Još kao mala počela sam sumnjati u bajke, a u njih ne vjerujem niti danas.
Dobro, neću sada biti toliko zaguljena i tvrditi kako u njima nema ama baš ništa pametnog. A i na hepiende nisam baš imuna.
No, čemu nas, kad onako pod povećalom pogledamo neke od klasičnih bajki, one uče.
Krenimo redom.
Primjer 1 : Mačak u čizmama
Siroti mlinarev sin u nepravednoj podjeli imovine nakon očeve smrti naslijedjuje samo čudnovatog mačka koji zna govoriti, a pere ga zanimljiv fetiš nošenja čizmi. Valjda da mu ne ozebu stopala. A možda jednostavno lakira kandže na nogama i toga se srami. Tko bi to znao.
I da sada preskočimo prepričavanje svima poznate zgodbe, idemo odmah na pouku priče.
Koja glasi nekako ovako : Nema veze što si glup ko stup, važno je imati dobrog mačka.
Ili možda : Pokažeš li se onakvim kakav zapravo jesi (dakle priglup i siromašan ko crkveni miš) nećeš uspjeti osvojiti izabranicu srca svoga. No, skočiš li gol u vodu, glumiš utopljenika, tvrdiš kako su te pokrali i ubiješ pravog Markiza od Karabasa, otmeš mu imovinu i kurčiš se njegovim perjem - princeza će pasti na koljena. Dakle, ne treba se u životu držati dobrih starih zapovijedi koje kažu : ne laži i ne kradi. Zanimljivo, nema šta.
Primjer 2 : Snjeguljica
O ovoj sam manipulatorici blijede puti i kose crne kao ebanovina već pisala, pa da skratim.
Pod a, stvarno joj nisu svi doma. Zapravo doma joj nije nitko osim 7 blesavih patuljaka, koji na posao u rudnik idu pjevajući. Buahaha. Ma ne me jebat. Neš ti divnog posla. Svi se pograbili nakon ove priče bit rudari. A uostalom, što jedna djevica (navodno, ali to može prodat samo priglupom princu) radi sama usred šume sa sedam muškaraca, pa ma kako mali i bezopasni oni bili?
Pod b, priča sa životinjama, a Tarzan joj nije nikakav rod. Aj sad zamislite da ulovite vlastito dijete u 18. ili 19. godini života kako priča sa vjevericom na onom stablu nasuprot moje kuće u Pripizdini. Zar se ne bi barem malo zabrinuli za njeno zdravlje i odveli je psihijatru na podulji razgovor?
Pod c, princ iz iste limunade. Nisu ni njemu sve koze na broju. Pa tko bi normalan ljubio lijepe mrtve djevojke? Nekrofilčina poremećena!
Pod d, zločesta maćeha iz priče za koju ne smijemo gajiti ni najmanje simpatije, inače će nas svijet držati lagano uvrnutima. A eto, meni te sirote žene baš žao, onako od srca. Stavite se u njenu kožu i zamislite da živite u njeno doba. Pojavile se bore oko očiju, sise naveliko načela gravitacija, a dupe i butine pune celulita. A nigdje Glumičića, botoksa, koenzima Q 10, aloa vere, balzama za popucane vrhove niti kolor šampona. I di neće popizdit kad vidi kako se svi dive onoj blentači iz točke 1 i 2? Pa zar ju vi na njenom mjestu ne bi željeli otrovati kada to nekim slučajem ne bi bilo ubojstvo sa predumišljajem? Ja definitivno bi!
Pouka priče : tko bi znao. Osobno smatram kako je priča početak marketinga kozmetičke industrije, koja živi isključivo na račun nabijanja kompleksa svih vrsta normalnom celulitno-naboranom ženskom rodu. Vjerojatno je pisanje te bedastoće financirao kakav lokalni travar, kako bi lakše naivnim tetama prodavao svoj eliksir mladosti.
S : Ogledalce, ogledalce moje, najljepši u zemlji tko je?
O: Na mjesto 906 si skočila ti, jer crknula su praščića tri!
Primjer 3 : Trnoružica
Dakle, sponzorušica bez imalo mozga (inače bi pročitala kakvu priču i znala što je vreteno, pa se ne bi na njega nabola), pripadnica tadašnje zlatne klateži od dosade ne zna što bi sa sobom, pa lutajući po kraljevstvu (carstvu, however) svojega oca prvi puta u životu vidi radnicu u tekstilnoj industriji. Zapravo zlu čarobnicu, koja želi osvetu zbog uništenja njene branše od strane očevih tajkuna i prodaje njenog obrta za jedan srebrnjak. Onako nesposobna pokuša i sama nešto petljati oko vretena, no dobro geliranim i izmanikiranim noktima ne uspijeva svladati tehniku, ubode svoju nježnu ručicu i zaspi. I spava ko zaklana sto godina, skupa sa svim očevim podanicima, dok se ne pojavi princ iz drugog kraljevstva, poljubi je (opet jedan koji se pali na bespomoćne usnule ljepotice blijedog lica) i probudi iz stogodišnjeg sna.
Pouka priče : Kada ti je tata tajkun, možeš gaziti ljude na cesti, uništavati firme i bacati sirote radnice (zle vještice) na ulicu, a od dugogodišnje kazne zatvora spasiti će te dobar odvjetnik (princ), sin tatinog prijatelja.
Primjer 4 : Zlatokosa
Ova mi je bajka malo maglovito ostala u sjećanju pa stvarno više ne znam što je nekakav zlatokosi hipijevski potomak zapravo tražio u šumi. Vjerojatno lude gljive za napušene roditelje. Obzirom na obiteljsku anamnezu ne čudi kako se i ovoj prividjaju govoreće životinje. I to medvjedi. Valjda neka Ličanka.
Pouka priče : Kad si slatka mala djevojčica koja treperi okicama i preserava se po cijeli dan recitirajući nabiflane pjesmice, smiješ bez imalo srama jesti tudji čokolino i spavati u tudjim krevetcima. Kako dražesno. Žbljak.
Primjer 5 : Pepeljuga
Siroto dijete bogatih roditelja koje je, zamislite vi te nepravde - prisiljeno raditi. I to fizičke poslove! A nema nikog tko će vam kupiti dizajnerske cipelice, ludi auto (kočiju) i haljinicu boje lila sa potpisom nekog slavnog kreatora. Koja bruka i sramota!
Pouka priče : Poslovni priručnik svake (ne)poštene sponzoruše. U borbi za bogatog princa iz bajke sve je dozvoljeno. Zaželjeno "slučajno" pojavljivanje na svim eventima u kraljevstvu, treperenje umjetnim trepavicama i uništavanje kičme i stopala hodom u staklenim cipelicama sa visokom petom. Uz malo sreće glupavi tenisač, nogometaš ili guzonjin sin je lak plijen, a ostatak života provesti ćete preseravanjem na špici i stalnim kontaktom sa žutom štampom.
Primjer 6 : Crvenkapica
Ponovno preslatko djetešce u šumi. Pa jebate, svako malo se u tim bajkama gube djeca, valjda da bi policija i lugari imali dovoljno posla.
Pouka priče : Ne pričaj sa slatkorječivim strancima. Taj dio je ok. Nemam primjedbi.
Smeta me samo činjenica da je Crvenkapica kao i sva dječica iz priče neodoljivo prekokrasna sa tom blentavom kapicom na glavi. Pa zar na svijetu postoje samo predivna djeca? Služi li ova priča nabijanju kompleksa već od malih dana? Zašto pobogu Crvenkapica ne bi bila šepava na jednu nogu, na primjer? Gluha? Slabijeg vida? Želi li nam netko reći kako sva ona djeca koja imaju bilo kakvu manu ili hendikep nisu vrijedna naše pažnje?
A i žao mi vuka, ipak je to jedna vrsta u izumiranju. A kojoti mu dodju nešto kao braća po materi. A u priči njih troje na jednoga. Ni traga fair-playu i ekološkoj osviješćenosti. Zar mu je baš trebalo rasparati trbuh i napuniti ga kamenjem? Čisti sadizam i iživljavanje nad nedužnim životinjama. Pa nije on došao k njima, već je bakica iz tko zna kakvih sebičnih razloga odlučila živjeti u njegovom prirodnom staništu. Jadna se životinja samo brani, a oni udri, pa udri. I još ga generacijama i generacijama blate i prikazuju kao teškog kriminalca. Sirota beštija (jadnik najebe i u priči sa tri praščića i sedam malih kozlića.*).
Primjer 7 : Pinokio
Usamljeni stari stolar zaželi dijete, a obzirom na socijalni status nema šanse u današnjem (a izgleda ni ondašnjem) svijetu pronaći ženu i dobiti potomka. A i tko zna radi li hidraulika više u njegovim godinama. Posvajanje ne dolazi u obzir (ponovno zbog lošeg imovinskog i nikakvog bračnog stanja) a i komplicirano je.
Ali eto ti vraga, u radionici se stvori zanimljiv blebetav i podosta živ komad drveta iz kojeg si stari napravi sina i dade mu ime Pinokio (oduvijek mi je smiješno slovensko ime ovog lika - Ostržek). E sad, mali baš i nije onakav kakav bi tata to želio. Fizički rad mu smrdi kao Pepeljugi, u školu mu se ne da, htio bi na brzaka doći do para. A laže ko Pinokio, naravno.
U današnje bi vrijeme ovakvo problematično dijete učlanili u neku od mladeži aktualnih političkih stranaka i dalje bi se oni brinuli za njega, a ni vama kao ocu ne bi više trebalo ustajati se u ranu zoru pa tesati kojekave grede i tavalune čim potomak u punoj mjeri dokaže svoju lojalnost medju onakvima kakav je i sam.
Pustimo sada što bi bilo od tog komada pjevajuće daske da živi u današnje vrijeme i vratimo se originalnoj priči. Nakon svih laži, prevara, bedstoća, lakomislenih poteza i sličnih govana iz kojih se uspije nekako izvući, Pinokio spasi oca iz kitove utrobe i za nagradu postane - PRAVI DJEČAK.
Pouka priče : slijedite li ovu priču u današnjem svijetu nećete daleko dospijeti. Dobrota se uglavnom ne nagradjuje. A i nagrada je ponovno moralno i sociološki upitna. Što to znači biti pravi dječak? Zašto dobrog Pinokija (onako popravljenog, vrijednog djaka i velikog srca) okolina ne prihvati takvim kakav jest? Drugačijeg, pa makar i drvenog? Individualca, posebnjaka za nagradu pretvore u samo još jednu ovcu u gomili. Možda je pouka priče kako je najpametnije ne odstupati ni u čemu od vladavine mediokriteta? Ne znam, no ne svidja mi se ta spika o "pravom" dječaku. Mislim da je kriva za masu nepravdi nanesenih "drugačijima". Pa što vas smeta u tim sitnim razlikama koje pojedinca izdvajaju iz mase? AAAAAAAA!!!
********
I sad bi ja ovako dalje izvlačila razne Cvilidrete, Palčice, Palčiće, Male sirene, Gerdu i Kayeve, Ivicu i Maricu, Aladina, duhove iz boce i tko zna kakva još bića iz bajki.
Ali ovih sedam nabrojanih bilo mi je sasvim dovoljno da dodjem do zaključka kako su bajke najobičnije sranje koje nas često uči krivim pretpostavkama, koje su krive za masu bedastoća koje i sami radimo.
Ljepotice su dobre, drage i tople osobe, a gaborice (uvjetno rečeno) su zle. Osim toga da su stare, neurotične i jedini smisao postojanja nalaze u zagorčavanju princezinog bajkovitog života.
Prinčevi (idealni, preljepi, puni razmijevanja za sva ženska padanja u nesvijest i glumatanja) padaju sa neba i odvode ljepoticu u svijet neopisivih materijalnih dobrota, koje su jedino mjerilo uspjeha u životu. Sve ostalo ne valja i nema smisla.
Ne daj bože da bi radili i zamazali rukice.
Ako možeš, ukradi konje vrane po livadi razigrane i ubij (zlu vješticu, diva), pa oženi princezu.
Laži čim zineš. Nikad ne pokaži svoje pravo lice.
Slini nad predivnom dječicom plavih okica, duge zlatne kosice, obučenu u dizajnerske krpice i kapice i tako ubij u pojam svu onu na vanjski izgled manje lijepu djecu. Tko jebe karakter i intelekt, jedino se plavoća očiju i besprijekorne crte lica računaju. U takvom idealnom svijetu malih manekena roditi se sa bilo kakvim invaliditetom prava je noćna mora za djecu i njihove roditelje.
Zgazi stare vještice, koje se uopće usude bez botoksa i silikonskih sisa izaći na cestu pored svih predivnih praznoglavih sponzoruša u potrazi za princem.
Poštujte ova bajkovita pravila i živjet ćete sretno, sve dok jednog dana ne odapnete.
Sa daljinskim u ruci.
Gledajući neku novomodernu slinastu bajku sa 1001 iskrivljenom vrijednosti.
P.S. Nemojte mi samo počet sad sa onim kako u bajkama ljubav pobjedjuje sve. Koja jebena ljubav? Princ jaše šumom, vidi ljepoticu, digne mu se ona stvar i to je ljubav? A ona očarana njim na osnovu jednog poljupca i par slatkih riječi (a lako da nema blentača koje se u današnje vrijeme zatreskaju u nekog klokana sa druge strane monitora zbog par "samo njoj posvećenih stihova" kopipejstanih tko zna s kojeg mjesta).
Halo?!
Kad mi pokažu što je bilo 30 godina kasnije, možda i povjerujem u tu njihovu predivnu ljubavnu priču.
Uvik kad sam s tobon
ja san ka i dite,
zaboravin odma
svoje kose side
i godine ove
ča bi bile teže
da me lipa mladost
uza te ne veže
* skraćena verzija priče o 7 malih kozlića:
Vuk kuca na vrata oponašajući glasom mamu kozu : "Kozlići, mama ovdje, otvorite vrata, donijela sam mlijeko i kekse iz dućana!".
Kozlići : "Odjebi, vuče, mamu smo poslali po hladno pivo i cigarete!".
Post je objavljen 13.10.2010. u 22:20 sati.