pero u šaci

Nema toga više na blogu, davna je to priča, ali ja sam si ju zabilježio, kao neobično poučnu, instruktivnu. Elem, radilo se o dvije blogerice, nisu sad nickovi bitni, nazovimo prvu L, a drugu A. Za L je bila karakteristična stanovita vrsta komunikacije – upadala je, naime, u oči njena sklonost maksimalnoj bliskosti maksimalno brzo. To je uvijek izrazita srdačnost, svakoga se uvijek tika, ali pisano velikim slovom, kao Ti, s posebnim uvažavanjem, koristi se neobično puno dobrih želja, pusa i pozdrava, pozitivnih smajlića i uskličnika i ''vole te tvoje...'' ili ''ni ne slutiš koliko Te cijenim i volim...'' ili ''imaš posebno mjesto u mom srcu...''

Čovjek se zapita: da nije to ponešto pretjerano... do jučer nismo ni znali jedno za drugo, a već danas takve dramatične temperature? Ali posebno mi se učinio indikativan ovaj slučaj: blogerica L će blogericu A sve do jednog dana nije bitno kojeg mjeseca nije bitno koje godine obasipati silnim željama i pozdravima, smajlićima i uskličnicima, tikati joj s Velikim T i davati do znanja koliko joj je neizmjerno draga. Onda će se, međutim, dogoditi da će joj A tog dana (zamislite bestidnice!) staviti jedan prigovor – i to stidljivo, gotovo ispričavajući se – da je mizogino i uvredljivo žene koje vole seks bez obaveze nazvati loše odgojenim kurvama, a zatim joj se i zamjeriti nedovoljno brzim uklanjanjem sa svog bloga jednog komentatora (DP), koji joj posebno nije bio po volji. Završilo je tako što će ju L otkačiti bez da i trepne...

L: Komuniciraj nadalje s DP – sa mnom više nikada!

Zapravo bez pravog razloga – samo zato što ova nije reagirala u dovoljno brzom treptaju oku (uvredljivi komentar je doista obrisan u toku dana). Naglost u najmanju ruku zbunjujuća. A se potom i oštrije izrazila: upotrijebila je atribut ''histeričnosti''...

A: good riddance. Histerični komentatori koji se ovako ponašaju mi nisu potrebni. Ja sam zamolila anonimnog da korigira komentar, i sad sam prvom prilikom došla na blog da provjerim. Ja, L, nemam vremena visiti na blogu non-stop, pa stoga i moje upozorenje daje šansu drugima koji isto tako ne vise na blogu non-stop, da se korigiraju u dosljedno vrijeme.

Ali kad već prepričavamo, bio bi red čuti i treću stranu, DP-a, zar ne?

DP: Pa dobro A kud me obrisa!? Prepravio bih ja komentar, samo da sam ranije vidio upozorenje. Ali iskreno govoreći, malo mi je ova trknuta žena digla tlak, nisam namjeravao povrijediti ali uzrujalo me. Stvarno nema pojma o životu a kako i bi kad se ogradila milijunima ograda a muškarce očito mrzi iz dna duše.

E sad, kako osobno nisam vidio pobrisani komentar teško mi je procijeniti da li je s pravom obrisan. Ali ima nešto u onome što kaže u nastavku, ovaj put obraćajući se L...

DP: Sramota jedna kako se ponašaš. U prethodnom komentaru viriš A iz guzice a sad joj okrećeš leđa. Jaka si mi ti prijateljica!

Koji je poučak priče? Dva su zapravo:

1) Da se netko može naći uvrijeđen kad mu se na tuđem blogu drugi komentator nepristojno obrati nije mi tako teško shvatiti (mada osobno ne gajim osjetljivost do te mjere). Ići, međutim, zahtijevati od nekoga drugoga da na svom vlastitom blogu briše nešto što se tebi nije svidjelo – to je već puno delikatnije i osobno mi nikada ne bi palo na pamet. Eventualno lijepo zamoliti (ako je riječ baš o uvredi), mada ni to... ali zahtijevati?! – zapanjujući bezobrazluk. Ipak je svatko na svom blogu suveren gazda i nitko osim njega ne može polagati pravo da mu se petlja u blog editor. Kad bih se našao u situaciji kao A-inoj, ili bih sam od sebe obrisao neslan komentar (ako bih ga prvi uočio) ili eventualno kad bi me netko drugi to lijepo zamolio (pod pretpostavkom da je taj netko u pravu). Ali kad bi mi netko išao zahtijevati da ga brišem, poslao bih ga u rodno mjesto i komentar iz principa ostavio, čak i ako zaslužuje da bude obrisan.

2) Ono što mi je u ovome još zanimljivije. Zar ne da ćemo se oko nekoga tko nam je važan i drag puno truditi, i da ćemo za njega imati dosta strpljenja – jer nam je stalo da gradimo i održavamo taj odnos? Čak i ako nam nije sve uvijek pravo, ipak će ta osoba imati kod nas kredita. Pa ako je još i shvatljivo da u tren oka zbog brisanja ili nebrisanja nekakvog komentara naprasno prekinemo odnose s nekim tko nam nije nitko i ništa u životu, ipak začuđuje kako malo je L bilo dovoljno da šutne u guzicu nekoga koga je do prije pet minuta nazivala neizmjerno dragim i važnim.

To je kao u Kafkinoj Americi, koja je svijet neumjesnih, neobjašnjivo pretjeranih postupaka i emocionalnosti. Kad se mladi Karl Rossmann treba odvojiti od ložača s kojim je putovao, Karl počne plakati ljubeći ložačevu ruku; uzme tu dlakavu ruku, veliku, beživotnu, i pritisne je uz obraz, kao blago kojega se mora odreći. Ali već je ujak senator bio uz njega i premda vrlo blago, odvede ga odatle. Premda vrlo blago? Kako vrlo blago, ako mu toliko znači? A nije se, znači, otimao rukama i nogama? No, zapravo da: Karl poznaje ložača jedva sat vremena i apsurdno je da mu bude tako privržen – i nema ničega čudnog u tome da ga odvuče, lako i bez ikakva otpora, ujak (kojeg je također tek upoznao). Samo, čemu ono balavljenje trenutak ranije? To je ono što treba objasniti. Netko će možda i znati: Amerika je nastala kao Franzova stilska vježba iz Dickensa – i njegovih mahom melodramatičnih likova. Otvoreno je to Kafka napisao u svom dnevniku od 8. oktobra 1917.: (prvo poglavlje) ''Ložač'' je čista imitacija Dickensa, zamišljeni roman također. A iznad svega metoda. Ali posebnu je pozornost Kafka stavio na jednu značajku Dickensova stila: ima neke bezosjećajnosti iza te bujice sentimentalnosti.

U postu Napuhane duše lete u nebo citiram Zdravka Mamića u izjavi kako on (nasuprot ''ljevičara i socijalista'') više voli ove koji imaju emocije... Značajna stvar u slučaju s A i L je to što je potonja oličenje ekstremno uzvišenih, romantičnih i sentimentalnih shvaćanja. Distingvirana na blog-haeru baš po tome. I sam sam svojedobno znao upasti u neke okršaje s njom, pošto je moj diskurs bio za njenu uzvišenost premalo plemenit – a kao što će znati svi iskusniji polemičari, u klinču s nekim takvim automatski si, po definiciji, u defanzivnoj i podređenoj poziciji, jer ona je ''za'' Moral i Dostojanstvo i Srce i Uzvišenost, a kako ti sad besprizornik možeš biti ''protiv'' toga, pa se onda moraš uludo upinjati da te shvati u čemu je stvar, kao muziku da tumačiš gluhome.

A poučak: tako kao što je Karl lako odvučen od ložača, tako kao što je L otepla A po kratkom postupku – to redovito tako biva s onima kojima su usta puna maksimalno velikih osjećaja i srdačnosti u maksimalno kratkom roku.

Kundera o Americi: ''Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja.'' Upravo je to smisao tog teatra pretjerano iskazivanih i odmah zaboravljanih osjećaja u Kafkinoj Americi. Ta ''kritika sentimentalnosti'' (implicitna, parodijska, smiješna, nikad agresivna) odnosi se ne samo na Dickensa nego na romantizam uopće, na Kafkine suvremenike sljedbenike romantizma, posebno ekspresioniste i njihov kult histerije i ludila; usmjerena je protiv svete crkve srca.

Marina Abramović i Ulay (Uwe Laysiepen): ljubavni, životni i umjetnički partneri, počevši od godine gospodnje 1976., pa do 1988., kada su se razišli. Sam čin rastajanja obavili su na stvarno upečatljiv način. Uvidjevši da su došli do zida, odlučili su hodati po Kineskom zidu. Marina je krenula s jednog kraja (pustinja Gobi), Ulay s drugog (Žuto more); nakon 90 dana i prehodanih po 2500 kilometara, sreli su se, posljednji put zagrlili i oprostili. Da se nikada više ne vide.


Čitajući o tome, javila mi se jedna misao. Naš narod konceptualnu umjetnost nije svikao doživljavati kao djelatnost vrijednu nekog velikog poštovanja, ili poštovanja uopće, tj. čut ćemo gotovo isključivo termine kao što su ''izdrkavanje'', ''preseravanje'', ''nerad'' ili ''to bih mogao i ja''... Ukratko, disciplina koja djeluje u permanentnoj stavljenosti pod znak pitanja u vezi ispražnjenosti od pravog značenja. Kako u tom kontekstu odzvanja ovaj performans Marine i Ulaya? Izvjesnošću i upadljivošću činjenice da je nabijen značenjem, kao malo što. Na Kineskom zidu hodalo je 12 prethodnih godina u kojima su njih dvoje bili alfa i omega jedno drugome, ne odvajali se, dijelili sve sfere života. I hodalo je nekoliko godina s trzavicama i problemima u odnosu. Zamislimo magnitudu tog pokreta u duši kada su se nakon tri mjeseca osamljenog i zdvojnog iščekivanja, isrcpljeni, rastrgani, s mislima i na ukupnih 12 godina i na godine problema, konačno ugledali... i kada su se zagrlili, svjesni značenja tog zagrljaja... i zamislimo još veću magnitudu trenutka u kojem su se morali okrenuti opet svatko na svoju stranu; nikada se više ne vidjeti. Svatko, čak i najokorjeliji dustabanlija, razumjet će ovo, što se sve moralo u njima zbivati, da se radilo o grmljavinama u duši.

Uzevši za temu performansa samu prijelomnicu vlastitih života i ljubavi, napunili su taj čin ultimativno prepoznatljivim i neporecivim značenjem.

Javila mi se, međutim, odmah i jedna druga misao. No, prije nje, nešto recentnije. Godine 2010. Marina je odlučila u MoMA-i prirediti 75-dnevni performans, također jako iscrpljujući, koji se sastojao od nepomičnog sjedenja i gledanja u oči stranaca koji bi se pojavili na stolici nasuprot. Na dan otvorenja nenajavljeno se ispred nje stvorio – Ulay! Nakon 22 godine.



Na 1:15 u videu, prema Marininom stolu počne prilaziti već ostarjeli on. Gledajući to, ostajemo prikovani... ima led umjesto srca onaj kojem isto ne zatitra u tom momentu. Na 1:34 ona podigne pogled, a mi joj čitamo pozitivan šok na licu, kako je zinula u razdraganosti i dirnutosti. Onda se blago nasmiješi, a kamera prebacuje na Ulayevo lice, koje laganim zakretanjem glave u stranu i sklapanjem očiju, treptanjem te vidljivom suznošću, odaje o koliko se upravo emotivnom trenutku za njega radi. Narednu minutu gledaju se šutke i netremice, njene oči suzne su još i više, obostrana potresenost vrlo je potresna i za nas koji gledamo sa strane.

Susret u MoMA-i sa susretom na Kineskom zidu dijeli tu nedvojbenu autentičnost emocije, koju nitko pri zdravoj pameti ne može ne prepoznati kao neminovnu, da se u datoj situaciji stvarno odigrava među njima. S obzirom da se pritom radi i o emociji najveće moguće težine, maksimalnom težinom i značenjem biva napunjen i sam performans.


Na 2:21 Marina se počne naginjati prema Ulayu i njih se dvoje uzmu za ruke. Klimaks scene, u svakom slučaju. No, tada se događa antiklimaks: aulom se počne razlijegati – pljesak. Taj pljesak odnosi se prema toj emociji na jedan prilično opscen način: trivijalizira ju, profanira, čak estradizira, vraća nam svijest da se sve odvija pred pogledima okupljenog mnoštva, što gesti susreta daje na teatralnosti, na atmosferi da se radi o predstavi. Pitanje koje se postavlja: ako činjenica autentične emocije puni performans značenjem, u kojoj mjeri o istom trošku činjenica da se radi o performansu izbija značenje iz emocije?

Isto je bilo i na Kineskom zidu – to je ta druga misao koja mi se javila. Nedovediva je u pitanje autentičnost drame, no dok drama daje na predstavljačkoj težini performansu kroz koji je odvijena, ne čini li ju činjenje od nje performansa predstavljački olakšanom?