Potaknut odličnim člankom , autorice Mirele Lilek, životnim iskustvom i viđenjem ovoga problema, odlučio sam ga podijeliti sa Vama.
Kineziolog sam (tjelesnjak) u OŠ i mogu pohvaliti članak. Svi smo u pravu, prvo mi koji radimo sa djecom, onda znanstvenici koji na osnovu rezultata provedenog praćenja ili mjerenja iznose podatke i zaključke. I na kraju svi mi koji čitamo i iznosimo svoja stajališta. Problem u neaktivnom modu slobodnog vremena djece, je za sigurno posljedica tehnološke revolucije, ali zar i mi roditelji ( i ostala rodbina koja prati razvoj djeteta) moramo kleknuti pred tom revolucijom. Ne treba braniti, ali svakako po dobrom starom izračunu, na 15 min ispred TV, 60 min aktivnosti vani na zraku.
Kad krivca tražimo u lošim dvoranama, lošoj opremi, vjerujte mi da griješimo. U školi trenutno provodim tri nacionalna projekta, Univerzalnu sportsku školu, Vrtim zdravi film i novi pilot projekt HŠSS Vježbaonica. Imamo odličnu sportsku dvoranu, klubovi ne naplaćuju članarine, djeci nudimo aktivnosti, apeliramo na roditelje, ali i dalje se ne možemo pohvaliti sa brojnošću aktivne djece.
Na 139 učenika u predmetnoj nastavi, njih 10-12 učenika i isti broj učenica su jedini kandidati za sve sportove koje sam prijavio na međuškolska natjecanja. Istina, ne moraju svi biti sportaši, ali problem je što su to i jedina djeca koja se izvan škole bave sportom i rekreacijom.
Smijem ga nazvati nacionalnim problemom, a rješenje vidim u "vraćanju na tvorničke postavke". Bit ću bezobrazan, ali skoro mi je pao softver na mobitelu i jedino rješenje koje su mi ponudili bilo je resetiranje. Zaboravimo na projekte, "nametanje" djeci brojnih aktivnosti, s ciljem barem uravnoteženja tjelesnih aktivnosti sa modernim gadgetima. Tu bitku za sada gubimo. Vratimo se u dom, roditeljima i odgoju. Roditelja vidim kao idola djece, zajedno u igri, aktivnosti, na utakmici, na biciklu i rolama, na snijegu i saonicama, u šetnji. Roditelji, griješite kad mislite da ste sa upisom djeteta u sportski klub zadovoljili sve preduvjete sa kojima će dijete zavoljeti slobodno vrijeme tjelesnom aktivnošću. Ili još gori primjer, igraonice u šoping centrima. Budite Vi primjer, zajedno u odrastanju. Nitko od Vas ne traži da se ponovno penjete na drvo, ljuljate, klackate, skačete preko jame, ali zašto ne. U interesu djece sve bi učinili, onda se i igrajte. Bitan je Vaš ulazak u igru, a ne ga dovesti samo pred vrata i nakon 60 min ga pokupiti.
Dvadeset godina radim u sportu i animiranju djece, naravno da sam problem uočio. Sudjelovao u brojnim projektima ministarstava, a rješenje vidim na primjeru svoga odrastanja. Sa ocem sam zajedno pohodio pješaćenja, biciklijade, plivanja, vikende u planini....Dan danas sam u tome, volim i obožavam. Danas zajedno sa suprugom u slobodnom vremenu trčim, bicikliramo, planinarimo...Danas nastojim tu tezu slobodnog vremena prenijeti na Vašu i našu djecu, ali mi morate pomoći. Morate biti aktivni primjer svojoj djeci. I onda nećemo morati "nametati" aktivnosti, nego će ih djeca sama tražiti, da upotpune svoju potrebu za kretanjem.

Oznake: slobodno vrijeme, tjelesne aktivnosti, kolač

Pojavi se trenutak kada ti netko kaže kako lijepo pjevaš, ne trebaš razmišljati o tome, smjelo izađeš iz tuš kabine i zgrabiš prvi mikrofon na prvim karaokama. Tako je i meni netko napisao kako mu je zanimljivo moje pisanje nakon planinarenja ili bike ruta i evo me za tipkovnicom. Kad smo već zakoračili u 2016., mogu se okrenuti i napisati mali podsjetnik na 2015. godinu. Godina u kojoj sam većinu svoga slobodnog vremena, aktivno provodio sa svojom Ivančicom. Turistički po mjestima lijepe naše, planinarenjem ili pedalirajući biciklom, našli smo zadovoljstvo, nova saznanja, tjelesno i mentalno napredovali i povezali se sa ljudima. Većinom je vremenska okosnica bio vikend, pa i produženi. Od ideje do realizacije kratko vrijeme, jer za outdoor aktivnosti ovisili smo o vremenskoj prognozi, znala nas je i pomaziti i itekako neugodno iznenaditi.

Prvi od planinarskih pohoda bio je pod nazivom Kvarnerski visovi od 01.-03. svibnja 2015. Loša vremenska prognoza danima je oduzimala po jednog člana našeg pohoda, a najodlučniji su ipak svjedočili trodnevnoj avanturi za pamćenje. Ivana, Krešo, Kruno i ja već u četvrtak krećemo u Malinsku, u naš bazni logor (hvala braci i snajki). U petak rano u jutro već smo bili parkirani ispred PD Poklon i penjemo Učku. U ranim posljepodnevnim satim čekamo trajekt u Brestovoj za Porozinu na Cres. Pohodimo Sis i žurimo na Lošinj u Nerezinu podno Osorčice. Gazimo Sv Mikul i Televrin i stižemo jedva na zadnji trajekt Merag za Valbisku na Krku. Drugi dan (subota), tmurno jutro, kavica i doručak u Malinskoj na špici i put pod noge ka Vrbniku. Gastro pustolovna šetnjica po Vrbniku, u 13h smo već na Treskavcu, prijevoj na Krku prema Baški. Polazimo po grebenu i redom nižemo vrhove, Veli, Brestovica, Obzova.....i na kraju spust na Vela plažu u Baški. Treći dan (nedjelja) odlazak sa Krka i preko G. Jelenja evo nas u NP Risnjak, Vilje kao polazište za PD Schlosser, penjemo Risnjak. Prvi dan bez padavina ali dosta vjetrovit, drugi dan sunce i vruće, a treći dan na Risnjaku podsjetnik na zimu. Više pogledajte ovdje.



Mjesec lipanj i odmah prvi vikend aktivno, ovaj put smo prevarili stariju kćer Lorenu, prvo planinarenje pa Velebit. Subota, dolazak u Jablanac, dopodnevni obilazak uvale Zavratnica i kupanjac na plaži. Oko 13h dolazak na planinarsku kuću Alan 1340m i cijelo popodnevni pohod Premužićkom do PD Zavižan u ranim večernjim satima. Nedjelja, povratak istom rutom do Alana i popodnevni kupanjac u Jablancu. Prvi pokušaj dobiti Lorenu u gojze, završava u dražim japankama na nogama. Više o morsko-planinskoj svezi pogledajte ovdje.



Nismo dugo čekali i lovimo još jedan vikend u lipnju (20.-.22.), Kamniško-Savinjske Alpe. Na ovom pohodu priključio nam se Krešo. Da su Alpe posebna mikroklimatska područja, pokazao je i prvi dan našeg pohoda. Po lijepom, skoro sunčanom danu ispenjali smo, po Slovenskoj poti (ferata) do Kranjske koče na Ledinah 1700m i udobno se smjestili (ubili oko u 4-krevetnoj sobi). Kako smo očekivali kišu, iznenađenje je bilo što smo kroz prozor ugledali snježnu mećavu (skoro 1h). Oko 16h ustali, spremili se, a oblaci koji su pokazivali povlačenje pred suncem, dalo nam je krila za pohod na Veliku Babu 2127m po Plezalnoj poti (ferata). Voda se slijevala po stijenama, a na vrhu nas je dočekalo još snijega. Povratak istim putem i noćenje, naravno nakon pasulja i laškog piva. Po planu, ustajemo oko 5h, spremanje i već u 6h smo na putu prema Koroškoj Rinki. Dosta hladno jutro, na terasi doma samo 4 stupnjića, a prve znake prave zime smo primijetili već na ulaznim stijenama Rinki, smrznuti snijeg i led. Idemo dalje, sve opreznije i sa puno upitnika u mislima. Led i snijeg po stijenama i ferati, kao i hladan vjetar, su postali okidač za promjenu plana pohoda. Na vrh Koroške Rinke 2433m ispenjali smo se točno nakon 3h penjanja, zadržali minuta i sakrili u zavjetrinu. Ipak smo odlučili vratiti se u dom, a plan ostaviti za kolovoz mjesec. Još sam pokušao po vrhu potražiti marku ili stazu prema Turskom žlebu i Skuti, ali uzalud, definitivno povratak. Za 3h nazad i slobodno popodne. Odlazak u šetnjicu do Skutinih ledenjaka i uživanje u pogledima na vrhove stjenjaka KSA, koji su nam ipak ostali dužni, ok, Rinku smo upoznali. A Vi ovaj pohod možete upoznati ovdje.



Ni u srpanju nismo propustili Alpe, Krn i Veliki Ozebnik 11./12.07. nadajući se ipak lijepom vremenu. I tako kao vikend ekipa, subota Krn (Tatjana Lovrić vodička), a drugi dan onako spontano, bez info i put u nepoznato i na kraju zadovoljeni sa Velikim Ozebnikom ili kako smo ga mi nazvali "umalo Jalovec". Na Vršičku cestu, točnije Koča na Gozdu, stigli smo pred mrak u petak, noćili i u jutro se uputili u Lepenu. Kod PD Dr. Klement Jug čekali smo ostatak ekipe koji su sa malim zakašnjenjem krenuli u jutro iz ZG. Tako smo se dosta kasno uputili prema PD pri Krnskom jezeru (oko 11h). 2h nam je trebalo do doma i nakon male pauze oko 14h krećemo prema Krnu. Do kraja dana imamo i Krn i Laško na Gomiščkovom zavetišću na Krnu i namakanje na Krnskom jezeru i za laku noć još jedno Laško. U nedjelju buđenje u 5h i silazak do PD dr. Klementa J. i kavica u Koči na izvoru Soče. Kavica i doručak i razrada plana za nedjelju. Tražili smo nešto sa manjom satnicom, Bavški Grintavec nam se činio daleko, tako da smo odlučili na Zavetišće pod Špičkom i V. Ozebnik. Predvidili smo tu rutu kao laganicu, a pokazala se kao zahtjevna i atraktivna, naravno Jalovec na dohvat, ipak nam je ostao dužan, nedostajala nam je satnica. Pohvala curama (vodička Tatjana Lovric i moja Ivančica Križan ) na savladanim metrima, kilometrima, što vodoravno, što vertikalno. A što su to cure osvojile pogledajte ovdje.



I vrhunac sezone rezerviran za zadnji vikend u kolovozu. Izlet u potpunosti uspio, planirano ostvareno. Ukratko, prvi dan penjemo Triglav, drugi se spuštamo sa Kredarice, a treći dan "gospodski" pohodimo preko 3000m u Dolomitima. Kad vam penjačku ekipu broje dvije dokazane žene i jedna ne dokazana, onda visoko u planinama o vama zaključuju, "mačo" ili "gej". Ipak veliko "palac gore" za moje alpinke Ivančica Križan, Matea Križan i Ivana Škarica Mital. I tako prvi dan oko 5h iz ZG, a u 8h u dolini Vrata, na parkingu Aljaževog doma. odabrali smo Tominškovu pot. Sve idealno do križišća Staničeve i Kredarice, a tada odlučujemo put ka Kredarici i odmah uspon na Triglav. U silasku nas hvata mrak i primorani smo na noćenje u Kredarici, iako smo imali rezervirano kod Stanića, na sreću hvatamo sobu zbog odustajanja druge skupine. U jutro laganini, turistički oko Kredarice i spust po čez Prag. Sjedamo na 4 kotača i put u Kranjsku goru, dakako turistički. Do mraka prijavak u Koči na Gozdu na Vršićkoj cesti, večera i noćenje.
"Rano jutro pola 5h" moje alpinke na nogama, 4 kotača i put u "nepoznato", u navigaciju Cortina d´Ampezzo i Dolomiti stižemo. U podnožju Monte Cristallo, parkiramo točno ispred Ristorante Rio Gere i 4 sedežnicom sa 1698m gospodski na Rif. Son Forca 2235. Mijenjamo prijevoz i "jajčekima" još do Rif. Lorenzi na 3000m. Slijede ferate M. Bianchi do Cima di Mezzo 3154m i u povratku najzanimljiviji detalji na ferati I. Dibona. A kako nam je bilo, prođite kroz fotografije i obavezno si planirajte nešto ovako, isplati se, sretno, srećno, živjeli, ciao,....
P.S.
Naša "ne dokazana žena", Matea, 19 god, je na svom prvom planinarenju, zadnje što je penjala bio je Maksimov hrast 614m na Požeškoj gori, negdje u osnovnoj školi, bravo Matea.



Nadam se kako sam Vam pisanom riječju uspio koliko toliko dočarati izazove planinarstva na našim planinama ili u Alpama. Ali, planinarenje nije jedini aktivni oblik našeg slobodnog vremena. Početkom mjeseca kolovoza, uključili smo se u projekat udruge Lima iz Slavonskog Broda pod nazivom Bicikademija. Projekt Bicikademija predstavlja inovativni pristup promociji regije Slavonija kao idealne cikloturističke destinacije. Osnovni dio projekta čini internet platforma na kojoj se nalazi karta s 32 lokacije kulturne i prirodne baštine regije Slavonija, odnosno pet slavonskih županija (Brodsko – posavska, Vukovarsko – srijemska, Osječko – baranjska, Požeško – slavonska i Virovitičko – podravska). Te 32 lokacije, ja i moja ženica, uspjeli smo kroz 10 planskih ruta odvoziti do Sv Nikole ove godine. Sa pedalama odvozili smo oko 960 km, tko kaže ravnom Slavonijom, taj laže. Zaokružili smo prostor od Križničkog mosta na Dravi do Županje na savi i od Stare Gradiške na Savi do Batine na Dunavu. Povezali smo Slavoniju u njenim prirodnim granicama tih triju rijeka i premostili slavonske gore Psunj, Papuk i Požešku goru. Na temu Bicikademije ću kasnije i opširnije pisati, dočarati Vam bicikliranje i lokalitete koje smo obišli. Ovu priliku koristim pohvaliti projekat i jedva čekamo da se proširi i na ostale županije lijepe naše, a Vas pozivam na dva kotača i upoznajte prirodni krajolik na jedan drugačiji način.



Znam da se pitate kako i na koji način?? Ja radim u školi, supruga u Atlatic grupi, vikendi slobodni, znači "može se". A na upit "Ima se", odgovoriti ću planira se. Pa tako u planinama se nađe smještaj od 6 EUR za noć, sendviči se nose iz vlastite kuhinje i nema te cijene koja će mi odbiti pivo u planinarskom domu nakon što smo sišli sa vrha, al nije svaki dan. Na bicikliranju trošak najčešće odlazi na kavice, sok i u hladnijim mjesecima na čaj. Ideje već postoje, važna je odluka, volja i ustrajnost, a za sve ostalo stiže u obliku zadovoljstva.
Malo još da otežam, ali i da Vam otvorim oči. Još radim i kao trener seniorske rukometne ekipe u 3.HRL - istok. Predsjednik sam i volonter Društva Naša djeca sa svim aktivnostima tokom godine. Pohvaliti ću se i kako sam legalno mali proizvođač jakog alkoholnog pića, naime zbog dvadesetak stabala šljive i nešto proizvedene rakije i tu titulu imam. Imam i oko 200 trsova Sivog Pinota, ponosni mali vinogradar sa izvrsnim vinom. Možda sam još nešto od aktivnosti iz svoga slobodnog vremena zaboravio navesti, dolazim sada do biti ovoga štiva i Vama koji ste do ovdje stigli, pretpostavljam i da Vas zanima. Kad mi netko kaže da "nema vremena", sigurno je da se nije ni potrudio pronaći ga. Ja ga ne mislim mijenjati, plaćen sam u školi da kroz svoju nastavu djeci usadim razmišljanje o provođenju aktivnog slobodnog vremena, danas i sutra kada budu radno sposobni ljudi. Vi koji ste još na vagi, zbog Vas i pišem ove redove, možda će Vas i koštati koje kune, ali će te biti bogatiji za sve one vrijednosti koje sam ja nabrojio sa osmijehom na licu. Nisam ja kontra nikoga, samo sam zahvalan Mateju Perkovu na naslovu, naslov sa kojim živim. Nisam ja kontra nikoga, samo zajedno sa svojom obitelji, prijateljima, tražimo putove do saznanja na nama prihvatljiv i uzbudljiv način, pomičemo funkcionalne granice našeg tijela i ne bojimo se godina. Prkosimo i uživamo.

Oznake: slobodno vrijeme