Sinoc zove punac da bi on vodio malu na neko imanje vanka Zagreba di on cesto ide. Može?
Cekaj tren! - Andreaaaaa! - Zove te dida da ideš s njim na lose. Oceš?
Daaaa. Daaaa.
Oce. Dodi za po ure dok ju sredimo.
Za po ure odlazi majne princeza. I nas troje ostajemo sami.
Za jednu uru svi smo u krevetu. Mali je vec zaspa. Zvoni fontele. Šogi.
Oceš doci do mene?
A stari vec san lega.
Ajde tebra. Nisi mi još bio u novon stanu. A iman i nešto tašija agašija.
Ajde dobro. Ali tek kad ti zadovoljin sestru.
Dobro, ali.- nastavlja šogi. Kad kreneš me nazovi i onda cu kreniti i ja. Nađemo se kod moje matere. Ti ostaviš svoj auto tamo i idemo sa mojim. Vraticeš moj auto kod matere pa ti ajde doma sa svojin jer materi triba auto ujutro, a meni se neda rano dizati.
Aj dobro.
Nakon sexa sam napravio ovo što gore piše. Kod šogija smo bezveze laprdali i duvali.
Gledali smo onaj užas od Sarajeva. Koliko boli, patnje, stradanja, užasa.
A cijeli svijet mirno sijedi i gleda to na TV-u ocijenjujući priče po kvaliteti slike koja im se servira. A, vidiš ovo ide preko satelitskog telefona. Vidiš kako im je slika lošija, a i zvuk malo kasni. A u pozadini kadra neka nebitna djeca lete u zrak. I ja sjedim i ti što čitaš ovaj blog sjediš i svi skupa ništa neradimo za tu djecu koja ovog trenutka lete u zrak. Carevi se odlučili igrati rata, snimati taj rat i prodati nam video zapis o istome. A mi to objeručki dočekujemo. A možete li montirati kameru u raketu da vidimo kuda leti? Može nema problema. Što bi reko - Edo. MATER VAM JEBEM. Ubija me ovo.
U prekidima filma su bile reklame. Najviše mi se dopala ona za Avu .
Sviđa mi se ona draga gospođa koja nakon što ju onaj majmun zalije kaže oooo oooo.
Nju bi zvao - Gospođo, možete li jedan trenutak doći ovamo da vam nešto kažem. E sada ću ti se najebati bolesne matere. I tebi i onome tko je snimio ovu debilnu reklamu i onom majmunu koji te zalio sa neznamčim i svim idiotima koji će ikad u životu kupiti tu jebenu Avu. Sada ću vam svima napirsati hemeroide. Naživo. Zaglupljivači naroda. Gdje li su Niški specijalci da vas našipkaju. MATER VAM JEBEM.
Upao sam u neku lovu koju je tribalo potrošiti, a nemam poštenih cipela ni tenisica. Jutros žena, mali i ja idemo ugrad trošiti pare. Cipele u dućanima su kao iz prošlogodišnje kineske konfekcije. Pa to je odvratno. To više nisu cipele.
Ajmo u ovaj dućan.
E ljube. Vidi ove. Ove su mi dobre.
Super su.
Imate li broj 42?
Ima. izvolite probati. Postole su mrak. Uzimam.
Okret cipele za 180 pokazuje njenu cijenu. 1150 kuna. Nedam, nedam, MATER VAM JEBEM, trulo kapitalističku.
Onda okrenem taktiku i gledam najprije cijenu. Evo ove. 350 kn. Nisu loše.
Imate li broj 42?
Nema.
Ajmo dalje. Evo ove. 380 kn. Nisu loše.
Imate li broj 42?
Nema.
Nakon bezuspješnih pokušaja prolaženja normalnih i ne preskupih cipela pada odluka da idemo u pitarello na trešnjevačkoj pijaci. Kroz ozaljsku smo naišli na još par dućana sa cipelama. ulazimo unutra i tamo na drugoj polici stoje one. Prekrasne elegantne crne poluvisoke cipele koje bi fenomenalno pristajalo uz moje odijelo. Cijena 450 kn. Dobro, to još i može proći. Imate li broj 42?.
Nažalost nema.
Kada sam čuo taj odgovor popizdio sam totalno. Reko sam toj, toga trenutka najmržoj osobi u svemiru, koja je izgovorila tu "Nažalost nema" rečenicu , da ću ih tužiti za duševne boli i da kako nema i da bi im ja zatvorio dućan da sam neki kurac u ovoj državi i da bi svi morali imati sve brojeve ili nebi smili prodavati postole u dućanu. Izlazim vanka ljut ko pas. Ulazimo u slijedeći dućan. unutra 5-6 ljudi, a ja se sa vrata derem.
Dobar dan. Imate li cipele broj 42?Poredajte mi sve cipele koje imate broj 42 da ih pogledam.
Dućan je bio toliko u kurcu da smo odmah izašli anva.
Otišli smo u Pitarello i tamo sam našo neke postole. Nisu ni sjena onima od maloprije, ali ajde. Nanešto sliče i broj su 42.
U jebate, što napriča.
|
