...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...58
|
- Jeruzalem je kula babilonska. Slušajte kako do nas dopire graja na svim jezicima Istoka i Zapada, no Jeruzalem je i kamen spoticanja za rimsko carstvo. Mač se neće okrenuti protiv ovoga grada tako brzo, barem ne rimski, ali da se nešto sprema na cijelom tom prostoru, to je sasvim jasno. Proročke riječi Kristove obistinit će se, a početak tih riječi glasi: "Jao tebi, Jeruzaleme!" Uzeše svoje pehare i nazdraviše. Ivan je smotao svitak papirusa i ponio ga sobom za uspomenu na dan kada je u Jeruzalemu sreo junaka i proroka Lehi Manuela i njegovog prijatelja Strahimira Oreba. Hodali su kamenim ulicama prema rimskom garnizonu vodeći konje koji bi ponekad zastali i frktali njušeći zrakom mirise iz velikog rimskog tabora. Jahači su ih vodili umorni od puta i događaja, obuzeti svaki svojim mislima. Kratke oštre zapovjedi čule su se sa vježbališta kada su se primakli ulazu u garnizon. Propustili su ih kroz velika vrata koja stražari zatvoriše namještajući velike mjedene kolutove kako, se vrata ne bi mogla otvoriti sama od sebe. Mnoštvo vojske postrojeno u punoj ratnoj spremi, pozdravljalo je dvojicu proslavljenih ratnika. Nakon kratkih pozdrava nastala je strahovita buka kada je rimska vojska svoje oduševljenje ispoljavala udarcima mačeva o metalne štitove. Buka poput grmljavine naglo je prestala kada se na svom konju pojavio zapovjednik rimske vojske, Aurelije Justin Hildegard. Ružna crvena masnica protezala mu se preko cijelog čela i desne strane lica; bila je to masnica dobivena u zadnjoj borbi rimske vojske sa Asircima. Arapski liječnici sašili su ranu mažući ju melemima, no rana je bila previše duboka i dugačka da bi mogla sasvim zarasti. Po ovako vrućem danu ožiljak je izgledao poput udarca biča; ujutro i uveče crvenilo bi nestajalo, da bi se opet pojavilo za velikih vrućina ili kada bi se zapovjednik naljutio. Sasvim kratko pozdravio je Strahimira Oreba i Marcijana Jula dižući visoko desnu ruku, dok je u lijevoj držao "orla" raširenih krila, simbol Rimskog carstva. Sjahao je tada i zagrlio dvojicu umornih putnika, te otpustio rimsku vojsku koja je odmah okružila junake i ispratila ih do velike kamene palače u kojoj je živio prokurator. Cijela palača bila je zavijena u tišini, pa je Lehiju djelovala poput velike grobnice kakve su faraoni gradili da bi im se sačuvalo ime. Koraci su odzvanjali po mramornim stepenicama koje su se kružno uzdizale od velikog predvorja. Prvi je išao zapovjednik garnizona, a iza njega stasiti Ilir, dok je zadnji bio Lehi koji se osvrtao oko sebe pokušavajući upamtiti put u tom labirintu od stepenica i kipova rimskih bogova. Stajali su to poput stražara, isklesani u kamenu lapidu i dovezeni iz Rima. Palača je u svemu oponašala onih stotinjak najsjajnijih u gradu Rimu, ponos rimskih prvaka. |
