pero u šaci

Marina Abramović i Ulay (Uwe Laysiepen): ljubavni, životni i umjetnički partneri, počevši od godine gospodnje 1976., pa do 1988., kada su se razišli. Sam čin rastajanja obavili su na stvarno upečatljiv način. Uvidjevši da su došli do zida, odlučili su hodati po Kineskom zidu. Marina je krenula s jednog kraja (pustinja Gobi), Ulay s drugog (Žuto more); nakon 90 dana i prehodanih po 2500 kilometara, sreli su se, posljednji put zagrlili i oprostili. Da se nikada više ne vide.


Čitajući o tome, javila mi se jedna misao. Naš narod konceptualnu umjetnost nije svikao doživljavati kao djelatnost vrijednu nekog velikog poštovanja, ili poštovanja uopće, tj. čut ćemo gotovo isključivo termine kao što su ''izdrkavanje'', ''preseravanje'', ''nerad'' ili ''to bih mogao i ja''... Ukratko, disciplina koja djeluje u permanentnoj stavljenosti pod znak pitanja u vezi ispražnjenosti od pravog značenja. Kako u tom kontekstu odzvanja ovaj performans Marine i Ulaya? Izvjesnošću i upadljivošću činjenice da je nabijen značenjem, kao malo što. Na Kineskom zidu hodalo je 12 prethodnih godina u kojima su njih dvoje bili alfa i omega jedno drugome, ne odvajali se, dijelili sve sfere života. I hodalo je nekoliko godina s trzavicama i problemima u odnosu. Zamislimo magnitudu tog pokreta u duši kada su se nakon tri mjeseca osamljenog i zdvojnog iščekivanja, isrcpljeni, rastrgani, s mislima i na ukupnih 12 godina i na godine problema, konačno ugledali... i kada su se zagrlili, svjesni značenja tog zagrljaja... i zamislimo još veću magnitudu trenutka u kojem su se morali okrenuti opet svatko na svoju stranu; nikada se više ne vidjeti. Svatko, čak i najokorjeliji dustabanlija, razumjet će ovo, što se sve moralo u njima zbivati, da se radilo o grmljavinama u duši.

Uzevši za temu performansa samu prijelomnicu vlastitih života i ljubavi, napunili su taj čin ultimativno prepoznatljivim i neporecivim značenjem.

Javila mi se, međutim, odmah i jedna druga misao. No, prije nje, nešto recentnije. Godine 2010. Marina je odlučila u MoMA-i prirediti 75-dnevni performans, također jako iscrpljujući, koji se sastojao od nepomičnog sjedenja i gledanja u oči stranaca koji bi se pojavili na stolici nasuprot. Na dan otvorenja nenajavljeno se ispred nje stvorio – Ulay! Nakon 22 godine.



Na 1:15 u videu, prema Marininom stolu počne prilaziti već ostarjeli on. Gledajući to, ostajemo prikovani... ima led umjesto srca onaj kojem isto ne zatitra u tom momentu. Na 1:34 ona podigne pogled, a mi joj čitamo pozitivan šok na licu, kako je zinula u razdraganosti i dirnutosti. Onda se blago nasmiješi, a kamera prebacuje na Ulayevo lice, koje laganim zakretanjem glave u stranu i sklapanjem očiju, treptanjem te vidljivom suznošću, odaje o koliko se upravo emotivnom trenutku za njega radi. Narednu minutu gledaju se šutke i netremice, njene oči suzne su još i više, obostrana potresenost vrlo je potresna i za nas koji gledamo sa strane.

Susret u MoMA-i sa susretom na Kineskom zidu dijeli tu nedvojbenu autentičnost emocije, koju nitko pri zdravoj pameti ne može ne prepoznati kao neminovnu, da se u datoj situaciji stvarno odigrava među njima. S obzirom da se pritom radi i o emociji najveće moguće težine, maksimalnom težinom i značenjem biva napunjen i sam performans.


Na 2:21 Marina se počne naginjati prema Ulayu i njih se dvoje uzmu za ruke. Klimaks scene, u svakom slučaju. No, tada se događa antiklimaks: aulom se počne razlijegati – pljesak. Taj pljesak odnosi se prema toj emociji na jedan prilično opscen način: trivijalizira ju, profanira, čak estradizira, vraća nam svijest da se sve odvija pred pogledima okupljenog mnoštva, što gesti susreta daje na teatralnosti, na atmosferi da se radi o predstavi. Pitanje koje se postavlja: ako činjenica autentične emocije puni performans značenjem, u kojoj mjeri o istom trošku činjenica da se radi o performansu izbija značenje iz emocije?

Isto je bilo i na Kineskom zidu – to je ta druga misao koja mi se javila. Nedovediva je u pitanje autentičnost drame, no dok drama daje na predstavljačkoj težini performansu kroz koji je odvijena, ne čini li ju činjenje od nje performansa predstavljački olakšanom?