, sunce moje malo... :



Nema šta ne svira - muziku, filmove, slike, e-book; ima diktafon, radio, sto i jednu opciju, plete čarape, rukavice i kape, odgaja djecu... Ponosi se s 4GB memorije, tako da može primiti i čitav mentalni sklop prosječnog Hrvata. Ma, sve!

Nek je on meni došao. Živi vi meni bili, Lipički studenac pili!


********************************************************************

Dodatak: dva videa koji sam odmah strpao na player, da vidim kako radi. Vrijedi poslušati, dobra kombinacija!!!

I tako, dobio sam zadatak da produžim igru, ili kako bi već to nazvao. Kako ni meni nitko nije objasnio o čemu se tu radi, već sam se igrao detektiva po blogovima, tako neću ni ja objašnjavati. A oni kojima proslijedim nek se pitaju...


Dakle...

1. Jednom davno, kad sam bio još mali i takoreći, tek savladao vještinu upravljanja čamcem, vozio sam od Brača prema Makarskoj. Moji su svi polijegali na madrace na dnu čamca i spavali. Pred makarskom lukom, praktički na samom ulazu, vidio sam kako na pedesetak metara od nas ribice iskaču iz mora, očito bježeći pred kakvom većom ribom. Par sekundi kasnije za njima je iskočila najveća ribetina koju sam ikad vidio. Iskočila je u zrak jako visoko, tako da sam je mogao dobro vidjeti. Bila je srebrno-plave boje, duga sigurno više od metra. Vjerojatno tuna ili kakav gigantski hipertrofirani gof. Išla je poprijeko na naš smjer, a ja sam se usrao od straha misleći sa će se zabiti u nas. Dok su se uspavani roditelji pridigli da vide zašto se derem više ništa nije bilo za vidjeti. Nitko mi nije vjerovao da je riba stvarno bila tolika. A jest.

2. Godinama kasnije na skoro istom mjestu, ali ovog puta stojeći na obali, vidio sam - kita. To je bilo one jedne godine, možda '98. ili '99. , kad su dva kita zalutala u Brački i Hvarski kanal. E to je tek bila ribetina (iako nije baš riba, ali je ribolika...) :-)

3. U petom osnovne bio sam na Visu, na šahovskom prvenstvu Dalmacije. Bio sam dvanaesti od dvanaest u ukupnom poretku, ali nije me bilo briga. Bilo je puno zanimljivijih stvari od šaha na tom putovanju. Tamo sam, između ostalog, otkrio crni čaj s limunom. Pio sam ga nekoliko puta dnevno.

4. Moja prva avantura na Biokovu, prvi izlet u planinarstvo (ako izbacimo puko šetanje stazom) zamalo je završio kobno. Pokušavajući skratiti put, krenuo sam se spuštati niz neku stijenu. Ali na moju nesreću ispalo je da je ona bila samo početak litice od kojih stotinjak metara. To sam shvatio prekasno, kad sam već visio na prstima jedne ruke, oslanjajući se jednim koljenom na nekakvu izbočinu. Nisam mogao ni gore ni dolje, a nisam mogao niti dohvatiti ruku koju mi je rođak pružao. Nitko nije znao gdje smo tako da nisam mogao očekivati pomoć, a bilo je zimsko doba i već je počeo padati mrak. U jednom momentu koljeno mi je počelo proklizavati i znao sam da je to kraj. Govorio sam rođaku da me ostavi i da barem on uspije sići s planine dok je dana. Pomišljao sam i da se jednostavno pustim i skratim agoniju. Ali nekako sam, eto, uspio pronaći oslonac i dovoljno se podići da nađem još jedan, i sve tako dok se nisam ponovo popeo na vrh. Otad više nemam želja za alpinizmom. Radije šetuckam stazama.

5. Jednom sam na nekom sprovodu pao u nesvijest, šta od vrućine, šta od iscrpljenosti. To je bio jedno od zanimljivijih iskustava u mom životu. Osjećaj je bio prekrasan.

Ovo je bio lakši dio zadatka. Sad bi to trebalo proslijediti drugim ljudima, ali problem je što se baš i ne družim s blogerskom zajednicom i ne znam kome bih proslijedio. Ona nekolicina s kojima sam koliko-toliko u kontaktu su već odavno dobili zadatke. Ali pokušat ću. Dakle, prenosim štafetu na Ato i Da Vinci. Koliko znam, oni za sada još nisu dobili štafetu. Ostalo troje - nemam.
Ali barem sam pokazao dobru volju.

Već nekih mjesec dana ponosni sam vlasnik jednog finog Hi Fi pojačala, imenom Luxman L-430. Istog je posjedovao moj zet nekih 20-ak godina, i dobro ga je služilo. Samim tim, došavši ove jeseni kod sestre iznenadilo me je kad sam vidio to isto pojačalo kako leži na podu, očito kao kandidat za kantu. Da jedna takva relikvija ne bi propala, a i zato što sam odmah zaslinio pomislivši kako se sve dade popraviti, ponudio sam da ga ja uzmem. Naravno, njima je bilo svejedno ide li u kantu ili k meni, tako da sam ga dobio. Kasnije mi je sestra rekla da pojačalo zapravo nije uopće pokvareno već da samo više ne zadovoljava zetove potrebe. On je, naime, nabavio neke nove uređaje s kojima pojačalo nije kompatibilno, pa je onda stoga kupio i novo pojačalo a staro odlučio baciti. Dobio sam i neki tjuner, star kao i pojačalo, kojem navodno ne radi jedan kanal. Ma sve pet - ionako mi tjuner ne treba, ali ajde de.

I tako ja dobih svoj prvi komad prave Hi Fi tehnike. Kako nikad nisam čuo za firmu Luxman, malo sam proguglao. Kad ono, firma uživa svojevrstan kultni status, a na vrhuncu slave je bila upravo 70-ih i 80-ih, taman otkad je moje pojačalo (primjetite da prvi put u tekstu koristim pojam "moje", :-) ,op.a.) Sve bolje od boljeg!





Već sam počeo razmišljati o kupovini nekih adekvatnih zvučnika, da bi, jel', pojačalo došlo do izražaja. U meni se pomalo budi hifist. Postam na forume, news-grupe, vagam za i protiv, proučavam starije rasprave i savjete... I tako jučer, već umoran od sjedenja pred kompjuterom odjednom pomislih - pa nisam ga ni isprobao!!!
Kako inače slušam muziku preko "paklene" opreme marke EI-Niš (kakvu posjeduje još samo jedna osoba koju znam*), odlučio sam spojiti Luxmana na "moćne" EI Niš zvučnike, tek da čujem kako radi. Za taj pothvat morao sam micati preteški ormar, vaditi iz njega postojeće komponente, provlačiti kablove kroz rupe među policama, tražiti + i - pol na kablovima zvučnika (što sam ustanovio također vrlo zanimljivim metodama), itd. Naporno je već i samo pričanje o tome. Usput, moja ženska strana nije mogla trpiti prizor debele prašine koja se nakupila iza aparata pa sam još i čistio. Nakon svih muka, konačno sam uspio sve spojiti i krenuo staviti aparate na policu. Ali ne miruj vraže - pojačalo je veće (duže) od police! Ostavivši rješavanje tog problema nekom drugom vremenu, dovinuo sam se kako da sve privremeno stoji, i upalio aparate. Kontrolne lampice su intrigantno zasvijetlile, začuli su se nekakvi "klik" zvukovi, i to je to. Sad je trebalo upaliti nešto da svira. Unaprijed očekujući raskošni stereo, bez obzira na paklene EI Niš zvučnike, stavio sam u player CD Pink Floyd - Division Bell, jer je to valjda album s najboljom produkcijom koji imam. Kad je bal nek je maskenbal!
Pritišćem Play, i čekam da počne...
Konačno - ono zasvira! Zvuk solidan, glasnoća dobra, ali ima samo jedan tiny little problem - zvuk čujem samo s desne strane! Vrtim botune, preklapam preklopke, pritišćem tipke, no bez uspjeha. Ukopčavam slušalice, no problem je i dalje tu. Fuckin shit! Sestra je, naravno, pomiješala uređaje. Očito je da je zapravo tjuner ispravan, a pojačalu ne radi jedan kanal.

Sjedim tako na kauču, 10 je sati navečer, soba svinjac, ormar pomaknut, po podu prašine i smeća, kablovi se pletu posvuda, CD-ovi ispali iz polica dok sam pomicao namještaj... Sve što znam je da sad sve mora natrag kako je bilo - ponovo odspojiti sve, izvaditi s police, vratiti EI Niš natrag na policu i pospajati ga s njegovim petopolnim kablovima, provlačiti iste kroz rupe među policama, gurati ormar natrag, itd. Da stvar bude gora, moram pogledati i film koji sam jučer uzeo, i to do ponoći da ga mogu vratiti. Komu je sad uopće do filma? Pa pojačalo nositi na servis koji će koštati više od vrijednosti pojačala, već vidim...
O sudbino! Ne kažu džabe da je najgora židovska kletva "Dabogda imao pa nemao".
---------------------------------------------------------------------------------------

(*) Legenda iz makarske "Skale"**, bije ga glas da čita sve novine do kojih dođe i pritom ne bira sredstva kojima će do njih doći - od višesatnog čekanja na iste, pa do zastrašivanja mlađih mušterija svojom reputacijom. Opjevan na blogovima.

(**) Makarska "Skala" nema nikakve veze sa milanskom "Scalom"

Počnite čupati kosu odmah...