Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing

  • turimti

    fantastično...video-iskreno do boli...

    avatar

    10.03.2013. (11:47)    -   -   -   -  

  • daniela1

    hvala ti za ovo. znaš da rijetko imam strpljenja proć kroz tvoje zahtjevne postove, al ovaj me lupio na tako puno razina... < 3 :)

    avatar

    10.03.2013. (12:51)    -   -   -   -  

  • NF

    nevjerojatno, izgleda ne samo po ovome da sam tu dvijetisućedesetu propustio u životu.

    avatar

    10.03.2013. (13:40)    -   -   -   -  

  • Neverin

    da do pljeska je prekarsno, oni su komunicirali očima!!!!

    avatar

    10.03.2013. (13:59)    -   -   -   -  

  • Wall na Mjesecu

    priznajem, nikad nisam razumio autentičnost emocije koja žudi/mora biti podijeljena s publikom. neki su performansi dojmljivi, neki šokantni, treći tobože ukazuju na prolaznost, površnost, vrijednost, univerzalnost... no, za mene umjetnost koja nije samodostatna, ili ona koja nužno treba publiku u vremenu nastajanja / trajanja akta/čina/ performansa...nije umjetnost. kad se 'performans' ogoli, što ostaje? brižljiva režija, posvemašnje odsustvo spontanosti ( od početka do kraja), ljudsko djelovanje koje ne bi postojalo bez režije i gledatelja, koji su-očito- najvažniji dio performansa, oni koji taj čin (u ovom klipu: prepoznavanja, suza, emocija) "prepoznaju", verificiraju i daju smisao performansu... je li stablo, život postoja(l)o bez sjekire i gledatelja koji će vidjeti njegov pad? nesumnjivo jest! je li se peformans dogodio, ima li smisla ako ga nije netko gledao, opisao, zabilježio? po mom mišljenju, nesumnjivo nema! dirljiva je sudbina ovo dvoje "egzibicionista s kulturnim poslanjem " i dirljive su njihove emocije, predanost, bore na licu i vrijeme koje ih nemilosrdno ne štedi...no, meni su to dva uludo straćena života (minus njihov osobni doživljaj njih samih, minus divno iskustvo Kineskog zida)...prostituiranje njihovih emocija, pa u konačnici, i samog života- zbog par aplauza i zapisanih imena u Muzeju moderne umjetnosti...žalostan i jeftino utržen život. ja postojim-gledali me ili ne; ja vrijedim-aplaudirali mi ili ne...za performere i ostalu egzibicionističku bratiju nisam baš siguran.

    avatar

    10.03.2013. (16:34)    -   -   -   -  

  • Wall na Mjesecu

    sličnu "umjetničku priču" sam sinoć gledao na HTV1, u dokumentarcu notorne Lj.Bunjevac-Filipović o Zvonku i Julienne Bušić, našim "Bombašima za Hrvatsku"...i ovdje se radilo o paru, isprva mladom, crne kose i poleta, a onda, naglo, u tren proteklih 30godina, sjedokosi starci...šokirala me plitkost i plošnost ovih likova iz crtića- zla SFRJ im trn u oku, Zvonko i njergov bratić Bruno Bušić buše i bombaše za NDH, ili neki drugi sličan oblik samostalne HR (autorica nekritički oduševljeno plete svoju ljigavu-ljubavno-domoljubnu priču)..otimaju avion, postavljaju bombu na stanici u neki pretinac, pogine policajac, zla SFRJ prisiljava SAD da ih zadrži puno previše u zatvoru (ona 13god, on 32; tumači Julienne Bušć kako ima raznih 'doživotnih kazni' u Americi-mogu te prijevremeno pustiti i nakon 3 godine! i sad...slike njih u mladosti, slike njih danas...ruševna starost, 30 godišnja razdvojenost i u jesen života oni su priznait, poznati, cijenjeni i na državnim penzijama kao zaslužni Hrvatoamerikanci..oboje se slažu i unisono govore u kameru-da nismo oteli američki avion, ništa se ne bi desilo! ne bi bilo svjetla pozornice, novinskih članaka, planetarne popularnosti, herojskog statusa u ljubljenoj HR, konzulskog posla u Americi...njihovi mali, obični životi takvi bi i ostali. kakva šteta. istina, ovi desničarski bombaši-performeri daleko su manje simpatični od ljubavno-umjetničkog para iz ovog posta...oni su terorom došli do naslovnica, a ne kao originalni entuzijasti-performeri iz naslova-prehodati Kineski zid, da bi svijet čuo tvoju poruku 'ne volim te više' - poduhvat je dostojan divljenja. je li umjetnost? sumnjam, no istraživanje sebe, davanje smisla svojem životu kroz vlastitu bol (a na bombe i bol drugih)...to razumijem.

    avatar

    10.03.2013. (16:49)    -   -   -   -  

  • missillusion

    @Wall, zašto žalostan i jeftino utržen život? Prenijeli su emociju. Zar je bitno da li se njihova interakcija s publikom desila uživo ili naknadno? Što je uopće ijedan umjetnik bez interakcije s publikom koja naknadno daje smisao njegovom djelu? Ako ga nitko nikad ne otkrije, ako nikad u nikome ne pobudi nikakvu emociju, je li to onda umjetnik?

    avatar

    10.03.2013. (18:21)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Štovatelj lika i djela.

    avatar

    10.03.2013. (21:24)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Volim konceptualnu umjetnost, ali samo ako ima jasno značenje, tijesnu povezanost sadržaja i forme. A najtješnja, optimalna povezanost sadržaja i forme jest ona kada sadržaj govori formom, a forma sadržajem, tj. kada se oni, praktički, stapaju u jedno. Primjerice, u romanu koji tematizira zlatni rez, a istodobno je sam ustrojen po njegovom kodu, na svim svojim razinama. Konceptualni umjetnici jesu umjetnici ograničenog prostora, oni su, zapravo,umjetnici matematike (u najšire shvaćanom smislu) jer matematički iskaz sam po sebi uvijek barata ograničenošću, barem na nekoj svojoj razini. Ipak, matematika sama po sebi, kombinatorika, itekako može biti lijepa, i poetična... ako se izrazi na adekvatan način, ispuni određenim značenjima. U konačnici, i život sam po sebi jest ograničen, pa i matematičan... što mu ne oduzima izazovnost, ljepotu, potentnost... Dapače, svodi nas na "umjetnike" u okviru upravo tog ograničenog prostora, za koji čak i ne znamo koliko je i kako točno ograničen, tj. cijelo vrijeme, zapravo, izvodimo performans improvizirajući bez svih dostupnih podataka koje ima pravi, umjetnički performans (ili konceptualna umjetnost uopće). Prilog o ovo dvoje ljudi je dirljiv, lijep, dojmljiv... Oni su od života napravili umjetnost (konceptualan artistički čin) i normalno je da dolazi do potiranja jednoga od toga dvoga (nešto se uvijek čini manje autentičnim) jer je nemoguće život i umjetnost sroditi na takav način da se granice, pukotine ne bi nazirale. Ako se izvodi za publiku, naravno. Većina umjetnosti je upravo takva, orijentirana na recipijenta (što je na neki način samorazumljivo), iako to nije ono što joj daje bit (nije neka slika, primjerice, više ili manje umjetnost ovisno o tome koliko je očiju gleda). U tome se slažem s Wallom, iako su neke „oči“ ipak nužne da bi nešto uopće bilo prepoznato kao artistički čin. Recipijent (teoretski, makar i jedan jedini) nužan je da umjetnički izraz dobije ovjeru, ispliva iz mraka.

    avatar

    11.03.2013. (01:11)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Propustila sam se osvrnuti na još nešto što mi se čini vrlo bitnim, a to je rečenica iz gornjeg posta - Naš narod konceptualnu umjetnost nije svikao doživljavati kao djelatnost vrijednu nekog velikog poštovanja, ili poštovanja uopće, tj. čut ćemo gotovo isključivo termine kao što su ''izdrkavanje'', ''preseravanje'', ''nerad'' ili ''to bih mogao i ja''... Mislim da je to tek djelomice točno, tj. upitno je koliko, i to samo u okviru svakodnevnog života, običnih ljudi koji nisu iz sfere struke ili dotične prakse. Jer ovi potonji, ali i mnogi koji se takvima smatraju, djeluju sasvim suprotno i osobno me to prilično smeta - sve što se prodaje pod "performans" često automatski i sasvim neselektivno i prolazi pod performans, da ne kažem da automastki prolazi i pod "umjetnost". A istina je daleko od toga, upravo u oblasti performativnih i konceptulanih pristupa (tj. onih koji takvima pretendiraju biti) ima puno više kukolja od žita, nego je to slučaj inače. Zato jer su granice fluidnije (prožimanje života/zbilje i artizma i u ovom je primjeru evidentno, kao i nemogućnost njihova apsolutnog pomirenja), neselektivnost veća, pa se i diletantizam lakše prodaje pod artizam, čak i pod inovativnost... Strašno me nervira kada se avangardnost sama po sebi (koja uostalom to odavno nije, jer je vrijeme avangardi maksimalan učinak moglo imati upravo u povijesnom kontekstu u kojem su one i nastale - u prvim desetljećima 20. st.) proglašava onim umjetničkim , a istovremeno izostaju ostali bitni kriteriji. Na taj se način umjetnost tobože "tronizira", postaje maska kojom se maše pred očima, a zapravo se otvara prostor mediokriterstvu, pa i kiču. Vrhunska konceptualna umjetnost je genijalna i rijetka, ona koja vrhunsku ideju pomiruje s vrhunskom izvedbom. Primjer koji mi na polju književnosti prvi pada na pamet je Pavićev "Hazarski rečnik". Ili čak, sasvim transparentno - Danteova "Božanstvena komedija".

    avatar

    11.03.2013. (14:02)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    sjetih se nečeg. prolomio se pljesak, iako su možda rijetki pojedinci znali tko je Ulay, većina znatiželjnika vrlo vjerojatno za njega nikad nije čula, za njih je on bio samo neki sijedi čiča kojemu je Marina, na njihovo iznenađenje kršeći šablonu, pružila ruke. mnoštvo nije prepoznalo njih, ali je u mnoštvu odjeknulo da se nešto između dvoje upravo dogodilo, ono je prepoznalo njihovo prepoznavanje (da su se tek sada na onom zidu dugom 22 godine sreli; closed circle). prepoznali su ljudi trenutak neglume, neigre, bolne iskrenosti, i trenutak je nagrađen aplauzom, spontanim kič-momentom kojem smo ljudski skloni. jesmo li ganuti njihovom dirljivom pričom ili smo ganuti našom ganutošću, tko će ga sad znati, istina je da volimo biti ganuti. u njihovom trenutku ogoljene intime, to mnoštvo osjećam kao višak. ali da ga nije, tko bi za trenutak znao. al` za razliku od mnoštva iz aule, ti si nas diogene ovdje pripremio, unaprijed nam ispričavši njihovu povijest, planski isprojektiravši ovaj zadivljujuć paviljon kroz koji smo (na)vođeni prošetali. pero, Miesu ;0))
    otprilike istodobno dok je Wall gledao dokumentarac, ja bacih oko na kraj neprikriveno kičastih Memoara jedne...gejše (umjetnica), čiji je cijeli život gluma (umjetnost) i odricanje u ime toga života-performansa. ona svome ljubljenom u njihovom prvom susretu nakon toliko godina odricanja (od njega) sladunjavo veli "Zar ne vidite, svaki me korak u mom životu vodio k vama". naravno, hepi end. vjerujem da su mnogi zasuzili, na holivudskoj se premijeri sigurno i ovaj put prolomio pljesak, ovacije, vatromet ganuća. je li ova holivudizacija suprotnost prethodnoj priči ili njen destilat?
    tamna tvar, ma znam, luda asocijacija, ali sjetih se tamne tvari koja, kako teta wikica navodi, ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog čega je ne možemo vidjeti. njeno postojanje astronomija je dokazala posredno, promatranjem učinka tamne tvari na druge, lakše uočljive, objekte. poznavanje količine tamne tvari u svemiru omogućilo bi bolje razumijevanje kako dosadašnjeg tako i budućeg razvoja svemira. teško je odrediti da li se tamna stvar pojavljuje samo tamo gdje ima i svijetle tvari, jer je tamnu tvar nemoguće detektirati ako nema obližnje svijetle tvari na koju djeluje. ne vide je, ne znaju što je, ne znaju ni da li postoji, ali samo njeno nedokazano postojanje objašnjava postojanje ostatka dokazanog svemira, jer ga vezuje, drži na okupu, čini logičnim. njihovih 22 godine od Kineskog zida do ponovnog susreta kao da je ta tvar. neviđena, nezabilježena, a njeno postojanje i mi ocjenjujemo posredno, promatranjem učinka na druge. nas (dakle zapravo pr/ocjenjujemo sebe?). a učinak je nesumnjivo tu. u njihovom slučaju život je perfomans, performans je život. meni osobno nemoguće odijeliti, nemoguće ocijeniti, ne osjećam potrebu, ili osjećam ali mi je baš (za)to što ne mogu to. rekoše znanstvenici poznavanje količine omogućilo bi bolje razumijevanje. možda, vrlo vjerojatno, al` zaista ne znam. vaga sam, al` kantar nisam. nevezano, razmišljam koliko bi nas imalo dovoljno hrabrosti/ljubavi sjesti nasuprot svojoj Marini odnosno Ulayu, i bi li?

    avatar

    12.03.2013. (01:02)    -   -   -   -  

  • Livia Less

    Čudesno.. Napisah komentar, ali..

    avatar

    13.03.2013. (00:10)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Kao mogući odgovor na tvoje pitanje rekla bih - sabija ga, do neizrecivosti. Možda je stvar percepcije :-), a možda nekog primordijalnog sjećanja - umijeće proživljavanja ili tek naslućivanja:-). A što može većina nego pljeskati? I to spontano, kao kad ti dlanovi polete na kraju nekog dobrog glazbenog broja, koncerta... zapravo - nijemi svjedoci... And then life goes back to normal... Inače, gledanje u oči ove vrste ima svojevrsno psihoterapijsko djelovanje u sklopu tehnike koja se zove re-birthing... Moćno je oružje, kod nekih može proizvesti i tzv. slom živaca, dakle, kidanje struktura... No, pojedinci poput Marine i Ulaya doista su dovoljno snažne krhkosti...i ne stide je se... A što se tiče konceptualne umjetnosti, mislim da je zapravo veoma nalik stvarnom životu: autentičnosti u tragovima, koncepata u gomilama... Ovo mi je doista rijedak primjer gdje se granice stapaju i svakako bih se složila s Ama Gi... Valjda je tronutost na tako širokoj bazi jedan od kriterija koji umjetnost razdvaja od kiča (tu mislim prvenstveno na konkretan performans).

    avatar

    13.03.2013. (21:09)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    po meni performans je završio u trenutku njegovog pojavljivanja. sve dalje je bio osoban doživljaj dvoje ljudi. u suprotnom bi se morala složiti s Wall-ovim komentarom.

    publika da je zaista osjetila svu dubinu i značaj emocije kojoj su prisustvovali razišli bi se u tišini duboko dirnuti.
    pljesak je bio šamar. prostačka gesta plitkih duša.

    moj doživljaj.

    avatar

    14.03.2013. (13:43)    -   -   -   -  

  • blogdogg

    da si umjetnik možda se ne bi toliko iščuđavao nad njihovom žrtvom i kreposti. Robert de Niro je jednom prilikom izjavio da je potrebna apsolutna praznina za šaranje kroz te bezbrojne role-apsolutni odmak od rudimentarne emocije. svojim performansom dvoje performera su na oltar umjetnosti svjesno su položili ono što im je grijalo srca, ali ih je u isto vrijeme sputavalo da postignu apsolutnu slobodu u svojim stvaralačkim procesima. njihov performance nedvojbeno nije egzibicionistički i smatram da je upravo taj ,kako ga ti nazivaš, estradizirajuči aplauz, kruna ovome djelu jer taj aplauz je bio neminovan-radi se o aplauzu koji nije mogao biti spontaniji jer su njih dvoje snagom svog izričaja pokorili cijeli 1 svijet koji ,zgranut i udivljen, nije imao izbora. taj aplauz bio je jeka koja je na neki način zaokružila simboličku kružnicu koja se rastavila na kineskom zidu i to se vidi čak i sa mjeseca.

    avatar

    23.03.2013. (15:47)    -   -   -   -  

  • stari znanac

    Javljam se uživo iz jednog zagrebačkog predgrađa, iz neožbukane dvokatnice bez građevinske dozvole bez mogućnosti spajanja na internet. Suvremena umjetnost a prije svega konceptualna ali i suvremeni ples također izazivaju kod mene već navedene pomisli: "izdrkavanje'', ''preseravanje'', ''nerad'' ili ''to bih mogao i ja''... Pretpostavljam da za potpuno shvaćanje pojedine pojave, poput ove u tvom postu zahtjeva neko predznanje.Čovjek mora znati više da bi se mogao diviti malim stvarima. Umjetnost vidim kao odraz stanja duha dotičnog vremena, a ova današnja suvremena djelatnost govori o povlačenju ili bolje rečeno usisavanju stvarnosti u pojedinca odnosno umjetnika te njegovo proizvoljno subjektivno materijaliziranje probavljenog materijala koji se manifestira kojekakvim performansima i apstraknim slikama.Izgleda da se masovno prigrljuju pojmovi da svatko ima svojih nekoliko minuta slave da je svatko poseban, pa se sve više pojedinaca upušta u umjetničke vode.Neminovno je da koncep kojim se služi uvažena Marina Abramovich neće nikad biti izričaj masovnih afiniteta već predmet čuđenja i minoriziranja meritokratskog puka. Nararavno da nas plaši ono što ne razumijemo ali mi se čini da sve više toga postaje apstrakto i nerazumljivo jer se svi boje prosječnosti.
    P.S. Uvaženi i dragi Pero, ovaj post je daleko ispod tvog prosjeka, inače izvanrednog, kao da je riječ o nekakvoj diverziji.Manjka tvoje uobičajene uviđavnosti, refencija, sklonosti dedukciji i detaljima, kao da nije tvoje primarno područje.

    avatar

    23.03.2013. (17:55)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    AMA - Tvoji komentari ovdje su nenadoknadivi, jer redovito daju postu još neku dimenziju ili ga doreknu ili ''barem'' identificiraju, nađu pravu riječ kojom se to još (bolje) moglo reći. i to na način da mi ostaje samo kimati glavom u duhu, bez potrebe ni da dodajem ni da polemiziram (što mi nije svojstveno).
    Ovo za Dantea me zaintrigiralo... Božanstvena komedija shvaćena kao konceptualna umjetnost?

    avatar

    24.03.2013. (21:08)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    pitanje autentičnosti
    WALL & MISSILLUSION & AMA & MODESTI & EMI & TURIMTI & NEVERIN - Ne bih se ipak složio da ljudi postoje prije nego ih netko gleda, mimo gledanja, ''neovisno o promatraču''... kao i sav univerzum, uostalom. Za svemir koji ne bi bio promatran, ne bi se moglo reći da postoji - uči nas Niels Bohr. Ne treba misliti da smo u samoći negledani. Ako smo negdje na ulici i vidimo prozor, odmah vidimo i svoju gledanost iza tog prozora, bez obzira ima li nekog oka doista sad tamo ili nema. Što s tim da li je potencijalnost ili aktualiziranost posrijedi? I potencijalnost je oblik aktualiziranosti. Pa i kada smo sami u 4 zida - i tada smo gledani. Odsutnost glava koje nas promatraju je neprava odsutnost, te su glave uvijek s nama... jer u nama. Stvarno autentičnost ne postoji, to je iluzorni termin. Ono što je moguće je svojevrsna autentičnost drugog reda, čija formula bi bila ne vikati ''ja ne glumim'', nego ''glumac sam svjestan svoje glume''. Ne dakle prvoredna autentičnost, nego osviještenost svoje neautentičnosti - kao sve što je moguće... a i sve što je potrebno. (Najneautentičniji su upravo oni jako uvjereni u vlastitu ''iskrenost'', jer tim putem ono što im je nametnuto izvana uopće ne osjećaju kao takvo, misle da je to nešto najrođenije njihovo, poistovjećuju se s time, ne bivaju spram svoje Njuške labaviji, emancipiraniji, pa ju internaliziraju punom težinom, doista sebe ozbiljno u tome shvaćaju.)
    Što ne znači, Wall, da ne postoji moment istine u onome što si rekao - a kako i u kojoj točno mjeri, razgraničila je već Ama. Bez recipijenta nema ni umjetnosti (to je ovo što i ja gore, a i Miss što te pitala - pa ako apsolutiziraš potrebu da ne bude recipijenta, u krivu si); s druge strane ne može joj jezgra biti usidrena u recipijentu. Svedenost na življenje za oči publike predstavljalo bi to što kažeš - promašen život. No, je li to baš slučaj kod Marine i Ulaya? Koketirali jesu, ali ne, ne bih se mogao složiti na tako rezolutan način... tu se priklanjam onome kako su to doživjeli Turimti, Neverin, Modesti, Emi...

    avatar

    25.03.2013. (13:06)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    pitanje pljeska
    MODESTI & EMI & BLOGDOGG - cure, pametno zborite; mahalo repom, ti baš i ne

    avatar

    25.03.2013. (13:07)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    DANIELA - sad vidiš što propuštaš nestrpljenjem :D (p.s. hvala ti)
    NF - dvije zlatne životne mudrosti: nikada ne preskakati doručak ili godinu!
    PROFA - Marine, Ulaya ili Marine&Ulaya? (ili možda mog? - ali to ne pitam, to ionako znam :D)
    MODESTI - čudesna metafora njihove 22 godine kao njihove tamne tvari, al' platit' ćeš za ovo Pero-Miesu ;)
    LIVIA - ali...? što mu bilo?
    SAMOHRANA - da su dovoljno snažne krhkosti... sviđa mi se kako si to rekla!

    avatar

    25.03.2013. (13:09)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    STARI ZNANAC - kao da nije moje primarno područje? Ali što? Manjak detaljnije obrade konceptualne umjetnosti u postu proizlazio bi iz samog njegovog (genijalne li riječi!:)) - koncepta. Sam tematski opseg mu je zamišljen kao uži, o tome se radi. Inspiracija mi je došla kada sam pogledao ovaj video, nemajući ambiciju obraditi konceptualnu umjetnost uzduž i poprijeko, nju samu čineći temom, nego striktno ovu dvosmjernost u kojoj osobni život puni značenjem performans, a performans prazni značenje iz života. Ambicija mi je bila razapeti po mogućnosti cjelokupnost te dijalektike, no ne i nešto šire od nje.

    avatar

    25.03.2013. (13:10)    -   -   -   -  

  • Wall na Mjesecu

    ja nikako ne pa apsolutiziram potrebu da ne bude recipijentanta[/B], već negiram organizirano, orkestrirano,glumljeno, pripremljeno, režirano i kao umjetnički biznis naplaćeno gledanje (a to ovo dvoje poduzetnika u performiranju odlično rade, dakle, poništavaju svaku moguću mrvicu iskrenosti, pa i emocija. da stoje njih dvoje svakodnevno na nekom ćošku, štajaznam, od 15-16h, , kao venecijanski pantomimičari, "glume i predstavljaju", pa slučajni, neorganizirani prolaznici (bez ulaznica, didaskalija, brošurica, kustosa itd) tome posvjedoče.- spontano stanu, učestvuju, podijele emociju (kako je patetično missilusion to izrekla)...bilo bi okey. ovako, režirano za one koji vlastitu emociju slabo prepoznaju pa dolaze u muzej, galeriju vidjeti tuđe? ili još gore, malograđani koji zbog etikete 'pazi, performance-umjetnost!' dolaze i tobože "prepoznaju" nešto odglumljeno na sceni. bljak i bljakić!

    avatar

    25.03.2013. (16:24)    -   -   -   -  

  • stari znanac

    Meni se zapravo čini da je ideja za ovakav "performans" proizašla iz uviđaja da vječito ljudi odnosno publika dolaze u muzeje ili u umjetniči atelje te jednostavno "bulje" u neko djelo ne znajući kome se dive, djelu ili umjetniku. Slijedom takva razmišljanja dotična umjetnica je pokušala sebe pretvoriti, zaprovo ujediniti umjetnika, umjetnost, umjetničko djelo pa možda bih rekao i samog konzumenta. Što se tiče ove ideje prenošenja emocija, doima me se pomalo tričavo i patetično, zar to one zaista i nisu, neznam. Predstavljati svoju osjećajnost u neposrednom obliku zapravo je suprotnost umjetnosti. No naravno, na kraju, kao i svako umjetničko djelo podložno je bezbrojnim interpretacijama ovisno koje odraze bude u promatraču.

    avatar

    26.03.2013. (23:08)    -   -   -   -  

  • missillusion

    @Wall, "ovako, režirano za one koji vlastitu emociju slabo prepoznaju pa dolaze u muzej, galeriju vidjeti tuđe?" mislim da je ovo pretjerano jer se to može poopćiti na ama baš svaku vrstu umjetnosti, odnosno konzumiranja iste.
    Zašto bi njihovo stajanje na ulici bilo legitimnije? Isto bi bili viđeni, isto bi htjeli biti viđeni, jedino što bi na tome zaradili sitniš. Ako je u toj novčanoj razlici poanta, onda tek ne razumijem. To je kao da kažeš da bi pisci trebali biti kruha gladni inače su pozeri. Što je točno spontano u stajanju na ulici, a izrežirano i prijezira vrijedno u stajanju u galeriji? Zašto misliš da su slučajni prolaznici vrijedniji promatrači od onih koji kupe kartu u galeriji (doduše, već si ih podijelio u emotivno podkapacitirane i malograđanine, što isto smatram nerealnom podjelom jer isključuje mogućnost trećih)? Koji bi to bili motivi slučajnog prolaznika da se zaustavi?

    avatar

    27.03.2013. (13:26)    -   -   -   -  

  • Wall na Mjesecu

    uzaludno je nuditi svoja pitanja, umjesto svojih odgovora, pa ću na ovu temu reći još samo ovo: ti tobožnji osjećaji nisu ništa drugo već glumljeni osjećaji, a kad želim da sa mnom netko podijeli glumu i glumljene osjećaje, biram i prikladnu scenografiju, okvir i sadržaj -za mene je to film i kazalište. ovaj bastard od podijeljene emocije, uz režiju i pompu i farsičnost tzv.ogoljelih osjećaja (kao na stolu u podrumu patologije)... je "istinit" i "vrijedan" koliko su i suze od narezanog luka; jesu li to stvarne suze? jesu! imaju li one kakvu vrijednost,dubinu, doživljaj koji ih je izazvao i-ili pokazuju neki kovitlac osjećaja u performeru -rezaču luka? nikakvu, nula, ništa.

    avatar

    28.03.2013. (09:04)    -   -   -   -  

učitavam...