Marketing
Priča o Rudiju
Bio jednom jedan dječak Rudi, živio je s roditeljima i mlađom sestrom u velikom gradu u velikoj zemlji. U tu obećanu zemlju stigli su njegovi djedovi preko velikog mora. Rudi je bio sićušne građe, imao je pjegave obraze i riđu kosu, a lice su mu krasile debele smeđe naočale. Volio je ići u školu, ali ne zbog učenja, nego zato jer je volio impresionirati školske kolege svojim mađioničarskim trikovima. Bio je poznat kao Naranđić, riđi Houdini. Doma mu nije bilo tako lijepo, roditelji se nisu baš slagali, često su se svađali, a još češće nisu uopće ni komunicirali. Posebno se nije znao nositi s dominantnom i strogom majkom, koja ga je često vrijeđala i omalovažavala sve što je volio i radio, sve što je bio. Zato se često zatvarao u podrum, učio trikove, proučavao hipnozu i smišljao kratke šale. Iako je bio omiljen u školi, nije volio čoporativna druženja, imao je dva-tri bliska prijatelja s kojima je dijelio iste zanimacije, a zanimalo ga je sve što je okultno i magično, volio je vjerovati da ima posebne moći i da je vidovit. Uživao je u glazbi, posebno ga se dojmio jazz, pa je vrijeme u podrumu kratio i sviranjem klarineta. I puno godina kasnije, kad će postati uspješan i slavan, Rudi će održavati jednom tjedno glazbeni session s prijateljima u manjem podrumskom klubu u svom velegradu. I istinski će uživati u tome.
Prijatelji kažu da je bio iznimno duhovit, najsmješniji čovjek na svijetu, i najdepresivnijeg teenagera je znao podići svojim humorom.
Iako nije bio sklon krađi i drugim ozbiljnijim gluparijama koje padaju na pamet neobuzdanim mladićima, volio je živjeti na rubu i trikovima izazivati prodavače u lokalnim manjim trgovinama, pa mu je jedna od zabava bila tzv. lažna krađa, kada bi vještim smicalicama naveo živčane prodavača da pomisle kako je nešto ukrao, a na kraju bi se jadni prodavači morali njemu ispričavati za neugodnosti. To je bio njegov način mjerenja njihove percepcije i držanja kontrole, rekao bi on.
Već s desetak godina na plećima, Rudi kao da je živio sam, otuđen od roditelja, koji su se muvali ko duhovi po kući, dok sestru, kao pravi stariji brat, nije ni primjećivao. Priznao je da ga frustrirala činjenica da ga roditelji nikad nisu odveli u kino ili kazalište, nisu mu širili horizonte kao što bi to pravi roditelji trebali, u kući nije bilo klavira, nije bilo gramofona, glazbe, nije bilo knjiga. Prvi posjet nekoj kulturnoj ustanovi bio je onaj sa školskim razredom, i to u povijesni muzej. Kako je postajao stariji, pomirio se s činjenicom da su mu roditelji jednostavno-čudaci koji su mu jedino pružili kulturno siromaštvo i apsolutno nikakvu emocionalnu povezanost. Čudno je to kako njegove neosporne i jedinstvene talente rođeni roditelji nisu nikad prepoznali, čak i na sumraku života, kad je Rudi već bio THE RUDI, majka je komentirala „zašto njezin sin nije postao farmaceut ili liječnik i napravio uspješnu karijeru“… do samog kraja…
Osim je uživao u listanju stripova, volio je i odlazak u kino, gledao je sve, od bajki, drama, mjuzikala, trilera. Pa je vrlo rano zaključio da je život na ekranu kud i kamo bolji od stvarnog života, hm, i tu ideju vodilju će upotrijebiti u jednom od svojih uradaka, filmu Crveni jasmin Tunisa.
S vremenom je Rudi postao ćudljiv pubertlija, sve povučeniji i ogorčeniji, majka mu je postala sve veća gnjavaža, u školi su mu svi išli na živce, nastava mu je bila nezanimljiva, a ni on više nije predstavljao smiješnog, zabavnog pjegicu među školskom ekipom. No te afirmativne godine su ga izgradile u snažnu i upornu osobu. Promatrajući majčinsku figuru naučio je da su nekontrolirane emocije i nakupljeni bijes znakovi slabosti i bespomoćnosti. Često su mu odzvanjale njezine riječi u glavi: nemoj gubiti vrijeme, nemoj ne raditi ništa…i zato se formirao u odlučnu osobu koja kad zamisli cilj, ide glavom kroz zid i ništa, ama baš ništa ga ne može omesti. Čak je postao imun na majčine ispade i njezina cinična dobacivanja, jednostavno ignorirao je sve što se doma događalo, sve odnose između ukućana, prepucavanja i dugih perioda ispunjenih nelagodnom tišinom, atipično za obiteljsku atmosferu. Svi su bili međusobno stranci.
E pa Rudi definitivno potvrđuje pravilo da su rijetki genijalci obično prosječno ili čak ispodprosječno uspješni u formalnom obrazovanju. Nakon završene srednje škole kratko je studirao, no nije dočekao ni drugi semestar. Samouvjereno se posvetio podučavanju samog sebe ponekad uz pomoć slučajnih zanimljivih ljudi koje je upoznavao usputno.
Vrlo rano se i financijski osamostalio. Naime, kao domišljat i duhovit dječak, šale, kratke skečeve i humoristične priče je ozbiljnije pisao i objavljivao od 15-e godine i nekako u toj dobi ga je zapazio i televizijski producent koji mu je odmah omogućio zarađivanje honorara pišući scenarije za onodobne zabavne emisije.
Britak, zabavan, pričljiv kakav je bio, unatoč obrnuto proporcionalnoj manje atraktivnoj vanjštini, Rudi je volio žene. O, kako je samo volio žene. Znao je satima raspravljati s prijateljima o tim božanstvenim bićima. A i žene su simpatizirale njega. Nije bio sramežljiv, no jednostavno kad bi bio u društvu djevojaka pretvarao se u smotanog introvertiranog štrebera.
Jedna od tema koja ga je intrigirala od malena je smrt, mrtvilo, ponor, kraj…Bio je težak pesimist, za njega je boca uvijek napola prazna. Mogao je satima lamentirati o smrti, duhovima, grobljima. Vjerojatno je upravo zbog te opsesije crnilom svoj spas našao u totalno suprotnom djelovanju-pisanju komedijaških tekstova.
U dvadesetim godinama je pokazao da, uz to što zna pisati, nema nikakvih inhibicija ni strahova kod javnog nastupa pa je tako počeo nastupati kao stand-up komičar.
Godine su prolazile, svaka mu je bila uspješnija od prethodne, vrijedno je pisao scenarije za kazališne predstave, za filmove, režirao pa i glumio u svojim filmovima. Konačan udar, i što će kasnije vrijeme pokazati i veliki utjecaj, na svjetsku kinematografiju i umjetnost uopće se desio s filmom Manny Mall, pitku humornu ljubavnu dramu, koja će ga zauvijek obilježiti i učiniti prepoznatljivim kao majstora brzih i živčanih dijaloga.
Treba reći da je naravno takav čudak genijalac desetljećima posjećivao psihijatra i to tri puta tjedno.
Rudijev ljubavni život je bio bogat i kaotičan. Ženio se tri puta, a uz to još imao i nekoliko dugogodišnjih burnih veza, te petero djece.
Njegov život je doživio filmski zaplet u trenutku kad je otkrio svijetu da je zaljubljen u posvojenu kći njegove tadašnje životne družice. Svijet je nakratko stao. A onda je krenula bujica pro i kontra viđenja cjelokupne situacije, skandal se pratio na svjetskoj razini godinama, novine su vrištale, specijalne tv emisije su dovodile najveće stručnjake psihologije, psihijatrije, sociologije, seksologije i analizirale satima pokušavši pronaći objašnjenje zašto i što mu je to trebalo.
Srećom, kao i uvijek, Rudi je ostao u svojoj čahuri svoj i neokrznut, genijalan i kreativan, i počastio nas još desetljećima poslije sa svojim remek djelima.
Rudi je u svojih 80-ak godina života osvojio ukupno preko 130 nagrada, više nego ikad itko u filmskoj industriji.
No, život još nije gotov, tko zna kakve loše i dobre stvari ga još očekuju…
Ova priča je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.
Post je objavljen 07.02.2018. u 08:54 sati.