Jedan Milan nakon odrađenog radnog dana u gradskom uredu za sport stigao je kući, stan od 50-ak kvadrata u radničkom kvartu, veliki sivi neboder, u kojem su jedino lijepo bile poluzatvorene prostrane lođe na koje je stalo sve, od bicikla, stare komode i udobnog vrtnog kompleta stola i dvije ratan fotelje. Rutinski je odradio sve što radi svaki čovjek nakon što skine radnu manduru i nehajno navuče trenirku za po doma, ručao i sjeo po običaju na kauč u dnevnom boravku, grabeći daljinski.
40 godina na leđima, bez zanimljive prošlosti, s još manje zanimljivom budućnosti koja ga je čekala. Živio je životom malog čovjeka, ali bez sitnica koje raduju, nije imao perspektivu, viziju, onako, živo je dan po dan, više ne mareći za ono što donosi i što bi moglo donijeti sutra. Prijatelja nije imao, stalnim odbijanjem ponekih ponuda starih poznanika, postao je pravi samotnjak. Nije imao ni hobi, ni zanimaciju bilo kakvu. S vremenom je izgubio volju uopće da bude dio društva i svijeta, postao je ameba, odrađivao je robotski sve što je za njega predstavljalo čistu egzistenciju u fizičkom svijetu, dišem, hranim se, spavam, dakle, održavam se, kao materijalizirano ništa.
Bližio se Božić, blagdanski dani sreće i blagostanja, kad svi, barem tada žive s opraštanjem, optimizmom i vjerom u bolje u srcu i umu.
Sutra će se sve promijeniti, jedna od rijetkih misli koje su uopće prolazile glavom u tom vegetativnom čovjeku.
Jedan Stjepko je vozio kući nakon odrađenog radnog dana na radiju. Nakon 40-ak kilometara vožnje iz centra velegrada u malo mjestašce, pred lijepom novoizgrađenom prizemnicom na prostranom uređenom dvorištu ispred garaže, dočekali su ga veseli šestogodišnjak i skakutajuća trogodišnja curica. Snijeg je pao prije dva dana, travnjak ispred ulaza koji je na proljeće bio okupiran trampolinom i bazenčićem na napuhavanje, sad je bio bijeli i krasio ga je nespretno napravljen snjegović s mrkvom, šalom, kapom i metlom, baš kako treba izgledati snjegović ispred kuće mlade, sretne obitelji.
Nakon 5-minutnog jurcanja po dvorištu, poneke grude i bacanja po snijegu, ušli su svi zajedno u kuću koja je odisala toplinom pravog doma, s mješavinom mirisa sarme i kolača koji su se pripremali za sutrašnji Badnjak. Poljubio je suprugu, pojeo ručak-večeru i sjeo po običaju na kauč u dnevnom boravku, grleći djecu. Tu tišina nikad nije vladala, izmjenjivale su glasovi njega i žene koji su pretresali današnje zanimljive i manje zanimljive, važne i manje važne događaje, pjevanje curice uz puštanje njoj omiljenih božićnih pjesmuljaka, uzvici dečkića uz improviziranu igru nogometa krpenom loptom.
Sutra ću se odmoriti, prošlo mu je glavom.
Milan je tapkao po tastaturi, taj dan je malotko radio, kolege iz ureda su krstarili jedni drugima po sobama, veselo pričajući o planovima i različitim običajima koji svakog od njih prate u njihovim susjedstvima u ovo najljepše vrijeme u godinama, posao može i čekati. No, Milan je savjesno i ažurno pisao dopise i odrađivao svu uobičajenu korespondenciju. Nisu ga zanimala tuđa ćaskanja, takav je bio oduvijek. U svojoj čahuri.
Stjepko je odbrojavao do kraja radnog vremena, to jutro je počeo opet padati snijeg i samo ga je zanimalo da li je očišćena mjesna cesta da može što prije odjuriti doma. Na radiju je bilo radosno raspoloženje, pojela se pokoja mađarica, i svak je nazdravio čašicom medice.
Dok su ostali kolege mahnito jurili obaviti posljednju kupnju zaboravljenih stvari s popisa za savršeno badnje veče, Milan je smireno i sporo sjeo u auto i odvezao se do periferije grada. Parkirao je na početku mosta.
Dok su se na radiju pozdravljali, ljubili i pjevali, Stjepko je jurnuo do auta, u hodu provjeravajući na mobitelu stanje na cestama, snijeg je padao sve jače, i želio je samo čim prije otići iz lude vreve velegrada.
Uspio se odmaći od gradskih ulica i stigao na polupraznu mjesnu cestu. Dobro je, cesta je bila onak, prilično „vozna“.
Prošetao je do sredine mosta, nije razmišljao o ničemu, znao je da je postao prazan oklop. Gledao je u daljinu zabijeljene brežuljke, činilo mu se da je ispred njega veliko ništa.
Na radiju je simbolično sviralo „Driving home for Christmas“, vozio je oprezno, cesta je ipak bila skliska, prošao je ispod mosta…
Lokalni mediji su obavijestili da je cesta D2 privremeno zatvorena zbog nesreće u kojoj su dvije osobe izgubile život: prema neslužbenim informacijama iz policije, muškarac M.S. (41) se bacio s mosta i pao na automobil koji u tom trenutku prolazio ispod mosta kojim je upravljao S.T. (32).
To je tak, nekome je život precijenjen, a drugome neprocjenjiv… I svaki je u pravu…i nijedan nije u pravu...
Post je objavljen 18.01.2018. u 12:37 sati.