Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
četvrtak, 29.06.2017.
Nitko nije otok,
|
sasvim sam za sebe... Tako je i najveći njemački otok Rügen mostom povezan s kopnom, kako bi se lakše moglo do njega doći.  Na putu do njega možete sresti one koji doslovce spavaju pod mostom,  one koji kao ja mala bleje u ogroman pilon  i one koji su svijet okrenuli na glavu.  Ne kaže se u ovdje bez razloga da si zreo za otok iliti "reif für den Insel", što bi se lijepo uklopilo u Melin riječnik, kada bi ga pisala na njemačkom. Čudan narod ti Boduli, pa na koji se god otok čovjek uputio. Na izlet malim busom preko neke druge Zagore odlučili smo se kako bi izbjegli loše vrijeme tog dana u našem posudjenom Malom mistu. I dobro smo napravili. Cijelog je dana tamo dobovala kiša u ritmu tam tama, dok je nas pratilo manje više sunce. Naša prva postaja, gradić Lauterbach ne razlikuje se puno od naših otočkih mjesta, kao što se vidi iz priloženog,   namjera našega vozača i vodiča, 2 u 1, je obići cijeli otok, pa se moramo požuriti. Cijelim putem slušamo štorije od kunelićih samo u njemačkoj istočnomorskoj verziji. Saznajemo kako se na otoku snimao film "Heiden von Kummerow", štono bi značilo polja nekakve zelenjave, kojoj nisam sigurna što je zapravo (tranlator mi prevodi sa "vrijes") a film je križanac Družbe Pere Kvržice, Kekeca i Vuka Samotnjaka. Stižemo u Binz, najveće ljetovalište na otoku. Po mnogočemu podsjeća na Opatiju, ali nas zanima prije svega plaža,   sa puno puno košara,  izmišljenih kako bi se turisti obranili od mora i sunca  dok prate neke neruzinave brodove kako plove.  Polako smo već i ogladnjeli a i naš domaćin mora pobrati malo provizije od našega ručka pa krećemo dalje prema Sassnitzu i ribljem restoranu u blizini luke.    Riblja juha koju smo naručili toliko je dobra da je šteta izvlačiti fotoaparat i slikati je dok se hladi. Radije se prepuštamo neobaveznom klepetanju sa tetama iz naše grupe o izletu u Dansku kojeg planiramo par dana kasnije. No, o tome drugi put. Mislim o Danskoj. Kratak pogled na brodove u luki   i jedna slika za dokaz da sam stvarno tamo bila.   Slijedeća stanica je Nacionalni Park Jasmund  sa stijenom od krede visokom 118 metara, naziva istog kao i brdo iznad Heidelberga -- Königstuhl.  Od višine se nam skoro pa malo zavrti...   Tko bi rekao da život na rubu  može tako dobro izgledati.   Da ne zaboravimo kako je ovo ipak nekadašnja Istočna Njemačka, vozimo se pogledati dio najduže zgrade na svijetu, imena Prora, dugu 4 i pol kilometra.  gdje su nekad momci u plavim kapicama vodili svoje klince mandolince na more. I svoje debele žene. Ostaje nam još zadnja postaja tog dana, Naturbühne Ralswiek (otvorena pozornica) na kojoj se od 1993 tradicionalno izmedju lipnja i rujna održavaju Störtebeker Festspiele, najuspješnije kazališne ljetne igre u Njemačkoj. Störtebeker je bio neka vrsta Robin Hooda, gusar o čijem životu (zapravo nije potpuno jasno radi li se o jednoj ili više osoba) se pletu legende, poput one da je bio u stanju popiti 4 litre vina ili pive u jednom cugu.   Sve ovo oko nas su kulise,  šteta da nam nisu dali vidjeti i stražnju stranu.  Moramo biti tihi, što nam, posebno meni, teško pada,  da ne uznemiravamo kaskadere koji imaju probu.  Vraćamo se natrag u posudjeno Malo misto, gledajući već spomenuti film kojim bi i vas udavila, kad bi ga bilo na jubituo. Ovako imate više sreće nego pameti. |
- 23:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||