Gojze na na noge i u brdo. I tako svaki dan zadnjih 10-ak dana. Zavidite mi, možda i ne bi trebali, ali bitno je biti u prirodi. Pa i onda kada umjesto štapova za hodanje, uzmete škare za obrezivanje ili motiku. Isto tako, kada ruksak zamijenite sa leđnom prskalicom. E, to je moja priroda bila prošlih dana. Nisu to neke visine, jedino što se znalo po cijeli dan malo gore, pa malo dole.... i tako u nedogled. I tako je urodio ovaj blog, ne da se hvalim svojim poslovima u voćnjaku i vinogradu, nego iz zavisti prema Vama, dragim mojim planinarkama i planinarima, biciklistima i ostaloj outdoors ekipi. Dosta ste Vi meni vadili mast sa svojim odličnim izletima, još boljim fotografijama i prekrasnom prirodom koju ste pohodili, dok sam ja tukao žuljeve na svojoj djedovini, da ne kažem babovini.
Dok je H. Jurić osvajao Norvešku, sve do Nordkapp, na biciklu naravno, dok je većina Vas pohodila zimske po Alpama, ja sam prvo uredio šljivik i naravno poslao izvješće ministarstvu financija i carine, kako je uspješno započela cvatnja trošarine.
E onda je na red došao vinograd, sjetim se dide i riječi:"vinograd ne traži gospodara, već slugu". I tako je mali sluga danima milovao po vinovoj lozi, je i večerima nakon posla zalijevao gemištima, sve dok nije navukao osmijeh na lice i opalio ovih par fotki za kraj.
