Ljudi moji na poslu je gužva.
Doma mi je pc krepao, otišao je na servis i danas se javio da će sutra doći doma.
Nego nisam to htio reći.
Dođe danas moja draga meni na posal i kaze da ajmo na ručak.
Spustimo se u restoran i pitamo konobara. E, šta danas ima? Ima oslić, ima nekakvi rakovi (strah me i pomisliti našto to sliči) ima i kuhana škarpina. To je naša preporuka. Imate li blitve? Ne kaže. Blitva je otišla. Ne, ne hvala. Dajte vi nama povrigajte lignje, jadranske su, zar ne? Da! I dajte nam i malo vriganih kumpira i salatu. Za koliko je gotovo? 10 do 15 min. Može. Hvala. I molim kolu i mineralis vaser.
Škarpinu, kuhanu, u trećerazrednom zagrebačkom nazovirestoranu. To mora da je turbo bljak.
Nego, krene totalno kreveljenje između moje drage i mene. Beljimo se ljudima u restoranu. Trzamo glavama ko malo jači retardi. Onda jedno drugome objašnjavamo reakcije druge strane na onaj pogled kada ti nekoga netremice gledaš i onda on pogleda tebe, a ti naglo skrenes pogled tako da ova druga osoba to primjeti. Što ta osoba misli u svojoj glavi? Što je to na meni da ovaj skreće pogled ko kreten. Slijedećih 5 minuta smo vježbali te poglede i krepavali od smiha. Onda smo počeli gledati ljude za okolnim stolovima tim pogledom. Bože, kako dobro i kvalitetno hihotanje je to bilo. Probajte to raditi sa svojim partnerom.
A gdje je blitva otišla?
Možda je morala ići doma ili ju je netko zvao da hitno dođe. Možda se išuljala iz restorana kad je konobar išao oprati ruke u wc. Neznam. Nismo otkrili.
Blog između ostalog služi i da pomogne ljudima u određenim situacijama. Ako ste negdje u Americi i brinete zbog putanje Uragana Ivan te grozničavo pokušavate pronaći sliku ispod, nemorate više tražiit jer ste ju pronašli
Ovo je predviđena ruta uragana Ivan.
|
