KRITIKA : Carlos Ruiz Zafon – ''Sjena vjetra'' (Fraktura, 2006. )

'Sjena vjetra' vrlo je uspješni, tzv. mega-bestseler koji se brojem prodanih primjeraka opasno približio uspješnicama Dana Browna i Paola Coelha. No ono što autora 'Sjene vjetra' Carlosa Ruiza Zafona razlikuje od prethodne dvojice kolega jesu osvojene simpatije zahtjevnije publike i naklonost kritike. 'Sjena vjetra', naime, romaneskna je posveta umijeću pripovjedanja i vremenu kada je književnost podrazumijevala raskošno oblikovanu i vješto ispričanu priču prepunu dramatičnosti, neočekivanih obrata i snažne emocionalnosti; Carlos Ruiz Zafon svojim romanom odaje počast velikanima pisane riječi – Cervantesu, Dumasu, Dickensu, Balzacu i Victoru Hugou – vlastiti rukopis premrežujući referencama i posvetama tim svojim velikim predšasnicima, kao i brojnim poveznicama koje njegov roman čine bliskim njihovim slavnim djelima.

Već se samim svojim početkom 'Sjena vjetra' otkriva kao priča posvećena knjigama, književnosti i ljubavi prema čitanju - desetogodišnjeg dječaka Daniela otac antikvar vodi u posjet 'Groblju zaboravljenih knjiga', svojevrsnom borgesijanskom bibliotečnom labirintu ispunjenom tisućama starih, prašnjavih svezaka, te svog sina zadužuje da izabere jednu knjigu i čitanjem je ali i naknadnom brigom o njoj, spasi od zaborava. Daniel odabire 'Sjenu vjetra', roman nepoznatog mu pisca Juliana Caraxa, čija priča brzo pronalazi put do dječakova srca i toliko ga zaokuplja da se on odlučuje dokopati svih Caraxovih djela i istražiti njegovu biografiju. No, potraga za piscem i njegovim djelima od bezazlene dječje avanture postupno se pretvara u višegodišnju odiseju prepunu tajni i opasnosti, ukletih ljubavi, iznevjerenih prijateljstava, prijevare, izdaje, ubojstava, osvete i incesta, a mladić s vremenom otkriva brojne sličnosti svoje sudbine sa životom misterioznog pisca.

Carlos Ruiz Zafon svoj roman piše u maniri prijespomenutih majstora pripovjedanja, pa se 'Sjena vjetra' fabularnom razvedenošću, dramatičnošću i neizvjesnošću ispostavlja novovjekom inačicom Dumasovih napetih pustolovina. Također, osim što se na Hugoa višekratno referira (kroz motiv njegova nalivpera), Zafona s njime, Balzacom i Dickensom blisko povezuju dojmljivom sugestivnošću dočarana atmosfera prijetnje i tajnovitosti te široka lepeza uvjerljivo portretiranih i vrlo upečatljivih likova – od slijepe, senzualne Clare i njezinog eruditskog oca, preko sadistički nastrojenog policijskog inspektora Fumera i prijeteće nakaze Couberta, te požrtvovnog i odanog Miquela i tajnovite Nurije, pa sve do urara-homoseksualca Federica i ekscentričnog blagoglagoljivca iznimne vitalnosti i srčanosti, Fermina Romera de Torresa. Upravo je potonji sancho-pansovski lik mladićevog pomoćnika i vjernog pratitelja najizravnija autorova posveta Cervantesu, s čijim rukopisom 'Sjena vjetra' dijeli i mnoge druge srodnosti. Naime, baš kao i slavno Cervantesovo remek-djelo koje se s razlogom smatra anticipatorskim za kasniji razvoj žanra, 'Sjena vjetra' sadrži odrednice nekoliko klasičnih romanesknih podvrsta – ideal hrabrosti i požrtvovnosti te brojne pustolovine nasljeđe su viteškog romana; motiv dvoje mladih koji se zaljubljuju ali bivaju razdvojeni da bi se konačno, nakon brojnih peripetija ponovo spojili odlike su ljubavnog romana, dok pripovjedanje u prvom licu, karakterni razvoj glavnog lika i prikaz tadašnjeg španjolskog društva 'Sjenu vjetra' čine bliskom tzv. Bildungsromanu i pikarskom romanu. Usto, kroz motiv odnosa stvarnosti i fikcije, odnosno života i književnosti, koji se višekratno provlači kroz roman, Carlos Ruiz Zafon uspostavlja dodatnu poveznicu s Don Quijoteom. Nadalje, svoju prijeteću mračnu atmosferu, sablasne vizure samostana i ubožnica te poneki groteskni dijabolični sporedni lik 'Sjena vjetra' duguje žanru gotičkog romana, dok su elementi magijskog realizma prepoznatljivi u likovima dadilja i prostitutki, a posebice u digresivnoj razradi povijesti obitelji Aldaya i njihove palače, znane kao 'Anđeo magle'.

Radnja romana smještena je u Barcelonu i pratimo je tijekom punih 11 godina, od 1945. pa sve do 1956. (uz epilog smješten u 1966.), a sugestivno oslikane vizure mračnih, prijetećih eksterijera masivnih palača - obitavališta vlasti bliskih, nedodirljivih španjolskih bankara i industrijalaca, te širokih, maglom obavijenih praznih bulevara i memljivih uskih uličnih meandara uvjerljivo dočaravaju turobno i zastrašujuće ozračje Francove diktature. Autor je pritom toliko uvjerljiv i dojmljiv u prikazu rodnoga grada da se Barcelona ispostavlja neodvojivim i važnim akterom priče čija uloga uvelike nadilazi onu scenografsku.

Roman je ispripovjedan u prvom licu, iz Danielove vizure, ali uz mnoštvo vrlo životnih, upečatljivih dijaloga u kojima autor vješto kombinira različite tipove izražavanja (od učenog, skolastičkog jezika Danielovog oca ili knjižara Barcela pa sve do vulgarizmima bogatog Ferminovog govora ulice) i oni, osim što su važan izvor komike mnogih prizora, također služe i poradi diferencijacije likova po pripadnosti društvenim skupinama i slojevima. Naracija je usložnjena brojnim digresijama u obliku ispovjednih dionica pobočnih likova kojima autor raščlanjuje njihove životne priče, a to 'Sjenu vjetra' čini, ma kako to istrošeno i banalno zvučalo, nalik na one ruske babuške koje u svojoj nutrini kriju dodatne slikovite sadržaje. Pritom se najzanimljivijima ispostavljaju životne štorije Fermina de Torresa i njegovog okrutnog progonitelja, policijskog inspektora Fumera, koje je autor vješto iskoristio radi dodatne kritike diktatorskog Francovog režima.
Danielov pobočnik, Fermin Romero de Torres, najdublje se usijeca u recipijentovu svijest jer je on najbliži suvremenom poimanju anti-junaka a autor mu je podario ulogu svojevrsnog navjestitelja budućnosti i 'postmodernističkog diverzanta' u rukopisu oslonjenom na književnu tradiciju (njegova kritička anticipacija buduće negativne uloge televizije kao i izraženi antiklerikalizam, libertinizam i socijalna osviještenost, te već spomenuta blizanačka srodnost Cervantesovom Pansi). No, s njime u vezi, Zafonu možemo zamjeriti što je Daniel, iako nositelj radnje, 'papirnatiji', plošniji i manje uvjerljiv od Fermina, ali i Caraxa, baš kao što je i Danielova ljubovca Bea kao lik manje zaživjela od Nurije ali i Clare.

'Sjena vjetra' kvalitetna je literarna zabava koja dinamizmom, tajnovitošću i napetošću radnje ali i pojedinim na stripovskoj dramaturgiji utemeljinim akcijskim scenama naprosto vabi za filmskim uprizorenjem, a njezin podtekst kritike Francove diktatore vrlo je podatan za transfer u suvremeno ozračje i alegorijsko usmjeravanje kritičke oštrice spram nekih novodobnih redukcija demokracije.
Carlos Ruiz Zafon je prije 'Sjene vjetra' svoje pripovjedačko umijeće brusio na dječjim romanima (vrsta koja ne dopušta zapinjanje ili škripu fabularnih kotačića), a njegova uspješnica budi onaj, među osnovnoškolskim klupama zaboravljeni snažni apetit za pustolovinama od slova. Bolju preporuku ne mogu zamisliti...

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na Knjigomatu, ožujka 2007.