O lektiri (konstruktivno) i o nečitanju (iz ciničnog ugla)...

Lektiru bi trebalo izdvojiti iz nastave hrvatskog jezika i književnosti i lektira bi trebala biti zaseban, samostalan školski predmet.

Nastavu lektire kao samostalnog predmeta trebalo bi organizirati tako da učenici moraju tijekom tjedna pročitati određeni broj stranica zadane knjige, a na satu bi onda pročitano analizirali uz pomoć profesora koji bi tako imao više prostora da učenicima ukaže na sadržajnost štiva, na ljepotu napisanog i različite slojeve konkretnog djela, ali i različite načine pristupa napisanome, i pretvori ih u ljubitelje čitanja.

Ali, s druge strane, ako prebacimo um u ciničan način rada, možemo zaključiti da je vjerojatno i dobro što mlade generacije sve manje čitaju.

Jer je čitanje kontraproduktivno, pa čak i štetno, u današnjem svijetu.

Čitanje nas uči strpljivosti, čitanje budi emocionalnost i podrazumijeva identifikaciju s likom, dakle s drugim, pokušaj razumijevanja tuđih postupaka, razmišljanje o tuđim problemima i suosjećanje, izlaženje izvan sfere ostvarivanja svoje dobrobiti i utrošak vremena na nešto što ne daje promptnu, opipljivu materijalnu korist.

A sve to u potpunoj je suprotnosti s duhom današnjeg vremena, jer živimo u sustavu sveopće hladnoće i nebrige za drugoga, sistemu koje te navodi da u drugome vidiš konkurenciju, prepreku koja stoji na putu do tvog uspjeha, jer je današnje vrijeme doba gramzivosti, doba radikalnog egoizma, doba socijalnog darvinizma, doba imperativnog koristoljublja i do paroksizma dovedene pragmatičnosti i usmjerenosti svake jedinke isključivo na sebe i svoju dobrobit.

Čitanje od čovjeka naprosto čini neprikladnu osobu za današnje doba, jedinku kojoj je sudbina biti zgažena, osjećajnog mekušca koji troši vrijeme na posve nelukrativnu djelatnost a koja ga, uza sve nabrojano, čini idealistom, dakle naivcem koji se od drugog čovjeka nada dobru - drugim riječima, sasvim sigurnim gubitnikom, dobrovoljnim kandidatom za otpis, škartiranje.