Jučer ishvalih "Glas Istre", koji subotom donosi tjedni kulturni dodatak, a danas je na red "Novi list", u kojemu tjedni kulturni prilog "Mediteran" izlazi nedjeljom (dok npr. ljudi koji uređuju Večernji list, Jutarnji list, 24 sata i Slobodna Dalmacija kulturne teme vjerojatno smatraju nekakvom grozomornom, opskurnom bedastoćom i ne žele svoje čitateljstvo zamarati i kvariti takvim sadržajima, pa ih svode na najmanju moguću mjeru).

Današnji 'Mediteran', na čak 11 stranica donosi pregršt uistinu zanimljivih tekstova o kazalištu, likovnoj umjetnosti, filmu, plesu, dokumentarnoj drami, književnosti i glazbi, a potpisuju ih ugledni/e autori/ice poput Dragana Rubeše, Nikole Petkovića, Nataše Govedić, Slobodana Šnajdera, Tatjane Gromače, Jasena Boke, Kim Cuculić, Bosiljke Perić Kempf...

Svaki od tih brojnih tekstova zaista zavrijeđuje čitanje, a kako je ovo knjiški blog, istaknut ću tekst Nikole Petkovića u kojemu on analizira hrvatski prijevod romana Cormaca Mc Carthyja 'Cesta', nedavno objavljen u izdanju Profila.

Kako se na osnovu Petkovićeva teksta čini, prevoditeljici te knjige, Tatjani Jambrešak, uspjelo je nešto čega se čak ni najveći pesimisti ipak nisu pribojavali, jer to nisu smatrali mogućim.

Kako se čini, Tatjana Jambrešak je uspjela unakaziti McCarthyjev roman u većoj mjeri negoli je to s "Da Vincijevim kodom" učinila dosadašnja "rekorderka", u težini i brojnosti grešaka dosad nenadmašna prevoditeljica Suzana Sesvečan(sjećate li se njezine, sad već legendarne "časne koncepcije"?).

Nikola Petković u svom tekstu navodi cijeli niz bisera kojima je Tatjana Jambrešak uneredila to, kako Petković tvrdi, "prvo doista veliko djelo američke umjetnosti u novom stoljeću".

Evo samo jednog primjera, riječ "the piedmont" označava podnožje planine, a prevoditeljica to prevodi kao Piemont, uslijed čega su junaci romana, ni krivi ni dužni, iz SAD-a, bez svoje želje i nakane, teleportirani u Italiju.

Petković u svom tekstu navodi još cijeli niz pogrešno prevedenih riječi i logički neodrživih rečenica koje su takvima postale zahvaljujući prevoditeljskoj nekompetenciji Tatjane Jambrešak. Ipak, Petković svoj tekst zaključuje konstatacijom kako nije prevoditeljica jedina koja zbog svog nestručno odrađenog rada zaslužuje kritiku, već je to i urednik kojemu je posao takve nedostatke prepoznati i otkloniti, a kako se čini, on vjerojatno prijevod nije ni pogledao, u žurbi da knjiga što prije stigne u knjižare.

Na žalost hrvatskih čitatelja koji ipak zaslužuju izdavače koji malo više poštuju ljude od čijeg novca žive...