pero u šaci

To gore je dio komentara što mi ga je Ama Gi pisala ispod prethodnoga posta, u kojem se, poput nje, izrazito negativno određujem naspram svega što je suviše ''sigurno u stilu'', pretjerano konzekventno u stilizaciji na neku šablonsku formu (ljudskog bivanja u svijetu, nošenja sebe). Ispovijedam vlastitu iziritiranost određenim primjerima poza i afektacija, a pomalo se s njima i sprdam.

Biti kao svi: nesnosnost. I podbačaj; osoban neuspjeh da budemo nešto bolje: drugačiji od svih drugih, ''sami svoji'', bez patvorenosti i samoprerađivanja na umjetnu formu.


And they all look just the same

—

Na mjestu gdje radim ima jedan dečko, Stevo, koji nam u jesen pokupi lišće, zimi polopata snijeg, izveze kontejner na ulicu kad prolaze smetlari, i sl. Dečko je, inače – retardiran. Ne pokušavam biti neugodan; fakt tek: doista se radi o osobi s tim hendikepom. Sancta simplicitas. Većina u zgradi tretira ga na ne jako lijep način... hm, što bi bio najtočniji opis? Možda ovo: daju mu pri obraćanju previše jasno do znanja da im je poznato kako opće s retardiranim. Padne u oči taj neki nehaj da primijene onu minimalnu uljudnost s kakvom se inače između sebe ophode. I čak mislim da možemo apstrahirati činjenicu da se zove Stevo... ne, ne čini mi se da je to s nekim predumišljajem, nego pretežno nesvjesno, instinktivnom intuiranošću: pošto je prikraćen, nevažan je, a pošto nevažan, svejedno je kako će se s njim, kakvi ćemo se stvoriti u njemu – ne isplati se gubiti vrijeme na sliku u njegovim očima.

Časna pionirska – u sljedećem što ću reći, ne foliram se. Tko me čita, zna da prikupljanje bodova na konto humanitarnog treptanja nije moj stil. Štoviše, baš mi stvara nelagodu izdavati se tu sad javno za sestru milosrdnicu, no za volju istine morat ću ipak reći kako spadam među malobrojnije koji dečka, evo, ne tretiraju s onim nehajem. Uslijed čega se tako udesilo među nama da, svaki puta kada me vidi, on trči srdačno mi se obratiti, pun svoje prostodušnosti – ne propusti niti jedan jedini put to učiniti. Što mi konkretno govori? Uvijek su to grozno konvencionalne stvari, jednostavne šablonske rečenice koje je čuo da ljudi izgovaraju, pa izgovara i on, kao papiga. Na prvi pogled, nema nečega specijalnog za naučiti iz te Stevine navade. Govori dečko tako jer ne zna bolje, ima svoje limite i to je to, što sad. No, meni se jednom prilikom dok sam ga slušao nametnula mala epifanija...

—

Kako funkcionira pjesma Little boxes? Kakvu reakciju imamo? Tu je primijenjen posprdan ton prema ovima što su svi isti. Vjerujem da nema nikoga tko će slušati, a da neće za sebe pomisliti: ajme, baš je bezveze ta uniformiranost, strašno, koma jedna, ne treba to tako. Biti kao svi: pejorativ. Kad kažemo nekome da je kao svi – derogiramo. Doživljavamo i izgovaramo to kao uniženje. Želimo ne biti takvima, uniformiranima, reći ćemo kako nam se to gadi, iritira nas. Naš opći ideal: posebnost, originalnost, nepatvorenost, vlastitost.


Vjestice - Totalno drukciji od drugih by ana_coco

Onaj paradoks u kojem si svi redom utvaramo kako ''nismo kao svi drugi''. U najmanju ruku da ne želimo biti kao svi. Naprežemo se i trudimo u smjeru posebnosti, a ako završimo u strojevom koraku ovih što ''all look just the same'' – onda je to zakazanje, neuspjeh.



Ali ja sam slušao Stevu i shvaćao: oh, on to ne gleda tako! Pomislio sam: što je njegova najdublja pobuda? Treba razumjeti, svakodnevno iskustvo mu je iskustvo prezrenog i marginaliziranog čovjeka. Grozno je biti uvijek i svugdje isključen. Suprotno postulatu od gore, koji derogira uniformnost, Stevo baš vidno želi biti kao svi, iz svake riječi i pokreta mu izbija stremljenje da – pred nekim tko je uljudan s njim – bude što je više moguće ''normalan'', isti kao svi. Želi mi pokazati da može i on: zato na napadan način izgovara fraze koje je čuo da drugi ljudi izgovaraju. Zato što on nije kao svi mi – a više od svega na svijetu bi htio da je. Uključen; sposoban nositi uniformu.

—

Samo će zadnji bedak misliti kako se nema što naučiti od potvrđenog bedaka. Ponovo kažem: nije mi namjera biti uvredljiv; činjenice su kakve jesu, a Stevo mi je u svom outsiderskom nastojanju da parira i više nego drag. I ne samo meni, bit će drag, siguran sam, bilo kome tko pročita ovo o njemu. Što predstavlja još jednu spoznaju izvučenu iz situacije: fenomen stiliziranja na normativnu šablonu ne sastoji se isključivo od svog iritantnog i nesnosnog aspekta, nego može također sadržavati u sebi i ovaj simpatični, čak dirljivi aspekt.

—

Napuhane duše lete u nebo: tu sam već jednom navodio odlomak o Albertine iz De Bottonove knjige o tome što nas sve o životu može pak naučiti Proustova ostavština. Velika je napast govoriti kao drugi. Postoje naslijeđene jezične navike koje nam uvijek jamče da ćemo zahvaljujući njima govoriti autoritativno, inteligentno, mondeno, primjereno zahvalno ili duboko ganuto. Kad je došla u određene godine, Albertine je također odlučila govoriti kao netko drugi, kao mlada buržujka. Počinje se služiti nizom izraza uobičajenih među takvim ženama, koje je pokupila od svoje tetke, Madame Bontemps, isto tako ropski, veli Proust, kao što se mladi češljugar nauči ponašati poput odraslog češljugara oponašajući ponašanje svojih roditelja. Stječe naviku ponavljati sve što joj se kaže, da bi pokazala da je zainteresirana i da nastoji sama doći do svog mišljenja. Ako joj kažete da je djelo nekog slikara dobro, ili da mu je kuća lijepa, ona će vam odgovoriti: ''Da, dobra mu je slika, zar ne?'' Ili: ''Da, lijepa mu je kuća, zar ne?'' Nadalje, kad se upozna s nekim neobičnim čovjekom, reći će: ''Smiješan svat'', kad joj predložite da odigrate partiju karata, reći će vam: ''Nemam ja novaca za bacanje'', a kad joj prijateljica nešto zamjeri, uskliknut će: ''Ma ti si zbilja nemoguća!'' Sve joj te izričaje diktira ono što Proust naziva ''buržoaskom tradicijom koja je stara gotovo kao i sam Magnificat'', tradicijom koja propisuje govorni kôd što ga pristojna građanska djevojka mora naučiti, ''baš kao što je naučila moliti i pokloniti se''. (De Botton također negativno vrednuje ovo papagajstvo: pokušaj da netko govori kao arhetipska mlada pariška građanka (''Nemam ja novaca za bacanje'', ''Ti si zbilja nemoguća''), a zapravo je osebujna djevojka po imenu Albertine, znači ujednačavanje svog identiteta da bi mogao stati u određeni društveni pretinac. Mi moramo, kao što Proust tvrdi, stvarati sami svoj jezik zato što u nama ima nekih aspekata kojih nema u klišejima, što opet zahtijeva od nas da odbacimo etikete kako bismo što točnije prenijeli posebnu boju svojih misli.)

Što smo, elem, naučili od Prousta? Nije samo do prikraćenih! Ne možemo svesti na Stevu, reći da samo on to ne gleda tako, čisto jer je drugačiji od nas, s negativnim predznakom. Ne, evo Albertine nije hendikepirana djevojka. A Albertine sa Stevom dijeli isto to usvajanje i oponašanje klišeja iz zraka oko sebe, e da bi se pred okolinom dokazala kao pripadajuća, legitimno jedna od njih. Ni ona, kao ni Stevo, ukoliko slučajno postigne zadovoljavajuće usvajanje kurentnog žargona, neće to – što je postala poput svih – vidjeti kao svoje zakazanje, nego baš naprotiv, kao svoj veliki uspjeh, koji si svim srcem priželjkuje.

—

Budući da se zbilja sastoji u uniformnosti računa prevodivog u planove, čovjek se također treba uniformirati želi li ostati u dodiru sa zbiljom. Danas čovjek bez uni-forme već ostavlja dojam nečeg nestvarnog, poput stranog tijela u našem svijetu (Heidegger, Nadilaženje metafizike).

Što nam to veli Heidegger? Tko biva nesposoban za neku uni-formu, biva izbačen iz ležišta stvanosti. Ostaje zjapiti na svijetu kao biće s drugog planeta, mali zeleni, jer ne pripada nigdje.

Izuzev najprostodušnijih, svi će danas na deklarativnoj razini davati prednost svojoj posebnosti, individualnosti, govoriti (si) kako im nije cilj biti poput svih, stiliziranima na kodificiranu afektaciju, a Little boxes će slušati identificirajući se s autorskim glasom koji se sprda s uniformnošću (a ne iz nesuglasne pozicije koja bi držala da je međuljudska ispeglanost na crtu baš poželjna i pohvalna). Samo što to deklarirano – rijetko biva i stvarno tako. To je ono što ljudi govore, i kako misle da vrednuju. Nominalno. Na površini. Ali na dnu duše prioritetno teže nečemu skroz drugome: afirmaciji vlastite socijalne vrijednosti i poštovanosti, uvažavanosti. To be appreciated. Zapravo caruje ta primarnija žudnja homo sapiensa za prihvaćenošću, uključenošću, respektiranošću u nekom za sebe relevantnom društvenom miljeu.



Usvojiti i internalizirati odgovarajući stil rezoniranja, govorenja i ponašanja koji će nas smjestiti među neke ljude kojima smo izabrali pripadati (ili nam ih je stjecaj okolnosti izabrao) – kao dorasli tom okviru, punopravno jedni od njih, čime prestajemo biti mali zeleni na svijetu.

Sila teža uni-formiranja = sila društvenog uzgona.

Ljudi pretežno lažu sebe kada si kažu da žele biti ''svoji'', neuniformirani: to je ta epifanija koja me pred Stevom drmnula snažnom plastičnošću – ne samo za njega, nego kao općeljudsko svojstvo. (Mada sam i prije to već znao, odavno štoviše, samo sam zaboravio da znam.)

Nepriznavanje misaonog života u svakom je slučaju društveni uvjet. Čovjek je zadovoljan da mu bude respektirana koža i iza nje takozvana čast i takozvana ćudorednost. (Karl Kraus)

—

Pošto sam već pri poslu, Stevo i sve, sinula mi je sad još jedna anegdota. Prije koju godinu mi se dogodio – a bio sam još novi u branši (tj. morao se dokazivati) – jedan relativno krupan gaf. Pisao sam kolegi mail u kojem sam komentirao komunikaciju, bolje rečeno miskomunikaciju, s jednom suradnicom iz druge, partnerske organizacije. Mail je sadržavao ovakve rečenice: ''Postavlja se pitanje, ako je znala da je tako, zašto nije odmah tamo dala taj odgovor, ili zašto je poslije zvala da pita što ćemo, kako ćemo, hoćemo onda (XY-a) uzeti itd. – prištedila bi nas okapanja da nam nije davala suprotne signale. Ali dobro... Uglavnom, sad je sva oduševljena našom inicijativom, nema riječi, slaže se i baca na posao... '' Zajedljivost iz mojih riječi nije, međutim, dobro sjela onome tko ju je primio... zato što se radilo o istoj toj gospođi na koju se odnosila! Idiot, zabunom sam njoj poslao i ovaj mail! Tokom tog i sljedećeg dana morao sam se ispričavati, a osim toga i odslušati prodike o tome kako stvari treba rješavati direktno, suzdržati se od komentara iza leđa, kako začepljenje komunikacije nikada ne proizvede samo jedna strana, kako se ona dosad trsila, ali sad više neće, za ideale ginu budale, itd. Ali nije na tome ostalo: stigle su potom na moju adresu i neke objede, već preružne za javnost, uostalom nebitne same po sebi – a ono što je bitno je da se osjetih tada na specifičan način, o kojem ću više u nastavku.

—

Kafkino ime uvriježeno je kao seminalan književni opus na temu procesa birokratizacije, reifikacije i uniformiranja svijeta.


No, u nečemu je još važniji: kao pjesnik dubljeg supstrata u podlozi tog uniformiranja.

—

Stigavši u selo, koje je posjed dvorca, apsolutno u svemu podšiveno dvorcem, zemljomjer K. ne može misliti ni na što drugo nego na dvorac. To postaje njegov svijet. Ali u tom svijetu on je nitko i ništa, nevažan, ne razumije ponašanje ljudi, čovjek bez mjesta u svijetu, niti iz dvorca, niti iz sela. Gostioničarka mu govori: nažalost, vi ste ipak nešto, tuđinac, netko prekobrojan, i svuda na putu.

K. je čovjek bez uni-forme: nije u dosluhu sa stvarnošću tog miljea, njegovim običajima, vrijednostima, kodeksima, nošenjima, držanjima, žargonima... slab je u svom okolišu; rekao bi Heidegger: ''ostavlja dojam nečega nestvarnog, poput stranog tijela''.

Isključen je, nešto kao naš Stevo. Kroz čitav roman, neće činiti ništa drugo nego pokušavati ući u dvorac – iznova i iznova – i iznova i iznova neće uspjeti. (Camus u eseju o Kafki piše: Svako poglavlje je poraz. A također i novo počinjanje. K. kao ''apsurdni čovjek'', kao Sizif.) U njegovoj situaciji, nije moguć nikakav drugi svijet osim dvorca – a greškom je u njemu – suvišan je, prekobrojan – što znači: cjelokupno njegovo postojanje je suvišno. Ispostavlja se da je uopće bio i tražen samo uslijed neke birokratske zavrzlame u dvorcu, kao rijetke greške koja se njima tamo potkrade; zemljomjera zapravo ne trebaju. Ukratko: njegovo prisutvo u svijetu u kojem se nalazi nije nego – greška; on sâm biva tek greškom (smiješna zbrka koja stjecajem okolnosti odlučuje o sudbini jednog čovjeka).


—

Josefa K. jednog su jutra uhitili, zatim ga procesuirali i konačno pogubili, iako ne samo da nije dokazano da je počinio nekakvo zlo, nego čak ni optužnica nije ispostavljena, o kakvom bi se prijestupu uopće radilo. Što to ima značiti?

Prvi poriv mu je pobuniti se protiv apsurdne optužnice, ali malo po malo počinje se osjećati krivim, sve do točke kad na koncu pristane uz vlastito pogubljenje. Proces odmiče, ali K. odgovore ne dobiva. Raste u njemu identifikacija sa Sudom, gledanje sebe očima Suda. Iako mu je vrlo dobro poznato da nije kriv i da je riječ o besmislici, njega je previše stid ne osjećati se krivim. Primjećuje da su svi likovi, njegovi odvjetnici, svećenik, čak i publika, službenici Suda (sa značkama!), te počinje prekapati po čitavom svom postojanju i tražiti krivicu. Na kraju, kad ga dvojica krvnika odvode, iskrsne mogućnost da pogubljenje bude osujećeno. Više puta se oprezno osvrnuo da vidi ne prati li ih policajac, a kad su zamaknuli za ugao, K. se nada u bijeg, pa i gospoda moradoše s njim potrčati iako bijahu zadihani. Od koga K. bježi? Od svojih krvnika? Ne, on se pobojao da bi znatiželjni policajac mogao spriječiti smaknuće! Zato se dao u bijeg – da smaknuće ne bude osujećeno. Toliko se već identificirao sa optužbom, da sam radi u njenom interesu. Zar da sad pokažem da me ni jednogodišnji proces nije naučio pameti? Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća? Zar da o meni govore da sam na početku procesa htio da ga okončam, a da sad, na njegovu svršetku, hoću da ga iznova započnem? Neću da to govore. Zahvalan sam što su mi dali ovu mutavu, šupljoglavu gospodu da me prate na ovom putu, i što su mi prepustili da sam sebi kažem ono što treba. Tj. da sam sebe osudim – iako dobro znam da optužnica ne samo što nije utemeljena, nego uopće nema sadržaja! Jedan od ključnih odlomaka romana, pa čak i čitavog Kafkinog opusa. Zar da o meni govore... Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća... tu je posrijedi slično što su radili Stevo i Albertine: K.-u je najvažnije da Sudu svog miljea pokaže kako se s njime može računati, kao jednim od pripadnih, koji imaju u sebi usvojen zajednički kod oko kojega se milje okuplja. Roman završava znamenitom rečenicom:



Kafka ovo opće svojstvo društvenog života genijalnim književnim izumom – optužnice koja nema sadržaja – dovodi do njegove krajnje konzekvence, tj. do apsurda. K.-u se počelo činiti da je cijeli svijet sastavio optužnicu protiv njega – ne zbog nekog konkretnog prijestupa, već zato što je sâmo njegovo postojanje zločin. To je značenje te besadržajnosti. Optužba tako biva apsolutna – odnosi se ne na neki čin, nego na cjelokupno biće njegovo. On sâm je takav da zaslužuje osudu. U Procesu, Sud ne sudi neko K.-ovo (ne)djelo, nego sudi K.-a, njega kao njega. Uvidjevši da su svi Sud, on osjeća sebe kao nekoga čije je čitavo postojanje društveno neprihvatljivo, pod optužbom – isključen upravo na Stevin način. Reagira – i opet poput Steve – pokušajem da mu se koliko-toliko dopusti uključenost, da pokaže Sudu kako nije ipak sasvim izgubljen za ono što svi drugi Kuže. Nevolja je što ono što ima pokazati da je Skužio jest upravo to da zaslužuje Osudu. Finalni čin prihvaćanja Osude je točno to – gledajte, Skužio sam! Zaslužujem sramotu. Kao da se ispričava svijetu: oprostite što sam takav kakav sam.

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Obitelji on postaje sve veći teret, s kojim ne znaju što bi poduzeli. Otac ga otvoreno ne podnosi, majka i sestra ga doduše vole, ali ga se stide. Kakvo poniženje pred svijetom: imati za člana obitelji kukca! Gregor to zna i osjeća krivnju. Krivnju zbog čega? – mogli bismo naivno priupitati. Što je učinio? Preobrazba mu se dogodila; nije on kriv za nju. Ali u tome i je poanta. ''Optužnica'' nema sadržaj. Gregor ne osjeća specifičnu krivnju, zbog neke konkretne pogreške (mišlju, djelom, propustom), nego opću i potpunu: zbog samog svog postojanja. On je kriv naprosto zato što postoji – kao ono što jest: kukac, stvor, čudovište.

—

Objede koju sam gore spominjao bile su mi jasne kao neistinite, no što mi to znači; previše mi je dobro poznato ono kako percepcija stvara stvarnost. Uvrijeđena gospoja spojila si je to tako, i što – strepio sam – što ako razglasi stvar okolo na način na koji si je spojila? Zamišljao sam kako za čitavu branšu, čitav taj milje u koji sam se tek nedugo prije ubacio, postajem ruglo i šugava ovca – svi kompletno mi se smiju iza leđa i misle najgore o meni. Osjetih se poput K.-a u tom smislu sebe na jednoj strani, a svih drugih na drugoj, dok unisono upiru optužujućim prstom u moju blamažu, kao da će me sramota nadživjeti. Opća čestita iniciranost nasuprot moje outsiderske neprihvatljivosti – mene, stranca, jednog jedinoga takvog, koji je ruglo.

—

Svi Kafkini junaci obilježeni su grčevitim trudom da ne izlete izvan sfere elementarne doličnosti, van domene ljudske prihvatljivosti, silno želeći biti normalni i primjereni, dostojni, vrijedni barem toga da ne budu stavljeni s onu stranu ljudskoga, isključeni izvan kruga, izdvojeni kao Kukci i bezrazložni Kolci u polju. I sve što žele je da se dokažu – da nisu sasvim Kukci i Kolci – da su kao i svi – da su normalni kao oni. Stevo K.: idealan kafkijanski junak!

Josef K. išao je na ruku svojim krvnicima zato da bi pošto-poto, nauštrb čak i vlastitog opstanka, izbjegao nadirućoj sramoti što se stvarala oko njega. Bio netko možda i pogubljen, ali tko barem u tom činu još pripada ljudskom društvu, s kime se može računati (a ne Kukac).

Ispričat ću vam nešto...: u tom sam postu, kako naslov i kaže, ispričao nešto... o čemu mi nije bilo nimalo lako pričati. Jednu staru Tajnu svoju, koju prethodno nisam nikome, ali baš nikome povjerio – cirka dvije decenije, otkako se slučaj zbio. Ponašao sam se kao i svi, pišem tamo, mada sam znao da cijelo vrijeme postoji jedan među njima koji zna moju Tajnu. Hoće li me otkriti? Moju ponižavajuću bubuljicu – moju sramotu? Još malo Alaina de Bottona (Kiss & Tell): Nazivamo tajnom one vidove svoje osobnosti za koje mislimo da nisu posve svojstveni ljudskom rodu. Tajna je mračna i nezgodna strana naše osobnosti, trenutak u kojem iznevjeravamo očekivanja društva, ne u ime genijalnosti ili junaštva nego zbog svojstava za koje se bojimo da ih svijet osuđuje, ili u najmanju ruku nerado podnosi; tajna da sam inkontinentan, da sam u ljubavnom odnosu s najbližim rodom ili da me privlače osobe istoga spola. A i Kafka mi se tada nametnuo bio, neminovno. Ja, kukac! Gregor Samsa, preobražen jednog jutra u to – u kukca, stvora izvan kruga prihvatljivosti, s onu stranu ljudskoga – ali i još uvijek u stanju vidjeti se očima gnušanja koje izaziva u drugima, duboko se stidi vlastitog postojanja. Čitavoga sebe. Ne želi izaći iz svoje sobe (niti koga pustiti unutra). Samo da mu je zauvijek ostati zatvorenom u sobi, da ga nitko nikada ne nađe. Sakriva se ispod kanapea, a da bi dodatno poštedio sestru koja mu donosi hranu neugodnosti pogleda na sebe odnio je jednog dana na leđima plahtu na kanape i namjestio je tako da je sada njome bio potpuno prekriven.



—

Svi smo mi povremeno Stevo K. Osjetimo se isključeni, nevažni, unisono optuženi u samom onome što jesmo, kukci u svom svijetu. Zavija sve u nama od srama, bijede i poniženja, stuženosti nad sobom. ''Father, change my name / The one I'm using now is filled with fear and filth and cowardice and shame'' – u glavi nam potmulo odjekuju Cohenovi stihovi. "Then let me start again," I cried, "please let me start again / I want a face that's fair this time, I want a spirit that is calm."


Drhtimo prestravljeni pred svojim kukcem, latentno učahurenim. To je to mjesto s kojeg kreće opća napast za stilizacijom, šablonom, afektacijom, nalaženjem zakloništa u nekoj ''sigurnosti stila'', nekoj uni-formi, u bivanju poput svih, iniciranosti u krug (za ne ostati izvan kruga). Što bi rekao Beigbeder: uvijek isti kalup u koji se želiš izliti da bi bio NORMALAN, pod svaku cijenu. Kad već nisi iznad svih, želiš barem biti kao svi, od straha da ne budeš ispod.

Kakvi su to samo majstori bili!

Čitam intervju jednog poznatog starijeg arhitekta u zabavnom magazinu. Upitan, pomalo na prepad, pred cijelom laičkom nacijom, koga smatra najvećim majstorima ikada, ugledni kolega se ne da zbuniti, te ispaljuje kao iz topa (i pun sanjarskog entuzijazma): – samo dvojica – liga za sebe – Mies i Le Corbusier!

Ha?

Osjetih nelagodu... kao kad netko biva kompromitiran pred našim očima, pa zbog njega...

Hoćemo li ovdje polemizirati o opravdanosti tvrdnje tko su najveći majstori ikada? Nećemo. A i ne pada mi, naravno, na pamet tvrditi kako je on to smišljeno tako. Dogodilo se. Sigurno on i doista tako osjeća kako je rekao. Samo ta nediskretna podudarnost... da je rekao točno isto ono što se od njega i očekivalo da kaže. Da bi gro arhitekata, barem naših zagrebačkih studenata, upitano isto pitanje, dalo u dlaku isti odgovor! S posvećenim zanosom osobenjaka i umjetnika: pred laicima koji ne znaju, on zna tu Tajnu, upućen u nju, iniciran u naše okultno Kuženje.

To su stvari na kakve moji senzori su odmah na žutom, ako već ne i na crvenom.

Ali ne bi to još bilo samo po sebi toliko strašno, nego... jesam li spomenuo – kako to da nisam spomenuo? – da je na slici iz revije arhitekt nosio maramu oko vrata. Pazite, maramu! Ta marama uopće nije bila bez značaja. Nametala se u fokus, bila najvažnija, preotela je scenu! Arhitekt je to, rekli smo, vrlo cijenjen... i uostalom, ne bez razloga – a marama kao da je govorila o tom zasluženom statusu i respektu, podupirala ga. Značajka bivanja uglednim arhitektom činila se nekako baš prirođena tom tijelu upisanom u maramu. A i kao da je ozbiljno pojačavala onu gorljivost iz tvrdnje, dovodeći je do ruba erupcije. Ne znam točno zašto, ali takav sam dojam imao: otmjena marama sadržavala je u sebi nešto što ju je smještalo u neobičan trijumviratski sklad s uglednošću i iniciranošću u Misterij. A onda još... izjava! Bila je to opasna igra; kombiniranje marame s izjavom dovodilo me već suviše blizu točke pucanja, senzori su divljali u red hot blinkanju...

—

U našoj balkanskoj zemljici svjedoci smo određene pojave među muškom populacijom. Stanovitog ideala muškarca. Rabijatnost, patrijarhalnost, krunica, felge, ražanj, dreka, pivo i nogomet. Venu momčine za Dinamom ili barem Hajdukom. Prevedeno s jezika klasičnog idealizma: strah od ženskosti. Zatiranje femininog u sebi. Jer muškarac je muškarac jedino ako je ''pravi muškarac''. Postrojavanje, junačine! (Ja te vooolim, Hajduče!)

Ono što tu vrijeđa uho, iritira i bode u živac jest: prestiliziranost. To nije prirodna muževnost, nego (samo)huškanje, natjecanje u dotjerivanju do ideala. Iskrenost, ali iskrenost u autosilovanju. Poza, grimasa, afektacija... stil.


Ni sa ženama nije drugačije: estetika, romantika, kreativnost, drangulije, nakit, cvijeće, roza boja, štiklice & torbice, lijepe maksime, razvijanje duše i srca, moda, Pariz. Odrasle su gledajući kroz prozor u daljinu.

A bogme ni s drugovima arhitektima. Homo sapiens: životinja u potrazi za stilom. Želi poprimiti formu, definirati se nekako, nešto si upisati u identitet, pripadati nekoj određujućoj grupi, da može reći kako je to i to, vegetarijanac, padobranac, dinamovac, metalac ili pentekostalac, usklađujući se na ideal, jer ne može podnijeti da bude bez određenja, ustrašena vakuumom. Kao što linija ''muškarac'' nastaje potenciranjem muškog faktora (npr. mutavošću iz koje treba klještima vaditi riječi, bučnim drukanjem za Reprezentaciju i sl.), linija ''žena'' intenziviranjem ženske faktorijele (npr. brbljanjem bez kraja i konca, Suzama na vjenčanjima i sl.), tako i linija ''arhitekt'' iz sebe iščeprkava – pa naglašava – rijetku leguru likovnog senzibiliteta s inženjerskom trezvenošću, zavareno osobenjačkim entuzijazmom plus Kuženje, plus začin: deset žlica delikatnosti. Ali to je osiromašenje. I grč, stegnutost, ugušenost.

Primijetimo kako svojim mačo kreveljenjem umuškarčeni mužjaci od sebe rade samo sprdnju, također i žene prerađene na previše afektiranu ženstvenost, ili uopće svi koji su previše ono što jesu, pretjerano konzekventni u svojoj šabloni (bili šminkeri ili alternativci). Problem s arhitektima je što previše grčevito hoće biti arhitekti, pod prevelikim su pritiscima da zadovoljavaju zahtjevnu stilsku normu, trseći se dokazati – iz smrtnog straha da neće biti na nivou ideala (s famoznom izrazitom Taštinom u konzekvenci). Pretežno ne zapažaju da se mobilizirajući najsuptilnije crte u sebi krevelje ništa manje od hih-hop klinačke ekipe s ćoška svojim baggy hlačama i šiltericama po sili kodifikacijske obaveze okrenutima naopako.

Čini se kao da to zanimanje svoje predstavnike obilježava naročitije nego druga zanimanja svoje. Kad čujemo da je netko odvjetnik, kemičar ili apotekar, ne umišljamo si da smo time nešto bitno već saznali o dotičnoj osobi. No, kad je tko arhitekt, kao da nam je samim time plasiran specifičnim personalityjem. Da mi je kap veselja za svaki puta kada sam čuo frazu o tome kako je riječ o profesiji u kojoj je ''osobnost ključna'', ludo bih se provodio. Uostalom, riječ je i o profesiji solidno seksi prizvuka; best of both worlds: kao, ono, umjetnici, a čak uopće ne gladni; kad je George Costanza pred nekom ženom htio biti nešto, a ne samo George, tražio je od Jerryja da se pretvaraju kako je on – što? – gospon arhitekt. Tako je i ovaj gospon u bulevarskoj reviji išao podvući arhitekta u sebi. Reklamirati si osobnost, ali – paradoksalno – ne kroz svoje osobne partikularnosti, po kojima je on specifična osoba i arhitekt (spram drugih arhitekata), već kroz reklamu zajedničkog nazivnika svih arhitekata (specifičnog spram drugih zvanja).


—

Od jedanaest točaka Futurističkog manifesta, prve četiri slave neustrašivost, snagu i odvažnost, veličanstvenu uzvišenost mehaničke brzine, a trkaći automobil proglašavaju ljepšim od krilate Nike iz Samotrake. Od pete do devete glorificira se idealni vozač takvog automobila, te patriotizam i rat. Deseta točka poziva na rušenje svih akademskih institucija, a jedanaesta opisuje idealni futuristički kontekst: Pjevat ćemo o pobuni širokih masa – o radnicima, o onima što žude za zadovoljstvima, o buntovnicima i uzburkanom moru boja i zvukova dok revolucija hara modernom metropolom. Pjevat ćemo o ponoćnoj groznici arsenala i dokova obasjanih električnom mjesečinom, o nezasitnim kolodvorima što gutaju zadimljene zmije vlakova, o tvornicama obješenim o oblake za uvijene niti svoga dima, o mostovima koji sijevaju na suncu poput noževa, kao divovski gimnastičari što skaču preko rijeka, o lokomotivama dubokih njedara koje grabe po zemlji svojim kotačima poput ždrijebaca razularenih željeznim cijevima, o laganom letu aviona koji svojim propelerima biju zrak poput zastave, uz zvuk sličan aplauzu noćne gomile. (F.T. Marinetti, 1909.)

Što rade futuristi – oni poetiziraju svoj ideal Modernog Čovjeka (od prije sto godina). Čovjeka odvažnosti, odrješitosti, brzine, stakla, željeza i željeznice, hotela, aviona i liftova, čovjeka iz doba velikih svjetskih putovanja i demokratskog duha... Futuristi evo pjevaju, opjevavaju, glorificiraju stil takvog čovjeka i takvog doba. To je bio recept, a za arhitekte pogotovo: na njima i je da budu model i prototip, a onda i generator novog ljudskog stila. (Drugačiji grad/habitus – drugačiji i čovjek, dakako.)

Mi se više ne osjećamo ljudima katedrala i starih vijećnica, mi smo ljudi Grand Hotela, željezničkih stanica, divovskih cesta, golemih luka, natkrivenih tržnica, blistavih arkada, rekonstruiranih gradova, raščišćenih slumova. Moramo projektirati i izgraditi ex novo naš moderni grad koji će izgledati kao moderno i užurbano brodogradilište, aktivno, mobilno, dinamično, izgraditi suvremene zgrade nalik divovskim strojevima. Dizala se više ne moraju sakrivati po mračnim stubištima, poput osamljenih crva. Stubišta će postati suvišna i trebaju iščeznuti, a dizala će se penjati po fasadama poput zmija od stakla i željeza. Kuće će biti izgrađene od cementa, željeza i stakla, bez reljefnih ili obojenih ukrasa, lijepe samo po unutrašnjoj ljepoti oblika i modelacija, grube u svojoj mehaničkoj jednostavnosti i velike koliko je god potrebno, a ne koliko dozvoljavaju pravila zoniranja. Stajat će na rubu uzavrelog ponora, a ulice više neće, kao do sada, ležati na visini praga poput otirača pred vratima, nego će biti duboko ukopane pod zemljom; kroz njih će teći saobraćaj metropole i one će biti povezane metalnim pješačkim prijelazima i brzim pokretnim trakama. (A. Sant'Elia, ''Messaggio'', 1914.)

—

Bit će da su arhitekti tako posebno podložni potpadanju pod stilizaciju otuda što im se posao i sastoji upravo od proizvodnje stilizacije (ili sami neku da iznjedre ili da postojećim tendencijama daju formu).

Somnambulne vizije futurista stabilizirale su se narednih decenija u klasičnom modernizmu; ideal Modernog Čovjeka doživio je prilagodbu u nešto... pa, prilagođenije. Nastupio je Gropiusov Bauhaus, nastupio je Mies, nastupio je Le Corbusier... Rečenica Prohujava novi duh – OTPOČELA JE JEDNA VELIKA EPOHA glavni je moto Vers une architecture potonjeg (knjiga objavljivana 1921-1923., doslovno prevedeno K jednoj arhitekturi, no smisao bi bio K (pravoj) arhitekturi). Iako ni to nije počelo bez sumanosti.... Novo doba! Suvremena generacija! Hej, mladi! Sve treba ponovo izgraditi! Srušiti sva stara mjesta, ostaviti samo mlada mjesta, srušiti Pariz! Posljednja rečenica nije zajebancija, da ne bi mislili. Le Corbusier je stvarno htio srušiti Pariz, Rukom Odozgo, imperijalnom top-down gestom naprednog urbanista naoružanog rajšinom, da bi ga izgradio još ljepšim i mlađim! Ta rečenica nije, osim toga, niti moja. Jedna od sastavnica Gombrowiczevog romana Ferdydurke, iz 1937., parodija je općeg duha optimizma i vjere u Progres, karakterističnog za to doba. – Doba, profesore, doba! Ne poznajete suvremenu generaciju. Duboke promjene. Velika moralna revolucija, taj vjetar koji ruši, podzemni potresi, a mi smo iznad njih. Doba! Sve treba ponovo izgraditi! Srušiti sva stara mjesta u domovini, ostaviti samo mlada mjesta, srušiti Krakov!

Novo doba – shvaćali su modernisti – traži, zahtijeva, hoće svoj stil. Le Corbusier: da treba uspostaviti novi standard. Ucijepiti ga u nove metode proizvodnje, u nove materijale i tehnologije, novu modernu ljepotu. Ali što je njemu zapravo bilo na duši? Poetizirati – ali u kom smislu, na kojem polju? Odgovor: najviše ga je brinula lifestyle problematika. Treba ''stvoriti raspoloženje'' za moderni način života – učiniti moderni život modernim (utjerati ga u modu, na to ciljam) – nasuprot historicizmima i esteticizmima: Ako je ostalo bretonskih ormara u Bretanji to je zato što su Bretanci stanovali u Bretanji od davnina, stalno, neprekidno, uvijek, zauzeti ribarenjem i gajenjem svoje stoke. Gospodi iz dobrog društva ne priliči da spavaju, u svojim domovima u Parizu, u bretonskom krevetu; ne priliči jednom gospodinu koji posjeduje limuzinu da spava u bretonskom krevetu, itd. Treba to uvidjeti i izvući logične zaključke. Posjedovati limuzinu i spavati u bretonskom krevetu je, na žalost, uobičajeno. Cijeli svijet klikće s uvjerenjem i oduševljenjem: ''Limuzina obilježava stil naše epohe'', a bretonski se krevet još uvijek prodaje i izrađuje kod antikvara.

Le Corbusieru je bilo naročito stalo da mu nove kuće budu fotografirane s ''limuzinom'' u prvom planu. ''Limuzina'' 20-tih g. 20-tog st. nije bila puko prijevozno sredstvo, standardno pomagalo, nego oznaka vlasnikovog svjetonazora i životnog stila, poput članske iskaznice kluba modernih ljudi (punih ''svjetskih putovanja i demokratskog duha''). Moderni ljudi – to ljudi su s brodova, u engleskim odijelima, s cigaretom i putničkim kovčegom. To je taj štih. Zašto oči to ne vide?! Naš suvremeni život, cjelokupna naša djelatnost, izuzev vremena za lipov tej i kamilicu, stvorio je svoje predmete: svoje odijelo, svoj stil, svoj eversharp, svoju pisaću mašinu, svoj telefonski aparat, svoj izvanredan kancelarijski namještaj, staklo Saint-Gobain i kofere robne kuće ''Inovacion'', brijače ''Gillette'' i englesku lulu, polucilindar i limuzinu, putnički parobrod i avion. Naše doba svakoga dana potvrđuje svoj stil. On je tu, pred našim očima. Pred očima koje ne vide.

Ideal ljudske forme u koji smo namamljeni zaljubiti se. If I could be like LC!

—

U Ferdydurke, 30-godišnji protagonist Józyo biva izvana tretiran kao klinac, odveden u školu, da bude đak, a na stan i hranu kod obitelji Mladenović, koja se jako fura na suvremenost, naprednost, itd.

Imaju kćer gimnazijalku: Šesnaest godina, sveter, suknja, gumene sportske cipelice, sportski tip, slobodna, naočita, gipka, elastična i bezobrazna! Vidjevši je, prepadoh se u duši i u licu. Shvatio sam na prvi pogled da je to moćna pojava (...) apsolutna u svojoj vrsti (...) I dvostruko mlada – jednom po godinama, a drugi put po suvremenosti – bila je to mladost mladosti. Da bi postigao kod Józya da se zadrži u svom 17-godišnjem školarcu, izgubi volju da inzistira na odraslosti, profesor Pimko ga namamljuje na klinku: Već će ga gimnazijalka znati zaljubiti u mladost. Putem raspolovljivanja stvarnosti na njih dvojicu kao staromodnog uču i učenika odgojenog po zastarjelim načelima s jedne strane, te modernu djevojku s druge, Pimko je postigao da njemu ne bude više prva briga dokazati kako mu je 30, a ne 17, već kako je i on suvremen, a ne staromodan dječak. Bjesnio sam što gimnazijalka sluša Pimkove brbljarije i što je spremna loše o meni pomisliti. Ta je stvar zakrila pitanje mojih trideset godina. Ovo se raspalilo, usijalo, to me zapeklo! (...) više nisam vidio drugog svijeta osim čudesnog svijeta suvremene gimnazijalke, sport, gipkost, drskost, listovi, noge, divljaštvo, plesovi, brod, kajak – to je bila nova kolonada moje stvarnosti! Ne, ne – htio sam se prikazati kao suvremen! (...) sve što je dotad bilo odgurnuto je u stranu, i mislio sam samo – što o meni misli suvremena gimnazijalka, da li je povjerovala Pimku da sam tobože pozer i nesuvremen – i jedini moj problem je bio da sad odmah istupim, da se pokažem kao moderan, prirodan, da shvati da me Pimko oklevetao, a ustvari, ja sam drugačiji i takav kakva je ona, istih godina i iz istog doba, zbratimljen po nožnim listovima (...) Upravo me je to kod nje očaravalo – ona zrelost i suverenost u mladosti, sigurnost stila. Dok smo mi tamo, u školi, imali bubuljice, dok su nam neprestano iskakivale nekakve kraste i ideali, dok su nam pokreti bili nespretni, dok smo na svakom koraku činili gafove - njezin je extérieur bio zadivljujuće konačan. Mladost za nju nije bilo prijelazno doba, mladost je suvremenoj bilo jedino pravo životno doba čovjeka - ona je prezirala zrelost, zapravo nezrelost je njoj bila zrelost - nije priznavala brade, brkove, mamice ni majke s djetetom - i otuda je potjecala njezina magična moć. Njenoj mladosti nisu bili potrebni nikakvi ideali, jer je sama sebi bila ideal. Tršenje da ga ona prihvati i da joj se pokaže kao Prirodan, Jednostavan, Iskren, Slobodan (kako sam se samo silno htio pokazati, kakva me samo žudnja za pokazivanjem obuzela), upravo je tek i dovodilo Józya do izvještačenosti, činilo ga napregnutim ka dohvaćanju tražene poze zadane po njoj. Pravila mi je njušku! I sa svakim danom pravila mi je sve strašniju njušku, Za ime božje – kako me patila iskrivljavajući moj vanjski izgled! Ah, ne poznajem ništa okrutnije od čovjeka koji drugom čovjeku pravi njušku.

Da bi se oslobodio, Józyo ide u njene odaje tražiti nešto što će ga raščarati, uhvatiti ju u nekoj kardinalnoj nesuvremenosti... ali baš mu i ne polazi za rukom. Počev od toga da vlastitu sobu nije ni imala. Već sama činjenica da djevojka nije imala svoju sobu, da je spavala u prikrajku u holu, izlučivala je zanosne i opojne sadržaje. Bila je u tome velika privremenost našeg stoljeća, nomadski način života gimnazijalke i nekakvo carpe diem, koje je tajnim prolazima bilo povezano s jednostavnom prirodom suvremene mladeži, a po uzoru na automobil. Moglo se pretpostaviti da odmah pada u san, čim glavicu (ne glavu: one su imale oči (a ne nikakve ''očice'', inzistirala je gospođa mama) – ali još uvijek samo glavice) položi na jastuk, a to je opet navodilo na misao o intenzivnosti i tempu današnjeg života. (...) Gimnazijalka, ustvari, nije spavala privatno već javno, nije imala noćni privatni život, a neumoljiva javnost djevojke povezivala ju je s Europom, s Amerikom, s Hitlerom, Musolinijem i Staljinom, s radnim logorima, sa zastavom, s hotelom, željezničkim kolodvorom; imala je beskrajno velik domet, isključivala je vlastiti kutak. Posteljina, smještena u kauču, imala je pomoćni karakter, u najboljem slučaju mogla je biti dodatak snu. Takozvanog toaletnog stolića nije bilo. Gimnazijalka se ogledala na zidnom ogledalu. Nikakvog džepnog ogledalceta. Kraj kauča mali crni stolić, gimnazijalski, na kome su knjige i bilježnice. Na bilježnicama turpijica za nokte, na prozoru – nožić, jeftino naliv-pero za šest zlota, jabuka, raspored natjecanja, fotografija Fred Astairea i Ginger Rogers, kutija parfimiranih cigareta, četkica za zube, teniska cipela, a u njoj svijet, karanfil, slučajno zametnut. I to je sve. Kako je to samo skromno, a kako snažno!

Glava obitelji, Mladenović, taj Europejac, inženjer i svjesni urbanist, koji se obrazovao u Parizu i odande donio europsku ''žicu'', crnomanjast, u odijelu, slobodan, s novim žutim antilop-cipelama, koje su se na njemu isticale, s ovratnikom a la Slowacki i u naočalama od rogovine, krepak pacifist lišen predrasuda i oduševljeni pristalica znanstvene organizacije rada, pun naučnih šala i anegdota, najviše na svijetu voli izgovarati stvari kao: Mi, inženjeri, konstruktori nove društvene stvarnosti, i slično. Žena mu, stara Mladenovićka, čim nanjuši u zraku štogod staromodno i nesuvremeno, pođe na sjednicu odbora da zahvati, za svaki slučaj, nešto zrelog, svjetskog, društvenog elementa. Kinjila je Józya svojom životnom poduzetnošću i svojim životnim iskustvom, i time da poznaje život, i time što su je kao bolničarku izudarali nogama u rovovima Velikog Rata, i svojom gorljivošću, i svojim horizontima, i svojim liberalizmom Napredne, Aktivne, Smjele Žene, kao i svojim suvremenim moralom, svakodnevnim kupanjem i javnim odlaženjem u neki do tada konspirativan zahod. Prosto se iživljavala na njemu: Staromodan i izvještačen dječak, koji ne zna sakriti svoje oduševljenje prema suvremenim atributima gimnazijalke, bio je u neku ruku jezik kojim se mogla naslađivati i osjetiti sve kćerine čari, a posredno – i svoje. I tako sam postao jezik ove gojazne žene – a što sam više bio staromodan, neiskren i neprirodan, to su one bolje osjećale suvremenost, iskrenost i jednostavnost. I stoga su te dvije infantilne stvarnosti – suvremena, staromodna – podjarujući jedna drugu, raspaljujući se i razdražujući se kroz tisuće najčudovišnijih okršaja, kumulirale i gomilale u sve nepotpuniji i zeleniji svijet. I došlo je do toga da se stara Mladenovićka počela nadimati preda mnom, hvaliti se i šepuriti suvremenošću, koja joj je prosto zamjenjivala mladost. Neprestano je za vrijeme jela i u dokolici raspredala o Slobodi Običaja, Epohi, o Revolucionarnim Potresima, Poslijeratnom Vremenu etc. i stara je bila ushićena da može biti mlađa po Dobu od dječaka koji je bio mlađi po godinama. Napravila je od sebe mladicu, a od mene starčića.

Józyu je jasno da nešto mora hitno poduzeti: njuška mi je postajala sve užasnija, a što je bivala užasnija, to su se Mladenovićka i Mladenovićeva sve više konsolidirale u suvremenom stilu i sve mi užasniju njušku pravile. O, stil – to je sredstvo tiranije! Da bi se emancipirao, Józyu ne preostaje drugo nego forsirati stan, kako kod male, tako i kod roditelja. U spavaćoj sobi Mladenovićevih – svijetloj, tijesnoj, čistoj i skromnoj – miris sapuna i kupaćeg ogrtača, ona intelektualna toplinica, suvremena, sterilno uredna, koja zaudara na turpijicu za nokte, plinsku grijalicu i pidžamu. Dosta dugo sam stajao nasred sobe, udišući atmosferu, ispitujući elemente i tragajući kako i otkud da izvučem gađenje, čime da naružim? Naizgled – nisam se imao za što uhvatiti. Čistoća, red i sunce, štedljivost i skormnost – a toaletni su mirisi bili čak i bolji od onih u starinskim sobama. I nisam znao čemu da pripišem činjenicu što kućni ogrtač suvremenog inteligenta, njegova pidžama, spužva, pasta za brijanje, njegove papuče, pastile Vichy i gumeni gimnastički pribor njegove žene, svijetla, žuta zavjesica na suvremenom prozoru ostavljaju trag nečega tako odvratnog. Standardizacija? Filistarstvo? Malograđanština? Ne, to nije to, ne – a zašto? Stajao sam ne mogavši otkriti formulu za gađenje, nedostajala je riječ, gesta, čin u koje bih mogao uloviti neuhvatljivi neukus i ponijeti sa sobom - kad mi pogled pade na knjigu smještenu na noćnom stoliću. Bile su to Chaplinove uspomene, otvorene na onom mjestu gdje priča kako je Wells otplesao pred njim solo-ples u vlastitoj koreografiji. (...) Solo-ples engleskog pisca pomogao mi je da ulovim gađenje kao na udicu. (...) Jer što je bio Wells sa svojim plesom? – Utopist. Stari modernist je držao da može ispoljiti radost i zaplesati, inzistirao je na svom pravu na radost i harmoniju... plesao je s vizijom svijeta koji se imao ostvariti za tisuću godina, idući ispred vremena, teoretski je plesao, budući da je držao da ima pravo... A što je bila ova spavaća soba? – Utopija. Gdje je u njoj bilo mjesta za one šumove i mumljanje koje čovjek ispušta u snu. Gdje je mjesto za gojaznost bolje polovice? Gdje mjesto za Mladenovićevu bradu, doduše obrijanu bradu, ali ništa manje postojeću in potentia? Ta inženjer je bio bradat, mada je bradu svakog dana bacao u slivnik, zajedno s pjenom – soba je bila obrijana. Nekad je šumeća šuma predstavljala spavaću sobu ljudskog roda, ali gdje je bilo mjesto za šumove, tamu, crnilo šume u ovoj svijetloj sobi, među ovim peškirima? Kako je samo škrta bila ova čistoća – i tijesna – svijetloplava, nepodudarna s bojom zemlje i čovjeka. I inženjer sa ženom činio mi se isto tako grozan u ovoj sobi kao i Wells pred Chaplinom s plesom koji je izmislio.

—

Modernistička utopija kao oblik kič-lirizacije. Kundera u Umjetnosti romana (1986.) ima nešto protiv kič-lirizacija; zato i voli umjetnost romana: Godina 1857: najvažnija godina stoljeća. Cvjetovi zla: lirska poezija otkriva vlastiti prostor, svoju bit. Gospođa Bovary: prvi put roman je spreman preuzeti najviše zahtjeve poezije (namjeru da ''iznad svega traži ljepotu''; važnost svake pojedine riječi; intenzitet melodije teksta; imperativ originalnosti primijenjen na svakom detalju). Od 1857. godine povijest romana postat će povijest romana koji je postao poezijom. No, preuzimanje zahtjeva poezije nešto je posve drugo od liriziranja romana (napuštanja njegove esencijalne ironije, odvraćanje od vanjskog svijeta, pretvaranje romana u osobnu ispovijed, preopterećivanje ukrasima). Najveći romanopisci koji su postali pjesnici strahovito su antilirični: Flaubert, Joyce, Kafka, Gombrowicz. Roman: antilirska poezija. Pa kaže: Postoji moderna umjetnost koja se u lirskom zanosu poistovjećuje s modernim svijetom. Apollinaire. Veličanje tehnike, opčinjenost budućnošću. S njim i nakon njega: Majakovski, Léger, futuristi, razne avangarde. No, nasuprot Apollinaireu nalazi se Kafka: moderan svijet kao labirint u kojemu se čovjek izgubi. Antilirski modernizam, antiromantičan, skeptičan, kritičan. S Kafkom i nakon njega: Musil, Broch, Gombrowicz, Beckett, Ionesco, Fellini... Kako više odmičemo u budućnost, naslijeđe antimodernog modernizma sve je jače. I nastavno: ''Nova je, nova, nova zvijezda komunizma, i izvan nje nema modernosti'', napisao je oko 1920. veliki češki avangardni romanopisac Vladislav Vančura. Cijela je njegova generacija pojurila u komunističku partiju da ne propusti biti modernom. Povijesni nestanak komunističke partije bio je zapečaćen čim se ona posvuda našla ''izvan modernosti''. Jer, ''valja biti apsolutno moderan'', naredio je Rimbaud. Želja da se bude moderan jest arhetip, odnosno iracionalni imperativ, duboko ukorijenjen u nama, ustrajan oblik sadržaj kojega je promjenjiv i neodrediv: moderno je ono što se proglasi modernim i kao takvo bude prihvaćeno. U romanu Ferdydurke, majka Mladenović kao jedan od znakova modernosti pokazuje kako se ''nehajno uputila prema zahodu, kamo se nekoć išlo krišom.'' Gombrowiczev Ferdydurke: najsjajnija demistifikacija arhetipa modernog.

U Zavjesi (2006.): Gombrowicz je Ferdydurkeom zahvatio temeljni zaokret koji se dogodio tijekom 20. stoljeća: do tada se čovječanstvo dijelilo na one koji brane status quo i one koji ga žele promijeniti. No, ubrzanje povijesti imalo je i posljedice: dok je nekoć čovjek živio u istom dekoru društva koje se vrlo sporo mijenjalo, došao je trenutak kada je iznenada počeo osjećati kako se povijest miče pod njegovim nogama, poput pokretne trake: status quo bio je u pokretu! Odmah je slaganje sa statusom quo postalo isto što i slaganje s poviješću koja se miče! Konačno se moglo istodobno biti progresivistom i konformistom, poćudnikom i pobunjenikom!

—

Pogledajmo sad sliku lijevo. Walter Gropius, jedan od tri oficijelno najvažnija arhitekta 20. st. (sve smo ih već spominjali – tri ''velika maga'' klasičnog modernizma). Moderan gospodin. Modernih nazora. Naočigled progresivan. Anđeosko držanje apostola Modernosti. Zagledan negdje daleko u Naprijed, s jakom aromom prosvijećenog demokrata, idealista i humanista. Po stilskom tipu je to vrlo čist primjerak zagledanosti velikog vizionara i umjetnika koji je uz to društveno osviješten i angažiran i moralno ispravan, te, jasno, apsolutno moderan. Giedion ga je kovao u zvijezde ne samo kao arhitekta (što opisuje na preko 20 strana), nego i inače, osobno: kao čovjeka, druga i učitelja. Gropiusova predodređenost za učitelja i organizatora leži u njegovoj sposobnosti za univerzalno zahvaćanje problema. Uz to on uopće nije nesavitljiv. On nema krutost neproduktivnih osoba, koje iz neke vrste samozaštite protiv svega što može zaprijetiti njihovom miru kažu ''ne''. On je spreman saslušati druge i od njih nešto naučiti, ako osjeća da u prijedlozima ima nečeg što vrijedi. Doznajemo i s kakvom se revnošću Walt u Americi borio za umjetničke sindikalne interese: Provodio sam tada uskršnje praznike kod Gropiusa u Lincolnu (uostalom jasno, i red je da se takve blagdane provodi s najdražima), kada se na uskršnji ponedjeljak (...) on odvezao na jednu sjednicu da bi se zauzeo za umjetnike. Kasno uveče vratio se vidno deprimiran. Sredstva su uskraćena jer se izvjesni umjetnici nisu dopadali poslodavcima. Itd., Gropius ne samo, dakle, kao čovjek širokih horizonata (koji ''univerzalno shvaća''), fleksibilan (jer ''nema krutost''), mudro otvorenog uma (uvijek ''spreman saslušati druge''), produktivan (i izvrstan arhitekt), zreo & samopouzdan (ne potrebuje defanzivni gard ''samozaštite''), solidaran (pomaže kolegama), iskreno suosjećajan (jer se vratio ''vidno deprimiran''), i požrtvovan (ipak je to bio uskršnji ponedjeljak!). A sve to u samo dva odlomka. Šteta da se radilo o stručnoj bibliji, jer bi inače pop Giedion sigurno zabilježio kako blaženi Gropius iza sebe uvijek ostavlja besprijekorno čisto kupatilo ili kako još nikada nije vidio da bi se netko za stolom vilicom i nožem služio tako diskretno, tako delikatno i kulturno (i obavezno pospremivši za sobom!). Krepostan u svakom pogledu. Kao uzoriti model onoga što se tada nosilo. If I could be like Walter!

U Gombrowiczevom dnevniku, godina je 1958., nailazim na zapis: Austrijanac koga sam sreo u Pocha Odoni. Arhitekt. Traži planirane gradove, racionalno estetske interijere, funkcionalne, itd. Rekoh mu da čovječanstvo ima važnijih briga no što je estetika. Također mu rekoh da nas previše profinjeno osjećanje ljepote može baciti u ozbiljnu brigu. Kako objasniti prosječnom malograđaninu da su njegov ormar sa ogledalom, njegova komoda i zavjese kičeraj, to bi značilo do kraja mu ogaditi život. On bi nam prije koristio u našem siromaštvu, bio bi svestranija sposobnost – za otkrivanje ljepote u svemu, čak i u kičeraju. Nije me shvatio. Prepametan. Europljanin. Onaj koji poučava. Obrazovan. Moderan. Arhitekt.

—

Danas, u postmoderni, kad smo ponovo frivolni buržuji, kada više nisu na snazi lijeve ideje i vjera u Naprijed, jedan od načina na koji čovjek može snažno podcrtati sigurnost u stilu ''arhitekt'' je recimo marama iz prvog stavka, koja emitira gurmanski rafinman, tu neku butičku zrelost i restoransku svjesnost svjetskih ljudi, te odiše poznavateljskom parfimiranošću, općom upućenošću u kulturu sofisticiranog življenja & stanovanja, plus diskretni šarm aluzije o prišljamčenosti uz jet-set u svojstvu gurua, koji zna kako se stvari rade gospodski.


U još za jedan stupanj suvremenijem, au courant žanru, jako efektno funkcionira stilizacija u crno i minimalno.


To je žanr ne više toliko buržujsko-gurmanske note, predstavlja određeno omekšanje u smjeru inkluzivnog, a čak zna umatati u sebe pomak nazad prema društveno i urbanistički osvještenijem diskursu, pa i naprednim, progresivnim iskoracima; često smo u prilici iz usta arhitekata u crnom čuti pojmove kao ''eksperimentalno'', ''kritičke prakse'' ili ''programska nestabilnost''. Zna, rekoh, umatati – no, nije pravilo (jer evo crno nosi i komercijala krupnog kalibra: Zaha, Gehry, Liebeskind...).


I važnije: nije poanta. Zašto zapravo arhitekti nose crno? – o tome se čak i knjige pišu. Objašnjenje je svejedno neugodno banalno: arhitekti nose crno zato što se zna da arhitekti nose crno – a treba nam se uskladiti s nekom formom preko koje smo se napikirali graditi si identitet. (Mehanizam nihilistične misli: na uzorku od deset osoba – svih desetoro zato što drugih devetoro.)


Black is the new black. Osim ako štogod tamnije ne bude iznađeno.


—

Nešto kasnije istog onog dana kad sam čitao intervju s maramom, vozim se tramvajem... i što vidim? Opet provokacija! Tip: raskopčana jakna, dosta tanka, uostalom nije nešto hladno, petnajstak celzijusa. Ali oko vrata: debeli crni šal... omotan dva puta! Kao da je minus dvadeset! Naježio sam se. Sve bih podnio, samo ne šal. A i stav tijela je bio sav nekakav umjetnički: obješen, dežmekast, delikatan, njegovan – težina tijela kompletno prebačena na trticu i s naglašeno upuštenim ramenima. Prostrujila mi misao: tko zna – ovaj možda uopće nije ''arhić'', ali i ako nije, kao da je! Na drugi pogled: ipak je! Pokazao mi je lice, znam tog tipa, iz viđenja, s faksa, znali smo tu i tamo razmijeniti neku riječ. Na treći i četvrti pogled: naočale suviše suvremenog okvira, garant nešto što se sada totalno nosi, i uopće ona neka prenametljiva, agresivna sigurnost u stilu, slično kao kod Gombrowiczeve gimazijalke, toliko agresivna da pomalo kao da umanjuje, ponižava ostali svijet – sklepan, šlampav, nesposoban za stil.


Bio sam već od jutra razdražen maramom, sasvim blizu točki pucanja, kad sad ponovo omatanje vrata – kao dominanta, fokus prizora i činjenje stilske njuške. Vizualizirajte si kap koja prelijeva čašu. Pukao sam, nisam mogao više izdržati, morao sam nešto poduzeti. Prišao sam mu i nakon uvodnih rituala, bok, bok, di si, kako je, jesi živ, itd., on meni, ja njemu, pitah ga tamo pred punim tramvajem, ali glasnije, pobrinuvši se da me ljudi čuju:
– ''Nego, reci, jesi našao na kraju ono neko posebno gnojivo što su te tvoji molili?''
Svi su se naglo trgli, ustobočili, naćulili uši (osluškuju napeto, praveći se da ne) – opasna riječ gnojivo odzvonila je svojim preglupim nadrealističkim susretom s tim šalom i naočalama. On me prostrijelio upitnim pogledom prožetim nekom unezvjerenošću i usplahirenošću, a malo i mržnjom.
– ''Ka... kakvo gnojivo?'' – procijedio je zatečen, zarumenjen, još uvijek ne znajući što bi rekao i kako se dočekao na noge.
Pitanje mu je, striktno uzevši, bilo na mjestu – izmislio sam sve, dakako, nikada mi taj fićfirić nije govorio o nikakvom gnojivu – ali što s tim? Pravio sam se blesav, podmećući da se on pravi blesav:
– ''No, pa znaš, gnojivo, zaboravio sam kako ono ide tvornički naziv... pričao si mi, treba tvojima iz Čokadinaca za repu.''
Moje gnojivo i repa i Čokadinci usijecali su se kao nožem u njegov patriotizam urbanog šika, crvenio se blinkajući obrazima već skoro k'o moji senzori, kidalo ga je to, kompromitiralo. Raspadao mi se pred očima, a ja još očepih po gasu:
– ''A ako me sjećanje ne vara, i neki si šrot za svinje spominjao.''
Umjesto odgovora, dohvatio se svog iPada – iPad je bio protururalan i arhitektoničan – i samo uzviknuo, slaboumno:
– ''iPad!''
Odvratih na ne manje slabouman način, ali opozitan:
– ''Gnojivo! Gnojivo, repa, šrot! Čokadinci!''
– ''Ma kakvi sad Čokadinci,'' pobuni se on otvoreno, ''u životu nisam bio u nikakvim Čokadincima! Čak ni ne znam gdje je to, čak ni da postoje!''
Govorio je istinu. Ali to što je rekao nije imalo nikakvu težinu, jer se znalo da bi, takav sa šalom, dežmekast i njegovan, morao negirati bez obzira ako i je istina. I svima u tramvaju je to bilo jasno. Dugo sam i dramatski na to položio svoj pogled na njega, a zatim s prezirnim izrazom lica otfrknuo:
– ''Čudim ti se, kolega. Što ti treba da tu paradiraš, izigravaš pred ovim ljudima ovdje kako nisi iz Čokadinaca samo da bi isfolirao neki šik? Tako iznegirati i sramiti se svoga porijekla, ma fuj!''
Cijeli tramvaj s gađenjem pogleda na ušaljenog, a on s homicidnošću i posramljenošću na mene – i tada ga spasi zaustavljanje na stanici: pobježe van, skupa sa šalom!