Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
nedjelja, 18.06.2017.
Neka druga mora
|
Kad sam bila mala nisam mogla zamisliti živjeti negdje daleko od mora. Štoviše, toliko se dijete razmazi kad je more na par metara, da je i sve preko magistrale skoro pa Gorski Kotar a ne ulica s pogledom na more. Ono, pogled na more... U projevodu s domaćeg to znači da do plaže moraš autom, ubiti se traženjem slobodnog parkirnog mjesta i krepati na putu nazad u apartman dok se klima ne počne osjećati nakon cijelog dana prženja preskupe hrpe lima na kakvih tridesetak stupnjeva. I zato smo uvijek odlazili na odmor u Naše Malo Misto, gdje je plaža toliko blizu da na WC skočiš na brzaka doma u kupaćima. Ali Naše Malo Misto nažalost više nije isto. Plaže našeg djetinjstva davno više nema i jedva se još sjećamo kako je nekada izgledala, prije nego je sve zabetonirano i na kraju sjebano još postavljenjem kafića na sred platoa na kojemu smo nekada igrali remije i maumaue i kako li se već zovu sve te davno zaboravnljene igre dok još nije bilo smartphonea da u njih blejimo i cijelom svijetu obznanjujemo koliko nam je super na betonskom platou, pod suncobranom iz Kine, uz na maksimum nabijenu Koloniju ili neko slično smeće i uz kavu skuhanu preko kurca ali za puno novca. Lani su uništilli jednu od najljepših uvala na obali i tamo nasrali betonsku marinu. Ove godine ponose se još jednom betonskom marinetinom uz koju su najebali Lidl. Valjda nema mjesta na svijetu gdje bi jedan jeftini diskont stajao na pedest metara od mora. Osim u Mojem Malom Mistu. Koje više nije isto. No, sada su, nadam se konačno ostvareni mokri snovi mjesnog kapitana o nautičarima koji troše puno para (u prikladno postavljenom Lidlu). I pokojeg ministra. Ili je već bivši? Nebitno. O osobnim razlozima zbog kojih mi odlazak u Naše Malo Misto više ne predstavlja veselje neću pisati na ovom mjestu. Ne tiču se nikoga, bole,nepovratni su i nepromjenljivi. Dugo mi je trebalo (skoro pola stoljeća i dvije mačke) da shvatim kako je dom tamo gdje je tvoj kauč na koji možeš leći kad ti paše, dok ti dlakavci skaču po glavi. Pa makar to mjesto bilo devetsto kilometara od mora. S koje god strane i do kojeg god mora mjeriš. Ova je godina bila svakakva a najviše je bila stresna na poslu. Mojem i bolje polovice. I trebali smo odmor negdje daleko, na mirnom mjestu, uz dobru klopu, duge šetnje, šum mora (koje se u Našem Malom Mistu ne čuje od već spomenutog kafića na sred plaže i njegovih vlasnika) neobavezne izlete ako nam se bude dalo, wellness, spa i tako to. Godinama smo planirali otići na Sjeverno ili Istočno (Baltičko) more. Ne znam objasniti zašto ali oduvijek me vuku ta hladn(ij)a mora više od toplih. I tako... Mi bili i vidjeli. Odmorili se (možda prvi put u životu onako pravo, bez obaveza i daleko od svega). I kako završiti ovaj post nego davljenjem svekolikog čitateljstva bezbrojnim fotografijama (ovaj put Baltičkog) mora, mora, mora, plaže, zalaska sunca, pokojeg galeba i kratkog pogleda na stol tek da se zna zašto smo lipi i debeli...                              ...nastavlja se... |
- 14:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||