~ tko sam ja uopće? ~

I tako, dobio sam zadatak da produžim igru, ili kako bi već to nazvao. Kako ni meni nitko nije objasnio o čemu se tu radi, već sam se igrao detektiva po blogovima, tako neću ni ja objašnjavati. A oni kojima proslijedim nek se pitaju...


Dakle...

1. Jednom davno, kad sam bio još mali i takoreći, tek savladao vještinu upravljanja čamcem, vozio sam od Brača prema Makarskoj. Moji su svi polijegali na madrace na dnu čamca i spavali. Pred makarskom lukom, praktički na samom ulazu, vidio sam kako na pedesetak metara od nas ribice iskaču iz mora, očito bježeći pred kakvom većom ribom. Par sekundi kasnije za njima je iskočila najveća ribetina koju sam ikad vidio. Iskočila je u zrak jako visoko, tako da sam je mogao dobro vidjeti. Bila je srebrno-plave boje, duga sigurno više od metra. Vjerojatno tuna ili kakav gigantski hipertrofirani gof. Išla je poprijeko na naš smjer, a ja sam se usrao od straha misleći sa će se zabiti u nas. Dok su se uspavani roditelji pridigli da vide zašto se derem više ništa nije bilo za vidjeti. Nitko mi nije vjerovao da je riba stvarno bila tolika. A jest.

2. Godinama kasnije na skoro istom mjestu, ali ovog puta stojeći na obali, vidio sam - kita. To je bilo one jedne godine, možda '98. ili '99. , kad su dva kita zalutala u Brački i Hvarski kanal. E to je tek bila ribetina (iako nije baš riba, ali je ribolika...) :-)

3. U petom osnovne bio sam na Visu, na šahovskom prvenstvu Dalmacije. Bio sam dvanaesti od dvanaest u ukupnom poretku, ali nije me bilo briga. Bilo je puno zanimljivijih stvari od šaha na tom putovanju. Tamo sam, između ostalog, otkrio crni čaj s limunom. Pio sam ga nekoliko puta dnevno.

4. Moja prva avantura na Biokovu, prvi izlet u planinarstvo (ako izbacimo puko šetanje stazom) zamalo je završio kobno. Pokušavajući skratiti put, krenuo sam se spuštati niz neku stijenu. Ali na moju nesreću ispalo je da je ona bila samo početak litice od kojih stotinjak metara. To sam shvatio prekasno, kad sam već visio na prstima jedne ruke, oslanjajući se jednim koljenom na nekakvu izbočinu. Nisam mogao ni gore ni dolje, a nisam mogao niti dohvatiti ruku koju mi je rođak pružao. Nitko nije znao gdje smo tako da nisam mogao očekivati pomoć, a bilo je zimsko doba i već je počeo padati mrak. U jednom momentu koljeno mi je počelo proklizavati i znao sam da je to kraj. Govorio sam rođaku da me ostavi i da barem on uspije sići s planine dok je dana. Pomišljao sam i da se jednostavno pustim i skratim agoniju. Ali nekako sam, eto, uspio pronaći oslonac i dovoljno se podići da nađem još jedan, i sve tako dok se nisam ponovo popeo na vrh. Otad više nemam želja za alpinizmom. Radije šetuckam stazama.

5. Jednom sam na nekom sprovodu pao u nesvijest, šta od vrućine, šta od iscrpljenosti. To je bio jedno od zanimljivijih iskustava u mom životu. Osjećaj je bio prekrasan.

Ovo je bio lakši dio zadatka. Sad bi to trebalo proslijediti drugim ljudima, ali problem je što se baš i ne družim s blogerskom zajednicom i ne znam kome bih proslijedio. Ona nekolicina s kojima sam koliko-toliko u kontaktu su već odavno dobili zadatke. Ali pokušat ću. Dakle, prenosim štafetu na Ato i Da Vinci. Koliko znam, oni za sada još nisu dobili štafetu. Ostalo troje - nemam.
Ali barem sam pokazao dobru volju.