Stravičnim, višestrukim ubojstvom u kući Vukotića u Ulcinju, koje uključuje i sjekiru i djecu (miris krvi se osjetio i vani), počinje roman Dolazak Andreja Nikolaidisa. No, ubojstvo nikako da se razriješi, rodbina Vukotićevih ne vjeruje policiji pa u pomoć poziva lokalnog detektiva. Detektivu kreće s istragom, a “pomoć” mu stiže – neočekivano – od 25-godišnjeg sina Emmanuela za kojega nije znao, a koji mu se javlja “vidovitim” e-mailovima iz austrijske ludnice. Priča o ubojstvu Vukotićevih se polako otpetljava, ali istodobno se pomalja i raste jedna veća priča, priča svih priča, posljednja priča: apokalipsa bubnja o vrata u cijelom svijetu.

Ima li ubojstvo Vukotićevih ikakve veze s apokalipsom, ima li sve to veze s Emmanuelom koji kreće prema ocu, je li sve povezano s knjigama proroka apokalipse (od kojih je jedna zapaljena na židovskom groblju) a koje se po svemu sudeći ostvaruju, ili pak s požarom ulcinjske biblioteke? Je li sluga Vukotićevih Lazar ubojica ili tek ključ za razrješenje ubojstva?

Ili je nepristojno dovoditi konačnost u vezu s aktualnim povodima, veliko i konačno s malim i prolaznim? Hoće li apokalipsa napokon doći ili će i dalje trajati "mučenje nadom", je li povijest samo priča, fikcija, što o svemu misli psihijatar s Lacanovim portretom na zidu i kako se cinični detektiv koji bježi od očinstva sa svime time nosi u gradu koji se raspada, u svijetu koji nestaje, u društvu koje je otrovano istinom?

Sve skupa zabavno, pomalo zapetljano – kako krimi priči i priliči – lucidno, beskompromisno i neusporedivo, baš kako nas je Andrej Nikolaidis i navikao. Zamislite da se Phillip Marlowe izgubio – u kući koju je Hitchcock sagradio po Lacanovim nacrtima, Eco prožeo mirisom ruža, a interijer opremio i rasvjetu uveo apostol Ivan osobno, u kući koja podrhtava i u kojoj pada snijeg – dok je tražio manje zlo.