Potaknut odličnim člankom , autorice Mirele Lilek, životnim iskustvom i viđenjem ovoga problema, odlučio sam ga podijeliti sa Vama.
Kineziolog sam (tjelesnjak) u OŠ i mogu pohvaliti članak. Svi smo u pravu, prvo mi koji radimo sa djecom, onda znanstvenici koji na osnovu rezultata provedenog praćenja ili mjerenja iznose podatke i zaključke. I na kraju svi mi koji čitamo i iznosimo svoja stajališta. Problem u neaktivnom modu slobodnog vremena djece, je za sigurno posljedica tehnološke revolucije, ali zar i mi roditelji ( i ostala rodbina koja prati razvoj djeteta) moramo kleknuti pred tom revolucijom. Ne treba braniti, ali svakako po dobrom starom izračunu, na 15 min ispred TV, 60 min aktivnosti vani na zraku.
Kad krivca tražimo u lošim dvoranama, lošoj opremi, vjerujte mi da griješimo. U školi trenutno provodim tri nacionalna projekta, Univerzalnu sportsku školu, Vrtim zdravi film i novi pilot projekt HŠSS Vježbaonica. Imamo odličnu sportsku dvoranu, klubovi ne naplaćuju članarine, djeci nudimo aktivnosti, apeliramo na roditelje, ali i dalje se ne možemo pohvaliti sa brojnošću aktivne djece.
Na 139 učenika u predmetnoj nastavi, njih 10-12 učenika i isti broj učenica su jedini kandidati za sve sportove koje sam prijavio na međuškolska natjecanja. Istina, ne moraju svi biti sportaši, ali problem je što su to i jedina djeca koja se izvan škole bave sportom i rekreacijom.
Smijem ga nazvati nacionalnim problemom, a rješenje vidim u "vraćanju na tvorničke postavke". Bit ću bezobrazan, ali skoro mi je pao softver na mobitelu i jedino rješenje koje su mi ponudili bilo je resetiranje. Zaboravimo na projekte, "nametanje" djeci brojnih aktivnosti, s ciljem barem uravnoteženja tjelesnih aktivnosti sa modernim gadgetima. Tu bitku za sada gubimo. Vratimo se u dom, roditeljima i odgoju. Roditelja vidim kao idola djece, zajedno u igri, aktivnosti, na utakmici, na biciklu i rolama, na snijegu i saonicama, u šetnji. Roditelji, griješite kad mislite da ste sa upisom djeteta u sportski klub zadovoljili sve preduvjete sa kojima će dijete zavoljeti slobodno vrijeme tjelesnom aktivnošću. Ili još gori primjer, igraonice u šoping centrima. Budite Vi primjer, zajedno u odrastanju. Nitko od Vas ne traži da se ponovno penjete na drvo, ljuljate, klackate, skačete preko jame, ali zašto ne. U interesu djece sve bi učinili, onda se i igrajte. Bitan je Vaš ulazak u igru, a ne ga dovesti samo pred vrata i nakon 60 min ga pokupiti.
Dvadeset godina radim u sportu i animiranju djece, naravno da sam problem uočio. Sudjelovao u brojnim projektima ministarstava, a rješenje vidim na primjeru svoga odrastanja. Sa ocem sam zajedno pohodio pješaćenja, biciklijade, plivanja, vikende u planini....Dan danas sam u tome, volim i obožavam. Danas zajedno sa suprugom u slobodnom vremenu trčim, bicikliramo, planinarimo...Danas nastojim tu tezu slobodnog vremena prenijeti na Vašu i našu djecu, ali mi morate pomoći. Morate biti aktivni primjer svojoj djeci. I onda nećemo morati "nametati" aktivnosti, nego će ih djeca sama tražiti, da upotpune svoju potrebu za kretanjem.

Oznake: slobodno vrijeme, tjelesne aktivnosti, kolač