Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
četvrtak, 29.06.2017.
Nitko nije otok,
|
sasvim sam za sebe... Tako je i najveći njemački otok Rügen mostom povezan s kopnom, kako bi se lakše moglo do njega doći.  Na putu do njega možete sresti one koji doslovce spavaju pod mostom,  one koji kao ja mala bleje u ogroman pilon  i one koji su svijet okrenuli na glavu.  Ne kaže se u ovdje bez razloga da si zreo za otok iliti "reif für den Insel", što bi se lijepo uklopilo u Melin riječnik, kada bi ga pisala na njemačkom. Čudan narod ti Boduli, pa na koji se god otok čovjek uputio. Na izlet malim busom preko neke druge Zagore odlučili smo se kako bi izbjegli loše vrijeme tog dana u našem posudjenom Malom mistu. I dobro smo napravili. Cijelog je dana tamo dobovala kiša u ritmu tam tama, dok je nas pratilo manje više sunce. Naša prva postaja, gradić Lauterbach ne razlikuje se puno od naših otočkih mjesta, kao što se vidi iz priloženog,   namjera našega vozača i vodiča, 2 u 1, je obići cijeli otok, pa se moramo požuriti. Cijelim putem slušamo štorije od kunelićih samo u njemačkoj istočnomorskoj verziji. Saznajemo kako se na otoku snimao film "Heiden von Kummerow", štono bi značilo polja nekakve zelenjave, kojoj nisam sigurna što je zapravo (tranlator mi prevodi sa "vrijes") a film je križanac Družbe Pere Kvržice, Kekeca i Vuka Samotnjaka. Stižemo u Binz, najveće ljetovalište na otoku. Po mnogočemu podsjeća na Opatiju, ali nas zanima prije svega plaža,   sa puno puno košara,  izmišljenih kako bi se turisti obranili od mora i sunca  dok prate neke neruzinave brodove kako plove.  Polako smo već i ogladnjeli a i naš domaćin mora pobrati malo provizije od našega ručka pa krećemo dalje prema Sassnitzu i ribljem restoranu u blizini luke.    Riblja juha koju smo naručili toliko je dobra da je šteta izvlačiti fotoaparat i slikati je dok se hladi. Radije se prepuštamo neobaveznom klepetanju sa tetama iz naše grupe o izletu u Dansku kojeg planiramo par dana kasnije. No, o tome drugi put. Mislim o Danskoj. Kratak pogled na brodove u luki   i jedna slika za dokaz da sam stvarno tamo bila.   Slijedeća stanica je Nacionalni Park Jasmund  sa stijenom od krede visokom 118 metara, naziva istog kao i brdo iznad Heidelberga -- Königstuhl.  Od višine se nam skoro pa malo zavrti...   Tko bi rekao da život na rubu  može tako dobro izgledati.   Da ne zaboravimo kako je ovo ipak nekadašnja Istočna Njemačka, vozimo se pogledati dio najduže zgrade na svijetu, imena Prora, dugu 4 i pol kilometra.  gdje su nekad momci u plavim kapicama vodili svoje klince mandolince na more. I svoje debele žene. Ostaje nam još zadnja postaja tog dana, Naturbühne Ralswiek (otvorena pozornica) na kojoj se od 1993 tradicionalno izmedju lipnja i rujna održavaju Störtebeker Festspiele, najuspješnije kazališne ljetne igre u Njemačkoj. Störtebeker je bio neka vrsta Robin Hooda, gusar o čijem životu (zapravo nije potpuno jasno radi li se o jednoj ili više osoba) se pletu legende, poput one da je bio u stanju popiti 4 litre vina ili pive u jednom cugu.   Sve ovo oko nas su kulise,  šteta da nam nisu dali vidjeti i stražnju stranu.  Moramo biti tihi, što nam, posebno meni, teško pada,  da ne uznemiravamo kaskadere koji imaju probu.  Vraćamo se natrag u posudjeno Malo misto, gledajući već spomenuti film kojim bi i vas udavila, kad bi ga bilo na jubituo. Ovako imate više sreće nego pameti. |
- 23:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 21.06.2017.
Leuchtturm
|
I tako je prošao godišnji kao da ga nikada nije ni bilo. Pokušala sam igrajući loto pronaći način produženja slobodnih dana na par godina. No, počinje sezona godišnjih odmora i napuhavanje jackpota. Očito nisam jedina koja sanja o bacanju mobitela sa mosta u Neckar. A onda safari, zbogom žohari, šefovi, poslovni partneri, susjedi, blogeri. Bit će da sam opet u mizantropskoj fazi, Ako sam ikada iz nje ni izašla. Nedjelju sam ovoga puta mrzila zbog Ponedjeljka, Utorka i Srijede. Četvrtak je u redu, miriši na Petak. A Petak ne mrzi ni bivša žena koju je ostavio zbog Subote i ne plaća joj alimentaciju. Nedjelje su kurbe prasice (ipak mi je nešto od osnova slovenščine još ostalo). Ponedjeljak ujutro uz kavu provjerila sam po zadnji put, za svki slučaj da li je firma još na mjestu. Stoji. Uz svo guglanje domaće i inozemne štampe nisam našla ništa o šefu kojeg je pojeo morski pas ili su ga oteli vanzemljci. Jebiga. Moralo se otići. Na kraju nije ni bilo toliko strašno. Osim što sve ono što je toliko bilo važno prije godišnjeg nitko živi nije taknuo više od dva tjedna. Da živim sto godina ne bi naučila ne sekirati se i ostaviti jednu jedinu stvar za poslije. A mali šefovski gnom zna to dobro iskoristiti. Zapravo bi on bio idealni partner Nedjelji, taman su tu negdje po omiljenosti medju podanicima. Od svega skupa ostale su slike. A slikama se, kao što već rekoh u prošlom postu, najbolje ugnjavi blogerski svijet. Za početak našeg izleta u Warnemünde, dio Rostocka, mjesto sa najširom plažom i poznatim svjetionikom, malo umjetnosti. Skulptura koju je moja bolja polovica nazvala OSAM. (na k***u te nosam).  Na putu prema svjetioniku mjesto je pronašla reklama online sex shopa.  Pogled na svjetionik u kombinaciji sa pokvarenom maštom daje poveznicu k prethodnoj reklami.  Moglo bi se sada raspravljati o tome da li je veličina bitna, no umjesto toga jedna fotka malo većeg Leuchtturma.  I još jedna pred samim udarcem glavom o zid svjetionika.  Pogled na gore otvara neke stare hičkokovske strahove od visine.  Dok bolja polovica polako posustaje zbog straha od visine, meni koljeno javlja da mi se bliži pedeseta,  pa sad, ako se i skljokam dolje nije više neka šteta,  samo ne bi bila ni na mjestu onih dolje na koje bi pala.  Valjda su se zato i posakrivali u košare i odmaknuli ih stotinjak metara od svjetionika.  Držeći se stare kineske poslovice "hvali svjetionik, drž se pijeska na plaži", slijedi red pijeska, pa red mora, pa red pijeska, pa red mora, neizbježni galeb, more i, dvaput ćemo ponoviti da ne zaboravimo, pijesak.            Ich geh' mit dir wohin du willst, auch bis ans Ende dieser Welt Am Meer, am Strand, wo Sonne scheint, will ich mit dir alleine sein Komm geh' mit mir den Leuchtturm rauf Wir können die Welt von oben sehn Ein U-Boot holt uns dann hier raus Und du bist der Kapitän Geh'n wir an Bord und fahren mit, ich tauch den Fischen hinterher Mach alle Türen zu und los, vertreib'n wir uns die Zeit im Meer Hey halt dich fest, das U-Boot taucht, gleich wird die Sonne untergehn Ich glaub wir sind schon ziemlich weit, ich kann den Leuchtturm nicht mehr sehn Ich geh' mit dir wohin du willst, auch bis ans Ende dieser Welt Am Meer, am Strand, wo Sonne scheint, will ich mit dir alleine sein (Nena : Leuchtturm) |
- 22:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.06.2017.
Neka druga mora
|
Kad sam bila mala nisam mogla zamisliti živjeti negdje daleko od mora. Štoviše, toliko se dijete razmazi kad je more na par metara, da je i sve preko magistrale skoro pa Gorski Kotar a ne ulica s pogledom na more. Ono, pogled na more... U projevodu s domaćeg to znači da do plaže moraš autom, ubiti se traženjem slobodnog parkirnog mjesta i krepati na putu nazad u apartman dok se klima ne počne osjećati nakon cijelog dana prženja preskupe hrpe lima na kakvih tridesetak stupnjeva. I zato smo uvijek odlazili na odmor u Naše Malo Misto, gdje je plaža toliko blizu da na WC skočiš na brzaka doma u kupaćima. Ali Naše Malo Misto nažalost više nije isto. Plaže našeg djetinjstva davno više nema i jedva se još sjećamo kako je nekada izgledala, prije nego je sve zabetonirano i na kraju sjebano još postavljenjem kafića na sred platoa na kojemu smo nekada igrali remije i maumaue i kako li se već zovu sve te davno zaboravnljene igre dok još nije bilo smartphonea da u njih blejimo i cijelom svijetu obznanjujemo koliko nam je super na betonskom platou, pod suncobranom iz Kine, uz na maksimum nabijenu Koloniju ili neko slično smeće i uz kavu skuhanu preko kurca ali za puno novca. Lani su uništilli jednu od najljepših uvala na obali i tamo nasrali betonsku marinu. Ove godine ponose se još jednom betonskom marinetinom uz koju su najebali Lidl. Valjda nema mjesta na svijetu gdje bi jedan jeftini diskont stajao na pedest metara od mora. Osim u Mojem Malom Mistu. Koje više nije isto. No, sada su, nadam se konačno ostvareni mokri snovi mjesnog kapitana o nautičarima koji troše puno para (u prikladno postavljenom Lidlu). I pokojeg ministra. Ili je već bivši? Nebitno. O osobnim razlozima zbog kojih mi odlazak u Naše Malo Misto više ne predstavlja veselje neću pisati na ovom mjestu. Ne tiču se nikoga, bole,nepovratni su i nepromjenljivi. Dugo mi je trebalo (skoro pola stoljeća i dvije mačke) da shvatim kako je dom tamo gdje je tvoj kauč na koji možeš leći kad ti paše, dok ti dlakavci skaču po glavi. Pa makar to mjesto bilo devetsto kilometara od mora. S koje god strane i do kojeg god mora mjeriš. Ova je godina bila svakakva a najviše je bila stresna na poslu. Mojem i bolje polovice. I trebali smo odmor negdje daleko, na mirnom mjestu, uz dobru klopu, duge šetnje, šum mora (koje se u Našem Malom Mistu ne čuje od već spomenutog kafića na sred plaže i njegovih vlasnika) neobavezne izlete ako nam se bude dalo, wellness, spa i tako to. Godinama smo planirali otići na Sjeverno ili Istočno (Baltičko) more. Ne znam objasniti zašto ali oduvijek me vuku ta hladn(ij)a mora više od toplih. I tako... Mi bili i vidjeli. Odmorili se (možda prvi put u životu onako pravo, bez obaveza i daleko od svega). I kako završiti ovaj post nego davljenjem svekolikog čitateljstva bezbrojnim fotografijama (ovaj put Baltičkog) mora, mora, mora, plaže, zalaska sunca, pokojeg galeba i kratkog pogleda na stol tek da se zna zašto smo lipi i debeli...                              ...nastavlja se... |
- 14:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||