Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (43)

Marketing

  • Wall na Mjesecu

    i dok sam bio mlad - slabo sam žudio za prihvaćanjem na toj razini ("izgleda", "pameti / znanja", "novca / bogatstva", "društveno verificiranog uspjeha"), no svoju 'drugačijost' sam često i bolno osjećao kroz neukalupljenost, ali i nepristajanje na istu... kasnije mi je, vremenom, problem mojeg isticanja u gomili postao toliko nevažan,da bih tek ponekad ("when the going gets tough", a ja ne mogu niti biti "tough", niti "get going") zavidno ili s rezignacijom znao reći, ili češće-pomisliti: "da mi je imati taj mozak; da mi je, barem na dan, biti ovaj/ovo!" ...no brzo bi me prošlo. vremenom sam usvojio vrhunsku mudrost: ako većina ima problem sa mnom i mojom neukalupljenošću, odsustvom želje za uklapanjem - to je ipak njihov, a ne moj problem. što fali tezi da su tisuće/ mnogi (svi?) u krivu, a (samo) ja u pravu? ništa, jer je za mene/ moj svijet sasvim ispravna. pri tome nisam imao ni izvornu, niti obrambrenu želju za furanjem na 'drugačijost', 'originalnost', koji mnogi koriste bilo kao štaku, bilo obranu, bilo self-delusion. imam snažni deja vu da smo o ovome već razgovarali ti i ja, kroz tvoje ili moje pisanje, pa ću se ponavljati (jer i za ovaj primjer imam osjećaj da sam ti ga iznosio): radi se o kratkoj SF priči, ne sjećam se imena/autora, no siže je sljedeći: mali, krivonog, krivozub Zemlajnin sleti na planet savršenih, kao kloniranih, istih plavušana i plavojki savršenog izgleda, ponašanja; uljuđeni, racionalni, savršeno identični... oni se oduševe njime, on još više njima; vremenom ga muči kako su tako "isti"- odgovor- tehnologija, stroj/kalup u koji te stave i izađeš identičan (savršen izvana i iznutra). i tako naš krivonogi, krivozubi, niski, crnpurast Zemljanin poželi isto; domaćini ga uzalud odgovaraju. sljedeće jutro on se probudi i u ogledalu vidi svoj odraz- idealan, savršen, plavušan,visok, savršenih zuba. od sreće vrisne, jurne na ulicu da podijeli radost i konačno se utopi u mori identičnih savršenih ljudi, kad... pogađaš već- svi, baš svi na ulicama imaju novi ideal ljepote. baš svi izgledaju kao nekad stari "on".

    avatar

    27.04.2013. (16:22)    -   -   -   -  

  • anonimno

    e, walle,
    pa za neko vrijeme opet isto.

    avatar

    27.04.2013. (16:46)    -   -   -   -  

  • Neverin

    trebao si staviti onu od Vještica Drukčiji od drugih. Nije li ironično što svi pjevaju tu pjesmu i budu tako isti?

    avatar

    27.04.2013. (17:57)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Sviđa mi se kako si zaokrenuo cijelu priču (u odnosu na prošlu). Jer te dvije stvari i nisu u suprotnosti, niti su odjeljene jedna od druge. Paradoks prve priče i jest u tome da oni koji se najviše trude biti drugačiji, svoji, posebni, originalni, upadaju u zamku da u silnoj intenciji za tim, koristeći uvriježene obrasce i sredstva (a la šal), postižu upravo suprotno - šablonu, uniformu. Jer za originalnost, posebnost, po logici stvari, ne postoje uvriježena sredstva. Ove dvije, naizgled suprotne težnje - biti svoj, i biti kao svi - vidim kao dvije strane iste medalje. Ili kao pješčani sat, kod kojeg je samo pitanje trenutka kada će se okrenuti u svoju suprotnost. Poznata je Maslowljeva hijerarhija ljudskih potreba. U primarnim potrebama (za hranom, vodom i sl.), ljudi su sigurno međusobno najsličniji. Kako se potrebe specificiraju, penju na ljestvici ekskluzivnosti, čini mi se da se generalno sve više upliće i poriv za biti svoj, kao dualnost (nikako ne suprotnost) onome - biti kao svi. Dvije ključne potrebe kod kojih se to možda najbolje vidi, barem se tako meni čini, jesu potreba za ljubavlju, osobnom prihvaćenošću i potreba za prihvaćenošću, adekvatnim vrednovanjem unutar šire zajednice (poslovne, stručne, društvene generalno). Biti prihvaćen, vrednovan, cijenjen - i na initimnoj i na javnoj razini - vjerojatno je ono što bi većina ljudi najprije odredila kao "sreću", "zadovoljstvo", "životni cilj". U tome je većina ljudi, čini se, jednaka, a zanimljivo je da bi ljudi, u najvećem broju, isto tako to željeli postići zahvaljujući onome po čemu su "posebni", "jedinstveni", a ne temeljem onoga po čemu su jednaki drugima. Želimo da nas vole i cijene jer smo svoji, posebni, drugačiji od drugih, a ne u svemu jednaki drugima. A kako je spektar ljudskih osobina, djelovanje, reakcija i svega ostaloga ipak ograničen, apsolutna posebnost u startu je osuđena na nemogućnost. I odatle taj paradoks, ta stalna napetost između općeg i pojedinačnog. Željeli bismo biti svoji, u apsolutnom smislu to nikako ne možemo jer smo u određenoj mjeri zadani i ograničeni, a uza sve to, i potrebe su nam najvećim dijelom iste (svejedno prihvaćamo li ovu Maslowljevu podjelu ili neku drugu). I tako obično oni koji posebnost stavljaju kao vlastiti imperativ (koristeći je kao štaku, ili kao self-delusion, što bi Wall rekao), bivaju ne samo uniformirani, nego često i nakaradni/smiješni. Osobito što i oni, svojom "krinkom" drukčijosti, pretendiraju na određeni krug ljudi kojima su "izabrali pripadati" i od kojih (svjesno ili nesvjesno) očekuju prihvaćanost, Svi, naravno, u nekoj mjeri dijelimo i ova svojstva, jer im je nemoguće apsolutno izmaknuti. No generalno, čovjek je vjerojatno najviše svoj (a time i poseban), čim se manje trudi to biti. Baš kao i Stevo iz ovog teksta.

    avatar

    27.04.2013. (23:49)    -   -   -   -  

  • Bookeraj

    mislim da imaš jednu pogrešku - svi žude za prihvaćanjem i uklapanjem u neku zajednicu (kolektiv na poslu, obitelj, šira društvena zajednica), ne samo mentalno hendikepirane osobe (zaštićen unutar zajednice, pojedinac može pljuckati po njihovima, koji su loši, za razliku od naših, koji smo dobri, to je neusporediv osjećaj sigurnosti). ovaj Stevo, za razliku od, uvjetno rečeno, normalnih, nema istovremeno i onu paradoksalnu potrebu da usto bude i različit od drugih, da se ističe, i da kao takav bude prihvaćen.

    avatar

    28.04.2013. (07:35)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    BOOKERAJ - U čemu nalaziš pogrešku? Kažeš, svi (a ne samo hendikepirane osobe) žude za prihvaćanjem i uklapanjem. Moguće je iz ovog tvog podvlačenja izvući implikaciju kako sam ja propustio isto ustanoviti, pa u tome da je greška. Jel' to?
    Ali u tom si slučaju propustila ustanoviti da nisam propustio ustanoviti. :)
    Vid' stavak s Albertine: ''Što smo, elem, naučili od Prousta? Nije samo do prikraćenih! Ne možemo svesti na Stevu, reći da samo on to ne gleda tako, čisto jer je drugačiji od nas, s negativnim predznakom. Ne, evo Albertine nije hendikepirana djevojka.'' I tako dalje, i zatim: ''Ljudi pretežno lažu sebe kada si kažu da žele biti ''svoji'', neuniformirani: to je ta epifanija koja me pred Stevom drmnula snažnom plastičnošću - ne samo za njega, nego kao općeljudsko svojstvo.''
    Opažanje s kakvom grčevitošću Stevo vapi za uni-formom bljesnulo mi je time da na dnu biću zapravo svi - jer ''svi smo mi Stevo'' - primarno za uni-formom nekom vape, grčevito, očajnički, ma što govorili i mislili inače kontra uniformnosti.
    Ako je taj propust ono što si našla kao pogrešku, onda ti se nekako uspjelo pričiniti da sam propustio ni pet ni šest nego upravo ono što sam istaknuo kao samu jezgru cijelog posta.
    Druga mogućnost je da si pogrešku našla u propustu da ustanovim kako Stevo, za razliku od ''normalnih'', ne osjeća simultano potrebu da bude drugačiji. No, evo, i u tom si slučaju propustila ustanoviti da nisam propustio ustanoviti. :)
    Vid' mjesto na kojem kažem: ''Izuzev najprostodušnijih, svi će danas na deklarativnoj razini davati prednost svojoj posebnosti, individualnosti, govoriti (si) kako im nije cilj biti poput svih'', i tako dalje. Svi, dakle... ali ti najprostodušniji ne. Izuzev njih. Stevo ne.
    Konačno, mjesto na kojem uzviknem obasjan kenshom: ''oh, on to ne gleda tako!'' Pa u nastavku i za njega i za Albertine ekspliciram kako kada bi uspjeli ne biti drugačiji, usvojiti točno to bivanje poput ostalih oko sebe, ne bi to doživjeli kao svoj osobni bankrot, nego kao svoj veliki uspjeh, koji si svim srcem priželjkuju.
    Pa u čemu si onda našla grešku? Ne znam. Moram priznati da te nisam skužio. Ne da se to shvatiti iz onoga što si navela.
    A stvar je, da zaključim, jednostavna. Stevo mi je poslužio kao primjer univerzalnijeg principa, jer to čime je bitno pogonjen općeljudska je bitna pogonjenost. Ono u čemu se on razlikuje (pazi, razlikuje! - obožavam paradokse :)) jest neprisustvo iluzije - lažne deklaracije - da bi mu što drugo, a ne to, bilo primarna pogonjenost.

    avatar

    28.04.2013. (12:28)    -   -   -   -  

  • alkion

    Wall: da se malo poslužim Diogenešovim paradoksom: pretpostavimo da sam po shvatanju života i svoje osobnosti sličan tebi (što fali tezi da su tisuće/ mnogi (svi?) u krivu, a (samo) ja u pravu? ništa, jer je za mene/ moj svijet sasvim ispravna.) Već smo u "grupi" nas dva, a za pretpostaviti je, kako je i AmaGi primjetila, da nas vrlo brzo bude bilo i više... Nismo li opet ušli u uni-formnost, u jedan novi "kalup" jer smo, ipak na kraju, savladani željom (i ne samo željom naravno) da budemo različiti, postali isti?

    avatar

    28.04.2013. (16:02)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    NEVERIN - trebao sam, ali nisam... ali evo jesam sad, hvala
    ALKION - šaljem te u prošlost sa zadatkom da pronađeš relevantno mjesto (nisi prvi, da ne bi mislio, tako sam već jednom Amu slao :))

    avatar

    28.04.2013. (17:09)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    WALL - Rat i mir Tolstojev ispunjen je junacima koji se neprestano mijenjaju u duhu ne bi li postali bliži sebi. Postoje i oni drugi, koji se neprestano mijenjaju ne bi li bili bliži ne sebi nego ljudima oko sebe - dominantnoj ljudskoj rijeci - u svakom momentu bili prilagođenom aktualnom, važećem hegemonskom idealizmu. Ti se normirani ideali, dakako, okreću - pa se onda okreću i oni, kako vjetar puše, ne okrećući se zapravo nikad, uvijek bivajući to što jesu, da ne lajem sad šta. (Mijenjajući se ostaju u bitnome isti: eto divnog paradoksa.)

    avatar

    28.04.2013. (17:15)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    AMA - ''Jer te dvije stvari i nisu u suprotnosti, niti su odjeljene jedna od druge.''
    Nisu u suprotnosti, da. Vidim ovaj post - odnosno, duet postova - kao jedan od najupadljivije ''dijalektičnih'' koje sam imao, s tezom i antitezom u sintezi.
    Ovdje izvlačim pozadinu i genezu iritantnog ponašanja iz prethodnog posta - nalazeći na dnu svega nešto ljudski razumljivo, pa i simpatično i dirljivo, za što možemo naći empatije, a i prepoznati se, u krajnjoj liniji. Poništava li to istinu iz Kapi, kada smo se rugali kreveljenju oponašajućeg samousklađivanja na željenu stilizaciju? Naravno da ne. To su istine koje supostoje i koreliraju, ne dokidaju se.
    Ne bi se, međutim, smjelo reći da se radi o dva pola antinomije ''biti svoj'' vs. ''biti kao svi'' - zato što kod ovih prestiliziranih, ''koji se najviše trude biti drugačiji, svoji, posebni, originalni'', kako si i sama istakla, dolazi do karakteristične zamke u kojoj ''koristeći uvriježene obrasce i sredstva (a la šal), postižu upravo suprotno - šablonu, uniformu''. Nema, dakle, te antinomije, ona je prividna, u oba se slučaja radi o bivanju ''poput svih'', uniformiranim.
    Posrijedi je jedna druga antinomija, koju sam već spominjao gore Bookeraj: kriterij je prisustvo ili odsustvo lažne deklaracije, samozavaravanja o pogonjenosti u smjeru Bivanja Svojim. Stevo u svojoj prostodušnosti ne pati od te iluzije, oni pate - to je ta razlika, to je ta antinomija. To je i ovo kada ti kažeš: ''čovjek je vjerojatno najviše svoj (a time i poseban), čim se manje trudi to biti''.
    Pa ipak! Bojim se da niti to nije baš tako pravocrtno.
    Ma da, jasno mi je što si mislila: ovi što se trude pozerskim kerefekama, pa baš postaju dio neke šablone - trud u tom smislu da je jalov... tj. i ne samo jalov, nego i kontraproduktivan. Ali ako je to kriva vrsta truda, hoćemo li zato otpisati svaku vrstu truda, trud sam?
    (Nekom psihodinamikom mi se sad na ovom mjestu asocirala jedna rečenica Daria Grgića, kada je pisao kritiku Cassadyjeve Prve trećine: ''Bitnici su bili kudikamo zanimljiviji socijalni negoli literarni fenomen. Prema mišljenju potpisnika ovih redaka na dvije-tri stranice Musila ili Gombrowicza ima više kreativnog ludila nego u cijelom ovom razvikanom pokretu''... Svakako da nije sporan sam boemski i kontrakulturni impuls, prigovor ne dolazi iz pozicije konzervativnog ujaka; što opet kaže Grgić: ''tko nije, barem nakratko, živio bitnički, muvao se i lokao do iznemoglosti u nadi da će tako izbjeći društvenome žrvnju? Oni jači krenuli su drugim putevima izigravati sustav, podosta ih je negdje na dnu mora s željeznom kuglom zakačenom za nogu, kipte u nekom kombinatu koji bi najradije raznijeli bombom, a neki jošte lumpuju i lumpat će sve dok 'ne pukne zora'.'' Sporno je tek to pretjerano svođenje na vanjsku gestu rebelijanske poze - olovka uz tequillu s drogom, cesta, žene i ludi li smo, ludi - djelatnost koja je ''bila provokativna odjelu za narkotike, ali ne i istinski društveno subverzivna'' - dok se prava kap kontrakulturnog duha drugdje nalazila. (Otprilike kao naš Blogdogg koji misli da je nešto čim pišeš ''na kutiju od Yorka''. Uslijed čega mi se sad pak asocirao i Krausov citat koji sam mu u izvjesnoj polemici stavio pod nos, okrstivši mu taj neki zelotski underground-puritanizam, koji je pumpao, kao neizmjerno veće afektiranje od onoga u što je upro prstom da je salonsko i malograđansko: ''Izvjesno je da je umjetnik drugačiji. No upravo zbog toga se svojom vanjštinom treba držati drugih. On može ostati osamljen samo onda kada iščezne u masi. Pravi boemi filistrima više ne nude priznanje da ih ljute, a pravi Cigani žive po satu koji čak ni ne mora biti ukraden.''))

    avatar

    28.04.2013. (18:10)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ako ovi suviše ušaljeni ili ucrnjeni ili umuškarčeni ili ubitničeni ili upentekostalčeni ne postižu stvarno Bivanje Svojim, nego baš suprotno, da li se uopće ikako može to postići? Nije, ne, stvarno moguće, naravno (''apsolutna posebnost u startu je osuđena na nemogućnost''). Pa što ćemo, dići ruke samo i svi biti Steve i Albertinke?
    O tome sam nešto prošlog mjeseca, u komentaru 25.3. (ispod posta o Marini&Ulayu): sve što se može je svojevrsna autentičnost drugog reda - ali to je i sve što je potrebno. Ili sam i kod tebe lani (6.10.), sjetit ćeš se (odmah si ubola s prvom temom :)): ''ne može se nikada biti u potpunosti autentično ja, sam svoj, slobodan za arete, slobodan od izvana nametnute forme (neka uvijek postoji). Zato postoji drugi recept: presudna stvar je zadržati unutarnju distancu spram forme, biti svjestan da se radi o izvana nametnutoj, a ne tvojoj rođenoj. Tek tada, kad se više ne poistovjećuješ sa svojom formom, možeš ju manje ozbiljno shvaćati i biti spram nje labaviji, emacipiraniji, izboriti si slobodan prostor, osloboditi se podzemne ideologije koja ti je pritiskala svijest.'' Te: ''Formula autentičnosti nije 'budi onaj koji jesi' (iluzija), već 'praviš se da si onaj koji si' (budi toga svjestan, kao glumac koji zna da je o glumi riječ). Recept ne glasi 'biti svoj', nego 'HTJETI biti svoj'.''
    Poanta je da se ne ostaje blažen i spokojan u samozaboravu koji internalizira vanjsku normu, pa ljudi bivaju norci (taj sam primjer tamo navodio) čisto zato što je u sredini koja predstavlja njihov svijet bivanje norcem kriterij časti i ugleda.
    Još jedan amandmandčić: ''potreba za ljubavlju, osobnom prihvaćenošću i potreba za prihvaćenošću, adekvatnim vrednovanjem unutar šire zajednice (poslovne, stručne, društvene generalno)''. Ljubavlju? U tome ima nešto za razlučiti unutar tematskog okvira ovog posta. Kod Kukca koji želi biti prihvaćen nije do kič želje za bratstvom svih ljudi, za dokidanjem međusobnog otuđenja na široj bazi i slične gadosti. Ključna riječ je: isključenost. Kundera uvijek inzistira na toj distinkciji baš kod Kafke: ''Često se kaže da Kafkini romani izražavaju strastvenu želju za zajednicom i ljudskim kontaktom; čini se da iskorijenjeno biće, kao što je K., ima jedan jedini cilj: prevladati prokletstvo vlastite samoće. No, to nije samo klišej, reduciranje tumačenja, nego i besmislica. Zemljomjer K. Uopće nije u potrazi za ljudima i njihovom toplinom (...) On ne želi da ga prihvati zajednica, nego institucija. Da bi to ostvario, mora skupo platiti: mora se odreći samoće. I eto njegova pakla: nikada nije sam, dva pomoćnika poslana iz Dvorca slijede ga u stopu. Prisustvuju njegovu prvom ljubavnom činu s Friedom, sjedeći na šanku iznad ljubavnika i od tog trenutka više ne napuštaju njegovu postelju. Kafkina opsesija, dakle, nije prokletstvo samoće, nego oskvrnuta samoća! Karla Rossmanna neprekidno svi šikaniraju (...) u spavaonici, pored njegove postelje, mladići boksaju i povremeno padaju na njega; Robinson i Delamarche, dva mangupa, prisiljavaju ga da živi s njima u zajedničkom kućanstvu, tako da mu uzdasi debele Brunelde odzvanjaju u snu. Upravo kršenjem privatnosti započinje priča Josefa K.: dva nepoznata gospodina dolaze ga uhititi dok je u postelji. Otada više neće biti sam: sud će ga pratiti, promatrati i govoriti mu; njegov će privatni život postupno nestati, progutat će ga tajanstvena organizacija što ga progoni.''
    Što to znači kad Kundera kaže da K. ne želi da ga prihvati zajednica nego institucija? Što sam, primjerice, ja želio, odnosno ne želio, kada sam strepio na što će izaći afera s mojim mailom? Nisam ja tada trebao ljubav tih ljudi, nije mi bilo do toga me vole i da se bratimimo, nego samo da me ne odbace kao jednog jedinog prekriženog, kao ruglo i šugavu ovcu. U svakom slučaju se radi o želji za pripadanjem i da se bude prihvaćenim u nekom smislu, ali važno je razlučiti o kojem se točno smislu radi. Taj aspekt svih na jednoj strani, kao Suda, a tebe na drugoj - to je taj pojam ''optuženosti'' od strane ''institucije''. Nema to veze uopće s pitanjem emocionalne povezanosti s ljudima (u smislu trećeg pojasa odozdo u Maslowljevoj piramidi), nego jedino sa statusnom tjeskobom - isključenošću (četvrti pojas odozdo).

    avatar

    28.04.2013. (18:11)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Zašto je važna ta distinkcija?
    Vjerujem da si čitala Nasilje normalnosti, ako ništa drugo, a ono kad sam ga ponovio prije dva mjeseca, u sklopu posta Nasilu na Silu. U tom postu ima, recimo, ovakva rečenica: ''Naposljetku je Ugled/Čast ona najvažnija stvar, s gubitkom koje se teže pomiriti čak i od gubitka djeteta.'' A u onom starijem pozivam za svjedoka Radu Konstantinovića, kad dijagnosticira filosofiju palanke kao sredinu u kojoj svaka osobena odlika biva ''ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke.'' Da ne bi bio onaj kojem se svi smiju, valja ti se pobrinuti da budeš među onima koji se smiju, da kako treba usvojiš taj duh palanke, budeš u svim položajima isti kao oni. ''Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.''
    K. koji hoće da ga prihvati institucija, hoće da ga prihvati ništa drugo nego taj duh palanke, da ne bude više taj jedan jedini kojem se svi smiju (odnosno, upiru u njega prst Osude).
    Uosjećujući se u Stevu, navodeći par situacija u kojima sam i sam bio poput njega, osjetivši se kao isključeni kukac, potencirao sam ljudski i razumljivi iskon potrebe za uklopljenošću, koji zahtijeva naše simpatiziranje, empatiju. No, jedno je Stevo, a nešto sasvim drugo recimo već Albertinka ili ovaj lik iz pjesme Kinksa - a well respected man u odijelu i kravati, doing the best things so conservatively - koji je znatno manje simpa, zar ne. Razapinje se uže, pri čemu na jednom kraju stoji blaženi Stevo, a na drugom zloćudne manifestacije. Ne treba se zavaravati: kad se ubija kćerke radi Časti ili čedomorstvo počini ili siluje Kristinu ili namlati gay sina - počinitelj je ništa drugo nego ta ista volja za uklopljenošću; biti kao svi; ''utakmica za prvenstvo u duhu palanke''; isti onaj strah od sramote (kukca, objekta Smijeha i Osude) s kraja Procesa. Konačno, to je ono što je klicalo Hitleru, bacalo cvijeće pod Miloševićeve tenkove, pljeskalo HVO-u u Bosni ili bivalo norcima - jer lišeno one spomenute unutanje labavosti, emancipacije, distance koja bi htjela biti svoja, i koja bi spriječila internaliziranje vanjskog idealizma.
    Problem je s onima koji nisu u stanju naći u sebi dovoljno protuotrova toj sili teži uniformiranja.
    Hoću reći: steve su potencijalno opasni. U svom sinergijskom izvodu svjetine - zloćudni. Ili dobro, zaobiđimo steve, ali albertinke pa nadalje - well respected društvo.
    Sigurno da se kod truda ovih ušaljenih radi o jalovoj i pozerskoj vrsti truda, no to nikako ne znači da možemo blagosloviti netruđenje, cinično prepuštanje, zadovoljnu uklopljenost (''difuzni cinizam'', rekao bi Sloterdijk).

    avatar

    28.04.2013. (18:11)    -   -   -   -  

  • alkion

    Perce: nažalost ne radi mi nešto dobro u zvučnoj kartici na ovoj staroj škatuli (nemam mogućnost zvučne prezentacije - ploča se priključuje samo na vanjske zvulnike ali to ne radi) pa ne mogu "ustanoviti" poantu tvog slanja u prošlost. Ako nije problem prokomentiraj razlog i tematiku slanja u prošlost. Inače moj komentar Wall-u je samo pitanje u smjeru: gdje počinje i gdje prestajedrugačijost od uniformnosti...:)))

    avatar

    28.04.2013. (20:05)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ALKION - Ma nije ti trebala zvučna kartica za izvršenje zadatka! ;)
    Al' aj' evo, neću te više mučiti. Razlog slanja u prošlost je sljedeći fragment iz linkanog posta:
    ''Paradoks koji zaslužuje ironični podsmijeh je što se u tome da 'nisu kao svi drugi' ipak pronalaze toliki - tu je u pitanju određeni tip ličnosti. Zapravo nas uopće nema malo takvih, i mi se samozavaravamo utvarajući si da smo posebni. Ne, mi jesmo kao svi drugi... našeg soja. Likovi u jednom od velikih romana 20. stoljeća, Brochovim Mjesečarima, redom nisu neponovljivi pojedinci, jedinstveni u svemiru, nego primjerci tipa. Bitno na Eschu je ono što ga spaja s bezbroj drugih eschova u svjetskoj povijesti: to da je on, pojednostavljeno rečeno, Fanatični Nihilist (Broch ih minuciozno analizira; kao jednog od eschova navodi recimo Luthera). Pasenow je Čovjek U Uniformi (među milijunima pasenowa u uniformama), Huguenau je Beskrupulozni Cinik (jedan od mnogih huguenaua) itd. Oni su psihološki nasljednici višestoljetne povijesti tipa ličnosti kojem pripadaju, pošto ljudska psihodinamika nije beskrajna ni proizvoljna, nego izrasta iz ograničenog broja temeljnih situacija i mogućnosti reakcija koje nas definiraju.''
    Kao što vidiš, taj fragment predstavlja mogući odgovor na tvoje pitanje Wallu.

    avatar

    29.04.2013. (01:13)    -   -   -   -  

  • alkion

    Diogenešu: mea culpa, klikao sam na link koji si uputio Neverinu i nikako nisam mogao dokučiti čemu Drago Mlinarec kao odgovor, osobito što nisam mogao čuti što pjeva. Danas odoh na Duende iiii - "tko upali svjetlo, majka ga rodila?"
    Moje pitanje je, manje- više samo pokušaj tvrdnje da u nastojanju biti drugačiji postajemo grupa istih (uniformiranih) upravo u toj želji. AmaGi je to mnogo ljepše i elokventnije prokomentirala od mene.
    A, opet, ako ćemo pravo reć, ja držim žlicu, dok jedem, drugčije od svih meni poznatih osoba, na jedan sasma poseban način....:))) Jesam li zato drugačiji? Jesam li? Jesam li? ...:)))

    avatar

    29.04.2013. (07:31)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Nije mi se dalo čitati sve komentare pa će moj doprinos biti miniskul.
    Ova mi je tema itekako aktualna, budući da sam se prije pola godine preselila u Viroviticu radi posla. Netko bi rekao, nije to daleko od Osijeka, još uvijek je Slavonija, bit će ti super.
    I stvarno, ja ne volim one gradske frajle što stalno prigovaraju te ovo nedostaje te ono i mislila sam, di se ja ovakva ljupka neću uklopiti. No, zaboravila sam da postoje neke sitnice koje me već izdvajaju i izdvajale bi me i u Osijeku (to da izgledam kao da imam 17 godina pa mi učenici makinalno nekad kažu "ti", moja ljubav prema pokrivalima za glavu žarkih boja i oblika, sitnice zapravo), a koje su u Virovitici odjednom iskakale...puno više nego što bi čovjek očekivao, u svakom slučaju!
    I onda mehanizam međusobnog neprihvaćanja. Oni mene nisu dočekali baš BAŠ skroz raširenih ruku, bili su skeptični prema meni pa sam automatski JA bila manje prirodna. Oni su to pak moje neprirodno ponašanje i bježanje svakog časa u Osijek protumačili kao prijezir prema Virovitici pa su se čak držali i uvrijeđeno, a ja sam kao posljedicu zaista i razvila prijezir prema njoj.
    Uočila sam kod njih upravo, kako kažeš "nehaj da primijene onu minimalnu uljudnost s kakvom se inače između sebe ophode" i to me zbog ekstremne samoće kojoj sam bila izložena dovelo do očaja.
    U isto vrijeme, učenici (najprije moram naglasiti da radim u strukovnoj školi s isključivo trogodišnjim i pomoćnim zanimanjima pa su učenici iskreni, dobrodušni i nimalo perfidni poput nekih kolega) su me prihvatili kao da sam oduvijek tamo, a to sam pripisala tomu što sam njima izgledom slična. Iako smo hijerarhijski upravo na dva suprotna pola, taj nas izgled povezuje, premošćuje ono "ona nama želi zlo" i čini umjesto toga "ona nas razumije".
    Sada znam što znači biti kukac, iako me pri kraju školske godine ne čeka jabuka u oklopu, nadam se (osim ako je baci neki učenik na popravnom), ali fascinira me mehanizam preobražaja. Sitnica je dovoljna da pokrene lavinu prihvaćanja ili neprihvaćanja.
    Nebesa, što mrzim Viroviticu :).

    avatar

    29.04.2013. (08:15)    -   -   -   -  

  • wall

    @Hlapićeva (neću da budem vulgaran :)- tko ono reče 'u Virovitici ne postoje kritici i mirno žive svi, kao hipici, u Virovitici?' ne aludiram na rano ludilo i protjeranih više desetaka tisuća 'drugačijih', 'neuklopljenih' Srba,npr)...šeširi šarenih boja mogu biti privlačni leptirima/pčelama i srodnim ljudima, neovisno u kojoj palanki živjeli..ali, šta te briga vole li tvoji novi palančani to ili ne, bitno je da ti voliš.

    avatar

    29.04.2013. (09:52)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Još se ja pitam što je s HLAPIĆKOM, jel' to isparila bez traga opet, nema joj postova, nema mi ovdje komentara (nisam od onih što bi se jagmili za komentatorskom kvantitetom, ali za kvalitetom - e, to već da! :)), kad ono ona naveliko praši po podravskoj magistrali, šifra D2 (ili barem R202), tamo-nazad-tamo-nazad! Recimo da sam ja odrastao na toj magistrali - bukvalno.
    Pa nisam znao da si i ti Slavonka, Hlapiću, uz to što si šegrtica. I sugrađanka k tome - tijekom tri godine (evo sve do prije pola godine). A niti meni, kao ni tebi, niti Virovitica nije nepoznata, mogu ti reći. Znam donekle o čemu govoriš i iz prve ruke, to hoću reći. :)
    Wall je, vidim, već potegao ono Balaševićevo:
    mada su strme litice svud oko Virovitice (pri čemu se pjesnik očito šali ironično, rime radi, jer ne obiluje šire područje grada čak ni brdima, kamoli liticama);
    pa kaže dalje:
    opet bih došao (iz čega nam nema nego izvući zaključak da mora kako i to misli ironično, s obzirom da je naprijed udario takt ironije). :)
    A kao što vidimo, samo se s težim oblikom ironije može izreći ovo da:
    ne postoje pritisci, i zive mirno svi, kao hipici, u Virovitici.
    Osobno, u Virovitici sam boravio u tri navrata po nekih mjesec dana, između 7. i 10. godine života... naime, u bolnici. Kao beba sam navukao nešto što je bilo dijagnosticirano kroničnom upalom sinusa, pa su me k'o klinca tretirali tamo... sjećam se da sam jednom od ta tri puta dobivao u tur triput na dan injekciju - za dobro jutro, dobar dan i dobru večer (nastavljam s taktom ironije). I da mi je bilo grozno, da sam mrzio, mrzio, mrzio biti tamo.
    Nebesa, što sam mrzio Viroviticu! :)
    Osim toga sam jednog ljeta - ti si mogla tih godina pohađati Krežmu ili Mihanovićku ili već koju osječku OŠ - putovao svakodnevno u Viroviticu nekim rasklimanim vlakovima, popularnim banderašima, što staju kod svake bandere i nikako da stignu (ali sam ja stigao pročitati neke ruske romane čisto u okviru primjene tih povratnih karata), e da bih tamo odradio obaveznu stručnu praksu (vrtić se neki gradio, baš blizu bolnice, mislim).
    Ispostavilo se da sam praksu loše odabrao, bezveze je bilo, mučio sam se s pijandurom od šefa gradilišta i nikako ne uspijevao pribaviti sve što treba. Nebesa, što sam i tada mrzio Viroviticu! :)
    Čak nije ni potrebno potezati kako se tradicionalno radi o bastionu najtuplje i najzadriglije vrste hadezeovštine: Dečak, Kirin, Đakić, itd. - lakrdija živa i šovinistička farsa! :D
    Onda sam još, recimo, jednog ljeta otišao na streetball tamo - i zamisli, ni na jednom streetballu, nikad, nijedne godine, nigdje, ni u Zagrebu, ni u Osijeku, nisam prošao tako loše kao te godine u Virovitici! (Sjećam se da je i teren bio dosta glup, zagradili tek dio ceste bili, onog glavnog raskršća koje je sad kružni tok, pa bilo klizavo sve u 16, k tome nas dopali neki mesari kojima je bilo dozvoljeno da mlate umjesto da igraju.)
    Očito mi taj grad, profesorka moja, nije naklon ništa više nego tebi. Uvijek mi se Virovitica ukazivala kao neko mučilište na koje sam odvožen da bi mi bila izvrtana crijeva i da bih bio stavljan na svoje mjesto.
    Već me dosad prošlo, dakako, naučio sam apstrahirati okolnosti od mjesta kao takvog, al' malo k'o da si mi upravo utjerala nazad jezu u kosti. (Platit će mi za to prva koju vidim na osječkim ulicama sa žarkim pokrivalom na glavi i prividnim licem 17-godišnjakinje! :D)
    Inače, iskustvo koje si prepričala sjelo je kao savršena ilustracija principa kukca i ''optuženosti'' iz posta. Bonus bodovi zbog idealnog primjera samostvarajućeg mehanizma iz linka u postu - percepcije koja stvara stvarnost - ostvarujuće moći privida: neosnovano imputiran prezir dovede do njegove stvarne pojave kod tebe (potpuno isto kao u slučaju s praškim inženjerim kojem je neosnovano imputirano da je oklevetao zemlju i ilegalno pobjegao, uslijed čega - pod pritiskom kojem biva izložen - doista i odlučuje napustiti zemlju).

    avatar

    29.04.2013. (11:59)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ALKION - vidjet ću kad ti se nacrtam na onim morskim organizmima što si obećao ;)
    WALL - pa nije Hlapićeva, to bi bilo izmijenjeno značenje: nisam taj nick doživio (nek me ispravi ona ako griješim) kao nekoga ili nešto u pripadnosti šegrta Hlapića, već kao tog Hlapića samog - samo u ženskom izdanju :) (ako te brine pitanje vulgarnosti, samo se sjeti da ne spadaš među one koji ne razlikuju č i ć ;))

    avatar

    29.04.2013. (13:47)    -   -   -   -  

  • Wall na Mjesecu

    Diogene u šaci/Pero u buretu: pa nije ta tvrdnja nužno istinita; čak i na nekoj ortografskoj razini u pisanju ženskih slavenskih imena/pa čak i mađarskih/, npr. češki-poljski-ruski; obrnuto, obiteljska/rodbinska pripadnost kroz prezime se, npr, u mađarskom izražava u imenu, a ne prezimenu (pa je pater familias Kis Zsoltan, a ženica mu Kis Zsoltanne). no, ovdje je -barem po mojem osjećaju za jezik- Hlapićka grubi, pa nekad i vulgarni oblik (ne mislim na ove nepismene koji ne razlikuju č/ć, iako pretežu u RH; digresija, sad će im pravopisci ukinuti mrsko/neprijateljsko ć pa če konačno sve biti na ččč) dakle, Hlapićeva ne mora nužno značiti kćer/ženu starog Hlapića, već i nju samu, njen identitet u ženskoj formi; posebno kad se o njoj govori bez (osobnog) imena, samo prezimenom...i tu je fina distinkcija, pa kad govorimo o Hlapićevoj- tad je Hlapićeva npr. gospođa, matrona, udovica, itd, a kad je Hlapićka onda je prostakuša, kuharica grubih ruku i otrovnog jezika (karikiram, ne lovite se za ove ad hoc i primjere na prvu loptu). no, važnije je kako se sama gospa Hlapić doživljava - kao postolarčić ženskog roda; kao sretno udana Gita za malog vragolana (pa sad koristi, jelte, muževo prezime); ili kao nešto treće? znam da nećeš zamjeriti skretanje s glavnog kolosijeka kod Osijeka, a ionako u ovom postu fali oponenata tvojim ključnim tezama, pa eto, zabavimo se malo nevažnim digresijama :))

    avatar

    29.04.2013. (14:47)    -   -   -   -  

  • alkion

    Zar obećanje na mom blogu nije dovoljno ter se moram i ovod obećavat?
    Lipo ti na mom blogu ostaviš komentara dva - tri dana prija nego se va Rovinja na put spremaš, ter preporučiš nakakovi znak prepoznavanja kad se u Pulu uputiš. Ureknemo nekakovi sastanak i ako ne bude "jakog" mora moremo mojom koćaricom zajedno u šetnjicu i lov. Nažalost kozice ti ne morem obećat jer su doslovice teški raritet (osobito onakve veličine kao kod mene u postu) ali ostalu ribolovnu i račju spripodobnost svakako. Izbor neka bude tvoj. A možeš i negdje svoga maila ostavit pa se i preko tog i takovog načina moremo izdogovarat...:)))
    I da ne bude zabune
    - koćarica je brod kojim se kočari (viđe mene razlikujem ć od č)
    - koča je vrsta mreže za lov pridnenih morskih organizama (u stručnoj literaturi - oborite ribe)...

    avatar

    29.04.2013. (19:29)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Ti si, dakle, mogao gdjekad i proći pored mene na ulicama, dok sam sve vrijeme sve tvoje prispodobe zamišljala po zagrebačkim tramvajima (recimo priča iz prijašnjeg posta Kap), na zagrebačkim ulicama i u zagrebačkom stanu punom knjiga?
    Ipak, dok si se ti truckao po banderašima (kao što ja to sada činim svakog drugog petka, satima, u društvu svojih učenika iz Pčelića, Cabune, Podravske Bistrice, Sladojevaca et cetera et cetera) ja nijesam pohađala osječku školu nego našičku, đakovačku, slatinsku, čepinsku, tenjsku (sad već bubećem) ili već tamo neku u koju sam taman tada prešla nakon 800tog preseljenja :)
    Mislim da ću sada vidjeti Peru u svakome tko prođe kraj mene kad god budem u Osijeku i tražit ću znakove po tramvajima. Znaš li da nekad preradim tvoj post tako da bude plain and simple i onda dio njega stavim na razmatranje svojim učenicima? Znaš li da nekad čak i uspije? Nekad zidari, instalateri grijanja i klime, autolimari i mehaničari, kozmetičarke, frizeri i stolari pričaju o tome što znači biti kao svi :)

    avatar

    29.04.2013. (22:50)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Što se nadimka tiče, Pero jest u pravu, pripadnost mi nikad nije bila jača strana :D

    avatar

    29.04.2013. (23:03)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Oh i uh... pa kod ovog Pere sve treba detaljno tumačiti... :)) Mislila sam da se neke stvari razumiju indirektno, u podtekstu, no ako ne, idemo onda redom, da sve ove važne i prevažne stvari ne ostanu nedorečene, ili kao nekakvi "amandmani" ;)

    Dakle:

    - Naravno da se ne radi o dva pola antonimije biti svoj i biti kao svi. Točnije, može se govoriti o njima kao polovima, no samo u hipotetičkoj formi koja se u apsolutnoj dimenziji nikada ne ostvaruje niti se može ostvariti. Mislila sam da je to jasno, uzela sam ova dvije sintagme tek kao orijentacijske okvire za dvije, generalno suprotne tendencije o kojima smo govorili, nikako da bih rekla da su te tendencije čiste forme, ili pak jedine postojeće. Upravo suprotno, naglašavala sam njihovu povezanost na razini svakog pojedinca, pri tome ne spominjući dimenziju "volje", svjesne nadgradnje onih poriva/potreba koje imamo, a koje će rezultirati time da se postigne upravo ono što će nas kao pojedince razlikovati od drugih, odmahnuti od slijepe internalizacije izvana nametnutih kanona/stavova/intencija. To je ono što se podrazumijeva, tj. što se u mojem shvaćanju koje sam izložila podrazumijeva kao nužno i neophodno - da kao ljudska bića trebamo zadržati, osvijestiti kritički odmak od onoga što se nudi/nameće, a što će nas dovesti do onoga tvoga (btw. divno rečenoga) - htjeti biti svoj! U tom smislu logično je da nećemo odbaciti svaki trud da budemo svoji, ni u ludilu... žao mi je ako se to iz mojeg prvog posta moglo tako shvatiti. Upravo suprotno, odmaknut ćemo se (naravno, ako pojavu osvijestimo) od svega što se nudi izvana kao gotova fom(ul)a, bez obzira bili to šalovi koji se nose jer se "trebaju nositi", ili klicanje moćnicima, ili nešto treće.

    - Što se ljubavi tiče, tu si sasvim pogrešno shvatio, vjerojatno i zato jer sam se neprecizno izrazila. Nisam mislila na ljubav kao neku duboku, najdublju povezanost ljudi, a osobito ne kao "kič želju za bratstvom svih ljudi". Mislila sam na prihvaćenost (zato sam i napisala alternacije biti prihvaćen, vrednovan, cijenjen) u okviru nekog kruga ljudi, što užeg (obitelji, npr.), što šireg (neke društvene zajednice). Riječ ljubav iz rečenice prije toga (potreba za ljubavlju, osobnom prihvaćenošću i potreba za prihvaćenošću, adekvatnim vrednovanjem unutar šire zajednice) u tom je smislu suvišna, nespretno upotrebljena. Mislila sam da će isticanje riječi prihvaćenost više puta biti dovoljna da se shvati da je ona ključna - da nju želim istaknuti kao tematsku riječ. U tom smislu upravo su Kafkini likovi dobar primjer toga što se događa kada ta prihvaćenost izostane (bilo na užoj, osobnoj razini - ponašanje obitelji Gregora Samse, npr.), bilo na široj razini (ponašanje Suda, ali i kolega na poslu prema Josefu K.). Ovdje, međutim, skrećem pozornost na dvije stvari (upoznata i apsolutno suglasna s onim što govori Kundera o tome) - te je romane mnogo bolje, prihvatljivije čitati u njihovom metonimijskom odnosu prema stvarnosti, a ne u metaforičkom (što bi se, možda, iz tvojih riječi moglo iščitati) - jer oni nikako nisu reprezentanti zbilje generalo, metafore stvarnosti, već prije metonimijski odsječci iste. Radi se, dakle, o drugom modelativnom pristupu, iako u suštini - vezano uz ono što oni izriču - stoji sve što si rekao. Također, napominjem da treba raditi razliku u pojmovima privatnost i samoća. Jer Kafkini likovi jesu likovi oskvrnute privatnosti, a ne (nužno) oskvrnute samoće. Točnije, oni se osjećaju oštećeni upravo u tome što im je (iznenada, i bez logičkog objašnjenja) oskvrnuta privatnost (ovo u kontekstu rečenice: Kafkina opsesija, dakle, nije prokletstvo samoće, nego oskvrnuta samoća! ). Druga stvar je, naravno, da možda neki od njih ujedno i jesu usamljeni, no ta dimenzija nije bitna kod Kafke. Njegovi junaci nisu duboki psihološki profili (tj. on ne radi psihološke studije karaktera), već likovi kod kojih se upravo, modelski i figurativno, odražavaju silnice onih izvanjskih (društvenih, okolinskih) mehanizama koje si i sam izvrsno opisao.

    I za kraj, još jednom ono suštinsko - naravno da ne zagovaram biti kao svi, prepustiti se latargiji bivanja, "zadovoljne uklopljenosti"... Ni u ludilu! U konačnici, zar sama sintagma koju sam etiketno (kada se već mora nešto :) izdvojila na čelo svoga bloga, ne kazuje upravo suprotno, o bivanju izvan kruga ? Svjesna, naravno, da je i izvan kruga obično neki drugi krug... no tu sada dolazi ono što bi ti, simpatično, rekao - truđenje... :))

    avatar

    29.04.2013. (23:38)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    P.S. I mala napomena Wallu... Iako se generalno slažem s tumačenjima - kćer bi u ovoj rečenici svakako trebalo zamijeniti sa kći. Ovo inače ne bih navodila, no kako komentar govori o gramatičkoj i ortografskoj razini - ne mogu preskočiti :)))

    avatar

    30.04.2013. (00:07)    -   -   -   -  

učitavam...