Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (67)

Marketing

  • missillusion

    Prema nekom mom iskustvu, s obzirom da sam i prije blogosfere imala ponešto iskustva s tom vrstom ljudi- oni te trebaju da podržiš sliku o njima. Ne trebaju istinski feedback, štoviše, ako ga i u jednom trenu dobiju, prekrižen si. Budući da im je slika sazdana na tim "vrlo uzvišenim emocijama, osjećaju za moral i sva tako bezgrešna" vrlo je teško pružiti im odgovarajući feedback ako si imalo autentičan. Moraš biti sposoban pružati jednako fejk feedback, ispunjavati formu i titrati im na točno određeni način koji zahtijevaju. Ti ljudi ne trebaju prijatelje i sugovornike, trebaju zrcala koja će zrcaliti predložak koji su sastavili prema nekim floskulama.

    Moje osobno mišljenje je da su to ljudi bez sadržaja. Moral i dostojanstvo su tu u funkciji da pokriju tu zjapeću prazninu, odsustvo autentičnosti, sadržaja, ičega što bi sugeriralo da se iza te ljuske krije nesavršeno ljudsko biće.

    Također, bitno im je da drugi budu u funkciji branitelja njihove "časti, morala, dostojanstva" inače nisu vrijedni njihove pažnje i "prijateljstva" što je i razumljivo s obzirom da ti ljudi kojima se okružuju i ne smiju imati i jednu drugu funkciju, ne smiju pokazati vlastitu autonomiju i autentičnost koja bi slučajno prokazala odsustvo iste kod Dostojanstvenih. Odnosno, smiju dok god je funkcija branitelja časti dotičnih, primarna.

    avatar

    24.03.2013. (18:45)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    1) nikad prerasla infantilnost
    2) dakako

    složila bi se s miss. no po mojem iskustvu takvi "topli" ljudi imaju počesto dosta lijep odziv. ja spadam u kategoriju suzdržanih. čak i kad postoje emocije. i zbog te suzdržanosti nerijetko sam lošije okarakterizirana (a zbilja sam krasnog karaktera) :Đ od neke (uglavnom se radi o ženama) falš emotivne dijarejičarke. koliko god takvi davatelji emocija bili lažni opet postoji jedan dobar segment njih koji imaju veliku potrebu za primanjem emocija pa makar i falših. dojma sam da je lažna emotivnost društveno prihvatljivija od suzdržanosti.

    3) pero rekao si da je stara priča, zanima me što te je potaklo da je aktualiziraš? :)

    avatar

    24.03.2013. (19:10)    -   -   -   -  

  • swenadamevin

    vidiš pero, ova tvoja česta posjetiteljica emi gablo, očito nikada nije čula za blog velikog sae-a.
    tako blizu a tako daleko. k'o onaj vic: sinoć sam ti skoro vidio starog na kolodvoru. on je nosač br. 10, a ja vidio broj 11.

    avatar

    24.03.2013. (19:44)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Kao što je Predrag Raos svojedobno u jednom izdanju "Noćne more" rekao, otprilike, romantičari su teški egoisti . Otuda i svirepost u ophođenju s onima koji ih ne "shvaćaju" niti "doživljavaju". Romantizam i sentimentalizam često idu ruku pod ruku i dobro se prodaju ovako na veliko. Pitam se, ne traže li takve osobnosti zapravo od autentičnih ljudi potvrdu svega toga što o sebi misle, a kako vrijeme prolazi, tako se ipak gomilaju neuspjesi u tom smislu, otuda valjda i sve veća i gušća koncentracija sentimentalnosti, koja je ipak, ruku na SRCE (;-)), usmjerena samo na njih i u trenutku proboja staklenog zvona, dolazi do izlijevanja otrova postupcima i riječima. Ali, zapravo, riječ je o loncu i poklopcu, naime, nudi se ono za čim postoji potražnja (upotpunjavanje romantiziranih (samo)projekcija). Riječju, (ne)moć manipulacije i onda lupanje šakama i nogama o pod, naravno, pred publikom. Čista noćna mora. Poznato iz vrlo uskih krugova. Oni koji istinski žive takvo Dostojanstvo nemaju potrebe žicati potvrdu svojom slatkorječivošću. Ekshibicionizam sentimentalnosti? Kako je lijepo prepoznati literarno štivo u stvarnom životu...

    avatar

    24.03.2013. (22:43)    -   -   -   -  

  • Neverin

    mislim da smo se nagledali takvih ličnosti, zar ne Miss :)

    avatar

    25.03.2013. (12:12)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MISS & SAMOHRANA - Puna usta duševnosti obično dolaze uz prazne duše - to je i logično dosta. Vrlo visoki principi tu su da kompenziraju vrlo nizak stupanj vlastite supstance. Potrebno je gorljivo hvatanje za vanjski kodeks vrijednosti, da bi se teret samorealizacije prebacilo upravo na pitanje gorljivosti i besprijekornosti u ispunjavanju kodeksa, na kojemu se mogu dičiti epoletama, osjetiti se moralno/duševno superiornijima. Vaši komentari, međutim, idu i dalje, dublje od ove konstatacije, opažajući mehanizam zaštite kompenzacijske projekcije o sebi, koja može i hoće čuti samo ono što joj konvenira, kao i zazora spram očitovanja kod drugih vankodeksne autonomne supstance koju se nema kod sebe. Komentari koji sadržavaju takvu dubinu ono su što ovdje trebam i uvijek priželjkujem, i - neka me ostali komentatori krivo ne shvate, jer svima je slobodno - samo to bilo bi mi dosta. Draži mi jedan takav od poplave plošnijih.

    avatar

    25.03.2013. (13:13)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    EMI, nemoj se ljutiti na starog SVENA - to on autoironijski folira packu što se ne čita njegov blog, kao da bi isti bio općeobvezujući centar svemira, neki kvazar štajaznam... a zapravo mu je na duši samo to da mi asistira, olakša mi odgovaranje na tvoje pitanje o aktualizaciji stare priče, da ne moram sve ispočetka tko, što, kako... To mu je i inače tik: pravi se egoistom bez premca, a zapravo duša od nicka.
    Uglavnom, ima taj jedan kolega bloger, Blogdogg, koji mi je početkom godine uletio ovdje sa strahovitim laskanjem i uvaljivanjem putem poze ''pozitivca'' opće prakse te forsiranja umjetne vrste intimiziranja, što me iritiralo, a malo mi se i gadilo. Pa sam reagirao hladnoćom, prezrevši njegove usijane temperature. Isti se, inače, odlikovao redovitošću kod ovog Svena što se gore javio za riječ, pa smo tamo stupali u doticaj. Tamo je prvotno i postavljen sadržaj gornjeg posta, prije neka dva mjeseca. S obzirom da Blogdogg taj postupak uvaljivanja nije primjenjivao samo na meni, već mu je to opći obrazac ponašanja, iskoristio sam jednu prigodu za plasirati ovakvu perspektivu na stvari, da vidim hoće li se prepoznati u kritici maksimalnih srdačnosti u maksimalno kratkom roku, zamisliti se možda nad sobom, hoću li ga natjerati na razmišljanje i preispitivanje. Ali nije upalilo: umjesto da se zasrami, ili ako treba i uvrijedi, reagirao je novim panegiricima mom pisanju, ne skuživši da je o njemu... Štogod, pustih stvar, nije ispravljanje te krive drine moja dužnost. No, dogodilo se da je prije koji dan navalio s nekim nebuloznim agresijama, koje su dovele do kuršlusa, a u okviru kojega je onda reagirao istovjetno L-inoj reakciji spram A: skačući sam sebi u usta, maksimalno nipodaštavajući one kojima se prethodno maksimalno dodvoravao, jer sad su mu stali na žulj, proglašavajući ništavnim smećem ono što je do jučer dizao na olimp, k tome se busajući u prsa tobožnjom iskrenošću nemanja dlake na jeziku (nasuprot svima drugima koji da nemaju muda kao on, pa se uvlače), zaboravljajući da je sam tu pun putra na glavi kao nitko i da mu porivi na tu, kao, iskrenost, dolaze isključivo prema kriteriju selekcije tko mu ide uz dlaku, a kome se želi uvaliti. U jučerašnjem finišu farse rastavio sam mu na proste faktore upravo to, taj obrazac samopokraćivanja, što je rezultiralo vulgarnom eskapadom kojom je, u revoltu zbog rečenog o sebi, sugerirajući neistinitost, sam dodatno i definitivno potvrdio koliko je istinito.
    Lagao bih da kažem kako nisam prije tri mjeseca znao da će točno tako to i završiti, prije dva i javno plasirao svoj uvid, za one koji imaju uši da čuju, sapienti sat.
    Naposljetku je Svenu iskrslo u sjećanju to moje siječanjsko plasiranje, mislio je da se radi o postu - podbodoh ga da se zapravo radilo o komentaru kod njega koji je obrisao s ostatkom bivše domene. Pa ga je Sven i pejstao, a ja pomislih: no, zašto ga i ne bih učinio postom? To je to što sad čitaš.
    Eto, Emi, sva geneza aktualizacije stare priče... zadovoljna? Znam da jesi. :P
    Ja ću zauzvrat prijaviti zadovoljstvo krasnim karakterom ''suzdržanosti'', zbog kojega te ''topli'' podozrivo gledaju.

    avatar

    25.03.2013. (14:34)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    daklem ja sam nešto kao kolaterarna žrtva, a?
    swenov komentar nije izazvao nikakav poseban osjećaj (utvrda je to :D) kod mene pero.nema ljutnje. ja blog ( i blogere) doživljavam dosta neozbiljno. :)
    ali evo, ispričavam se swenu zbog nepoznavanja elementarnih bložjih djela/zakonitosti (skoro rekoh zapovjedi) :o)

    pero, fala na trudu. moja radoznalost je zadovoljena. :)
    gore sam komentirala općenito iako sam zapravo cijelo vrijeme imala osjećaj da je tekst pisan za (ili o) nekog određenog. zato sam na kraju i pitala za motiv.

    ljudski jal je sveprisutan kako u stvarnom tako i u virtualnom životu. sve se vrti oko ega i njegove krhkoće. ni na jednom frontu se odavno više ne uživljavam. radije se zafrkavam oko svega.

    avatar

    25.03.2013. (16:54)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Hmm, a baš pročitah negdje na nekom funny nešto da nude pilule za smanjenje IQ-a. Ali prije nego što krenem u potragu za istima, evo što pronađoh na netu tražeći snow poems:

    The best lack all conviction, while the worst
    Are full of passionate intensity.

    W. B. Yeats, The Second Coming

    Pozzzzzz, kisikisi, bucibuci...

    avatar

    25.03.2013. (20:52)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    EMI, pretpostavka da bi bila kolateralna žrtva je da bi uopće bila - žrtva. Ček, zar ono jesi? :)
    Kakvom si to molohu prinesena da te proždre?
    Ta nisam valjda tako strašan!
    Što se tiče Swena i toga što kažeš da nema ljutnje, a potom i da se radije zafrkavaš oko svega - ma jasno, pa nisam ja ni mislio da ćeš se ti stvarno ljutiti na Swenčija, taj je uvod više bio da bih se kroz odgovor tebi odmah malo s njim zafrkavao. ;)

    avatar

    27.03.2013. (08:03)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    ma ovo s kolaterarnom žrtvom je bila "kolaterarna šala" samo ne stavih smajlić i eto zbunjoze. ovaj "daklem" je trebao ukazati na svu neozbiljnost pitanja. :)
    nikad od mene dobre žrtve. (bar se nadam)
    pretpostavit ću da je ovo pitanje o tebi strašnom šala pa ću samo zacvokotati zubima. :)
    ovo zadnje u prethodnom komentaru je bio moj kratak osvrt na jedan od linkova koje si ponudio u zadnjem komentaru meni, a ja naivno kliknula :P
    dojma sam (moguće krivog jer ne boravim dovoljno po blogosferi za nekakvu kvalitetniju analizu ali ću si ipak dati slobodu) dakle, čini mi se da ovdje egzistira nekoliko vrsta ljudi/motiva:
    a) oni kojima je blog zabava/opuštanje/teren za pronalaženje sličnih izroda - kao npr. meni
    b) oni koji su pristupili bloženju dosta opušteno i neambiciozno ali im se dogodila nezgoda da ih prepozna širi krug ljudi pa su ih onda božemiprosti u konačnici još i ukoričili javno. - npr. marchelina i tessa...ima ih sigurno još ali su meni nepoznati ili se sad ne mogu sjetiti...
    c) oni koji su počeli blogati s ciljem da budu prepoznati i ukoričeni. to su isti oni koju pomalo/popuno polude svaki put kad netko drugi (vidi pod b) bude prepoznat i ukoričen jer njima se još nije posrećilo, a bolji su.
    d) svi ostali
    (nadam se da nisam nekog izostavila) :Đ

    avatar

    27.03.2013. (20:11)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Možda bi ovdje bilo dobro postaviti srodno pitanje kao i u prošlom postu - koliko zbiljski život, tj. autentičan unutrašnji svijet pojedinca (njegova plošnost, plitkost) daje značenje, dodatnu dimenziju blogu (virtualnoj stvarnosti), a koliko kontekst virtualne stvarnosti dodatno prazni značenje, oduzima sadržaj autentičnih života? Na primjeru navedene protagonistice, ali i inače.

    avatar

    27.03.2013. (22:14)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Dužna sam ispravak netočnog navoda. Naime, Raos je upotrijebio riječ "agresivni", da, točno tu riječ u vezi s romantičarima, iako egoizam koji sam prvotno navela zapravo nije baš bezvezan u tom smislu.

    avatar

    28.03.2013. (20:32)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    EMI - Za nekoga tko se toliko zaklinje u zafrkanciju, nisi baš sasvim izbrušena u sposobnosti prepoznavanja stvari tipa da je moja replika na tvoju šalu s ''kolateralnom žrtvom'' odmah ju i prepoznala kao šalu, na svojevrstan šaljiv način, te da nije bilo potrebno u tvojoj replici na repliku naglašavati da se radilo o šali. :P
    Šala mala!
    Što se tiče tvoje podjele blogerskog življa prema motivaciji: nisam se pronašao ni u a ni u b ni u c, što ne znači da sam izostavljen... ali samo zato nisam što je uopće nemoguće biti izostavljen nakon što si pod d navela: ''svi ostali''...

    avatar

    28.03.2013. (21:26)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    hahah pero, morali bi se malo češće družiti :)...mislim, možda si tad ne bi morali pisati ono "šalim se" nakon svake rečenice :)
    ili recimo objašnjavati očito :)
    pa kaže: upravo zato što sam pod d navela sve ostale ispod sam napisala da se nadam da nisam nekog izostavila, uz cerek :)...ne bi vjerovao ali običavam pratiti vlastiti tok misli...iako je to povremeno neuprativo za bilo koga drugog :Đ
    što se tebe tiče ne doživljavam te (iz tvojih napisa ovdje) baš kao nekog šaljivdžiju i kako onda da znam da se šališ ako mi to ne nacrtaš izrijekom? :D

    ali kako stvari ne bi postale preneozbiljne može ami početi sa stručnom analizom navedene protagonistice :Đ

    avatar

    28.03.2013. (22:48)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    EMI - Naravno, i opet je bilo redundantno naglašavati da si ovo o nadi kako nisi nekoga izostavila napisala u cereku zbog netom navedenog toga pod d... itd.itd. Izgleda da ti nas i dovodiš u ovu potrebu meta-eksplikacije izrijekom da se radi o šali - upravo putem podcjenjivanja moje šaljivdžijske komponente (zamisli, stvarno sposobne da se šali, pa i da te skuži u tome da se šališ). ;)
    Nije šala! :D

    avatar

    29.03.2013. (13:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SAMOHRANA - da, agresivnost prisnosti preko reda... umjetne intimizacije koja sebe hoće prešutno nametnuti nekome

    avatar

    29.03.2013. (13:21)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    AMA - Kao što je Emi gore podsjetila, razni bivaju blogeri... a tvoje pitanje može se odnositi samo na određenu sortu: one kapacitirane da oplemenjuju, dodaju blogu kao vrsti rabote tu dimenziju za koju pitaš (ako će me se pitati za mišljenje, protagonistica L ne spada u tu priču, pa onda ne pogoduje ni kao primjer kroz koji bi se testiralo tvoje pitanje). Vrijedi i za drugi smjer: jedino kod tih kapacitiranih, koji nešto imaju, može biti smisleno pitati se o tome hoće li im uslijed učešća u raboti bloga, nešto biti oduzeto, zderano s njih.
    U kom smislu bi to bilo, ako bi bilo? Zgodnom koincidencijom baš je jučer ''blog dana'' tematizirao našu rabotu, kroz prizmu derogirajućeg, pejorativnog izražavanja o blogerima. Temu osjeća na svojoj koži i jedan komentar ispod: ''i ja ponekad cujem posprdne komentare kad nekome kazem da imam blog, i da njega izlazem svoje fotografije i tekstove''. Je li ta posprdnost nepravedna? Svakako, kao generalizacija. No, koliko je bez osnove?
    I sam sam jednom o tom aspektu blog fenomenologije: ''Blog je samo nova varijanta pisanja kao izgradnje alter ega koji će biti naše pravo 'ja'. Ali postoji jedna drastičnost u kojoj se razlikuje od općeg fenomena: blog može pisati svatko. Za pravo na tiskanu varijantu svog alter ega trebalo je biti Flaubert, trebalo je biti jedan među milijun, dakle u igri je bilo izboriti se za status. Tek s blogom obraćanje apstrakciji prestaje biti umjetnost i postignuće, natjecanje i stvar statusa - i posljedično rijedak događaj - pretvarajući se naprosto u temeljno općeljudsko iskustvo, baš poput povjeravanja u četiri oka ili tračanja u kružoku, da ne kažem sjedenja ili hodanja.''
    Medij bloga je, ukratko, instrument radikalne demokratizacije pisanja. Što i nije isključivo pozitivna riječ. Ne mogu reći da sam nepodijeljeni fan ove njene primjene. Što reče Nietzsche (100 i nešto godina procesa pisanja/čitanja unazad): ''Od svega napisanog volim samo ono što je napisano vlastitom krvlju. Piši krvlju i iskusit ćeš da je krv duh. Nije lako razumjeti tuđu krv: mrzim besposlene čitaoce. Tko pozna čitaoca, taj neće ništa više za nj učiniti. Još jedno stoljeće čitalaca - i sam će duh smrdjeti. To, da svatko smije naučiti čitati, upropastit će ne samo pisanje, već i mišljenje. Jednom je duh bio bog, zatim je postao čovjekom, a sad će biti još i ološem.''
    Cijena radikalne demokratizacije tog procesa kroz blog: radikalna inflacija ološa. Nevjerojatna je količina katastrofalnog smeća koje se danonoćno ispisuje na blogu, nemilo, neprestano, nadirući opet i opet i opet bez kraja i konca (samo da virnem... kaže, u zadnja 24 sata: 95 kreiranih blogova, 4133 postova, 779 komentara, 668 logiranih).
    Tu su na gubitku oni koje si oslovila svojim pitanjem, koji nešto vrijede, jer se utapaju u prljavoj bujici dominantnog laprdanja, nepismenosti, gluposti, zapuštenosti... Pitanje razine sadržaja gotovo se u potpunosti gubi, dolazi do opće Nevažnosti. Sasvim je uobičajeno da osvane novi post Svena Adama Ewinog, a sa svih strana opkoljen boflom tipa Euro smijeh, Igniss ili Dinajina sjećanja - i nitko se ne čudi tome kao nečemu neprispodobivom, nigdje ne stoji upozorenje, nema nikakvog higijenskog razdjela - sve mu dođe na isto. Na blogu, Nabokov bi bio jednake specifične težine kao zadnja nabiguzica; Čehov i Ava Karabatić - dva jednakovrijedna glasa; Tin Ujević i Vjekoslava Huljić - samo dva stihoklepačka bloga, međusobno ravnopravna: ako Tin ne šmeka Vjekoslavu, ne šmeka ni Vjekoslava Tina. A razumije se: nabiguzica, avi i vjekoslavi biva pritom nemjerljivo više - kad se sve zbroji i oduzme, na statističkoj i anketnoj razini, ološ odnosi prevagu.
    To bi ti bio moj odgovor na pitanje koliko kontekst bloga ''prazni značenje, oduzima sadržaj autentičnih života''. Ne može, naravno, doista oduzeti sadržaj nečiji - no, na isti način kao što niti u prethodnom postu estradni elementi performansa nisu mogli učiniti da autentična emocija sad najednom to ne bude, a da su svejedno mogli itekako, posađujući ju u takav kontekst, prazniti je od težine i značenja u drugom smislu, kako sam Wallu pisao: ''u smislu da je čitav paket siromašniji od nje same''. Pa onda i ona, dolazeći u paketu, bude asocirana s njim, bude ne nužno lako ili moguće apstrahirati ju od toga što ju neosnovano prazni... da ne kažem kompromitira. Analogno i kontekst bloga oduzima na specifičnoj težini, onima kojima se ima što oduzeti, time što ih veže, asocira - na teško odjeljiv način - uz dominirajući ološ. To je ta tema Marčelinina: čemu generalizirano posprdno izražavanje o blogerima? ''Pa, toliko puta sam upravo na blogovima pročitala vrhunske tekstove''... nije nam pravo što se negativan prizvuk proteže - suviše u općost - i tamo gdje mu nije mjesto - neosnovano kompromitirajući, prazneći, oduzimajući težinu... gurajući u Nevažnost.

    avatar

    29.03.2013. (13:35)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ''Prijemčivost produktivnog čovjeka mala je. Pjesnik koji čita čini sam sebe sumnjivim.'' ''Pjesnik koji čita izgleda kao kuhar koji jede.''
    (Kraus.)
    ''Mučim se. Ništa ne kompromitira umjetnika tako kao drugi umjetnik. Zaista, umjetnik kad vidi drugog umjetnika treba prijeći na drugu stranu ulice. Umjetnikom se biva za ne-umjetnika, za nedovoljno-umjetnika - za čitatelja-primatelja. Ali kad umjetnik sretne umjetnika, obojica se pretvaraju u... U kolege po struci. U članove PEN-kluba.''
    (Gombrowicz.)
    Sinulo mi je sad: blog kao ultimativni medij demokratizacije pisanja - da svatko može - nameće još jedan vid Nevažnosti. Što je blog nego privlačenje pažnje na sebe? Što se događa kada ljudska tendencija da nas daleko više zanima dobivanje pažnje nego poklanjanje pažnje dobije alat kojim se može razmahati? Svi mi više volimo govoriti o sebi nego slušati o drugima, pričati svoje što imamo nego slušati tuđe priče. Ako svi stanu samo jako puno pričati o sebi, tko će ostati da sluša? U analogno doba kada je pisanje bilo privilegija rijetkih - ''umjetnika'' - a slušali su oni drugi - ''ne-umjetnici'', ''nedovoljno-umjetnici'', ''čitatelji-primatelji'', stvar je bila koliko-toliko uravnotežena. Danas, u virtualno doba, kada ne samo da čitatelji-primatelji postaju i sami svoji autori, nego je u prilici pisati čak i ološ, sve do zadnjih nabiguzica, avi, vjekoslava ili eura i ignissa, ispadosmo baš jako iz ravnoteže. Najrjeđa i najtraženija postaje spremnost da se pročita, posluša naše deranje o sebi - došlo je do pomanjkanja, deflacije čitača zato jer svi pišu. Činjenica da je bilo kome pa onda i tebi na raspolaganju da se javno izraziš neodvojiva je od prateće činjenice da ako može bilo tko onda svi tako i čine, što rezultira da nitko nije ostao bez vlastitog pera u šaci, osuđen samo na čitanje drugih - pa i nema više tko da čita druge. U rezultatu, počinje se moliti i povlačiti za rukav samo da netko bude spreman... to je ono: pozz, e, super ti je blog, svrati i do mene. I sve one menuetske ljubaznosti: ''drago mi je''... ''osobito mi je milo''... ''čestitam''... ''naravno, s najvećim zadovoljstvom''... Što bi još rekao Gombrowicz: ''Dodiruju se međusobno s najvećom opreznošću, kao da se boje da se ne uprljaju, sve manire primjenjivane na diplomatskim čajevima puštene su u pokret, izgledaju kao grupa starih grofica u ambasadi... A ipak se uništavaju, devaloriziraju, diskvalificiraju! Kad me vidje, mladi Bitord ustade iz fotelje: - Vous etes connu en France. Utopih u njega jedan od svojih pogleda, iza kojih me nema - Mais vous? Est-ce que vous me connaissez? On odšuti. Nikad me nije čitao. Ni ja njega.''
    To je isto ta Nevažnost na djelu. Količina! Analogno doba mislilo je da zna nešto o tome, ali nije pojma imalo da pojma još nema.

    avatar

    29.03.2013. (17:11)    -   -   -   -  

  • swenadamevin

    dobro pišeš. sretan blagdan.
    pozz.
    svrati.
    imam novi post.

    avatar

    29.03.2013. (19:50)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    PERO - sve što si napisao apsolutno stoji! Imam potrebu povući tek nekoliko razgraničenja, dodatnih pojašnjenja za ono što sam zapravo mislila svojim prvim komentarom, kao i za ono što mi se sada naknadno rasvijetlilo. Kao prvo, kada sam rekla da bi i ovdje možda bilo dobro postaviti isto pitanje kao i kod prošlog posta, nisam mislila na ideju pisanja na blogu kao atrificijelnog ili kvalitetnog čina, nego sam mislila u prvom redu u kontekstu blogera i njihovih specifičnih individualnih osobnosti. Na to je, naime, upućivao tvoj primjer s dvije protagonistice, gdje je plitkost/praznoglavost/laskavost prve blogerice sasvim isplivala na površinu jednim jedinim konkretnim činom, situacijom na blogu. Pomislila sam da se to na blogu vjerojatno dogodilo mnogo brže, jasnije i razvidnije nego se takvi procesi "razotkrivanja" događaju u životu, da je upravo virtualno-fikcijski kontekst bloga, umotan u temeljnu ideju "vidljive nevidljivosti" taj koji je kao svojevrsno filmsko platno samo dodatno intenzivirao, učinio vidljivim ono čemu je dotična osoba bila sklona, vjerojatno, i u svojim djelovanjima u samoj životnoj zbilji. Zato mi se učinilo da bi bilo zanimljivo vidjeti koliko blogovski kontekst dodaje (ili oduzima, ovisno s koje strane gledamo) svim našim specifinim osobnim "sadržajima" - umišljenosti, egoizmu, laskavosti, želji za najtjecanjem, želji za primjećivanjem, nesigurnosti, plitkosti, površnosti, pedantnosti, itd. Pri tome nikako ne mislim da je to proces kojim su zahvaćani samo blogeri kod kojih možda dominiraju negativne odrednice, ili uopće, da je zahvaćen kod svakog od nas samo onaj tanji, slabiji dio, prezentiran našim "manama". Upravo suprotno, čini mi se da sve naše odrednice, kako pozitivne tako i negativne, u kontekstu blogovske komunikacije bivaju intenzivirane mnogo više nego je to slučaj u stvarnosti, upravo zbog same artificijelne prirode bloga koji je tek simulakrum stvarne komunikacije. Pa tašti postaju još taštiji, plitki još plićima, sistematični još sistematičnijima, zbrčkani još zbrčkanijima. Točnije, to je neizbježan dojam, efekt ove vrste komunikacije, specifične po tome što, čini mi se, stoji na samoj granici vidljivosti i nevidljivosti, osobog i javnog, tj. stalno balansira između tih polova.

    avatar

    30.03.2013. (11:00)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    A što se tiče ovog drugog dijela, o prirodi/kvaliteti samih tekstova i blogovskog pisanja, to svakako stoji, s time da mi se čini da je ovo ipak malo preusko gledanje, tj. da se analiza koju si iznio odnosi samo na jedan tip tekstova - na one koji imaju pretenziju biti književni, umjetnički. A pisanje na blogu svakako predviđa i spektar drugih tipova izričaja - stručnog, esejističkog, dnevničkog, "novinarskog", da i ne govorimo o intermedijalnom diskursu, likovnom, fotografskom, filmskom... Naravno da je i tu nužna rasprava o kvaliteti, ali ipak po nekim drugim kriterijima. Koji su, naravno, u dominanti jako niski, svejedno ostanemo li na području "umjetničkog" ili "neumjetničkog" izražavanja. Razloge si izvrsno detektirao - hiperprodikcija koja proizlazi iz maksimalne slobode i lakoće govore, iz nulte razine ograničenja. Drugim riječima, ono što Bourdieu naziva pravom na priču ovdje je maksimalno dostupno (osim, možda, ekstremnih primjera govora mržnje i sl. kada bi neki blog-administrator, možda, nekome to pravo uskratio). Ali, u suštini, to je ono što se danas događa i na tržištu - hiperprodikcija u izdavaštvu gdje su filteri kontrole (u smislu kvalitete) maksimalno oslabljeni, i onaj koji je baš naumio objaviti knjigu (iz iluzornog uvjerenja da je već samo ukoričenje garancija kvalitete), to vrstu "vidljivosti" svakako može vrlo realno i ostvariti, naravno, uz ipak nešto više angažmana nego to podrazumijeva osigurati "vidljivost" na blogu. U tom smislu je onda i sasvim opradan tekst blogerice Marcheline. Pri čemu je ključno, upravo ono na što upozoravaš svojim zadnjim komentarom, da u oba slučaja, najčešće, dolazi do istog, paradoksalnog fenomena - hiperprodukcija vidljivosti nužno dovodi do suštinske nevidljivosti (zato blogeri žude za komentarima, zato su tekstovi postova redovito iscrpniji od tekstova komentara, zato jedni i drugi - uknjiženi i neuknjiženi - koriste svoje vrlo specifične "marketinške trikove", svaki u svojoj domeni, ne bi li ikako privukli pažnju. Jer je u kakofoniji glasova, osobito gdje su startne pozicije svime iste (medij bloga, a često ni knjige) ne upućuje eksplicitno na kvalitetne razlike - to ostaje isključivo u domeni recipijenta.

    avatar

    30.03.2013. (11:34)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    I još nešto što mi je sada palo na pamet, a što mi je zapravo najzanimljivije od svega - sama priroda blogovske naracije. Čini mi se, naime, da postoji bitno mjesto razgraničenja između blogovske i knjižne kulture. Blog je mnogo više orijentiran usmenim varijantama izražavanja, usmenoj i razgovornoj kulturi. Ako se mene pita, on sjedinjuje usmenu i govornu kulturu na specifičan način, preuzimajući gotovo ulogu onoga što je nekada, u drevnim zajednicama i tradicionalnim kulturama, imala usmena književnost. Samo što se umjesto narodnih priča, pjesama, bajki i epova, ovdje susreću govorni oblici karakteristični za suvremeno doba - anegdota, vic, šala, aluzija, komentar, psovka... Ne mislim da je to nužno negativno, dapače. Eco, primjerice, baš govori o tome (jedan od rijetkih koji zauzima takvo stajalište) kako je internetski diskurs ipak vrlo pozitivan jer je učinio da se vizualna kultura s kraja 20 st., kako god bilo, u novom mileniju nužno ponovno okreće pisanoj kulturi, kulturi abacede. Vidjet će se kamo će nas to dalje dovesti - možda i ne puno dalje osim do situacije da danas svatko nešto piše i da trenutno ima mnogoviše pisaca nego čitatelja (a i pisanje se hrani čitanjem , što bi rekao jedan stih s kojim se ja apsolutno slažem). No, sama ta činjenica maksimalne liberalizacije pisanja zapravo mi se čini nezgodna i opasna samo u okolnostima kada se polazi od uvjerenja da sam čin pisanja a priori podrazumijeva odrednica kvalitete, pa i književnog čina, i da kao takav zaslužuje sasvim određenu vrstu pažnje.

    avatar

    30.03.2013. (11:56)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    @Ama Gi&pero: Pod "Upravo suprotno, čini mi se da sve naše odrednice, kako pozitivne tako i negativne, u kontekstu blogovske komunikacije bivaju intenzivirane mnogo više nego je to slučaj u stvarnosti, upravo zbog same artificijelne prirode bloga koji je tek simulakrum stvarne komunikacije. Pa tašti postaju još taštiji, plitki još plićima, sistematični još sistematičnijima, zbrčkani još zbrčkanijima. Točnije, to je neizbježan dojam, efekt ove vrste komunikacije, specifične po tome što, čini mi se, stoji na samoj granici vidljivosti i nevidljivosti, osobog i javnog, tj. stalno balansira između tih polova." , a u vezi s alter-egom: ljudi valjda misle, što nije neuobičajeno, da ih se preko bloga može prepoznati kao "srodne duše", ono što "stvarno" jesu jer su možda po vlastitim kriterijima i zbog skrivenosti iza nicka skloni sebe doživjeti autentičnijima u odnosu na uloge koje imaju iza pravog identiteta, pa možda otuda i žustriji nesporazumi u komunikaciji. Vuk dlaku mijenja, sam u nju pada :-).

    avatar

    30.03.2013. (18:51)    -   -   -   -  

  • NF

    hvala na komentaru kod mene jer bi mi inače promakla izuzetno zanimljiva diskusija, koju sam uobičajeno površno prešao, u neke komentare se čak nisam ni pokušao udubiti, a jbga, u životu ne mogu ignorirati važne persone pa to kompenziram u ovom miljeu :P

    avatar

    01.04.2013. (14:20)    -   -   -   -  

učitavam...