I tako je prošao godišnji kao da ga nikada nije ni bilo.
Pokušala sam igrajući loto pronaći način produženja slobodnih dana na par godina.
No, počinje sezona godišnjih odmora i napuhavanje jackpota.
Očito nisam jedina koja sanja o bacanju mobitela sa mosta u Neckar.
A onda safari, zbogom žohari,
šefovi,
poslovni partneri,
susjedi,
blogeri.
Bit će da sam opet u mizantropskoj fazi,
Ako sam ikada iz nje ni izašla.
Nedjelju sam ovoga puta mrzila zbog Ponedjeljka, Utorka i Srijede.
Četvrtak je u redu, miriši na Petak.
A Petak ne mrzi ni bivša žena koju je ostavio zbog Subote i ne plaća joj alimentaciju.
Nedjelje su kurbe prasice (ipak mi je nešto od osnova slovenščine još ostalo).
Ponedjeljak ujutro uz kavu provjerila sam po zadnji put, za svki slučaj da li je firma još na mjestu.
Stoji.
Uz svo guglanje domaće i inozemne štampe nisam našla ništa o šefu kojeg je pojeo morski pas ili su ga oteli vanzemljci.
Jebiga.
Moralo se otići.
Na kraju nije ni bilo toliko strašno.
Osim što sve ono što je toliko bilo važno prije godišnjeg nitko živi nije taknuo više od dva tjedna.
Da živim sto godina ne bi naučila ne sekirati se i ostaviti jednu jedinu stvar za poslije.
A mali šefovski gnom zna to dobro iskoristiti.
Zapravo bi on bio idealni partner Nedjelji, taman su tu negdje po omiljenosti medju podanicima.
Od svega skupa ostale su slike.
A slikama se, kao što već rekoh u prošlom postu, najbolje ugnjavi blogerski svijet.
Za početak našeg izleta u Warnemünde, dio Rostocka, mjesto sa najširom plažom i poznatim svjetionikom, malo umjetnosti.
Skulptura koju je moja bolja polovica nazvala OSAM.
(na k***u te nosam).