naravoučenije by Tomy (2020): "Ono što se dogodilo prije 25 godina je bilo daaavno, i to treba zaboraviti ali ono od prije 75 godina treba pamtiti!" Kako li se samo brišu sjećanja?
04.05.2024. (18:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"natjerao" si me pogledati link i koga vidim - Eugena Jakovčića s kojim sam čuvala djecu u našem kvartovskom parkiću. Nemrešbilivit-nikad do sada nisam vidjela njegove objave, nisam iznenađena od voditelja vijesti na Radio Jadranu
04.05.2024. (18:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
- na jedan od komentara ispod objave - sve i da jeste, a niste, kupili ste ga našim novcem koji će vam uskoro prestati dolaziti. @EJ odgovara: "Jedi go**a", to je valjda naučio na radiju
04.05.2024. (19:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije problem nešto zaboraviti ako se mnemaš čega ni sjećati. Zapravo, po mojim nekakvim 'proračunima' postoje tri razloga zašto ljudi forsiraju zaborav. Pored ovoga kada se i nemaš čega sjećati ima i onaj kojem su prethodile teške traume, a treći je sram. 'Onih' godina ja sam neko vrijeme provela u Zagrebu; po bolnicama uglavnom, i to je bilo jedno drugo svojevrsno ratište - nakupila sam slika za tri doživotne noćne more ako me odluče proganjati... ali mimo bolnica život u Zagrebu je tekao skoro pa normalno. Živjelo se, izlazilo, putovalo... jedino se malo žalilo na nestašicu, male plaće i na izbjeglice. Tako da ako se mene pita - razumljiva je ova potreba mnogih da se zaboravi to vrijem oskudice i okrene se novom i boljem životu... je li, jer to su sve muke koje su ih mučile.
Bilo bi jako ružno od mene reći da nije bilo ljudi koji su proživljavali teške i ozbiljne traume, ali oni su tada bili na ratištu, ili je bio netko njihov, i oni su ti koji s punim pravom pokušavaju zaboraviti to vrijeme... ali njih ćemo teško čuti kako negdje u javnosti o tome govore. Oni samo žele zaboraviti. Treći su oni koji se srame nečega iz tog vremena, razni profiteri koji se boje da bi prečestim spominjanjem moglo iskrsnuti to nešto što bi oni rado htjeli da se zaboravi...
Drugi dan nakon 'Bljeska', 2. svibnja, moja sestra se ujutro odmah spakirala i iz Zagreba zaputila kući. I dok smo mi ovdje strahovali za Zagreb i nismo znali što se sa njim događa jer se nije javila, ona sa slušalicama na ušima sve do kolodvora nije znala što se dogodilo. Samo je primijetila da nigdje nema ljudi. Kaže - Cijelo vrijeme sam se pitala gdje su nestali ljudi. I tek na kolodvoru je sve čula. A tamo su ljudi, kaže, gazili jedni preko drugih i onda se opet pitala kako su se uspjeli tako brzo spakirati. Moje pojašnjenje kako su vjerojatno svi imali već spremljene torbe pored vrata 'za svaki slučaj' odbija prihvatiti jer kaže da je takva brzina bila nemoguća. Službenici na blagajnama su stalno ponavljali da nema više slobodnih mjesta a kada je ona zatražila kartu za Sl. Brod ovaj jedan je zbunjeno stao i počeo okretati glavu lijevo-desno. Ona je bila jedina koja je tražila kartu za istok, svi drugi su bježali na zapad :))
Tak' da... iako ni moja sestra nije bila puno starija od tada mlađahnog gradonačelnika, (samo) putem do kuće je vjerojatno nakupila više traumatičnih slika no što ih je on ikada vidio, tako da zaborav zbog teških trauma u njegovom slučaju otpada. E, al' sad bih i onaj prvi primjer sa zaboravom bez ikakvih sjećanja odbacila, zbog ovih javnih nastupa koje si nam predočio... tako da sad ostaje samo sram.
Zapravo, postoji još jedan razlog neprestanog forsiranja zaborava, a pod izlikom kako će nam svima biti bolje ako se okrenemo isključivo budućnosti... no taj je bliski, glupavi srodnik onome koji se nema čega sjećati pa ga se zato i ne mora spominjati. Onaj koji se sam nečega i sjeća, ali ga nije osobno dotaknulo. I tako, ostaje još sram. A meni i ova selekcija dosta jasnija. Možda je i mlađahni gradonačelnik tog 2. svibnja s mojom sestrom bio tu negdje na kolodvoru. I dok su njegovi pretci ponosno s partizanima nekad davno ulazili u Zagreb, sad su on i obitelj s Bljeskom sramno bježali... e to se mora zaboraviti :))
Ali, iskreno, mislim da je tu najviše nespretnog i nepromišljenog izražavanja. Jasno da nitko ne želi ostati u prošlosti i da napretku i boljim odnosima svi trebamo težiti, i tu ga razumijem... ali dok svi kosturi ne ugledaju svjetlo dana i svi njihovi krvnici ne dobiju kazne, inzistiranje na zaboravu je velika uvreda za cijelu Hrvatsku. A čak je i zakonski nedopustivo... jer ubojstvo je zločin koji nikada ne zastarijeva. Tak da vjerujem da ove izjave o zaboravu daje kad malo isključi mozak. Opuštena, ugodna atmosfera na kauču hoće se igrati s tim prekidačima... :O
A nama ovdje od Bljeska je ostala ta jedna interna - Gdje su nestali ljudi? Gdje je nestao čovjek?
05.05.2024. (09:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
- Meni je jasna medicinska disocijativna amnezija jer se radi o poremećaju pamćenja (gubitku memorije od nekoliko minuta do više desetljeća) uzrokovanog traumom ili stresom koji rezultira nemogućnošću pamćenja važnih osobnih informacija. S druge strane većina nastoji potisnuti osobna traumatična iskustva s više ili manje uspjeha. Lijepo si obrazložila i moguće uzroke dotaknutog primjera pokušaja sugestivne, selektivne, kolektivne amnezije. Pitam se s kojim ciljem i namjerom to čine, humanizam svakako nije ni imperativ ni fundament. U konačnici kad bi zaborav, makar i selektivni, bio tako jednostavan, onda i sva prošlost postaje nevažna.
05.05.2024. (09:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
naravoučenije by Tomy (2020): "Ono što se dogodilo prije 25 godina je bilo daaavno, i to treba zaboraviti ali ono od prije 75 godina treba pamtiti!"
Kako li se samo brišu sjećanja?
04.05.2024. (18:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
"natjerao" si me pogledati link i koga vidim - Eugena Jakovčića s kojim sam čuvala djecu u našem kvartovskom parkiću. Nemrešbilivit-nikad do sada nisam vidjela njegove objave, nisam iznenađena od voditelja vijesti na Radio Jadranu
04.05.2024. (18:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
kultura sjećanja, da, u njoj je moć uma...
04.05.2024. (19:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
- na jedan od komentara ispod objave - sve i da jeste, a niste, kupili ste ga našim novcem koji će vam uskoro prestati dolaziti. @EJ odgovara: "Jedi go**a", to je valjda naučio na radiju
04.05.2024. (19:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
- upravo zato svaka difamacija narušava pijetet
04.05.2024. (19:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Supatnik
Senf je ko vrhunski intelektualci kod nas na blogu, ko pederi koji mrze Hercegovce, ne mogu sebi pomoć
04.05.2024. (21:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
- fenomen s radnim stažem bez rada, pa nastoji postati gospodin jer rad je stvorio čovjeka
04.05.2024. (22:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
V
Nije problem nešto zaboraviti ako se mnemaš čega ni sjećati.
Zapravo, po mojim nekakvim 'proračunima' postoje tri razloga zašto ljudi forsiraju zaborav. Pored ovoga kada se i nemaš čega sjećati ima i onaj kojem su prethodile teške traume, a treći je sram.
'Onih' godina ja sam neko vrijeme provela u Zagrebu; po bolnicama uglavnom, i to je bilo jedno drugo svojevrsno ratište - nakupila sam slika za tri doživotne noćne more ako me odluče proganjati... ali mimo bolnica život u Zagrebu je tekao skoro pa normalno. Živjelo se, izlazilo, putovalo... jedino se malo žalilo na nestašicu, male plaće i na izbjeglice. Tako da ako se mene pita - razumljiva je ova potreba mnogih da se zaboravi to vrijem oskudice i okrene se novom i boljem životu... je li, jer to su sve muke koje su ih mučile.
Bilo bi jako ružno od mene reći da nije bilo ljudi koji su proživljavali teške i ozbiljne traume, ali oni su tada bili na ratištu, ili je bio netko njihov, i oni su ti koji s punim pravom pokušavaju zaboraviti to vrijeme... ali njih ćemo teško čuti kako negdje u javnosti o tome govore. Oni samo žele zaboraviti.
Treći su oni koji se srame nečega iz tog vremena, razni profiteri koji se boje da bi prečestim spominjanjem moglo iskrsnuti to nešto što bi oni rado htjeli da se zaboravi...
Drugi dan nakon 'Bljeska', 2. svibnja, moja sestra se ujutro odmah spakirala i iz Zagreba zaputila kući. I dok smo mi ovdje strahovali za Zagreb i nismo znali što se sa njim događa jer se nije javila, ona sa slušalicama na ušima sve do kolodvora nije znala što se dogodilo. Samo je primijetila da nigdje nema ljudi. Kaže - Cijelo vrijeme sam se pitala gdje su nestali ljudi.
I tek na kolodvoru je sve čula.
A tamo su ljudi, kaže, gazili jedni preko drugih i onda se opet pitala kako su se uspjeli tako brzo spakirati. Moje pojašnjenje kako su vjerojatno svi imali već spremljene torbe pored vrata 'za svaki slučaj' odbija prihvatiti jer kaže da je takva brzina bila nemoguća. Službenici na blagajnama su stalno ponavljali da nema više slobodnih mjesta a kada je ona zatražila kartu za Sl. Brod ovaj jedan je zbunjeno stao i počeo okretati glavu lijevo-desno. Ona je bila jedina koja je tražila kartu za istok, svi drugi su bježali na zapad :))
Tak' da... iako ni moja sestra nije bila puno starija od tada mlađahnog gradonačelnika, (samo) putem do kuće je vjerojatno nakupila više traumatičnih slika no što ih je on ikada vidio, tako da zaborav zbog teških trauma u njegovom slučaju otpada. E, al' sad bih i onaj prvi primjer sa zaboravom bez ikakvih sjećanja odbacila, zbog ovih javnih nastupa koje si nam predočio... tako da sad ostaje samo sram.
Zapravo, postoji još jedan razlog neprestanog forsiranja zaborava, a pod izlikom kako će nam svima biti bolje ako se okrenemo isključivo budućnosti... no taj je bliski, glupavi srodnik onome koji se nema čega sjećati pa ga se zato i ne mora spominjati. Onaj koji se sam nečega i sjeća, ali ga nije osobno dotaknulo.
I tako, ostaje još sram. A meni i ova selekcija dosta jasnija. Možda je i mlađahni gradonačelnik tog 2. svibnja s mojom sestrom bio tu negdje na kolodvoru. I dok su njegovi pretci ponosno s partizanima nekad davno ulazili u Zagreb, sad su on i obitelj s Bljeskom sramno bježali... e to se mora zaboraviti :))
Ali, iskreno, mislim da je tu najviše nespretnog i nepromišljenog izražavanja. Jasno da nitko ne želi ostati u prošlosti i da napretku i boljim odnosima svi trebamo težiti, i tu ga razumijem... ali dok svi kosturi ne ugledaju svjetlo dana i svi njihovi krvnici ne dobiju kazne, inzistiranje na zaboravu je velika uvreda za cijelu Hrvatsku. A čak je i zakonski nedopustivo... jer ubojstvo je zločin koji nikada ne zastarijeva.
Tak da vjerujem da ove izjave o zaboravu daje kad malo isključi mozak. Opuštena, ugodna atmosfera na kauču hoće se igrati s tim prekidačima... :O
A nama ovdje od Bljeska je ostala ta jedna interna - Gdje su nestali ljudi? Gdje je nestao čovjek?
05.05.2024. (09:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
- Meni je jasna medicinska disocijativna amnezija jer se radi o poremećaju pamćenja (gubitku memorije od nekoliko minuta do više desetljeća) uzrokovanog traumom ili stresom koji rezultira nemogućnošću pamćenja važnih osobnih informacija. S druge strane većina nastoji potisnuti osobna traumatična iskustva s više ili manje uspjeha.
Lijepo si obrazložila i moguće uzroke dotaknutog primjera pokušaja sugestivne, selektivne, kolektivne amnezije.
Pitam se s kojim ciljem i namjerom to čine, humanizam svakako nije ni imperativ ni fundament.
U konačnici kad bi zaborav, makar i selektivni, bio tako jednostavan, onda i sva prošlost postaje nevažna.
05.05.2024. (09:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...