O IZRABLJIVANJU RADNIKA

O IZRABLJIVANJU RADNIKA

Riječki pisac Zoran Žmirić na svom fejs-profilu je objavio ovaj oglas (vidi sliku ispod teksta), kojim Ledo traži radnike. Njegova prvenstvena namjera bila je ukazati na ridikuloznost stavke u oglasu "rad u inspirativnom okruženju". Međutim, javili su se komentatori koji su kritizirali i ismijavali visinu plaće (prosječna plaća 4.500 kn) koju Ledo nudi.

Moj je komentar bio da bih ja bio zadovoljan s tom plaćom. Zašto?

U slučaju Leda, kao što se vidi i u oglasu, radi se o radnom mjestu na pokretnoj traci i poslu pakiranju proizvoda. Dakle, to je radno mjesto koje ne iziskuje posebnu stručnu osposobljenost niti npr. fakultetsko obrazovanje. Ja sam napisao da bih bio zadovoljan s tom plaćom jer sam na svom zadnjem radnom mjestu, kao urednik u izdavačkoj kući HENA COM, bio prijavljen na pola radnog vremena (4 sata) a radio sam dnevno puno više od ta 4 sata, i primao sam ukupnu mjesečnu plaću od 2.000 kuna neto.

Dakle, ako te poslodavac na radnom mjestu koji iziskuje visoku razinu stručnosti i to u usko specijaliziranom području poput književnosti, dakle u području u kojem taj poslodavac nema velik izbor ljudi koji bi bili sposobni to raditi, plaća samo 2.000 kuna netto, onda je logičan zaključak da si na tom radnom mjestu puno više IZRABLJEN nego na radnom mjestu gdje primaš 4.500 kuna netto, a posao ne iziskuje posebna znanja niti kvalifikacije.

Izrabljivanje je relativan pojam i uglavnom se radi o radnikovu subjektivnom dojmu, jer radnik nema uvid u prihode koje poslodavcu donosi njegov rad. Da bi se došlo do objektivnosti treba staviti u korelaciju iznos plaće koju radnik prima i iznos profita koju poslodavcu konkretan rad pojedinog radnika donese. Ako 10 radnika na tom radnom mjestu Ledu donese profit od milijun kuna a Ledo njima isplati brutto plaće za taj rad u visini od 900.000 kuna, oni se ne bi imali pravo osjećati izrabljivani. Ali ako je Ledov profit od njihovog rada milijun kuna a njihove brutto plaće 300.000 kuna, onda se imaju pravo osjećati izrabljivani. Zato Ledo tim radnicima ne omogućuje uvid u te podatke.

Ali ja sam radeći u Hena comu imao uvid u dio sredstava koja moj rad donose Hena comu, jer je te podatke objavljivalo Ministarstvo kulture (mislim na rezultate natječaja za otkup knjiga za knjižnice i natječaja za financiranje izdavaštva).

Evo konkretnih podataka : ja sam za Hena com radio dvije godine. Netto plaća mi je bila 2.000 kuna. Brutto plaća nije bila viša od 3.000 kuna (jer je kod tako niskih plaća poslodavac oslobođen nekih davanja).

Dakle, za dvije godine Hena com je na moje plaće potrošio cca 72.000 kuna.

Za te dvije godine ja sam uredio ukupno 27 knjiga. Od tih 27 knjiga njih je najmanje 20 otkupljeno za knjižnice (za iznos od cca 10.000 kuna po naslovu). Dakle, samo od tog otkupa je Hena com za knjige koje sam ja odabrao za objavljivanje i uredio uprihodio više od 200.000 kuna.
Od tih 27 knjiga koje sam odabrao za objavljivanje i uredio, njih je 10-15 dobilo sredstva na natječaju MK-a za financiranje izdavaštva (također cca 10.000 kuna po naslovu). Od toga je Hena com uprihodio još cca 100.000 do 150.000 kuna.

Dakle, ne uzimajući u obzir ni prodaju u knjižarama, ni direktnu prodaju tih knjiga knjižnicama, ni prodaju na sajmovima i promocijama, ni prodaju na webu, ali ni stedstva koja su oni primili od raznih stranih fondacija za prijevodne knjige koje sam uredio, nego uzimajući u obzir samo sredstva koja je ta izd.kuća za knjige koje sam ja uredio uprihodila na 2 natječaja Ministarstva kulture RH dolazimo do računice da je Hena com od Ministarstva kulture za knjige koje sam ja odabrao za objavljivanje i uredio uprihodila između 300.000 kuna i 350.000 kuna (a ta se cifra penje i na više od 500.000 kuna kad se uzme u obzir prodaja tih knjiga knjižnicama i drugi oblici prodaje i sredstva primljena od stranih fondacija).

Dakle, uprihodili su od mog rada najmanje 300.000 kuna (a realno bar 500.000) a na moje su plaće potrošili brutto 72.000 kuna.

Evo najdrastičnijeg dokaza tog nesrazmjera : zadnja knjiga koju sam uredio za Hena com je roman Dražena Katunarića. I to sam ja direktno doveo tog autora njima, ja sam mu saznavši da piše roman predložio suradnju i on je odmah pristao jer cijeni moj rad. . Ministarstvo je otkupilo 260 primjeraka tog romana i samo od toga Hena com je uprihodila 43.000 kuna. Na osnovu moje recenzije tog romana taj je roman prošao i na natječaju za financiranje izdavaštva na kojem su oni za njega dobili dodatnih 8.000 kuna.

Za samo jednu knjigu koju sam ja uredio oni su dobili 51.000 kuna samo od ministarstva (ti su podaci dostupni na webu Min.kulture), a za 2 godine mog rada kod njih ukupno su na moje brutto plaće oni potrošili jedva 72.000 kuna!!!

Dakle, samo za jednu knjigu koju sam za njih uredio oni su samo od Min.kulture dobili iznos koji je gotovo onoliki koliko su oni potrošili za moje ukupne plaće isplaćene mi u dvije godine!
To sasvim dovoljno govori o razmjerima izrabljivanja radnika.

Eto, zato sam napisao da bih ja bio zadovoljan s plaćom Leda od 4.500 kuna na radnom mjestu koje ne iziskuje posebnu osposobljenost niti kvalificiranost.

Zato što se bih se i s takvom, relativno niskom plaćom, osjećao puno manje izrabljivan nego što sam bio na radnom mjestu koje iziskuje puno veće kvalifikacije i stručnost a primanja su bila višestruko manja.

Mislim da najveću štetu književnoizdavačkoj struci i ljudima iz te struke rade oni koji kukavički šute o načinima na koje pojedini izdavači rade. Kad bi se svi koji su proživjeli ružna i nekorektna iskustva s pojedinim izdavačima za koje su radili usudili otvoreno progovoriti o tome, nepošteni izdavači bi morali promijeniti svoju praksu jer nitko s njima ne bi želio surađivati.
Jer nitko ne bi želio surađivati s izdavačem za kojeg npr. zna da ne plaća suradnike.
To se odnosi zapravo na sve struke, šutnja o nekorektnim postupcima omogućava da ti poslodavci i dalje nastave nekorektno raditi.


A evo još jednog primjera načina na koji radi Hena com : u impresumima nekoliko knjiga koje sam ja za njih uredio stoji pod lektor ime Boris Andrijašević.

Ali, lektor s tim imenom ne postoji!

Oni su "štedljivi" pa nisu htjeli platit stručnog lektora nego sam ja lektorirao te knjige ali su mi naložili da izmislim ime koje će napisat u impresum knjige pod "lektor" kako bi se prikazali ozbiljnim izdavačem koji angažira i plaća lektora. Ja sam uzeo pseudonim Boris Andrijašević jer su kod tog imena isti inicijali kao i kod mojeg imena.

Naravno, bio sam budala što sam na to pristao, unatoč tome što su objasnili da oni tako rade godinama i da npr. i njihova glavna urednica lektorira njihove knjige i u impresumima potpisuje to imenom izmišljene lektorice.
Kao što sam bio budala i kad sam pristao na tako nisku plaću za tako velik obim posla.
Ali tada nisam imao iskustva u tom poslu, a želio sam se okušati u poslu urednika, jer taj posao se sastoji od onoga što najviše volim u životu : ČITANJA I PISANJA. Pa sam pristajao na sve što su tražili, i na tako nisku plaću. Danas, sa stečenim iskustvom sigurno više ne bih pristao na mnogo toga.

Ali, to je lijep posao i volio bih taj posao ponovno raditi, ali sigurno ne bih pristao na ono što sam radio za njih : ne bih pristao uređivati godišnje 13-15 knjiga (i domaćih i stranih) za mjesečnu plaću od 2.000 kuna netto. (Ali, pristao bih uređivati ediciju - svejedno da li domaće ili strane proze - od npr. maksimalno 8 knjiga godišnje za mjesečnu plaću od 4.000 netto. Možda i to zvuči premalo, ali to je dvostruko manji obim posla od onog kojeg sam radio za Hena com, a plaća je dvostruko veća od one koje sam kod njih primao za dvostruko veći obim posla).

U kapitalizmu 95% radnika zaista jest izrabljivano.
Sve dok poslodavac ubire visoku dobit bez da bar dio te dobiti dijeli s radnicima, oni se imaju pravo osjećati izrabljivani. Zato je jedini pravedan oblik kapitalizma onaj u kojem bi svaki radnik imao pravo i na dio dobiti poduzeća, uz redovnu plaću, i u kojem ne bi bilo drastičnog nesrazmjera između dobiti poslodavca i primanja radnika koji tom poslodavcu svojim radom stvaraju tu dobit.