~ tko sam ja uopće? ~

Opet ja na YouTube-u. Jebiga, TV-program je do nekog trenutka zanimljiv, a onda shvatim da više nemam zašto pratiti radnju na ekranu. Dosadno do bola. Zato - YouTube! Prpam, prpam, pa svašta nađem. Danas sam malo pretraživao video preko Yahoo! i naletio sam na ovaj filmić:

Crazy Intersection

Prikazuje neko križanje, navodno u St. Petersburgu, na kojem očito ne vrijede normalna prometna pravila. Tj. deklarativno vrijede, ali oko 10% vozača ih baš ne cijeni previše. Posljedice se lijepo vide.
Kao kontra-video, evo i jednog kojeg odavno znam a prikazuje cestu u nekom indijskom gradu. Čak nije ni križanje, i nije ni blizu prometno kako zna biti (a nema ni zvuka, što je pola doživljaja). No unatoč nepostojanju prometnih pravila i signalizacije, stvar savršeno funkcionira. Indijski vozači su nevjerojatno svjesni cjelokupne okoline, drugih vozila, pješaka i ostalih objekata. I sve ih fino izbjegnu, a promet štima. Eto, pogledajte:



Sjećam se jedne slične situacije, kad sam se vozio rikšom u Jaipuru. Cesta je bila slična ovoj, ali znatno prometnija. U Indiji ne postoje prometne trake, nego je sve jedna velika prometna traka u kojoj se tiskaju busevi, kamioni, auta, motorne rikše i one na nožni pogon, biciklisti, mopedi i motocikli, zaprege sa volovima, zaprege sa devama, ponekad i koji slon, obavezno neka krava preživa na sred ceste, i tako. I sad, jedna takva rijeka prometala ide u jednom pravcu a druga u drugom. Između te dvije struje postoji nekakva ograda koja se ponekad prekida i nastaje nešto kao križanje. Ali semafora - nema! I tako se ja vozim u rikši , sve je OK, kad odjednom rikša nam skrene na suprotni trak ceste! Ja se trenutno smrzao, unatoč 35°C! A vozač kul ide frontalno u bujicu vozila i ostalih prometala koja mu dolaze u susret. Mic lijevo, mic desno, zaobilazi on njih , zaobilaze oni nas... prijeđemo na drugu stranu ceste i nastavimo dalje. Prsti su mi pobijelili od grčevitog držanja za sjedalo. Kod njih se to tako radi. Što je najčudnije, u svoj toj gužvi nema nikakvih sudara ni incidenata. Ma ne da nema sudara nego se vozila niti ne dotaknu. Gledao sam kako usred one prašine i blata motoristi voze totalno dotjerane žene (koje, usput, sjede s obje noge na istoj strani motora), uredne i čiste, kao da se voze u limuzini. Štaviše, na tim ženama se uopće ne vidi strah ili uzbuđenje zbog takvog načina prijevoza. Ja bih se, iskreno, na njihovom mjestu još namanje brinuo oko čistoće. Sve skupa djeluje na rubu pogibeljnog. No u očito Indiji sav promet radi na božanskom blagoslovu, jer taj miš-maš logika protumačit ne može.

P.S. U Indiji maltene na svakom vozilu odostraga piše "Horn please". To znači kad ga pretičeš (bez obzira s koje strane) da mu prije potrubiš. Naravno, istovremeno svi jedni druge pretiču tako da je indijski promet užasno bučan jer svi konstantno trube. Kad se iz Indije vratiš u Europu čini ti se da prometa i nema.

P.P.S. NAKNADNO DODANO: Evo, uspio sam naći jedan video koji pokazuje baš promet u Jaipuru, pa se lijepo vidi o kakvom je krkljancu riječ. Sad me neka nostalgija puca. Morat ću ja tamo opet...

Kad završe sve serije i počnu dosadni filmovi šta čovjek da radi nego da skokne na YouTube i broadcastira himself. Nekako mi je nadošlo da pretražim ima li šta od Mazzy Star, i naravno, izbacilo je hrpu clipova "Fade Into You". Evo jedan u crno-bijeloj varijanti.



Toliko sam puta čuo ovu stvar a ni jednom nisam vidio ni spot ni pjevačicu. Naravno, i spot i ona izgledaju tačno onako kakva je i pjesma. Uvijek kad je čujem vrati me u vrijeme srednje škole, kad smo je B. i ja ležeći na krevetu slušali cijelu noć, skoro do jutra, svak u svojim fantazijama. Ne smijem reći šta sam radio prije toga da ne dospije u krive uši, ali ova me je pjesma tu noć rastapala kao ništa do tad.
I evo, saznao sam da se pjevačica zove Hope Sandoval, pa sam pogledao šta još ima na YouTube-u vezano uz nju. Mazzy Star više ne postoje, ali ona je krenula u solo vode.


Evo jedan link na video koji se ne da drukčije prikazati

I jedan koji se dade:




Od tog glasa i memljive muzike se osjećam tako da me možeš mazat na kruh. Toliko toplo i mekano, izaziva neku prituljenu sreću duboko unutra...
Evo već na eMule-u skidam njen album. Ne mogu si pomoći.

Eto, dočekao i ja prvi rođendan bloga. Doduše, bio je 10-og, ali sam potpuno smetnuo s uma takvo nešto. To valjda govori koliko mi je stalo, jelda... Ako ništa drugo, ima jedna dobra stvar u vezi pisanja bloga, a ta je da neki trenuci ostanu memorirani u glavi. Jer kad se stvari zapišu, tada svaki put kad se čitaju oživi ono okruženje u kojem je zapis nastao. Barem je tako meni kao autoru. Tako čitam svoj prvi tekst, i sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Čak se sjećam i mjesta gdje mi je prvi put palo na pamet da svoje razmišljanje strpam na blog. Nažalost (ili nasreću) bujicu misli koja me preplavila tog dana nisam stigao zapisati, šta zbog lijenosti, šta zbog sporosti, šta zbog obaveza. Ali nevermind, sve je to tu negdje, i možda jednom i ugleda svjetlo dana. Možda na desetogodišnjicu bloga, jubilarno. Pod parolom "previously unreleased material". Ko zna...

Čitajući, polako stvari postaju sve gore...