Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 13.10.2010.
1001 iskrivljena vrijednost
|
Još kao mala počela sam sumnjati u bajke, a u njih ne vjerujem niti danas. Dobro, neću sada biti toliko zaguljena i tvrditi kako u njima nema ama baš ništa pametnog. A i na hepiende nisam baš imuna. No, čemu nas, kad onako pod povećalom pogledamo neke od klasičnih bajki, one uče. Krenimo redom. Primjer 1 : Mačak u čizmama Siroti mlinarev sin u nepravednoj podjeli imovine nakon očeve smrti naslijedjuje samo čudnovatog mačka koji zna govoriti, a pere ga zanimljiv fetiš nošenja čizmi. Valjda da mu ne ozebu stopala. A možda jednostavno lakira kandže na nogama i toga se srami. Tko bi to znao. I da sada preskočimo prepričavanje svima poznate zgodbe, idemo odmah na pouku priče. Koja glasi nekako ovako : Nema veze što si glup ko stup, važno je imati dobrog mačka. Ili možda : Pokažeš li se onakvim kakav zapravo jesi (dakle priglup i siromašan ko crkveni miš) nećeš uspjeti osvojiti izabranicu srca svoga. No, skočiš li gol u vodu, glumiš utopljenika, tvrdiš kako su te pokrali i ubiješ pravog Markiza od Karabasa, otmeš mu imovinu i kurčiš se njegovim perjem - princeza će pasti na koljena. Dakle, ne treba se u životu držati dobrih starih zapovijedi koje kažu : ne laži i ne kradi. Zanimljivo, nema šta. Primjer 2 : Snjeguljica O ovoj sam manipulatorici blijede puti i kose crne kao ebanovina već pisala, pa da skratim. Pod a, stvarno joj nisu svi doma. Zapravo doma joj nije nitko osim 7 blesavih patuljaka, koji na posao u rudnik idu pjevajući. Buahaha. Ma ne me jebat. Neš ti divnog posla. Svi se pograbili nakon ove priče bit rudari. A uostalom, što jedna djevica (navodno, ali to može prodat samo priglupom princu) radi sama usred šume sa sedam muškaraca, pa ma kako mali i bezopasni oni bili? Pod b, priča sa životinjama, a Tarzan joj nije nikakav rod. Aj sad zamislite da ulovite vlastito dijete u 18. ili 19. godini života kako priča sa vjevericom na onom stablu nasuprot moje kuće u Pripizdini. Zar se ne bi barem malo zabrinuli za njeno zdravlje i odveli je psihijatru na podulji razgovor? Pod c, princ iz iste limunade. Nisu ni njemu sve koze na broju. Pa tko bi normalan ljubio lijepe mrtve djevojke? Nekrofilčina poremećena! Pod d, zločesta maćeha iz priče za koju ne smijemo gajiti ni najmanje simpatije, inače će nas svijet držati lagano uvrnutima. A eto, meni te sirote žene baš žao, onako od srca. Stavite se u njenu kožu i zamislite da živite u njeno doba. Pojavile se bore oko očiju, sise naveliko načela gravitacija, a dupe i butine pune celulita. A nigdje Glumičića, botoksa, koenzima Q 10, aloa vere, balzama za popucane vrhove niti kolor šampona. I di neće popizdit kad vidi kako se svi dive onoj blentači iz točke 1 i 2? Pa zar ju vi na njenom mjestu ne bi željeli otrovati kada to nekim slučajem ne bi bilo ubojstvo sa predumišljajem? Ja definitivno bi! Pouka priče : tko bi znao. Osobno smatram kako je priča početak marketinga kozmetičke industrije, koja živi isključivo na račun nabijanja kompleksa svih vrsta normalnom celulitno-naboranom ženskom rodu. Vjerojatno je pisanje te bedastoće financirao kakav lokalni travar, kako bi lakše naivnim tetama prodavao svoj eliksir mladosti. S : Ogledalce, ogledalce moje, najljepši u zemlji tko je? O: Na mjesto 906 si skočila ti, jer crknula su praščića tri! Primjer 3 : Trnoružica Dakle, sponzorušica bez imalo mozga (inače bi pročitala kakvu priču i znala što je vreteno, pa se ne bi na njega nabola), pripadnica tadašnje zlatne klateži od dosade ne zna što bi sa sobom, pa lutajući po kraljevstvu (carstvu, however) svojega oca prvi puta u životu vidi radnicu u tekstilnoj industriji. Zapravo zlu čarobnicu, koja želi osvetu zbog uništenja njene branše od strane očevih tajkuna i prodaje njenog obrta za jedan srebrnjak. Onako nesposobna pokuša i sama nešto petljati oko vretena, no dobro geliranim i izmanikiranim noktima ne uspijeva svladati tehniku, ubode svoju nježnu ručicu i zaspi. I spava ko zaklana sto godina, skupa sa svim očevim podanicima, dok se ne pojavi princ iz drugog kraljevstva, poljubi je (opet jedan koji se pali na bespomoćne usnule ljepotice blijedog lica) i probudi iz stogodišnjeg sna. Pouka priče : Kada ti je tata tajkun, možeš gaziti ljude na cesti, uništavati firme i bacati sirote radnice (zle vještice) na ulicu, a od dugogodišnje kazne zatvora spasiti će te dobar odvjetnik (princ), sin tatinog prijatelja. Primjer 4 : Zlatokosa Ova mi je bajka malo maglovito ostala u sjećanju pa stvarno više ne znam što je nekakav zlatokosi hipijevski potomak zapravo tražio u šumi. Vjerojatno lude gljive za napušene roditelje. Obzirom na obiteljsku anamnezu ne čudi kako se i ovoj prividjaju govoreće životinje. I to medvjedi. Valjda neka Ličanka. Pouka priče : Kad si slatka mala djevojčica koja treperi okicama i preserava se po cijeli dan recitirajući nabiflane pjesmice, smiješ bez imalo srama jesti tudji čokolino i spavati u tudjim krevetcima. Kako dražesno. Žbljak. Primjer 5 : Pepeljuga Siroto dijete bogatih roditelja koje je, zamislite vi te nepravde - prisiljeno raditi. I to fizičke poslove! A nema nikog tko će vam kupiti dizajnerske cipelice, ludi auto (kočiju) i haljinicu boje lila sa potpisom nekog slavnog kreatora. Koja bruka i sramota! Pouka priče : Poslovni priručnik svake (ne)poštene sponzoruše. U borbi za bogatog princa iz bajke sve je dozvoljeno. Zaželjeno "slučajno" pojavljivanje na svim eventima u kraljevstvu, treperenje umjetnim trepavicama i uništavanje kičme i stopala hodom u staklenim cipelicama sa visokom petom. Uz malo sreće glupavi tenisač, nogometaš ili guzonjin sin je lak plijen, a ostatak života provesti ćete preseravanjem na špici i stalnim kontaktom sa žutom štampom. Primjer 6 : Crvenkapica Ponovno preslatko djetešce u šumi. Pa jebate, svako malo se u tim bajkama gube djeca, valjda da bi policija i lugari imali dovoljno posla. Pouka priče : Ne pričaj sa slatkorječivim strancima. Taj dio je ok. Nemam primjedbi. Smeta me samo činjenica da je Crvenkapica kao i sva dječica iz priče neodoljivo prekokrasna sa tom blentavom kapicom na glavi. Pa zar na svijetu postoje samo predivna djeca? Služi li ova priča nabijanju kompleksa već od malih dana? Zašto pobogu Crvenkapica ne bi bila šepava na jednu nogu, na primjer? Gluha? Slabijeg vida? Želi li nam netko reći kako sva ona djeca koja imaju bilo kakvu manu ili hendikep nisu vrijedna naše pažnje? A i žao mi vuka, ipak je to jedna vrsta u izumiranju. A kojoti mu dodju nešto kao braća po materi. A u priči njih troje na jednoga. Ni traga fair-playu i ekološkoj osviješćenosti. Zar mu je baš trebalo rasparati trbuh i napuniti ga kamenjem? Čisti sadizam i iživljavanje nad nedužnim životinjama. Pa nije on došao k njima, već je bakica iz tko zna kakvih sebičnih razloga odlučila živjeti u njegovom prirodnom staništu. Jadna se životinja samo brani, a oni udri, pa udri. I još ga generacijama i generacijama blate i prikazuju kao teškog kriminalca. Sirota beštija (jadnik najebe i u priči sa tri praščića i sedam malih kozlića.*). Primjer 7 : Pinokio Usamljeni stari stolar zaželi dijete, a obzirom na socijalni status nema šanse u današnjem (a izgleda ni ondašnjem) svijetu pronaći ženu i dobiti potomka. A i tko zna radi li hidraulika više u njegovim godinama. Posvajanje ne dolazi u obzir (ponovno zbog lošeg imovinskog i nikakvog bračnog stanja) a i komplicirano je. Ali eto ti vraga, u radionici se stvori zanimljiv blebetav i podosta živ komad drveta iz kojeg si stari napravi sina i dade mu ime Pinokio (oduvijek mi je smiješno slovensko ime ovog lika - Ostržek). E sad, mali baš i nije onakav kakav bi tata to želio. Fizički rad mu smrdi kao Pepeljugi, u školu mu se ne da, htio bi na brzaka doći do para. A laže ko Pinokio, naravno. U današnje bi vrijeme ovakvo problematično dijete učlanili u neku od mladeži aktualnih političkih stranaka i dalje bi se oni brinuli za njega, a ni vama kao ocu ne bi više trebalo ustajati se u ranu zoru pa tesati kojekave grede i tavalune čim potomak u punoj mjeri dokaže svoju lojalnost medju onakvima kakav je i sam. Pustimo sada što bi bilo od tog komada pjevajuće daske da živi u današnje vrijeme i vratimo se originalnoj priči. Nakon svih laži, prevara, bedstoća, lakomislenih poteza i sličnih govana iz kojih se uspije nekako izvući, Pinokio spasi oca iz kitove utrobe i za nagradu postane - PRAVI DJEČAK. Pouka priče : slijedite li ovu priču u današnjem svijetu nećete daleko dospijeti. Dobrota se uglavnom ne nagradjuje. A i nagrada je ponovno moralno i sociološki upitna. Što to znači biti pravi dječak? Zašto dobrog Pinokija (onako popravljenog, vrijednog djaka i velikog srca) okolina ne prihvati takvim kakav jest? Drugačijeg, pa makar i drvenog? Individualca, posebnjaka za nagradu pretvore u samo još jednu ovcu u gomili. Možda je pouka priče kako je najpametnije ne odstupati ni u čemu od vladavine mediokriteta? Ne znam, no ne svidja mi se ta spika o "pravom" dječaku. Mislim da je kriva za masu nepravdi nanesenih "drugačijima". Pa što vas smeta u tim sitnim razlikama koje pojedinca izdvajaju iz mase? AAAAAAAA!!! ******** I sad bi ja ovako dalje izvlačila razne Cvilidrete, Palčice, Palčiće, Male sirene, Gerdu i Kayeve, Ivicu i Maricu, Aladina, duhove iz boce i tko zna kakva još bića iz bajki. Ali ovih sedam nabrojanih bilo mi je sasvim dovoljno da dodjem do zaključka kako su bajke najobičnije sranje koje nas često uči krivim pretpostavkama, koje su krive za masu bedastoća koje i sami radimo. Ljepotice su dobre, drage i tople osobe, a gaborice (uvjetno rečeno) su zle. Osim toga da su stare, neurotične i jedini smisao postojanja nalaze u zagorčavanju princezinog bajkovitog života. Prinčevi (idealni, preljepi, puni razmijevanja za sva ženska padanja u nesvijest i glumatanja) padaju sa neba i odvode ljepoticu u svijet neopisivih materijalnih dobrota, koje su jedino mjerilo uspjeha u životu. Sve ostalo ne valja i nema smisla. Ne daj bože da bi radili i zamazali rukice. Ako možeš, ukradi konje vrane po livadi razigrane i ubij (zlu vješticu, diva), pa oženi princezu. Laži čim zineš. Nikad ne pokaži svoje pravo lice. Slini nad predivnom dječicom plavih okica, duge zlatne kosice, obučenu u dizajnerske krpice i kapice i tako ubij u pojam svu onu na vanjski izgled manje lijepu djecu. Tko jebe karakter i intelekt, jedino se plavoća očiju i besprijekorne crte lica računaju. U takvom idealnom svijetu malih manekena roditi se sa bilo kakvim invaliditetom prava je noćna mora za djecu i njihove roditelje. Zgazi stare vještice, koje se uopće usude bez botoksa i silikonskih sisa izaći na cestu pored svih predivnih praznoglavih sponzoruša u potrazi za princem. Poštujte ova bajkovita pravila i živjet ćete sretno, sve dok jednog dana ne odapnete. Sa daljinskim u ruci. Gledajući neku novomodernu slinastu bajku sa 1001 iskrivljenom vrijednosti. P.S. Nemojte mi samo počet sad sa onim kako u bajkama ljubav pobjedjuje sve. Koja jebena ljubav? Princ jaše šumom, vidi ljepoticu, digne mu se ona stvar i to je ljubav? A ona očarana njim na osnovu jednog poljupca i par slatkih riječi (a lako da nema blentača koje se u današnje vrijeme zatreskaju u nekog klokana sa druge strane monitora zbog par "samo njoj posvećenih stihova" kopipejstanih tko zna s kojeg mjesta). Halo?! Kad mi pokažu što je bilo 30 godina kasnije, možda i povjerujem u tu njihovu predivnu ljubavnu priču. Uvik kad sam s tobon ja san ka i dite, zaboravin odma svoje kose side i godine ove ča bi bile teže da me lipa mladost uza te ne veže * skraćena verzija priče o 7 malih kozlića: Vuk kuca na vrata oponašajući glasom mamu kozu : "Kozlići, mama ovdje, otvorite vrata, donijela sam mlijeko i kekse iz dućana!". Kozlići : "Odjebi, vuče, mamu smo poslali po hladno pivo i cigarete!". |
- 22:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.10.2010.
Kojotkine kućne čarolije
|
Nedjelja je dan kojeg obično mrzim zbog ponedjeljka, naravno. Tog bi dana po nekim pravilima i običajima trebalo odmarati, no meni je nedjelja često dan kad obaram norme u hiperaktivnostima u kuhinji. Danas sam ga stvarno pretjerala, kao što ćete vidjeti u slijedećoj fotoreportaži. Razlog je jednostavan. Cijeli mi je tjedan protekao u neopisivoj gužvi na poslu koja je nastala kao posljedica projekata koje treba završiti do kraja idućeg tjedna, a do sada smo ih odgadjali. Investitorima se nije baš žurilo. No onda su došli izbori. Lokalni. I naravno, biračima treba pokazati kako se radi punom parom na poboljšanju infrastrukture, pa smo se zadnjih tjedana užurbano bavili pripremom raznih 3D i sličnih prezentacija, izradom plakata mostova i cesta koje će se graditi u slijedećoj godini. Iako su izbori danas (btw, nisam izašla na biralište, do tamo bi me odvukla jedino ponuda plave kuverte nekog od kandidata - da, kriva sam po svim točkama optužnice, no kako su nekim paradoksom za mene kao stranca više napravili desni nego lijevi, što bi bilo logično, ja se politikom ne bavim, pa ni onom lokalnom i gledam samo svoj osobni interes) projekti se, na sreću, nastavljaju. Tako da, nadam se da smo se izvukli dok ne dodju bolja vremena. A kako me gužva čeka i ovog tjedna, a ekipu doma treba nahraniti (jako su gadni kad su gladni), nije mi bilo druge nego nakuhati i napeći hrane za nekoliko dana unaprijed. I inače obično kuham uvijek za jedan dan unaprijed, tako da Čipi ima spremnljen ručak kojeg samo treba zagrijati na štednjaku ili u mikrovalnoj. Ne volim da mi se dijete hrani sendvičima, čipsom i kebabom dok se ne vratim sa posla. Inače, moram pohvaliti dečke, koji su se takodjer prilagodili novonastaloj situaciji, pa su tako jučer, dok sam bila na poslu cijeli dan, odnesli smeće, oprali par mašina veša, posušili ga i poslagali direktno iz sušilice (inače zna to mene onako suho i zgužvano čekati da se vratim). A jutros rano, bolja polovica se uhvatila i usisavača, i sredila cijeli donji kat, dok sam ja oprala kupaonicu, ubijajući poznate i nepoznate bakterije. Nakon doručka, Čipi i ja krenuli smo u akciju simultanog kuhanja i ponavljanja gradiva iz fizike, kemije i biologije. Prisjetila sam se tako masu podataka naučenih u osnovnoj, a koje sam već zaboravila, kao na primjer: - Venera se vrti oko Sunca u drugom smjeru od ostalih planeta (eto zešto su žene s Venere a muškarci s Marsa); - na Merkuru klima i nije baš neka, ili je 250 stupnjeva u plusu ili minus 188 (tu negdje, nemojte sad cjepidlačiti), sve u svemu tamo neću na godišnji ove godine; - neutralna PH vrijednost je ona od 7, sve više je bazično, a manje od toga kiselo (ovo je vrlo važan podatak zbog boljeg razumijevanja najvažnijeg dijagrama u povijesti modernih TV reklama - onog o zločestoj pogrešnoj i nepravoj PH vrijednosti u ustima zbog koje imamo velikih problema u životu, barem nas marketinški stručnjaci u to žele uvjeriti  );- stanice se sastoje od jezgre, citoplazme i membrane, a po citoplazmi plivaju svakojaki dijelovi, kojima već polako zaboravljam ime (ali prisjetila bih se da me sad bace u Milijunaša ili u 1 protiv 100) - Pitagorin poučak nije se promijenio od vremena kad sam i sama išla u školu, najpoznatiji od svih trokuta, onaj sa stranicama 3, 4 i 5 još je uvijek na vrhu matematičke top liste; - u slovenskom jeziku i dalje ne postoje slova ć, dj, lj i nj. Kad se približavaš šumi onda ideš h gozdu, a uz suglasnike sadržane u nebuloznoj rečenici "ta suhi škafec pušča" dolazi s, a ne z (dakle, ideš z babico, a ne ideš s kretenom). Uz već poznatu činjenicu da taj jezik osim množine i jednine ima i takozavnu dvojinu, pa tako kad dvoje idu nekamo, tujci pomisle da ih je troje kada kažu "midva z ženo" (dok im netko ne objasni, kao što su to kolege meni objasnili da zapravo on ide nekamo sa ženom,a nema treće osobe). Djeca mogu biti naša ili najina, ovisno o tome da li su to djeca mojeg muža i mene (najina) ili svih nas (naša). No, ta je stvar komplicirana i samim Slovencima, pa vas neću dalje gnjaviti takvih stvarima. Osim što ću vas upozoriti da se ne umislite kako ste neodoljivi kad vam neki Janez kaže kako ste "zgodna". Zapravo vam hoće reći da ste došla na sastanak prije dogovorenog vremena. A uzmete li u ruke neku slovensku križaljku, ne odustajte nakon što uočite kako pod 3 vodoravno stoji devet slova, a treba upisati ime glavnog grada dežele. Ne, nije u medjuvremenu zbog ulaska Slovenije u EU, glavni grad postao Amsterdam, nego Ljubljana u slovenskom jeziku ima 9 slova, a u našem 7. Zanimljiv narod ti Slovenci. :)) A sad, dosta osnovnoškolske izobrazbe, redom fotoreportaža iz škole za dresuru žena (predmet domaćinstvo iliti gospodinjstvo) iz koje se možda naučite kako skuhati tri ručka, oprati sudje (pa u perilici ofkors), nahraniti dijete i biti poželjna za muža.  A usput i ne potrošiti previše (sve ovo košta jedno 20 do 25 eura uvrh glave).U slijedećem se tekstu pojavljuje množina kao sredstvo izražavanja, ne zbog toga što sam sa sobom na "vi", nego ne smijem zaboraviti Čipija, koji uskače u nekim fazama proizvodnje. Dakle, ovo lijevo je tijesto za pizzu, kojeg smo umijesili na početku priče (dosadno toliko da nema smisla fotografirati), a desno mijesimo tijesto za kiflice.
Malo promiješamo sve skupa, prije nego počnemo vježbu za bicepse i tricepse. Vježba se sastoji u slijedećem : na ruke pet šest minuta gnječimo ovu smjesu na sve moguće načine, kako bi sastojke čim bolje pomiješali skupa, tako da ih više ni dobitnik Nobelove nagrade za kemiju ne može razdvojiti na prafaktore.
Tijesto je gotovo kada vas počnu boljeti gore spomenuti mišići, pa sada prelazimo na vježbanje lijeve i desne šake iliti pravljenje kuglica približno istog promjera. Usput obnavljamo gradivo iz geometrije : kako razdijeliti krug na 12 dijelova (12 puta kružni isječak sa kutem od 30 stupnjeva). Manje više, dobila bih čistu jedinicu iz nacrtne u ovom slučaju, jer sam ga ja podijelila na 10 dijelova:
Nakon uočene geometrijske pogreške kusuramo ga dalje onako "od djuture" (metoda filing bez osjećaja - sori DLZ  , sjetilo me na tvoj alter ego):
Napravljene kuglice stavljamo na stand bye i za to vrijeme nasjeckamo luk, popržimo ga na ulju. Dok se to cvrči operemo krumpir, zasolimo vodu i stavljamo ga kuhati na susjednoj plohi štednjaka (dodamo još tri jaja, koja ćemo takodjer trebati za krompirovu salatu kasnije), a potom se vraćamo luku, kojem dodajemo u medjuvremenu isjeckana pileća srca i jetrice, zalijemo ih vodom, dodamo kocku za juhu i čekamo.
Smanjimo jačinu kuhanja, dodajemo koncentrat rajčice i pustimo ono na štednjaku krčkati polako, te ponovno sjedamo za stol, uzimamo tijesto za kiflice koje se u medjuvremenu od uzbudjenja diglo, pa sad opet svaku kuglicu razvaljamo i dijelimo na 8 jednakih (buahaha, moš si mislit, opet krivi osjećaj za filing) dijelova od kojih formiramo kiflice, koje polažemo na papir za pečenje, koji smo odrezali trećom rukom (koja se ne vidi, ali definitvno negdje postoji).
Četvrtom rukom skuhamo palentu (prilog k jetricama i srcima u umaku), a petom ocijedimo krompir i pustimo ga neka se hladi. Nakon što na brzaka operemo posudu u kojoj smo grijali mlijeko (miješali ga sa kvasom u prethodnom školskom satu, gledaj pod "priprema tijesta za kiflice") stavljamo je ponovno na štednjak i otopimo putar, koji ćemo dodati k razmućenom jaju i time premazati kiflice. (Jedna kratka napomena : ne dodajte jaje u vrući putar, inače ćete dobiti neku vrstu kajgane ili prežgane juhe, a ne glatku smjesu za mazanje  ).
Namazane kiflice posipamo sezamom i stavljamo u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva, dakle na temperaturu Venere ili Merkura preko dana (otprilike). Poželjno je prije toga isključiti neku od ploha štednjaka, kako ne bi iskočio osigurač, a možda i crknula trafostanica u Pripizdini (definitivno nećete imati što za jesti, ako u kući nemate plinskog štednjaka, kojeg autorica posta izbjegava zbog već poznatih povremenih posjeta Švabe Alchajmera).
Slijedi priprema slatkih kiflica (nestalo je sezama), upotrebljavaju se zadnji ostaci Nutelle i njoj srodnih proizvoda.
Dok se ispekla druga tura slanih kiflića ohladio se krompir, kojeg smo oljuštili i narezali na komadiće, dodali kuhana jaja i crveni luk (manje se plače, a i ljepše je boje).
Posolimo, dodamo jabučnog octa i ulja i salata je gotova. Malo probamo jer smo u medjuvremenu već ogladnili.
Gotova je i prva tura slatkih kiflica, pa opet ćopamo. Ipak se suzdržavamo jer inače neće biti ničega do večere, a namjera je opskrbiti se za par dana.
Mljeveno se uz pomoć raznih čarolija i uroka otopilo (znam, nebi ga se trebalo zamrzavati po pravilima, ali pravila su nešto što postoji kako bi ih se moglo kršiti), nasjeckani luk (plačem) popržen na malo ulja sa Vegetom, dodajemo u smjesu. Opet vježbe za bicepse i tricepse. Zaželjena kombinacija kružnih pokreta i pritiska nadolje. Skupimo sav stari kruh koji još nije postao budjav lebac i nasjeckamo ga i polijemo s malo mlijeka.
Provjerimo da li je još u frižideru ostalo koje jaje (ima još tri, ok) i dodamo ga u smjesu. Nova serija vježbi za ruke.
Nakon dodavanja smekšanog kruha, naribamo sir i dodajemo ga smjesi za faširance.
Ovaj put uspjeva nam napraviti točno 12 faširanaca. Ima još nade za nas.
Ulje je na vodi, pardon, u tavi.
Gotov je ručak za još jedan dan. Čipi već sad razmišlja da li će radije jesti faširance ili jetricu, i ne može se odlučiti, jedno i drugo obožava.
Sve smo živo skuhali, ispekli i sad bi ja najradije malo prilegla, no dečki me prisjećaju kako još uvijek čeka ono na početku početaka umiješeno tijesto za pizzu. Valjamo, razvlačimo, crtamo bedastoće umakom od rajčice.
Trafljamo na tijesto sve što nam padne u ruke. Sir, salamu, šunku, kukuruz, crveni luk. Nestalo nam šampinjona, no Čipiju paše jer ih i ne voli baš. Bolja polovica nešto malo njurga, ali to su već defaluti i nitko se ne obazire.
Dok se pizza peče, počinjem pisati ovaj post šestom rukom (a završavam par sati kasnije). Zapravo lijevom nogom, no to vam nikada ne bih priznala. Cijelo vrijeme u pozadini sviraju laganice, koje mi baš pašu na nedjeljno popodne, a i inače, kad sam ja napisala neki post, a da nije bilo kakvog spotića u njemu? Ove mi pašu jer zapravo nemam pojma o čemu pjevaju, a nije ni važno, znam samo da bi digić rado od nekoga (ali ne od mene) dobio još jedan kisić pusić. Što želi Bruni nemam jebenog pojma, sigurno je samo da ona danas nije kuhala cijelog dana ovako ko od majke rodjena.  Ovo je zadnji pogled na jednu pizzu koje više nema. Zapravo, ima je još pola, nismo mogli više jesti, nakon što smo cijelog jutra ćopali ostalo.
A ovo je konačno kraj. Baj, baj, baj!  |
- 18:35 - Komentari (37) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.10.2010.
Trolovi :P (fotoreportaža)
|
Jedna od riječi koja u zadnje vrijeme rijetko zaobilazi postove na blog.hr-u je već svima znani trol. A tko su zapravo ta bića, kojima se vjerojatno već štuca negdje po skandinavskim šumama u kojima obitavaju? Dvije godine unatrag, kada su vladala malo bolja vremena, prvomajske smo praznike proveli u Norveškoj. Kao obožavateljicu Tolkiena, njegovog Gospodara prstenova i Hobita, Norveška me oduševila svojom prirodom i mitologijom. Već prvi pogled iz aviona na tamne planine, koje se spuštaju do mora i guste crne šume podsjećao je na neke ne tako vesele predjele Medjuzemlja. A znamo da na takvim mjestima obitavaju svakojaka, u najmanju ruku, čuda bića. Nimalo ne čudi da je skandinavska mitologija tako bogata. Cijelim putem u mislima mi se vrtila pjesma starih dobrih Beatles-a "Norwegian wood", koja zapravo ni nema nikakve veze sa norveškim šumama. Te roman japanskog pisca Harukija Murakamija, istog naslova. Glavni bog iliti Bog svih bogova norveške mitolologije Odin, spominje se u literaturi i povijesti pod različitim imenima (valjda bi mu to u današnje vrijeme bili nickovi ) : Gangleri, Odinn, Othinn, Vak, Valtam. Bog rata, smrti i znanja.Najpoznatija je medju njegovim ženama Friga (ovo me jako podsjetilo na "štriga", pa sam zapamtila taj podatak). Odin se, naime, više puta ženio. Jadnik. Zamislite si samo koliko je punica stekao na taj način. Nimalo me ne čudi, da je lik bio podosta nadrkan i konstantno slabe volje, pa trebalo je pobjeći iz tog kokošinjca povremeno, da čovjek/Bog ne poludi. Makar zbrisao u novi rat. I to je bolje, nego slušati stalne prigovore žena i njihovih majki. Mnogo više od tog zanimljivog podatka, kojeg sam, naravno, interpretirala na svoj način (molim učenike srednjih i osnovnih škola da ovaj post ne koriste kao podlogu za referate o Skandinaviji i njenoj mitologiji - profesori nemaju baš puno razumijevanja za alternativne pristupe) nisam uspjela zapamtiti. Kasnije sam još malo guglala, a tko želi više saznati o tome tko je tu koga i zašto, odgovore će pronaći na slijedećem linku. Najpoznatiji tamošnji likovi iz bajki i legendi, koji navodno žive po norveškim mrkim šumama su trolovi. Sjećate li se igrice Hugo, znate kako približno izgleda takvo biće, iako je Hugov lik podosta frizirana varijanta trola : stalno nasmijan i ne naročito neugodan u druženju sa ljudima. Pravi norveški trolovi ljude izbjegavaju u širokom luku, ne vole nas baš naročito. Zašto? Pa eto, po njihovim smo standardima ljepote ružni. I smrdimo. Samo još jedan od dokaza da je ljepota ovisna jednio od očiju promatrača. Trolove ljepotane pogledajte na slijedećim slikama. Fotografije su napravljene na dnevnoj svjetlosti i lako se meni s njima zezati u to doba dana. Po noći se ovi stvorovi spuštaju iz šuma i sa brda, a ljude, koji im zasmrde po putu, bacaju u mora i jezera. One, malo sretnije ruke, samo će gadjati kamenjem. Noću nismo otišli u šetnju. Pustimo sada da li su samo legende ili ne. Bolje se s takvim stvorovima ne zafrkavati. Ovako ni ne izgleda tako gadno, vjerojatno nas želi dobiti na svoju stranu, a onda - Buć u more!:
Kad već ima takvu nosinu, šteta bi bilo ne povući ga malo za nos. Po danu, naravno.
I trolovi imaju dječicu. Slatki mali trolčić... |
...ne znam samo da li zbog tako lijepog nosa ili zbog klempavih ušiju.
- 10:35 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||