@Starry Night - Freud je govorio o idu, egu i superegu, no mogla bi se ustanoviti i četvrta kategorija - politički/vladarski ego, ego koji se skroz drugačije od superega odsijeca od svoje duševne supstance i sam sebe izmješta u neki društveni i povijesni kontekst, koji mu daje za pravo da čini što mu se prohtije ili što mu padne na pamet, bez trunke suosjećanja s onima nad kojima ima vlast i kojima čini zlo. Čovjek je i inače majstor odsijecanja sebe od sebe - svi smo mi u manjoj ili većoj mjeri bešćutni promatrači, dijelom i zbog imperativa da preživimo, opstanemo i zadržimo psihičku ravnotežu u ovom gmazovski hladnom svijetu usred mrtvog i hladnog svemira.
Jedna druga tema: trajno me fascinira otkriće kako se s onim tko je umro - osim ako nije za sobom ostavio neki velik umjetnički ili znanstveni trag, poput Bacha ili Tesle - jednostavno više ne računa. On je ostao ležati negdje na putu, a mi moramo nastaviti dalje i taj nas netko, niže niz cestu, zapravo više ne zanima. Jest, ljudi su emotivna bića pa kao što se rasplaču na tužne scene u nekoj turskoj sapunici, rasplaču se i na tragu sjećanja na pokojnika kojeg su voljeli, svaki put o Svim svetima, rođendanima ili datumima smrti, svaki put kad vide neki njegov predmet u kutu sobe ili gosti krenu pričati o njemu, svi smo takvi, pa ipak, u suštini se s pokojnikom zapravo više ne računa, on je duboko supstancijalno postao - nebitan. To je možda jedna od stvari koja me najviše fascinira u vezi smrti, to kako postajemo nebitni nakon što umremo. I zapravo je na neki čudan način baš super opet se jednom moći preseliti u nebitnost. :)
02.11.2025. (17:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Treba ići u šumu, kao '41.", kaže Boris Dežulović na samom kraju ovog intervjua, na što je novinarka ostala bez teksta, a onda nakon što se sabrala upitala ga je: "Kako to mislite?" :)
Nisu ljudi samo kad umru nebitni. Nebitnost je sastavni dio života, a to je vidljivo i u našoj svakodnevici. Imamo svoje krugove, koji se sužavaju, a ne šire...kako je Rilke zamislio. Političari su se odvojili od naroda, od "stoke sitnog zuba" i bitni su sami sebi i svojim interesnim skupinama. Nemar, nebriga i neodgovornost rezultira ovakvim tragedijama. Ovi ljudi su se okupili zbog onih kojih više nema u nekom smislu, ali prvenstveno zbog onih koji još uvijek jesu i koji žive patnju zbog neodgovornosti "odgovornih" koji još nisu utvrđeni. Ili sve treba pripisati sudbini, prihvatiti da odgovornih nema i živjeti dalje do slijedeće katastrofe koja će nas zbrisati.
03.11.2025. (05:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@luki2 - Mislim da prava istina u vezi nadstrešnice i nije toliko bitna koliko je bitno svrgavanje Vučićevog režima. No ako bi ono bilo u svetosavskom i vidovdanskom duhu, u duhu povratka Kosova pod svaku cijenu i tome slično, onda bi moglo biti: džaba su krečili.
05.11.2025. (03:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Dvi, tri rici... - Da, krugovi nam se sužavaju. Kad se radi o rodbini, to mi ne smeta, dapače, no kad se radi o životu i životnosti, o mogućnostima i opcijama, o entuzijazmu i snazi volje, to je već druga priča. Starenje tijela, što uključuje i starenje mozga, nosi svoje. To ide dovoljno polako da nas zavara, da nas ostavi u uvjerenju i osjećaju kako smo isti, kako se nismo u bitnome promijenili. No ono što smo nekada željeli, mogli i ostvarivali, danas više ne želimo, ne možemo i ne ostvarujemo, i to ne zato što smo pametniji, mudriji, već samo zato što smo ostarjeli. Teško je to samome sebi priznati.
05.11.2025. (03:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Anica Dobra - Cveta trešnja
Hvala @Starry Night na njezinu postu o filmu Sabirni centar, koji mi je otkrio ovu tužnu i veoma aktualnu pjesmu.
02.11.2025. (15:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Starry Night
hvala Vama, pretužno je što se dešava oko nas i kud nas vode kroz "dolinu suza" diktatori, u katastrofu
02.11.2025. (16:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@Starry Night - Freud je govorio o idu, egu i superegu, no mogla bi se ustanoviti i četvrta kategorija - politički/vladarski ego, ego koji se skroz drugačije od superega odsijeca od svoje duševne supstance i sam sebe izmješta u neki društveni i povijesni kontekst, koji mu daje za pravo da čini što mu se prohtije ili što mu padne na pamet, bez trunke suosjećanja s onima nad kojima ima vlast i kojima čini zlo. Čovjek je i inače majstor odsijecanja sebe od sebe - svi smo mi u manjoj ili većoj mjeri bešćutni promatrači, dijelom i zbog imperativa da preživimo, opstanemo i zadržimo psihičku ravnotežu u ovom gmazovski hladnom svijetu usred mrtvog i hladnog svemira.
Jedna druga tema: trajno me fascinira otkriće kako se s onim tko je umro - osim ako nije za sobom ostavio neki velik umjetnički ili znanstveni trag, poput Bacha ili Tesle - jednostavno više ne računa. On je ostao ležati negdje na putu, a mi moramo nastaviti dalje i taj nas netko, niže niz cestu, zapravo više ne zanima. Jest, ljudi su emotivna bića pa kao što se rasplaču na tužne scene u nekoj turskoj sapunici, rasplaču se i na tragu sjećanja na pokojnika kojeg su voljeli, svaki put o Svim svetima, rođendanima ili datumima smrti, svaki put kad vide neki njegov predmet u kutu sobe ili gosti krenu pričati o njemu, svi smo takvi, pa ipak, u suštini se s pokojnikom zapravo više ne računa, on je duboko supstancijalno postao - nebitan. To je možda jedna od stvari koja me najviše fascinira u vezi smrti, to kako postajemo nebitni nakon što umremo. I zapravo je na neki čudan način baš super opet se jednom moći preseliti u nebitnost. :)
02.11.2025. (17:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
"Treba ići u šumu, kao '41.", kaže Boris Dežulović na samom kraju ovog intervjua, na što je novinarka ostala bez teksta, a onda nakon što se sabrala upitala ga je: "Kako to mislite?" :)
A evo još jednog nedavnog, nešto kraćeg intervjua s Dežulovićem, u emisiji "24 minuta sa Zoranom Kesićem".
02.11.2025. (18:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Potresno. Teško. Što je prava istina - hoćemo li ikada saznati?
02.11.2025. (20:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri rici...
Nisu ljudi samo kad umru nebitni. Nebitnost je sastavni dio života, a to je vidljivo i u našoj svakodnevici.
Imamo svoje krugove, koji se sužavaju, a ne šire...kako je Rilke zamislio.
Političari su se odvojili od naroda, od "stoke sitnog zuba" i bitni su sami sebi i svojim interesnim skupinama.
Nemar, nebriga i neodgovornost rezultira ovakvim tragedijama.
Ovi ljudi su se okupili zbog onih kojih više nema u nekom smislu, ali prvenstveno zbog onih koji još uvijek jesu i koji žive patnju zbog neodgovornosti "odgovornih" koji još nisu utvrđeni.
Ili sve treba pripisati sudbini, prihvatiti da odgovornih nema i živjeti dalje do slijedeće katastrofe koja će nas zbrisati.
03.11.2025. (05:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@luki2 - Mislim da prava istina u vezi nadstrešnice i nije toliko bitna koliko je bitno svrgavanje Vučićevog režima. No ako bi ono bilo u svetosavskom i vidovdanskom duhu, u duhu povratka Kosova pod svaku cijenu i tome slično, onda bi moglo biti: džaba su krečili.
05.11.2025. (03:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@Dvi, tri rici... - Da, krugovi nam se sužavaju. Kad se radi o rodbini, to mi ne smeta, dapače, no kad se radi o životu i životnosti, o mogućnostima i opcijama, o entuzijazmu i snazi volje, to je već druga priča. Starenje tijela, što uključuje i starenje mozga, nosi svoje. To ide dovoljno polako da nas zavara, da nas ostavi u uvjerenju i osjećaju kako smo isti, kako se nismo u bitnome promijenili. No ono što smo nekada željeli, mogli i ostvarivali, danas više ne želimo, ne možemo i ne ostvarujemo, i to ne zato što smo pametniji, mudriji, već samo zato što smo ostarjeli. Teško je to samome sebi priznati.
05.11.2025. (03:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...