25.09.2004., subota
Imate li broj 42?
Sinoc zove punac da bi on vodio malu na neko imanje vanka Zagreba di on cesto ide. Može?
Cekaj tren! - Andreaaaaa! - Zove te dida da ideš s njim na lose. Oceš?
Daaaa. Daaaa.
Oce. Dodi za po ure dok ju sredimo.
Za po ure odlazi majne princeza. I nas troje ostajemo sami.
Za jednu uru svi smo u krevetu. Mali je vec zaspa. Zvoni fontele. Šogi.
Oceš doci do mene?
A stari vec san lega.
Ajde tebra. Nisi mi još bio u novon stanu. A iman i nešto tašija agašija.
Ajde dobro. Ali tek kad ti zadovoljin sestru.
Dobro, ali.- nastavlja šogi. Kad kreneš me nazovi i onda cu kreniti i ja. Nađemo se kod moje matere. Ti ostaviš svoj auto tamo i idemo sa mojim. Vraticeš moj auto kod matere pa ti ajde doma sa svojin jer materi triba auto ujutro, a meni se neda rano dizati.
Aj dobro.
Nakon sexa sam napravio ovo što gore piše. Kod šogija smo bezveze laprdali i duvali.
Gledali smo onaj užas od Sarajeva. Koliko boli, patnje, stradanja, užasa.
A cijeli svijet mirno sijedi i gleda to na TV-u ocijenjujući priče po kvaliteti slike koja im se servira. A, vidiš ovo ide preko satelitskog telefona. Vidiš kako im je slika lošija, a i zvuk malo kasni. A u pozadini kadra neka nebitna djeca lete u zrak. I ja sjedim i ti što čitaš ovaj blog sjediš i svi skupa ništa neradimo za tu djecu koja ovog trenutka lete u zrak. Carevi se odlučili igrati rata, snimati taj rat i prodati nam video zapis o istome. A mi to objeručki dočekujemo. A možete li montirati kameru u raketu da vidimo kuda leti? Može nema problema. Što bi reko - Edo. MATER VAM JEBEM. Ubija me ovo.
U prekidima filma su bile reklame. Najviše mi se dopala ona za Avu .
Sviđa mi se ona draga gospođa koja nakon što ju onaj majmun zalije kaže oooo oooo.
Nju bi zvao - Gospođo, možete li jedan trenutak doći ovamo da vam nešto kažem. E sada ću ti se najebati bolesne matere. I tebi i onome tko je snimio ovu debilnu reklamu i onom majmunu koji te zalio sa neznamčim i svim idiotima koji će ikad u životu kupiti tu jebenu Avu. Sada ću vam svima napirsati hemeroide. Naživo. Zaglupljivači naroda. Gdje li su Niški specijalci da vas našipkaju. MATER VAM JEBEM.
Upao sam u neku lovu koju je tribalo potrošiti, a nemam poštenih cipela ni tenisica. Jutros žena, mali i ja idemo ugrad trošiti pare. Cipele u dućanima su kao iz prošlogodišnje kineske konfekcije. Pa to je odvratno. To više nisu cipele.
Ajmo u ovaj dućan.
E ljube. Vidi ove. Ove su mi dobre.
Super su.
Imate li broj 42?
Ima. izvolite probati. Postole su mrak. Uzimam.
Okret cipele za 180 pokazuje njenu cijenu. 1150 kuna. Nedam, nedam, MATER VAM JEBEM, trulo kapitalističku.
Onda okrenem taktiku i gledam najprije cijenu. Evo ove. 350 kn. Nisu loše.
Imate li broj 42?
Nema.
Ajmo dalje. Evo ove. 380 kn. Nisu loše.
Imate li broj 42?
Nema.
Nakon bezuspješnih pokušaja prolaženja normalnih i ne preskupih cipela pada odluka da idemo u pitarello na trešnjevačkoj pijaci. Kroz ozaljsku smo naišli na još par dućana sa cipelama. ulazimo unutra i tamo na drugoj polici stoje one. Prekrasne elegantne crne poluvisoke cipele koje bi fenomenalno pristajalo uz moje odijelo. Cijena 450 kn. Dobro, to još i može proći. Imate li broj 42?.
Nažalost nema.
Kada sam čuo taj odgovor popizdio sam totalno. Reko sam toj, toga trenutka najmržoj osobi u svemiru, koja je izgovorila tu "Nažalost nema" rečenicu , da ću ih tužiti za duševne boli i da kako nema i da bi im ja zatvorio dućan da sam neki kurac u ovoj državi i da bi svi morali imati sve brojeve ili nebi smili prodavati postole u dućanu. Izlazim vanka ljut ko pas. Ulazimo u slijedeći dućan. unutra 5-6 ljudi, a ja se sa vrata derem.
Dobar dan. Imate li cipele broj 42?Poredajte mi sve cipele koje imate broj 42 da ih pogledam.
Dućan je bio toliko u kurcu da smo odmah izašli anva.
Otišli smo u Pitarello i tamo sam našo neke postole. Nisu ni sjena onima od maloprije, ali ajde. Nanešto sliče i broj su 42.
U jebate, što napriča.
|
- 22:02 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
22.09.2004., srijeda
Znanje je blago.
Uči sinko, uči. Da ti bude bolje u životu. Znanje je blago. Što više znaš više vrijediš. Kakve gluposti.
Radni naslov ovog posta je jedna od totalno pogrešnih poslovica kojima su nas naši roditelji, učitelji i ini poučavali. U današnje doba kažu da je informacija blago. Opet krivo. Znanje kao i informacija ne vrijedi pišljivog boba ako iza njih ne slijedi akcija. Što ti vrijedi da znaš strani jezik ako ga ne upotrebljavaš. Što vrijedi znati svirati neki instrument ako ne sviraš. Što vrijedi tvoja sposobnost da znaš pisati ako nemaš svoj blog.
Evo primjera.
Uzmite 100 ljudi na random.
Pitajte ih koliko njih ima problem sa prekomjernom težinom.
70 % će ih odgovoriti potvdrno.
Onda ih pitajte da li bi oni htjeli da nemaju problem sa prekomjernom težinom.
Većina će ih odgovoriti potvrdno.
A nakon toga ih pitajte dali oni ZNAJU kako se može riješiti taj problem.
Opet će većina odgovoriti potvrdno.
Zašto oni, koji imaju problem sa prekomjernom težinom, imaju taj problem kada znaju da se pravilnom prehranom i tjelovježbom taj problem može riješiti. Njihovo znanje da se to može ne vrijedi ništa. Informacija da treba piti puno vode svaki dan ne vrijedi ništa ako se ta voda ne popije.
Fali akcija. Eto toliko.
Kako bi stari Aristotel na starom engleskom rekao:
Knowledge is not power until it is turned into action.
Aristotle
|
- 10:15 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
21.09.2004., utorak
Lomim prste po kafićima
Znači, bilo je to u drugom razredu osnovne škole. Točno se sjećam. Redom:
Đani, Gile, Vjeko, Tome i ja. Nas 5 mulćića iz kvarta idemo iz škole doma. Dolazimo na trafiku i kupujemo Half bonbone (one tvrde i kockaste) i kutiju cigareta. Nemogu se sjetiti koje su bile, ali je bilo meko pakiranje. Idemo na Muraj (bedemi u gradu Zadru) iza zgrade Narodnog lista. Tamo je mali zagrađeni parkić, totalno neodržavan i zapušten. Sjeli smo na travu u krug i pušili svoje prve cigarete u životu. Trajalo je jedan dan, nije mi se svidjelo, ali ja sam pušio. To je tom dečku bilo dovoljno da se osjeća odraslim.
Praznici na prelasku iz sedmog u osmi razred.
Ja i godinu dana mlađi frend ulazimo u barku i idemo, neznam di idemo. Nakon nekog vremena on vadi HB- meko pakovanje. Udarac palcem po dnu kutije tjera tri filtera cigareta vani.
Oćeš?
Oću.
Nikad neću zaboraviti mantanje u glavi. Lego sam na pajole i vrtio mi se cili svit. Nije mi se bas svidilo. Ali je mirisalo po mom ujcu. Kao da je on tu negdje. Onaj miris duhana kad bi moj favorite ankl došao kod nas. Taj dan sam popušio tri cigare. Slijedeći 5. Onda 10. Nakon 2 godine starci su mi znali da pušim. U 3 srednje sam pušio sa starom, a u četvrtom sam pušio pred starim. Pušio sam između kutije i kutije ipo dnevno i tako 14 godina.
Uzmemo li u prosjeku da pušim 30 cigareta dnevno puta 365 dana puta 14 godina ispada da sam popušio 153300 cigareta. Uzmemo li u prosjeku da 30 cigareta koštalo oko 10 kn ispada sa sam potrošio oko 51000 kn na cigarete. Ako svaka cigareta smanjuje život za 5 minuta ja sam svoj skratio za 766500 minuta, a to je 12775 sati ili 532 dana svog zivota.
Nisam htio nista prije pisati o ovome, ali mislim da je došlo vrijeme.
Prestao sam pušiti prije dva tjedna. Nisam zapalio ni jednu cigaretu, nisam užicao ni jedan dim. Želim postati nepušač, a oni ne puše ni jedan dim. Time punim glavu. Neću ni jedan dim. Lomim prste po kafiću nesvjesno. Upoće ne razmišljam o cigareti, a prsti mi kidaju sve što na stolu nađu. To je vjerovatno navika koja će proći. Uglavnom dobro se osjećam. Sve više se sviđam sam sebi. Ja uspješno ne popuštam svojim slabostima. Znači jačam se.
Nemojte mi govoriti da ustrajem u odluci. Jer sam već ustrajao i nema šanse da se ovaj put zajebem kad sam tako daleko došao. Takvu idiotariju sebi neću napraviti.
Nemojte me poticati. Pohvalite me. To mi treba.
|
- 09:53 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
17.09.2004., petak
Uragan Ivan
Ljudi moji na poslu je gužva.
Doma mi je pc krepao, otišao je na servis i danas se javio da će sutra doći doma.
Nego nisam to htio reći.
Dođe danas moja draga meni na posal i kaze da ajmo na ručak.
Spustimo se u restoran i pitamo konobara. E, šta danas ima? Ima oslić, ima nekakvi rakovi (strah me i pomisliti našto to sliči) ima i kuhana škarpina. To je naša preporuka. Imate li blitve? Ne kaže. Blitva je otišla. Ne, ne hvala. Dajte vi nama povrigajte lignje, jadranske su, zar ne? Da! I dajte nam i malo vriganih kumpira i salatu. Za koliko je gotovo? 10 do 15 min. Može. Hvala. I molim kolu i mineralis vaser.
Škarpinu, kuhanu, u trećerazrednom zagrebačkom nazovirestoranu. To mora da je turbo bljak.
Nego, krene totalno kreveljenje između moje drage i mene. Beljimo se ljudima u restoranu. Trzamo glavama ko malo jači retardi. Onda jedno drugome objašnjavamo reakcije druge strane na onaj pogled kada ti nekoga netremice gledaš i onda on pogleda tebe, a ti naglo skrenes pogled tako da ova druga osoba to primjeti. Što ta osoba misli u svojoj glavi? Što je to na meni da ovaj skreće pogled ko kreten. Slijedećih 5 minuta smo vježbali te poglede i krepavali od smiha. Onda smo počeli gledati ljude za okolnim stolovima tim pogledom. Bože, kako dobro i kvalitetno hihotanje je to bilo. Probajte to raditi sa svojim partnerom.
A gdje je blitva otišla?
Možda je morala ići doma ili ju je netko zvao da hitno dođe. Možda se išuljala iz restorana kad je konobar išao oprati ruke u wc. Neznam. Nismo otkrili.
Blog između ostalog služi i da pomogne ljudima u određenim situacijama. Ako ste negdje u Americi i brinete zbog putanje Uragana Ivan te grozničavo pokušavate pronaći sliku ispod, nemorate više tražiit jer ste ju pronašli
Ovo je predviđena ruta uragana Ivan.
|
- 17:56 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
07.09.2004., utorak
Jebena srića
Evo jedne priče iz traume. Naime, tamo mi radi jedna frendica koja mi je i ispričala ovu priču.
Obitelji X se pokvario sudoper. Da, da i moje pitanje je bilo kako se sudoper može pokvariti?
Naime pukla je neka cijev ispod škafe i sad ona kapa. Navodno je škafa curila par dana i mužu je to jednog poponeva dopizdilo. Nazove on svog susjeda Štefa koji je navodno vrstan vodoinstalater da dođe i popravi to. Naravno da je žena bila u vrtu tako da nije čula da joj je muž zvao vodoinstalatera i naravno da već znate nastavak priče, ali je izvrsna. Dođe Štef za 5 minuta, nadajući se pivi i ćakuli sa susjedom. Zavuče se Štef ispod škafe i nešto šarafi. Uto dolazi žena iz vrta i ugleda čovjeka zavučenog pod sudoper, priđe mu iza leđa i misleći da joj je to muž uhvati vodoinstlatera za jaja. Frajer se od iznenađenja trgne, opizdi glavom u škafu i bolno jaukne. Izlazi van cijeli krvav jer je isjeko glavu. Uto dolazi i muž i sada mu ona objašnjava kako je mislila da je to on i da nije znala i šta ti ga ja znam. Dok se oni raspravljaju zašto je to napravila, Štef ponizno diže dva prsta u zrak i moli da ga odvezu u traumu. Svi skupa sjedaju u auto i pravac trauma. Na prijemu ih dočeka grupica, za zajebanciju uvijek spremnih, momaka. Kao i kod svakog posjeta traumi procedura je slijedeća: Ime, Prezime, kako se to dogodilo? Nakon što su oni ispričali priču koju sam ja gore napisao ova šačica momaka crkava od smiha i pokušavaju unesrećenog staviti na kolica da ga voze na šivanje ili što ja znam gdje. U tom skupu smijeha, valjanja i kreveljenja uspjeli su izvrnuti kolica na kojim aje Štef ležao. Štef je pao i slomio RUKU.
A frajer je samo dobronamjerno htio pomoći susjedu!
|
- 21:24 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
05.09.2004., nedjelja
Nemam naslov
Uopće nije lako biti roditelj. To iziskuje nadljudske napore, ako hoćeš da sve bude onako kako si zacrtao da će biti. U pičku materinu je teško. Odluka je pala još prije ljeta. Sve se vrti oko njih. Kada treba birati izmedju posla i njih ja biram njih. Međutim ponekad posao mora biti dovršen, a oni i dalje traže odgovore na svoja beskonačka pitanja i rade pizdarije baš kad ti najmanje treba . I tako ja danas radim nekog jarca za posao, a mali zajebava. Izvadio je mali frajer eurokrem iz frizera, uzeo kućarin i pokušava doći do ostataka eurokrema na dnu tegle. Zabio cijelu ruku i svrdla stvrdnuti eurokrem i naravno da nemože ništa izvući. I sad on oće veliku žlicu. A ja usred nekog fukn prepisivanja.
- Ja bi velik.
- Što će ti velika žlica, mišu? Imaš malu.
- A, nemogu malu. Oću velik. I kopa po onom kašetinu di stoji pribor za jelo.
- Nemoj, čekaj. - Zaustavljam ga, uzimam onaj mali, već do drške zasrani kućarin i zagrebem po dnu tegle i izvadim mu po kile eurokrema i dam mu. On to trpa u usta, a ja se vraćam svom kompu i prepisivanju. Na tipkama ostaju tragovi eurokrema i ja već lagano lud. Divljački pritisak zasrane tipke i onda nagli trzaj i eurokrem nestaje sa tipke kao da sam izlio 3 litre kiseline po istoj. U međuvremenu mali je ipak iskopao veliku žlicu, sjeo za stol i sad s njom pokušava iskopati svoje blago. Kad sam to vidio zaurličem.
- Jesam li ti rekao NEEEEEE?? Jesam li ?!?
A on, miš moj mali, razvuče onu čunkicu zakenjanu eurokremom u facu pred plač, pogleda me u oči, digne ručicu i poluplačnim glasom vikne:
- Nemoj še više dejati tata, što se deješ? Nemoj še dejati.
Smrzo sam se od pogleda. Toliko jada i straha je bilo u tim malim okicama. Mislima odvalim sam sebi takvu trisketinu da sam ju čuo. Zabijem palac 5 sekundi na POWER botun i moj komp se sruši kao gromom pokošen.
- Oprosti, miško! Neću se derati. Daj da ti pomognem.
Sjednem kraj njega i poližem kremu sa njegovih prstića i dlanom mu obrišem suzicu koja se počela stapati sa eurokremom po licu.
- Oprosti. Neću se derati!
Zaključak dana.
Svako malo sejvaj file na kojem radiš da pc možeš ubiti kad ti prdne.
Posao se radi kada dica odu leći. A kad završiš posao, napišeš blog i ideš i ti u krpe.
Laku noć svima.
|
- 21:32 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
03.09.2004., petak
Talačka kriza
Nedo vam Bog da vas spašavaju ruski specijalci. Evo čitam po netu da su srušili pola škole. Šta su bacili bombu na krov da naprave rupu i onda bacali padobrace unutra. Frajer upadne unutra i otvori vatru po svemu što se miče. Onda zastane i osluhne dali još netko puca, ako se još čuje pucanje, pucaj pajdo i dalje i tako sve dok novog puškaranja više nema. sada baci plin da se podave ranjeni i talačka kriza je okonačana. Genijalci. Kažu jučer na telki da u prosjeku kod njih pogine 15 % talaca pri akciji oslobađanja. Kao ponosni su na te brojke. Vrlo su učinkoviti. Zapravo bi oni trebali kad im netko otme raju i tako se zatvori u nekoj zgradi, odma brale, odma, zgnječi zgradu sa zemljom. Nakon takvih par otmica doći će i otmičari pameti. Koji kurac bi uopće otimali nekoga kad će ovi ovako i onako pobit sve koji su u zgradi. Otmice bi postale neučinkovite. Tako bi se u startu izgubilo cca 300 ljudi - civila, ali što je 300 mrtvih prema broju koji bi se samo povećavao. Bravo Rusi. Pokažite vi tim teroristima da se nedate jebat od nikoga.
|
- 13:38 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|