Priča o Rudiju
07.02.2018.
Bio jednom jedan dječak Rudi, živio je s roditeljima i mlađom sestrom u velikom gradu u velikoj zemlji. U tu obećanu zemlju stigli su njegovi djedovi preko velikog mora. Rudi je bio sićušne građe, imao je pjegave obraze i riđu kosu, a lice su mu krasile debele smeđe naočale. Volio je ići u školu, ali ne zbog učenja, nego zato jer je volio impresionirati školske kolege svojim mađioničarskim trikovima. Bio je poznat kao Naranđić, riđi Houdini. Doma mu nije bilo tako lijepo, roditelji se nisu baš slagali, često su se svađali, a još češće nisu uopće ni komunicirali. Posebno se nije znao nositi s dominantnom i strogom majkom, koja ga je često vrijeđala i omalovažavala sve što je volio i radio, sve što je bio. Zato se često zatvarao u podrum, učio trikove, proučavao hipnozu i smišljao kratke šale. Iako je bio omiljen u školi, nije volio čoporativna druženja, imao je dva-tri bliska prijatelja s kojima je dijelio iste zanimacije, a zanimalo ga je sve što je okultno i magično, volio je vjerovati da ima posebne moći i da je vidovit. Uživao je u glazbi, posebno ga se dojmio jazz, pa je vrijeme u podrumu kratio i sviranjem klarineta. I puno godina kasnije, kad će postati uspješan i slavan, Rudi će održavati jednom tjedno glazbeni session s prijateljima u manjem podrumskom klubu u svom velegradu. I istinski će uživati u tome.
Prijatelji kažu da je bio iznimno duhovit, najsmješniji čovjek na svijetu, i najdepresivnijeg teenagera je znao podići svojim humorom.
Iako nije bio sklon krađi i drugim ozbiljnijim gluparijama koje padaju na pamet neobuzdanim mladićima, volio je živjeti na rubu i trikovima izazivati prodavače u lokalnim manjim trgovinama, pa mu je jedna od zabava bila tzv. lažna krađa, kada bi vještim smicalicama naveo živčane prodavača da pomisle kako je nešto ukrao, a na kraju bi se jadni prodavači morali njemu ispričavati za neugodnosti. To je bio njegov način mjerenja njihove percepcije i držanja kontrole, rekao bi on.
Već s desetak godina na plećima, Rudi kao da je živio sam, otuđen od roditelja, koji su se muvali ko duhovi po kući, dok sestru, kao pravi stariji brat, nije ni primjećivao. Priznao je da ga frustrirala činjenica da ga roditelji nikad nisu odveli u kino ili kazalište, nisu mu širili horizonte kao što bi to pravi roditelji trebali, u kući nije bilo klavira, nije bilo gramofona, glazbe, nije bilo knjiga. Prvi posjet nekoj kulturnoj ustanovi bio je onaj sa školskim razredom, i to u povijesni muzej. Kako je postajao stariji, pomirio se s činjenicom da su mu roditelji jednostavno-čudaci koji su mu jedino pružili kulturno siromaštvo i apsolutno nikakvu emocionalnu povezanost. Čudno je to kako njegove neosporne i jedinstvene talente rođeni roditelji nisu nikad prepoznali, čak i na sumraku života, kad je Rudi već bio THE RUDI, majka je komentirala „zašto njezin sin nije postao farmaceut ili liječnik i napravio uspješnu karijeru“… do samog kraja…
Osim je uživao u listanju stripova, volio je i odlazak u kino, gledao je sve, od bajki, drama, mjuzikala, trilera. Pa je vrlo rano zaključio da je život na ekranu kud i kamo bolji od stvarnog života, hm, i tu ideju vodilju će upotrijebiti u jednom od svojih uradaka, filmu Crveni jasmin Tunisa.
S vremenom je Rudi postao ćudljiv pubertlija, sve povučeniji i ogorčeniji, majka mu je postala sve veća gnjavaža, u školi su mu svi išli na živce, nastava mu je bila nezanimljiva, a ni on više nije predstavljao smiješnog, zabavnog pjegicu među školskom ekipom. No te afirmativne godine su ga izgradile u snažnu i upornu osobu. Promatrajući majčinsku figuru naučio je da su nekontrolirane emocije i nakupljeni bijes znakovi slabosti i bespomoćnosti. Često su mu odzvanjale njezine riječi u glavi: nemoj gubiti vrijeme, nemoj ne raditi ništa…i zato se formirao u odlučnu osobu koja kad zamisli cilj, ide glavom kroz zid i ništa, ama baš ništa ga ne može omesti. Čak je postao imun na majčine ispade i njezina cinična dobacivanja, jednostavno ignorirao je sve što se doma događalo, sve odnose između ukućana, prepucavanja i dugih perioda ispunjenih nelagodnom tišinom, atipično za obiteljsku atmosferu. Svi su bili međusobno stranci.
E pa Rudi definitivno potvrđuje pravilo da su rijetki genijalci obično prosječno ili čak ispodprosječno uspješni u formalnom obrazovanju. Nakon završene srednje škole kratko je studirao, no nije dočekao ni drugi semestar. Samouvjereno se posvetio podučavanju samog sebe ponekad uz pomoć slučajnih zanimljivih ljudi koje je upoznavao usputno.
Vrlo rano se i financijski osamostalio. Naime, kao domišljat i duhovit dječak, šale, kratke skečeve i humoristične priče je ozbiljnije pisao i objavljivao od 15-e godine i nekako u toj dobi ga je zapazio i televizijski producent koji mu je odmah omogućio zarađivanje honorara pišući scenarije za onodobne zabavne emisije.
Britak, zabavan, pričljiv kakav je bio, unatoč obrnuto proporcionalnoj manje atraktivnoj vanjštini, Rudi je volio žene. O, kako je samo volio žene. Znao je satima raspravljati s prijateljima o tim božanstvenim bićima. A i žene su simpatizirale njega. Nije bio sramežljiv, no jednostavno kad bi bio u društvu djevojaka pretvarao se u smotanog introvertiranog štrebera.
Jedna od tema koja ga je intrigirala od malena je smrt, mrtvilo, ponor, kraj…Bio je težak pesimist, za njega je boca uvijek napola prazna. Mogao je satima lamentirati o smrti, duhovima, grobljima. Vjerojatno je upravo zbog te opsesije crnilom svoj spas našao u totalno suprotnom djelovanju-pisanju komedijaških tekstova.
U dvadesetim godinama je pokazao da, uz to što zna pisati, nema nikakvih inhibicija ni strahova kod javnog nastupa pa je tako počeo nastupati kao stand-up komičar.
Godine su prolazile, svaka mu je bila uspješnija od prethodne, vrijedno je pisao scenarije za kazališne predstave, za filmove, režirao pa i glumio u svojim filmovima. Konačan udar, i što će kasnije vrijeme pokazati i veliki utjecaj, na svjetsku kinematografiju i umjetnost uopće se desio s filmom Manny Mall, pitku humornu ljubavnu dramu, koja će ga zauvijek obilježiti i učiniti prepoznatljivim kao majstora brzih i živčanih dijaloga.
Treba reći da je naravno takav čudak genijalac desetljećima posjećivao psihijatra i to tri puta tjedno.
Rudijev ljubavni život je bio bogat i kaotičan. Ženio se tri puta, a uz to još imao i nekoliko dugogodišnjih burnih veza, te petero djece.
Njegov život je doživio filmski zaplet u trenutku kad je otkrio svijetu da je zaljubljen u posvojenu kći njegove tadašnje životne družice. Svijet je nakratko stao. A onda je krenula bujica pro i kontra viđenja cjelokupne situacije, skandal se pratio na svjetskoj razini godinama, novine su vrištale, specijalne tv emisije su dovodile najveće stručnjake psihologije, psihijatrije, sociologije, seksologije i analizirale satima pokušavši pronaći objašnjenje zašto i što mu je to trebalo.
Srećom, kao i uvijek, Rudi je ostao u svojoj čahuri svoj i neokrznut, genijalan i kreativan, i počastio nas još desetljećima poslije sa svojim remek djelima.
Rudi je u svojih 80-ak godina života osvojio ukupno preko 130 nagrada, više nego ikad itko u filmskoj industriji.
No, život još nije gotov, tko zna kakve loše i dobre stvari ga još očekuju…
Ova priča je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.
Oznake: pripovijetka
komentiraj (0) * ispiši * #
Plavi Badnjak
18.01.2018.Jedan Milan nakon odrađenog radnog dana u gradskom uredu za sport stigao je kući, stan od 50-ak kvadrata u radničkom kvartu, veliki sivi neboder, u kojem su jedino lijepo bile poluzatvorene prostrane lođe na koje je stalo sve, od bicikla, stare komode i udobnog vrtnog kompleta stola i dvije ratan fotelje. Rutinski je odradio sve što radi svaki čovjek nakon što skine radnu manduru i nehajno navuče trenirku za po doma, ručao i sjeo po običaju na kauč u dnevnom boravku, grabeći daljinski.
40 godina na leđima, bez zanimljive prošlosti, s još manje zanimljivom budućnosti koja ga je čekala. Živio je životom malog čovjeka, ali bez sitnica koje raduju, nije imao perspektivu, viziju, onako, živo je dan po dan, više ne mareći za ono što donosi i što bi moglo donijeti sutra. Prijatelja nije imao, stalnim odbijanjem ponekih ponuda starih poznanika, postao je pravi samotnjak. Nije imao ni hobi, ni zanimaciju bilo kakvu. S vremenom je izgubio volju uopće da bude dio društva i svijeta, postao je ameba, odrađivao je robotski sve što je za njega predstavljalo čistu egzistenciju u fizičkom svijetu, dišem, hranim se, spavam, dakle, održavam se, kao materijalizirano ništa.
Bližio se Božić, blagdanski dani sreće i blagostanja, kad svi, barem tada žive s opraštanjem, optimizmom i vjerom u bolje u srcu i umu.
Sutra će se sve promijeniti, jedna od rijetkih misli koje su uopće prolazile glavom u tom vegetativnom čovjeku.
Jedan Stjepko je vozio kući nakon odrađenog radnog dana na radiju. Nakon 40-ak kilometara vožnje iz centra velegrada u malo mjestašce, pred lijepom novoizgrađenom prizemnicom na prostranom uređenom dvorištu ispred garaže, dočekali su ga veseli šestogodišnjak i skakutajuća trogodišnja curica. Snijeg je pao prije dva dana, travnjak ispred ulaza koji je na proljeće bio okupiran trampolinom i bazenčićem na napuhavanje, sad je bio bijeli i krasio ga je nespretno napravljen snjegović s mrkvom, šalom, kapom i metlom, baš kako treba izgledati snjegović ispred kuće mlade, sretne obitelji.
Nakon 5-minutnog jurcanja po dvorištu, poneke grude i bacanja po snijegu, ušli su svi zajedno u kuću koja je odisala toplinom pravog doma, s mješavinom mirisa sarme i kolača koji su se pripremali za sutrašnji Badnjak. Poljubio je suprugu, pojeo ručak-večeru i sjeo po običaju na kauč u dnevnom boravku, grleći djecu. Tu tišina nikad nije vladala, izmjenjivale su glasovi njega i žene koji su pretresali današnje zanimljive i manje zanimljive, važne i manje važne događaje, pjevanje curice uz puštanje njoj omiljenih božićnih pjesmuljaka, uzvici dečkića uz improviziranu igru nogometa krpenom loptom.
Sutra ću se odmoriti, prošlo mu je glavom.
Milan je tapkao po tastaturi, taj dan je malotko radio, kolege iz ureda su krstarili jedni drugima po sobama, veselo pričajući o planovima i različitim običajima koji svakog od njih prate u njihovim susjedstvima u ovo najljepše vrijeme u godinama, posao može i čekati. No, Milan je savjesno i ažurno pisao dopise i odrađivao svu uobičajenu korespondenciju. Nisu ga zanimala tuđa ćaskanja, takav je bio oduvijek. U svojoj čahuri.
Stjepko je odbrojavao do kraja radnog vremena, to jutro je počeo opet padati snijeg i samo ga je zanimalo da li je očišćena mjesna cesta da može što prije odjuriti doma. Na radiju je bilo radosno raspoloženje, pojela se pokoja mađarica, i svak je nazdravio čašicom medice.
Dok su ostali kolege mahnito jurili obaviti posljednju kupnju zaboravljenih stvari s popisa za savršeno badnje veče, Milan je smireno i sporo sjeo u auto i odvezao se do periferije grada. Parkirao je na početku mosta.
Dok su se na radiju pozdravljali, ljubili i pjevali, Stjepko je jurnuo do auta, u hodu provjeravajući na mobitelu stanje na cestama, snijeg je padao sve jače, i želio je samo čim prije otići iz lude vreve velegrada.
Uspio se odmaći od gradskih ulica i stigao na polupraznu mjesnu cestu. Dobro je, cesta je bila onak, prilično „vozna“.
Prošetao je do sredine mosta, nije razmišljao o ničemu, znao je da je postao prazan oklop. Gledao je u daljinu zabijeljene brežuljke, činilo mu se da je ispred njega veliko ništa.
Na radiju je simbolično sviralo „Driving home for Christmas“, vozio je oprezno, cesta je ipak bila skliska, prošao je ispod mosta…
Lokalni mediji su obavijestili da je cesta D2 privremeno zatvorena zbog nesreće u kojoj su dvije osobe izgubile život: prema neslužbenim informacijama iz policije, muškarac M.S. (41) se bacio s mosta i pao na automobil koji u tom trenutku prolazio ispod mosta kojim je upravljao S.T. (32).
To je tak, nekome je život precijenjen, a drugome neprocjenjiv… I svaki je u pravu…i nijedan nije u pravu...
Oznake: pripovijetka
komentiraj (0) * ispiši * #
Indigo
17.01.2018.A je sjedio u zadnjem redu i slušao, dok mu se čelo znojilo u toj, za ovo doba čudno, neklimatiziranoj dvoranici. Iako društveno već duže vrijeme izgubljen, volio je odlaziti na razne promocije, otvaranja izložbi, predstavljanja knjiga. Besplatno i bez pozivnica.
A je čovjek od nekih 50 godina, na burzi, s adresom u skučenom stanu njegove pokojne majke. Bio je jadnik koji je živio od socijalne pomoći i ponekih sestrinih novčanih injekcija iz inozemstva. Više mu nije ni trebalo. Imao je svoj uhodan dnevni ritual, od buđenja u podne do cjelodnevnih bauljanja po gradu. Volio je šetati do iznemoglosti, a onda bi takav umoran, stigao u starinski namješten stan i samo se bacio na krevet, zaspao bi u trenu. Nije radio ama baš ništa, niti je razmišljao o bilo čemu. Vele mozak ne možeš isključiti, uvijek plove neke misli, al on je valjda bio fenomen, njegov mozak... je hibernirao.
Desetak godina ranije vjerojatno bi isto sjedio na toj promociji, ali ne u zadnjem, nego prvom redu, ne sam, već sa suprugom i visokointelektualnim prijateljima.
A je doživio slom, živčani, psihički, neki slom. Stvar je u tome da taj slom nikad nije bio medicinski definiran, A nije bio kod doktora ili ne daj bože psihijatra zbog toga. Čovjek je jednostavno dao otkaz i odselio od žene u majčin stan. Supruga je, iznenađena i zbunjena, ne mogavši iskamčiti nikakvo objašnjenje, pošto je A od tog dana progovorio jedva rečenicu dnevno, prodala stan i odselila negdje. S novcima od prodaje stana, mislila je da to ipak zaslužuje, pošto je tako naglo morala cijeli svoj životni tijek mijenjati. Nema veze, on ionako ništa nije tražio. Ljudi su u početku ispitivali...No, svaka bura se stiša, ljudsko zanimanje splasne čim se pojavi nova vruća tema. Zaboravljen i bijedan, ali samo zato jer je on tako htio.
Pljesak je odzvanjao punu minutu. B je upravo postao zvijezda i divio se sam sebi dok mu je zaručnica sa strane ponosno slala poljupce. Prva knjiga, doktorska titula, posao u Institutu, novi stan u dobrom kvartu, sve to u 30. godini života. Može li bolje?
A je zgrabio knjigu sa sjedala ispred sebe koju je netko ostavio dok se gurao da pruži ruku zvijezdi. U zadnjih 10 godina nije pročitao baš ništa, čak ni naslove u dnevnim novinama dok je prolazio pokraj kioska. Prije je gutao knjige, magazine, novine, obožavao je pisanu riječ. Počeo je čitati, od kraja, od bilješke o autoru. Oho, mladić je rođen na isti datum ko i on, samo 20 godina kasnije. Pohađao je istu osnovnu i srednju školu...Ha! Srce mu je počelo kucati sve brže, ubrzavao je i čitanje, toliko adrenalina nije osjetio još od davne 19?? neke godine kad je nastupio na studentskom maratonu i u zadnjim metrima se borio za ulazak u 10 najboljih. Od njih dvjestotinjak. Filozofski fakultet, odsjek sociologija, rektorova nagrada, obećavajuća profesionalna budućnost u Institutu...sve je bilo isto, poklapalo se, sve, s 20 godina pomaka. Kao da čita svoju biografiju, rečenice su mu postale poznate, identične onima u bilješci o autoru njegove prve knjige. Kad bi je barem imao sad tu. Sjetio se da nema niti jedan primjerak više kod kuće, prašnjave police u stanu bile su prazne već neko vrijeme.
Naprasito je ustao i pohitao do B. Progurao se i pružio mu ruku, pogledao u oči. Nije bio siguran vidi li to svoj odraz u njegovim očima, ili je to on, drugi on, u dubini. Zanijemio je, tisuću pitanja u glavi. Osjećao se kao lik u kompjuterskoj igrici kojim manipuliraju neka viša bića, marioneta kojoj ubacuju prepreke i kompliciraju prijelaz na višu razinu.
-Jeste li imali ikad prometnu nesreću?-izletjelo je iz njegovih usta. B je zastao, nasmijao se i rekao: -Pa vi ste zaista proučili moj životopis.
-Kad i gdje?-brzo je reagirao.
-Pa...ako znate za nesreću, trebali bi i to znati. Ha,Ha...na moru, ljeto, mladost-ludost, ništa strašno, imao sam...
-19 godina-nastavio je A.-Bilo vas je četvero u autu, vraćali ste se s pijanke i izletjeli s ceste. Nakon toga ste se odrekli žestice, samo vino i pivo.
-Da, da, dobro...Vodi li kud ova priča?
-Ne, želim Vam sreću.-okrenuo se, ostavio primjerak knjige na obližnjem stolu i otišao.
-Čudak-prošaptao je B.
Nije znao kud ide, ali je bio siguran kako će B provesti ostatak dana, mirna večerica u restoranu, pa brzinsko pivo s dečkima u kvartovskoj birtiji. Ipak se slavi.
Odlučio je otići odmah kući. Stigavši u stan, nije palio svjetlo, otišao je do otvorenog prozora, bila je sparna svibanjska večer, sjeo na fotelju do prozora i razmišljao. Pokušao se prisjetiti proslave 30.rođendana, dana kada je rođen ovaj samodopadan, perspektivan mladić. Da li je prolazio možda pokraj bolnice u kojoj je upravo u tom trenu zbivalo slavljenje novog života? Je li to dan kada je njegov život počeo gubiti svoje gorivo i polako isčezavati? Je li moguće da je 50centimetarsko stvorenje počelo sisati energiju iz njega?
Nasmijao se…podsjetilo ga je na «šalji dalje» igru. On je očito svoje poslao, prije 20 godina. Osjećao se smireno, napokon zna, sve. Zna sudbinu momka koji upravo nazdravlja sebi, i svom uspjehu i ambiciozno misli da kako je samo nebo granica za njega. Ima li on pravo miješati se u te slavodobitne misli i reći mu što mu horoskop nosi, možda da pošalje pismo? Nema…
Sjetio se žiga u ladici tajnice negdašnjeg šefa: Preslika istovjetna originalu.
Sharky
Oznake: pripovijetka
komentiraj (0) * ispiši * #
