Klik - Po Europama

utorak, 20.04.2021.

A ljeti... malo drugačije

Bratislavski grad sada je sjajio na suncu, bez okolne "teške mehanizacije" i dizalica koje su bile dovršavale renoviranje.
Još je, ipak, velika površina platoa oko dvorca bila razrovana zbog arheoloških iskapanja i restauriranja. A kako to nije posao "od danas na sutra", očekujem se suočiti s tim i za sljedećeg nekog posjeta. Ako banem.


"Visoka pozicija" terasâ oko dvorca sa slobodnm pogledom u daljinu nekako nadahnjuje. Ljudi valjda ovamo, u relativnu tišinu i mir, pobjegnu iz grada - srediti misli i... obaviti neizostavne razgovore mobitelom...
Pomislih: "Jadna cura s njim...!"


Bilo je gore i "sporadičnih" turista i "turistica" koji su izvirali s različitih strana.
Svi su se, kao po zapovijedi, mašili svojih "kamera". I ja skupa s njima, naravno. Samo u suprotnom smjeru.


Ni UFO-most, ovako "blizak", skoro nadohvat ruke, nije mogao izbjeći ulogu pozadinske kulise... za sjećanje.


Statua moravskog kralja Svatopluka, otprilike suvremenika našeg kralja Tomislava, nekako sa stražnje strane daje naslutiti da ima problema s ravnotežom i da se jedva održava u sedlu... ali, eto, po tome kako ga Slovaci smatraju i svojim (kraljem?), čini se da nije doživio neki takav "debakl".


Sâma unutrašnjost dvorca, kvadratično dvorište s mjestimičnim voltama, pusta je i neinteresantna do bola. Bar za sada!
Planiraju li u njem' kakve "živahne", smislene sadržaje, ne znam!
Čut će se. Valjda...


I prije silaska u "urbani grad" samo da se osvrnem na "čovjeka koji je bio mobitelizirao" - ispalo je da je skupa s "kolegicom" (koja se, naslonjena na zidić, dosađivala) čekao da se neko društvance pojavi ne bi li ih fotografirao, tako "upicanjene"...


Dunav je u to doba dana i pod tim svjetlom odozgo izgledao prilično "pitak", ne baš "plav" kako ga veliča poznati Straussov valcer, ali dovoljno "apetitlih" da po njemu uživaju i veslači.

A promet dolje na mostu u pravcu grada, u doba završetka radnog vremena, bio je totalno začepljen. Na izlasku iz grada pak - dva-tri auta.


Valjalo je, dakle, spustiti se i vidjeti kako grad živi - ljeti...


A u silaznoj ulici je ovoga puta "na terenu" uz prozor, umjesto "poznate" krhke konobarice, operirao "klasičan", naoko uštogljen konobar. Nije plijenio (moju) pažnju.
[Bratislava - lipanj 2014.]

ponedjeljak, 19.04.2021.

Bratislavski intermezzo I

Kad je čovjek na "dvorcu", UFO-toranj na mostu iskače iza svakog ugla.



Ne mogoh se otresti one: "Sve bi seke ljubile mornare...". Pe makar i Napoleonove.


Ulice s popločenjem u staroj jezgri prave (su) "petolomke".


Blizinu Beča netko je obilježio baš klimtovski...!


Pješačka zona s tramvajskom prugom zahrđalih tračnica.
Jednom, previdjevši znak zabrane, prođoh ovuda autom i odvezoh cijeli kilometar njome... uz "smijuljkanje" prolaznika: "Ah ti turisti!".


" 'Hodci'... pređite na drugu stranu...". A ondje su si baš dali oduška!

[Bratislava - travanj 2010.]

subota, 17.04.2021.

Triput naje'nput!

U blizini bivšeg cestovnog graničnog prijelaza iz Mađarske u (Čeho)Slovačku, Rajka, nalazi se usred polja (!) točka u kojoj se ("katastarski") dodiruju tri države, Slovačka, Mađarska i Austrija.
Koristio sam se GoogleMaps-om kako bih to pokazao u 3D varijanti.


Do kada je između "Istoka i Zapada" tamo postojala stroga "Željezna zavjesa", kao pojam striktne fizičke, ali i "grde" političke linije razdvajanja, ne znam, ali izgleda da je skoro istovremenim stupanjem svih triju država u "Schengenski krug" krajem 2007. svaka fizička prepreka postala suvišnom.
Akt "oslobođenja" od prepreka ponukao je za sobom umjetničke duše svih triju država da stvore park simboličnih skulptura na tom "vrlo konkretnom" prostoru tada već labavo obilježene tromeđe.


Obližnje zgrade "starog" graničnog prijelaza "Rajka" potpuno su izgubile funkciju i pretvorene su u svojevrstan "spomenik" krutim i nepopustljivim carinskim i pograničnim policijskim kontrolama "Nekog drugog vremena".
Osjećaj kojeg predaju razvaljene rampe, betonski blokovi i razbijena stakla toliko je neugodan, da sam, ostavljajući auto na pustom "bivšem" parkingu, stalno strepio "da ga više neću vidjeti".


Tisućusedamsto metara dalje, poluasfaltiranim putem preko nadvožnjaka nad dodirom mađarske i slovačke autoceste... s novim "komercijalnim", parkirnim, restoranskim i inim sadržajima... dolazi se do blage uzvisine usred više-manje obrađenih polja gdje je oko tromeđe porazmješten nekonvencionalan park skulpturâ.


Skulptura ima svakakvih i po oblicima i po korištenom materijalu... uglavnom sve nekako "naginju" trokutnoj simbolici. Pri čemu je, ponegdje, na tim stiliziranim trostranim piramidama ili prizmama uklesano S za slovačku, M za mađarsku i A za Austrijsku stranicu...


A neke su i svojom simbolikom izbavljenja iz "bodljikave žice" emotivno popratile pad "Željezne zavjese", nestanak policijskih patrola sa psima... te, valjda, osobnog osjećaja teroriziranosti...


Nešto što je do nedavno bila točka "strogoće i ... sustava", postalo je mjesto mira, tišine, umjetničkih ekspresija i uzoranih polja. I jedva ostvariv pogled na Bratislavu u daljini, petnaestak kilometara na sjever.


A na putu natrag do parkirališta (Hoću li "naći" auto!? - pitah se) po kojoj su nekad vjerojatno itekako jurcali patrolni džipovi, kratka kombinacija bijelih linija, morseovo slovo "K", daje namjernicima ideju... lijevo Slovačka, desno Mađarska, ma što to kome sada značilo.

[Rajka - Tromeđa Slovačke, Mađarske i Austrije - travanj 2010.]

petak, 16.04.2021.

Apolon na Dunavu

Već spomenuh kako mu ime ne potječe od fascinacije lijepom konstrukcijom (za koju je dobio neku prestižnu titulu tipa "Most godine"... te neke 2005. kad je postavljen), nego po nekoj naftnoj kompaniji koja ga je, rekao bih, financirala.
I kvart u kojem je izgrađen sav je nekako "fensi"... Po ovoj češerolikoj zgradi načas imaginirah da sam u Londonu. Gdje nisam nažalost bio godinama pa možda loše procjenjujem dimenzije i oblik slične zgrade - očitog uzora.


Most je sâv u sivoplavim tonovima, a prilaz pješacima i biciklistima je na obje strane rijeke izveden dvjema komotnim spiralama.


Ne znam je li dotičan kvart "na zlu glasu", ali malo me iznenadilo kako se toleriralo vandaliziranje njegovog lifta za "starije i nemoćnije" te stvarno loše stanje automata za prodaju voznih karata lokalnog autobusnog prometa, na njegovoj stanici na mostu.
Zapišano, presprejano, prljavo... nakratko je zasjenilo dojam mosta u cjelini.


A on je, barem meni, iznimno oku ugodan...!


Lijep pogled prema Bratislavi spojio je vidikovac UFO-mosta (1800 metara uzvodnije) s gradom na brdu!
Svojevremeno sam ovu fotku objavio na nekom foto-portalu sa "svemirskim" nazivom koji se stalno latentno nametao: "Apollo's calling UFO"


Iako je most zapravo pješacima "izvan ruke" i dio je izravne južne cestovne poveznice prema 15 km udaljenoj Mađarskoj, na mostu je osim nas bilo, začudo, dosta prolaznika i biciklista.


I za kraj, kako sam bio obećao, prilažem "arhivsku" fotografiju postavljanja Apollo-mosta na njegove stupove. Zbilo se to 2004. godine nakon što se kompletan most godinu dana sklapao na lijevoj obali Dunava - tada su ga "jednostavno" zarotirali preko rijeke na njegov usred-riječni stup-nosač... "grozdom" plovila (vidljivima na lijevoj strani fotografije).
Ne znam je li to presedan u gradnji, ali ta rotacija bila je, neosporno, doživljaj. "Sad ga nema, a za dva-tri (-pet) sati... most je preko...!".

[Zahvaljujem CC-autorizaciji fotografa Bratislavcan85 koja mi je omogućila objavu ove (tuđe) fotke!]

[Most Apollo - Bratislava - travanj 2010.]

srijeda, 14.04.2021.

Sveprisutna...

Politika.

Bratstvo kao nadahnuće upravo izvire iz konciznog teksta ove spomen-ploče. Počelo je kao "Zemlja dvaju bratskih naroda", a prestalo je, srećom, "Baršunastim razvodom", bez prolivenih krvi 74 godine kasnije.
O onom između može se možda pitati... i slušati one koji su to proživjeli na svojoj koži.


U međuvremenu se "dogodila" i Rusija, ali se ni poslije 1993. nije na tome stalo, barem prema porukama nekih stencil-grafita poput ovoga.
Grafita općenito ima po bratislavskim fasadama i betonskim plohama sva sila. Po mnogim "vanjskim" promatračima - i previše. Pogotovo bezveznih črčkarija...


Netko bi lakomisleno, dočekan na ulasku u grad ovakvom parolom na nathodniku pomislio: "Što fali 'krutosti'...?".
No ako to znači, a vjerojatno na slovačkom znači "okrutnost", onda je za zapitati se koju to i kakvu okrutnost žitelji Bratislave osjećaju? Ili doživljavaju?


Na jednom od mjesta, kojem ću za koji dan posvetiti cijeli post, nađoh i tipičan primjer revolta "proteklim politikama", ma kakve one u ovom primjeru bile.
Rušenja spomenika, "preklesavanja" nepoćudnih uklesanih doktrina ili imena... Ništa novo pod suncem.


Iako su "de iure" granice Slovačke prema Zapadu prestale biti itekako-"željezne" pa i "de facto" tamo nema bodljikave žice, ipak je ovim nježnim upozorenjem (komu, čemu?) obilježeno njeno postojanje.
Ali o tome za koji dan u cjelovitom postu.


Mi bismo se mogli, možda, ovdje poigravati sa sličnostima i različitostima naših jezikâ pa se pitati "Tko je tu lud...?". Ali po dvije "primijenjene reakcije" na propagandu ove političke figure, po pokušaju trganja plakata na dva mjesta odnosno po ucrtavanju suza pod okom dotične..., očito je nekima nepodnošljiva, a nekima "za plakat'!".


Kod nas već dugo ne vidjeh ovakvu "zamolbu" romantičarskog "kolektivizma". U smislu: "Ajd'mo...!", "Nemojmo...!"...
Srećom, ova bratislavska nije politička.

[Bratislava - travanj 2010.]

utorak, 13.04.2021.

Odapetija strana Slave

Naopačke postavljenu Keopsovu piramidu Slovačkog radija već sam pokazao, onako kako se vidi s brda Slavin. A čini se da je u nekoj fazi povijesti fascinacija slovačkih arhitekata "kontra-oblicima" bila upravo neodoljiva. Ne sjećam se da sam igdje na tako malom prostoru vidio čak tri takva primjera... a možda ih u stvarnosti ima i više.


Ne znam kome se ovakva grdosija na sâmoj fronti prema Dunavu dopada, ali po nekim novijim fotkama na netu vidjeh da su ju većim dijelom pokrili "reklamnim ekranom"... Jer, valjda, ni za njih to čudo "ne da gledat u se"!


Zanimljivo je, tek kasnije "shvatih", da i stilizirani grb Bratislave (original sam pokazao koji post ranije) koji je apliciran (i) na mesinganim cestovnim gljivicama, ima bočne strane (zapravo "dvorca") ozbiljno nakošene, slično ovim zgradama. Kao po lokal-patriotskom obrascu.


Niti na stupićima pješačkih zona nema ponegdje neke simetrije, uniformnosti... Kao da se netko zainatio - "E baš neće biti jednako!".


Smiješno je reći, ali ni tramvajska pruga nije (mi) se pokazala kao neko oličenje očekivane pravocrtnosti.


Ovdje pak je vjerojatno sve u redu, "kako bog zapoveda", ali nama strancima je ta "sićušna" razlika u "inskripciji" slovačkih izraza za ulaz i izlaz tako neupadljiva da bismo bez odgovarajućeg popratnog prometnog znakovlja bili vjerojatno "izgubljeni u prijevodu".


I ova "kućna numeracija" je dio nekadašnjeg standarda proširenog po Mitteleuropi. Ta Beč ih je prepun, a i Zagreb bogme, odnedavno pretežno na Gornjem gradu.
Jedino što me fakat zbunjuje je to da se ista nalazi na slovačkoj kući usred Slovačke... a ne u Mađarskoj (utca) ili Austriji (Gasse)!

[Bratislava - travanj 2010.]

ponedjeljak, 12.04.2021.

I Čumil i paparazzo!

Već spomenuti, uočeni spomenik s Davidovom zvijezdom pokazao se kompleksnijim od neke uobičajene, a ovdje pomalo zbrčkane "statue"... Na povelikom zidu prekrivenom uglačanim crnim mramorom i "ugraviranom" silhuetom raskošne zgrade ogleda se omalen trg na kojem je do šezdesetih godina postojala židovska sinagoga točno-tog oblika. Ne mogoh shvatiti što joj se desilo, jer na slovačkom jeziku rekoše (u prijevodu) "srušena", a u engleskoj verziji na židovskim oficijelnim web-stranicama: "destroyed", što mi djeluje malo opakije.
Uglavnom, budući da se taj kompleks tretira kao memorijal na žrtve holokausta, čini se da povremeno i privremeno na tom trgiću erektiraju cijevnu konstrukciju (skelu) koja s pokrovom od "printanih" cerada vjerno reminiscira "realni volumen" tog srušenog objekta!


Malo vedriju notu (od ovoga) urbanoj ornamentici daje i vjerojatno najpoznatija "odapeta" ulična skulptura "kanalizacijskog radnika" Čumila (hvala Luki...!), koji upravo izlazi / viri iz podzemlja kroz "šaht".
To je, vidim, mnogima nezaobilazno mjesto naslikavanja i prigodne zafrkancije.


Dodirivanju njegove simpatične pojave teško je odoljeti. Pogotovo što vršak njegove zaštitne kacige (neke) podsjeća na zvonce za dozivanje recepcionera na pultu hotela.


Na jednom od prostranijih trgova, ne znam je li baš "glavni", postavljena je uz standardnu klupu i statua Napoleona (neki kažu Napoleonovog vojnika) pa se na klupi izredavaju "procesije" turist(ic)a željnih ovjekovječenih scena zagrljaja, poljubaca (!) i maženja s "likom".
Vedro i zabavno!


Još je jedna skulptura postala zaštitnim znakom Bratislave - fotograf koji "vreba" neku uličnu scenu napola skriven iza ugla kuće, s uperenim teleobjektivom fotoaparata. Tipični "paparazzo".
Čak je i lokal tik do statue odabrao ime u skladu s njim... samo mi nije jasno zašto je taj naziv u množini! Zar po gradu ima još nekih takvih... paparazza?
I, plus toga... nisam siguran "što je (ovdje) kokoš, a što jaje", tj. statua ili lokal? Bit će najvjerojatnije da je vlasnik lokala, lukavac, nabrijavanjem "imena" želio pobuditi interes kod turista, pojačano fluktuirajućih mimo statue na svom "vuglecu".


Iako mi je "inkorporiranje" tog lika u stvarni gradski milje vrlo duhovito, on sâm je, čini mi se, izveden tako da izgleda pomalo zločesto. Bad guy! Valjda u skladu s općom percepcijom o "njima".


Pored dodatnog izbora živih skulptura, tj. pantomimičara i performera, što je sad postala moda u svim iole turističkiji osvještenijim gradovima, ipak sam se (ovdje) "odlučio" za duhovitu prezentaciju "raštimanog" kvadropoda / quadrupeda.
Njihove / "njegove" pokrete zamislite sâmi.

[Bratislava - travanj 2010.]

nedjelja, 11.04.2021.

Malo "po dunavski"...

Iako je Bratislava nizvodno od Beča i do nje je Dunav u sebe primio još i rijeku Moravu, "njena" širina (rijeke) čini se*, možda mi se "samo čini", upola manjom od one rastrošno razlivene kod Beča.
__________________
* Nisam odolio upravo provjeriti širine Dunava kod Beča i Bratislave. Bio sam u krivu - u oba grada skoro je na dlaku jednako širok! I shvatio sam zašto mi se percepcija tako opako poljuljala - u Beču njegov paralelni Neue Donau vizualno širi sliku za dvostruko... za koliko su dulji i mostovi... naravno. Ah!


Nemalo sam se iznenadio vidjevši da je obalni dio Dunava tik ispod Bratislavskog grada pa i dijelom u zoni centra grada tako "običan", neuređen, čak pomalo "jadan". Ta tko bi vjerovao da se ni petsto metara od centra grada na Dunavu "fiksno" sidre teretni šlepovi...!


A sve je to zapravo većim dijelom zakamuflirano iza zidića promenade, istina vrlo uredne i održavane, s nizom klupa s kojih, budimo realni, niti jedan putnik namjernik koji je prisjeo odmoriti noge, ne može vidjeti sâmu rijeku!
Zapravo pomalo žalosno "rješenje integracije rijeke i grada"...


No ajde, ipak još malo "nizvodnije" počinje pametnije iskorištena gradska obala. Počinju uređeniji vezovi za poveće turističke brodove pa i za stalno usidrene hotel(e)... točnije "botel(e)" - boat-hotel(-e)... kovanicu koju vidjeh po prvi puta.
A da su noviji "vjetrovi" vjerojatno propuhali i nove urbanističke ideje, pokazuje uređenost obale nizvodnije od centra grada gdje se obala (ipak) pretvara u stvarni zeleni pojas bez vizualnih prepreka između šetališta, klupâ i rijeke. No do tamo za dosadašnjih posjetâ nisam došao.


Uglavnom, brodovi koji pristaju uz bratislavsku obalu Dunava standardni su dio turističke ponude cijele Mitteleurope.
Ne znam kolika je cijena takvog krstarenja rijekom, ali po bespogovornoj predanosti posade ovog njemačkog broda da sve bude tip-top, slutim da se radi o visokoj klasi.


Iako zbog plavkastih metaliziranih prozora ne mogoh vidjeti klijentelu u salonu broda, iskoristih njihov odraz za mali isječak bratislavske arhitekture.


I... zapravo se kod nedaleke tramvajske stanice, vidjevši ovaj golemi grb grada u plakatnom ormariću, upitah kako to da grad koji je toliko fizički (oduvijek bio...) blizu tako velebne rijeke kao što je Dunav, nema u svom grbu niti jednu plavu valovitu liniju? "Dunava"!

[Bratislava - travanj 2010.]

subota, 10.04.2021.

Pod'me do centra mesta!

Mi krenuli prema dolje, a "mlada" familija se uputila na "piknik" gore. Lijep običaj. U Švedskoj mi je to bilo normalno i vidjeti i "u tom" s veseljem sudjelovati.
Tko zna kako bi se kod nas sa strane prokomentirao smjerni muž koji ovako nosi pletenu košaricu s klopom (a pod kaputom možda i skrivenu "dekicu")?!


U međuvremenu u parkiću - neke raskuštrane glave...


Vrane i njihovo "slinjenje" oko ricave dame nisam nikako mogao idejno-"dešifrirati". No kažu za njih da su pametne i inteligentne ptičurine. Pa ajde, mogu reći da nisu lošu odabrale.
Njene brončane sise manje su eksploatirane od one veronske, ali i na ove se, očito, zalete poneki napaljeni (i željni sreće u ljubavi!)...


Iako bih mogao razvezati priču i insinuirati da govor tijela ovog para može ukazivati na manjak "iste" (gorespomenute sreće u ljubavi)... savim slučajno nađoh u rubu kadra jedne od mojih snimaka njenu pojavu kako, poput mene, fotografira.
Dakle, s njima je sve u redu. Dapače. Ona samo, nagnuta, pregledava "snimljeni materijal".
Osvjedočio sam se toliko puta: "Rijetko kada je onako kako se čini!".


Pri silasku ukazala se smiješna stepeničasta konstrukcija kojom konobarica kroz prozor kafića predaje i preuzima narudžbu za goste nedaleko postavljenih stolova "na otvorenom".
Nije prošla nezapaženo!


Tik prije ulaska u život "Donjeg grada" prođe se mimo smiješne uske barokne kuće na uglu uzlazne ulice. Nije baš neki "simbol" a la njujorški "Flat Iron", ali mi je bila simpa.
Poslije naslutih da Slovacima nosi neku (ne sjećam se koju...) vrckavu emociju, a i navodno je u njoj odličan muzej satova. Dobro je znati.


I... kako nam se u vidokrugu "svako malo" muvao ovaj turističko-razgledni cabrio-autobusić s kabrio-prikolicom, snimih ga odozgo i ne sluteći da sam u kadar (lijevo) uhvatio i vršak meni tada još nepoznate skulpture s povelikim simbolom "Davidove zvijezde".
Bila nam je to prva sljedeća gradska destinacija.

[Bratislava - travanj 2010.]

petak, 09.04.2021.

Još jednom "odozgo" (II)

Na Bratislavský hrad može se došetati
iz nekoliko smjerova, a noću je možda najzanimljiviji
onaj stubišni, kojim se dopre tik ispod njegovih zidina.


Uzlazni popločeni putevi odlično su osvjetljeni laternama na "kandelabrima", a sâme zidine i svjetiljkama u tlu što društvancu spremnom za zafrkanciju daje šansu poigravati se svjetlom i sjenama u stilu "Drakule"...


S nekoliko razvedenih terasa dvorca pogled na noćnu Bratislavu je za pamćenje. Odsjaji svjetala u Dunavu su, čini se, najdojmljiviji.
Na njihovom možda najvažnijem gradskom mostu "namontirali su" restoran u obliku letećeg tanjura pa je isti postao svjetski poznat kao "UFO-bridge" (mi bismo rekli "NLO-most").



Sljedećeg prijepodneva u šetnjici preko dvorca pružili su nam se neki drugi i drugačiji vidici, ali se "leteći tanjur" nije mogao izbjeći.
[Nije mi jasno kako su njihovi urbanisti mogli "natrkeljiti" taj neki neboderski sklop u pozadini koji je iz glavnog pravca gledanja potpuno "preuzeo" pogled na stup i "figuru" restorana. "Ubili" su mu "dojam". Da je izgrađen samo stotinjak metara istočnije, nikome ne bi vizualno smetao...]


Kako bilo... gore je bilo ljudi, šetača, parova.
Užitak i mir.


A tamo nizvodno, isticao se jedan drugi, tada pomislih - "također svemirski most", ne toliko po izgledu (makar mu ništa ne fali!), nego po imenu "Apollo". Međutim, nisam (bio) u pravu, ime je bio dobio po nekoj njihovoj tadašnjoj naftnoj kompaniji.
Mnogo važniji, ipak, čini mi se osebujan način na koji je taj most kod gradnje bio postavljen na svoje današnje mjesto. No kako ću o njemu za koji dan imati poseban post, strpite se. Doznat ćete tada.

[Bratislava - travanj 2010.]

Bratislava odozgo (I)

U Bratislavi je pak "Oslobođenje" obilježeno na memorijalnoj ploči, pomalo naherenoj, u parku tik do Dunava riječima (otprilike): "Na vječno sjećanje mornarima Sovjetske dunavske flote koji su s trupama Sovjetske armije oslobodili... Bratislavu".
Ispod ove table postoji i tabla s verzijom ovog teksta na ruskom jeziku i ćirilici.


Ali osim te memorijalne ploče, u Bratislavi je poslije Rusa ostao povelik "trag" i na jednom od brežuljaka, Slavinu, gdje je osim tipično pompoznog memorijalnog ruskog "simbolizma pobjede" smješteno i poveliko masovno groblje ruskih vojnih žrtava iz Drugog svjetskog rata. Pretpostavljam, poginulih na teritoriju Slovačke.


Žrtve su počivale u miru i polutami, a s tog, vjerojatno jednog od najljepših vidikovaca u gradu, Bratislava je sjajila "na dlanu".


A tek pogled na netom obnovljen i sjajan Bratislavský hrad, smješten na drugom, čak i razvikanijem brežuljku! Bio je odande, s iste razine, stvarno impresivan.


Kako bismo Bratislavu doživjeli i danju, ponovili smo uspon na brdašce.


Sada su se razvidnima pokazale i neke druge figure memorijalnog kompleksa, vjerojatno simboli slovačkih žena koje su cvijećem zasipale ruske tenkiste, osloboditelje...


Pogled je danju ipak, ako sudim po broju opaljenih fotki [dvije - brojkom: 2], bio manje impresivan od sinoćnjeg, ali mi je, više kao "šaka na oko", pažnju privukla "preokrenuta piramida" zgrade Slovačkoga radija (a možda s druge strane i 'televizije') dolje u gradu.

[Bratislava - travanj 2010.]

četvrtak, 08.04.2021.

Aj'mo brati slavu!

Ne mislim nikoga zamarati opisom hotela na periferiji Bratislave u kojem smo odsjeli, ali njegovo "znakovito" ime "Color" nekako... kao da je obilježilo ta dva dana boravka u gradu.

Kad se sad prisjećam te opće atmosfere tamo... sva je bila nekako koloritno vrckava.


Lokacija hotela ne može se smatrati "bajnom" ako čovjek "pati od glamura". Nama su pak apsolutna korektnost smještaja i komfor koje je hotel nudio bili važniji od pogleda kroz prozor na dalekovode i mega-skladišta bratislavske periferije.


I ovaj šareni "vic" u neposrednoj blizini hotela govori u prilog toj nekoj šašavosti.

No, ne lezi vraže... niti desetak minuta nakon što sam se onuda vrzmao i slikao "betonaru", na njenoj porti se iznebuha i žurno pojavio policijski auto... Ne želim pripisivati zasluge, ali intuicija mi je kazala da sam bio "primijećen" kao "destruktivni špijunski element" što je vjerojatno revni portir prijavio "organima". Ja sam, samo iz daljine, promatrao neki nedefinirani "muving" tamo i... možda ostatke procedure NKVD-ovštine u "ležernoj demokraciji Slovačke".


Osim "betonara" i dalekovoda, periferije i ostalih čeških ili slovačkih gradova ugošćuju britanski trgovački lanac "TESCO" za kojeg me vežu ugodne osobne uspomene iz Engleske još iz doba kad su "nama" mega-trgovački centri tog tipa bili nepoznata budućnost.

Zanimljivo je da se u Engleskoj cijela "klasa" potrošača koji su kao svoj redovni izbor izabrali TESCO nazivala posprdno "TESCO-people". Englezi su uvijek pomalo patili biti, što bi Nijemci rekli, "hoch"!


Količina reklamnih panoa svih vrsta, oblika i pozicija uz prometnice predgrađa toliko je napadna, barem u tom dijelu Bratislave, da je to tokom vožnje autom postalo upravo hiper-iritantno.

No ne mogu osporiti vickastost nekih "Jumbo-plakata"... pogotovo što su, ne znam iz kojih razloga, reklamni slogani većinom (p)ostavljeni na engleskom jeziku.



A nudi se tako naivno-simpatičan!

[Bratislava - travanj 2010.]

Slovačka - uvod

A Mađarska kako Mađarska, sva nekako šarmantno nakićena gdje čovjek ni ne očekuje.
Što reći za običnu (?) autobusnu stanicu uz crkvu u Egerváru?! Možda je to, ipak, njihov mjesni autobusni "kolodvor"... s klupicama, poštanskim sandučićem, oglasnom pločom, hranilicom za ptice, ...


... i sirenom za slučajeve požarnih ili inih uzbuna. Uz crkvu, kako rekoh.


Iako je javno dostupna "fontana" s pitkom vodom (!) snimljena u nekom drugom, "običnom" usputnom selu, da sam se možda u Egerváru malo potrudio, kladim se da bih i takvu nekakvu našao u krugu od stotinjak metara.


U prolasku mimo Soprona i uz kratko zastajkivanje kraj ceste, privukla me jedna netipična građevina usred predgrađa. Vodotoranj?
Moram priznati da mi je danas trebalo bar pola sata da po netu napipam što je to. Radi se o vjetrenjači iz prve polovice 19. stoljeća koja je već nakon pedesetak godina sa svim okolnim zgradama postala kasarna i kao takva preživjela čak i Prvi svjetski rat. Danas je to, čini se, stambeni kompleks "s kulom bez osobite funkcije", ali mamcem za radoznalce.


Ovaj granični prijelaz u Austriju na liniji prema Slovačkoj samo je jedan od sličnih "relikata" na magistralnim cestama u zemljama "unutar Shengena". Nigdje nikoga, a sve polurazvaljeno.
Katkada se pitam zašto li se to i takvo ruglo ne sravni sa zemljom... ali poslije aktualnog presedana BREXIT-a... zapravo se "nikada ne zna"!


Nisu Šopronci sa svojom zidanom vjetrenjačom bili blesavi. Cijelo to golemo nizinsko područje oko Nižiderskog jezera danas je u svim "dodirnim zemljama" (AT - HU - SK) preplavljeno novovjekim vjetroelektranama... I uvijek se vrte! Dakle ima "juhe".


A na ulasku u Slovačku - ipak malo civiliziraniji granični prijelaz. Također pust i trenutačno nefunkcionalan, ali se bar njegova zgrada novijeg datuma "ne raspada".


I nakon desetak ili već koliko kilometara u daljini se počinje "doživljavati" Bratislava... ne po nekim strahobalnim neboderima, nego po svojem "zaštitnom znaku", zamku na brdu koji se izdiže iznad prevladavajuće ravnice.

[Prema Bratislavi - travanj 2010.]

četvrtak, 01.04.2021.

Fali mi Beč

Bečka secesija na mjestima gdje bi to čovjek najmanje očekivao. A njima normalno.


Bečki "modernizam" u arhitekturi "između dva rata" i njegovi maštoviti "Gradski stanovi".


Bečko prihvaćanje vragolija arhitekta Stowassera (slavenski: Sto-vode). Općepoznatog kao Hundertwasser-a.


Bečka otkačenost u prelijepom, pitoresknom, vinogradarskom Grinzingu. Baš su 'ausgestecked'...!


Bečki 'klasični' srednjepodni (nekako ni visoko- ni baš nisko-podni) tramvaj koji ne preza ni od brdovitih pruga.


Bečka podzemna željeznica, U-Bahn, koja ulijeće na perone sa sto na sat!


Bečki konji i kloparanje njihovih kopita/potkova po granitnim kockicama. Pa čak i 'miris' koji za sobom ostavljaju!


Bečki tierfreundlich ("animal-friendly") parkovi i njegov nepregledan 'zeleni prsten'.


Bečki kućni brojevi (poput zagrebačkih... ili obratno) plus ta njihova cifrasta gotica.


Bečke neuštogljuene skulpture na svakom koraku.


Bečka neiscrpivost - trebalo bi nam valjda sto dana ("Hunderttage") da ga, tako prostranog, u potpunosti "apsolviramo".