Prije točno 25 godina jedini put za Vukovar je bio "kukuruzni put". Malo kasnije više nije bilo puta. Danas ponovno mnogi putevi vode do Vukovara. Bili oni cestovni, riječni ili zračni, bilo gospodarski ili turistički putevi, kulturni ili sportski. Istina, vratiti Vukovar u predratno stanje je i više nego teška misija, ali svima nama koji biramo puteve prema Vukovaru je to jedina želja.
Moj put za Vukovar, prošle nedjelje, bio je cestovni i na biciklu, od Osijeka do Vukovara i nazad, u društvu supruge Ivane i još stotinjak biciklista. Udruga za rekreativni biciklizam Kotrljaneri iz Osijeka, zajedno sa svojim partnerima Lions Club Kuna Osijek i Lions Club Vukovar, organizirali su tradicionalnu Biciklijadu Tragom sjećanja Vukovar 2016., povodom godišnjice 25 godina od sjećanja na žrtvu Vukovara. Domaćin okupljanja je trgovina Protea sport, zajednička fotografija i ciklo karavana kreće prema Vukovaru.

Jedna planirana stanica odmora je na pola puta u Klisi. Cesta do Vukovara dosta prometna iako je nedjelja. Na malo manje od 40km nastanjena su samo dva mjesta i to Klisa i Trpinja. Pomalo mi sve jasnije blokada ratnog Vukovara. Ulazak u taj grad od prve oznake budi sva sjećanja na njegovu žrtvu.



Danas bez zaustavljanja, samo muzej i bista Blage Zadre na Trpinjskoj podsjećaju na minula vremena, a naša kolona slobodno juri u grad.



Pratnja policije dovodi nas na naše odredište, parking hotela Lav.



Ostavljamo bicikle i u tišini laganim korakom krećemo prema Križu na ušću Vuke u Dunav, spomenik u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Ispod stiha na glagoljici "Navik on živi ki zgine pošteno", palimo lampion, molimo i jedna zajednička fotka.



Vraćamo se u hotel Lav i slijedi humanitarni protokol. Prvo su Kotrljaneri uručili slatki paket udruzi Vukovarske iskrice, udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom 18+, za koje ne postoji sustavno rješenje provođenja slobodnog vremena. Jedan od puteva u Vukovar koji je dobro došao. Na natječaj koji je raspisao Lions klub Vukovar u povodu dvadeset pet godina sjećanja na žrtvu Vukovara, za najbolji literarni rad pod nazivom „Napiši pjesmu i osvoji bicikl“ sa temom „Vukovar u srcu“ , pristiglo je pedeset radova učenika osnovnih škola sa područja cijele Vukovarsko-srijemske županije, a najboljima su predane nagrade partnera biciklijade.



I zbog ovog puta u Vukovar se isplatilo pedalirati. Iskreno, na meni je pjesma Kad kažem Vukovar, učenice Veronike Hrehor, ostavila najveći trag, inače je osvojila 3. mjesto.



Zbog ove pjesme isplatilo se pronaći put do Vukovara. Razmišljanja djeca su garancija kako će u budućnosti mnogi putevi voditi do Vukovara. A biti u Vukovaru i ne potvrditi posjetu sa fotkom vodotornja, kao i da nismo bili.

Oznake: biciklijada, Vukovar

Potaknut odličnim člankom , autorice Mirele Lilek, životnim iskustvom i viđenjem ovoga problema, odlučio sam ga podijeliti sa Vama.
Kineziolog sam (tjelesnjak) u OŠ i mogu pohvaliti članak. Svi smo u pravu, prvo mi koji radimo sa djecom, onda znanstvenici koji na osnovu rezultata provedenog praćenja ili mjerenja iznose podatke i zaključke. I na kraju svi mi koji čitamo i iznosimo svoja stajališta. Problem u neaktivnom modu slobodnog vremena djece, je za sigurno posljedica tehnološke revolucije, ali zar i mi roditelji ( i ostala rodbina koja prati razvoj djeteta) moramo kleknuti pred tom revolucijom. Ne treba braniti, ali svakako po dobrom starom izračunu, na 15 min ispred TV, 60 min aktivnosti vani na zraku.
Kad krivca tražimo u lošim dvoranama, lošoj opremi, vjerujte mi da griješimo. U školi trenutno provodim tri nacionalna projekta, Univerzalnu sportsku školu, Vrtim zdravi film i novi pilot projekt HŠSS Vježbaonica. Imamo odličnu sportsku dvoranu, klubovi ne naplaćuju članarine, djeci nudimo aktivnosti, apeliramo na roditelje, ali i dalje se ne možemo pohvaliti sa brojnošću aktivne djece.
Na 139 učenika u predmetnoj nastavi, njih 10-12 učenika i isti broj učenica su jedini kandidati za sve sportove koje sam prijavio na međuškolska natjecanja. Istina, ne moraju svi biti sportaši, ali problem je što su to i jedina djeca koja se izvan škole bave sportom i rekreacijom.
Smijem ga nazvati nacionalnim problemom, a rješenje vidim u "vraćanju na tvorničke postavke". Bit ću bezobrazan, ali skoro mi je pao softver na mobitelu i jedino rješenje koje su mi ponudili bilo je resetiranje. Zaboravimo na projekte, "nametanje" djeci brojnih aktivnosti, s ciljem barem uravnoteženja tjelesnih aktivnosti sa modernim gadgetima. Tu bitku za sada gubimo. Vratimo se u dom, roditeljima i odgoju. Roditelja vidim kao idola djece, zajedno u igri, aktivnosti, na utakmici, na biciklu i rolama, na snijegu i saonicama, u šetnji. Roditelji, griješite kad mislite da ste sa upisom djeteta u sportski klub zadovoljili sve preduvjete sa kojima će dijete zavoljeti slobodno vrijeme tjelesnom aktivnošću. Ili još gori primjer, igraonice u šoping centrima. Budite Vi primjer, zajedno u odrastanju. Nitko od Vas ne traži da se ponovno penjete na drvo, ljuljate, klackate, skačete preko jame, ali zašto ne. U interesu djece sve bi učinili, onda se i igrajte. Bitan je Vaš ulazak u igru, a ne ga dovesti samo pred vrata i nakon 60 min ga pokupiti.
Dvadeset godina radim u sportu i animiranju djece, naravno da sam problem uočio. Sudjelovao u brojnim projektima ministarstava, a rješenje vidim na primjeru svoga odrastanja. Sa ocem sam zajedno pohodio pješaćenja, biciklijade, plivanja, vikende u planini....Dan danas sam u tome, volim i obožavam. Danas zajedno sa suprugom u slobodnom vremenu trčim, bicikliramo, planinarimo...Danas nastojim tu tezu slobodnog vremena prenijeti na Vašu i našu djecu, ali mi morate pomoći. Morate biti aktivni primjer svojoj djeci. I onda nećemo morati "nametati" aktivnosti, nego će ih djeca sama tražiti, da upotpune svoju potrebu za kretanjem.

Oznake: slobodno vrijeme, tjelesne aktivnosti, kolač