Klik - Po Europama

srijeda, 27.12.2017.

U međuvremenu...

Tramvaji su žuti. I nakon onih iz 2005., puno puno bolji.


Kandelaberi su vitičasto "nacifrani". A, zanimljivo, sâme lampe mi silno sliče na "sviće" naših dalmatinskih "svićarica"


I biciklistički semafori su "nacifrani"... (a bicikala po ulicama zapravo... kao ni ono u Pragu, skoro nema ili ih bar nisam bio svjestan...za razliku od Beča).


Ako čovjek poželi "kakofoniju stilova, kupolica i krovića", treba otići na Trg heroja! Tamo toga k'o pljeve.


Bavljenje djecom i nošenje dječjih vozila prepušteno je "jakim mamama". Jer muškima su ruke u džepovima važnije.
Ma zezam se, nisam siguran razlikuje li se ova scena od neke "naše"!?


Parlament im je, ipak, očišćen do kocena. A bio je "crn k'o dimnjak".


Po Dunavu voze i autobusi. Nisam pogriješio i ne zezam se - autobusi!
I izlaze (samostalno) na obalu po "vlaki", poput čamaca koje se izvlači u kojem primorskom mjestu...

[Budimpešta - travanj 2012.]

utorak, 26.12.2017.

Od mosta do mosta

Taj otok "prepolavlja" Dunav baš nekako u zoni grada i na njegovom dodiru s rijekom koja navire od Beča i Bratislave izveden je u obliku šiljatog pramca pozamašnog tankera.
Ne pitajte me čemu služi bazenčić na tom "dramatičnom" mjestu - nemam pojma.


S Arpadovog mosta silazi se stubama na otok (to je ova zelena "masa" s desne strane slike) kojim se može pješačiti "skroz" do sljedećeg, Margaretinog mosta, nizvodno.


Otok je zamišljen kao golema pješačka zona na kojoj je izvedeno toliko rekreativnih sadržaja da ih sve nisam ni obišao. Što je "plan i program" sljedećeg nekog obilaska.

Te 2012. godine ovakve sprave za intenzivnu rekreaciju još nisu postojale u zagrebačkim parkovima pa su nam tamo pružile pravo veselje. I blagi "musklfiber" dan poslije.


Pojedine dijelove otoka / parka krase različite skulpture, kao npr. ovaj Neptun (?) na kupoli jednog od (muzičkih?) paviljona.


Ili ovaj dječarac koji nešto navlači usred ribnjaka s lopočima.

Pridružuje mu se i ova sjetna kupačica, ostavljena sâma na "pustom otoku"...


Mene je više facinirala raznolikost pojedinih "prometala" koja su bila posjetiteljima na raspolaganju za unajmljivanje... čime sam nekako opovrgnuo prethodnu izjavu o otoku kao (isključivoj) "pješačkoj zoni". Uglavnom su to neke varijante bicikala, tricikala, multicikala... Npr. - "za cijelu obitelj"...


Npr. - "za cijelo društvance"...


Npr. "za solo igrača" uz pratnju veselih cura na tandemu...


Oni malo manje avanturistički nastrojeni mogli su unajmiti i "pseudo-klasičan" električni automobil u kojem se za "suvišnu sestru" našlo mjesto i u prtljažnom prostoru.
Proljetni je dan izmamio mnoge na poluprofesionalne, kolegijalne foto-seanse.


A i zaljubljeni parovi su našli "svoje grane za slikanje".


I pri kraju naiđosmo također na jednu tadašnju novotariju, "slack-line", balansiranje na napeto razapetoj širokoj gurti.
Koju godinu kasnije, kad se to proširilo i kod nas... ponegdje, probao sam to "pod vlastitim stopalima" i... ne mogu reći da je (bilo) jednostavno!


A poslije tolikih varijacija, s izlaskom na Margaretin most ulazi se opet u manje razigrano, urbano okruženje Pešte, s poznatim vizurama.

[Budimpešta - travanj 2012.]

ponedjeljak, 25.12.2017.

Sličice iz javnog BP-prijevoza

"Tehnika", dekoracije i koncept podzemnog prijevoza zanimljivo se razlikuju od grada do grada (i od stanice do stanice), no mene osim toga nekako najviše oduševljavaju ljudske interakcije u tom, nekima možda klaustrofobičnom prostoru.


Iako je teško nadmašiti Stockholm po maštovitosti "arhitekture" i opreme pojedinih stanica podzemne željeznice, neki se gradovi trude učiniti čekanje na stanicama "metroa" manje zamornim.
A danas, korištenjem dinamičkih digitalnih displeja, to animiranje / (reklamiranje) je dakako još intenzivnije.


Neka željeznička vozila u Budimpešti očito su ostala iz doba ruske dominacije u svim vidovima života... pa tako i u kompozicijama. Ali, "bez obzira na to", "nisam imao primjedaba" na brzinu, efikasnost i osjećaj sigurnosti u njihovoj "podzemnoj".


Zanimljivo mi je bilo pratiti njihove obavijesti koje su, ipak, u "podzemnoj" bile i na engleskom. Inače, hm, kako tako.


Dopalo mi se i usmjeravanje "preferiranog" protoka putnika diskretnim, čak svjetlećim strelicama na tlu. Ponegdje.


Kako dijelovi budipeštanske metro-mreže idu i ispod Dunava*, takve njihove stanice su ukopane toliko duboko pod zemlju da je doživljaj prolaska pristupnim tunelima s pokretnim stepenicama skoro ravan nekim poslovično raspojasanim aerodromskim interijerima.
_____
* Kao digresija, čini mi se da ni jedan bečki U-Bahn nema trasu s prolaskom ispod Dunava. Oni su sve takve linije "riješili" preko mostova!


Naslov fotke: "Bez riječi"


Postoji još jedna genijalna umotvorina u Budimpešti - metro koji je ukopan samo za jedan kat ispod prometnice. Ne znam zašto se i kod nas ne može izvesti sustav plitkog ukapanja koridora za "skoro-tramvajsku" liniju iznad koje, na stupovima, počiva standardan ulični / cestovni promet. Dakle na takvoj liniji nema niti pokretnih stepenica niti dugotrajnog presjedanja. Ulazak se, s ulice, čini... poput silaska u "javni zahod"... i gotovo. "Tko putuje, izvol'te u kolima!"

I... još jedna karakteristika BP-javnog prometa - na ulaznim hodnicima poslije automata za "štancanje" karata putnike dočekuju kontrolori koji slučajnim odabirom, vrlo vješto, kontroliraju valjanost karata skoro svih dolazećih. Taj postupak ovjekovječen je i na ovoj fotki.


Da se tamo baš ne šale s tim pokazuje i sastav "ekipe" koja nas je te nedjelje (na blagdan!) "iskontrolirala" čak i na prigradskoj zupčanoj tramvajskoj liniji, o kojoj je bilo riječi u prethodnom postu.

[Budimpešta - travanj 2012.]

nedjelja, 24.12.2017.

Po suncu je ljepše

Na zamišljenoj liniji prema "Pionirskoj željeznici" u Buda-brdima našao se i Kálmán trg koji, kao i svi tramvajsko-autobusni terminali u gradovima ima neki svoj "praktični nered", s mnoštvom kioska kojekakvih namjena i muvingom pučanstva... poput primjerice zagrebačkog Črnomerca.

Trgom dominira Postapalota, "Palača pošte" koja je već odavno, zbog modernizacije i opadanja uloge "fizičke pošte" u našim životima, prerasla stvarne potrebe... te je u međuvremenu pretvorena unutarnjom rekonstrukcijom u poslovno prostor bankarskog (?) tipa...
[Svaka insinuacija sličnosti sa zagrebačkom poštom u Jurišićevoj ulici koju su isto gradili Mađari, potpuno je namjerna!]


Vrijeme nije bilo osobito toplo, čak je i poprilično puhalo, ali ne baš tako kako je svojom zimogroznošću odavala mlada dama na stanici. Od neprospavane subotnje noći?
Mi smo se pak "prtljali" s nabavkom "dnevnih karata" javnog transporta i mikro-orijentacijom u to (meni) - pred-GPS-ovsko doba i nažalost smo (iz)gubili neko vrijeme koje se kasnije pokazalo "kritičnim".


Do "Pionirske željeznice" trebalo je doći prigradskom linijom "zupčanog šinskog vozila" koje zbog strmine trase više nalikuje uspinjači nego tramvaju.
Zupčane "željeznice" za ovakve uvjete nisu rijetkost u svijetu, ali baš ovako, u još uvijek napučenoj gradskoj periferiji, mislim da predstavlje popriličnu "atrakciju".


Sada se više ne sjećam je li zbog "zupčanog pogona" tramvaj više galamio u vožnji, ali neosporno je da je nagib putničkog prostora ponegdje bio poput avionske kabine u uzlijetanju.
Zanimljivo, iako je bila nedjelja, "opaka" trojka kontrolora karata pohodila je i ovu "egzemplarnu" dionicu. No o tome će još biti riječi u jednom od sljedećih postova.


Vremenski smo ciljali polazak one ture Pionirske željeznice na kojoj je (samo dva puta dnevno (?)) operirala prava parna lokomotiva... poput ove na reklamnom plakatiću... ali smo, zbog prethodnih presjedanja i čekanja, na taj doživljaj zakasnili pet minuta.


Našu (dakle sljedeću po redu vožnje) kompoziciju vukla je standardna dizel-lokomotiva... pri tom mislim na standardnu uskotračnu, poprilično malenu lokomotivu.
"Otpremu" sa stanice obavila je djevojčica od desetak i nešto godina (pod nadzorom starijeg željezničara), a takva praksa je uspostavljena na većini poslova na trasi.


Cijeli taj šumovit kompleks u Buda-brdima prošaran je kojekakvim sadržajima rekreativnog tipa, a među inima tik uz prugu izgradili su i "adrenalinsku stazu" tarzanskog tipa, za one kojima je u svakodnevnici dosadno.


Na "ugibalištu" pruga na nekoj od postojećih stanica usred šume vidjeh da je u prometu i neka smiješna verzija šinobusa... Tko voli različitost, očito može birati.


Djeca... neću reći "pioniri" jer je (i) kod njih u devedesetima, u doba "kardinalnih preimenovanja", ta "Pionirska željeznica" dobila naziv "Dječja željeznica".. dakle djeca uz prugu, kako rekoh, obavljaju većinu poslova. Tako i ovaj mali skretničar, iako se nekako "mučio" s utegom skretnice, napokon ju je uspješno i odgovorno "prebacio".


Unutarnji prostor vagona zadržao je štih ranih pedesetih, kada je i kod nas, primjerice, uskotračni "Samoborček" imao kao sjedalice takve drvene klupe... a bogme ih je imao i tadašnji treći razred na standardnoj JDŽ željeznici.


Iako većim dijelom pruga prolazi kroz šumu, ipak se povremeno otvaraju ugodni (u svarnosti fotografski-nesnimljivi) vidici prema okolnim brežuljcima i velegradu u dolini.
Kako bi "doživljaj željeznice" bio potpun, pruga prolazi i kroz jedan potkovasti tunel da bi nakon otprilike jedanaest kilometara završila u budipeštanskom predgrađu... s rezidencijalnom zonom i nedalekom tramvajskom linijom za povratak u grad.

[Budimpešta - travanj 2012.]

petak, 22.12.2017.

Voda odozgo, voda odozdo

Kad čovjeka "hotelsko" jutro dočeka s tankim curkom kiše po prozoru, čini se kao da je bolje ostati u krevetu. Ali to "kunjanje" bi, poslije toliko pređenih kilometara i iskeširanih forinti, bio "skup sport".


Budući da se s prozora i njihov dunavski Parlament jedva nazirao u mokroj sumaglici, trebalo je pronaći neku sušu varijantu.


Posrećilo se. Poslije doručka i vožnje od nekoliko stanica metroa kišobran se mogao zatvoriti, a najrazvikanije odredište turista, njihov Trg herojâ s golemom praznom površinom ispred, na kraju Ulice Andrassy, mogao se (za)obići i "spoznati" sa stražnje strane, iz prostranog višenamjenskog Gradskog parka, Városliget-a.

Na tom povelikom terenu "nema čega nema" - jezera za veslanje uz kičasti "pseudo"-dvorac, izgrađen prije 120 godina u jeku milenijskih svečanosti 19. stoljeća koji je danas Muzej poljoprivrede... pa, malo dalje, respektabilni Muzej tehnike i transporta... pa Budipeštanski cirkus, onda njihov Botanički i zoološki vrt, impozantno Széchenyi termalno kupalište, a osim Milenijskog spomenika na sâmom trgu još su tu i nezaobilazni Umjetnički paviljon i, nasuprot, Muzej likovnih umjetnosti... Pa ti, ako si "fan" muzejâ, biraj!


Čak i ova zgrada za potrebe "običnog", ali povelikog, prostranog klizališta na ledu (koje se tada, rekao bih, s dolaskom proljeća netom "otopilo") te pratećih sadržaja uz veslanje na jezeru, odavala je taj neki mađarsko-kičasti, pomalo pompozni dojam.


A što u tom smislu reći o nacifranom portalu Zoološkog vrta!?


Széchenyi termalno kupalište je jedno od nekoliko (!) postojećih u Budimpešti koja koriste bogate podzemne izvore termalne vode. Dostupnost za obilazak i "uvid" tik do vanjskog bazena izazvalo je poriv da se unajmi ručnik, "badekostim", kapica... i malo je falilo da smo svi završili u bazenu skupa s mnoštvom koje se tamo već pacalo.


Sâma je zgrada sagrađena u maniri "klasičnih" kupališta s cifrarijama i kipovima golih dama koje dotaču toplu vodu u tankom mlazu, a i bazen je više poput neke goleme kade za kupanje nego "olimpijskih dimenzija i oblika".

Ipak i oni u novije vrijeme slijede trendove spa-wellness-turizma pa su u sklopu zgrade uspostavili tzv. "termalno pivsko kupanje" s drvenim kadama, "kacama" za dvoje pa tako u "kabini" puta dva, dakle za četvero... poput jacuzzija, gdje se društvance može namakati u termalnoj vodi s dodatkom hmelja i pivskih ekstrakata! Uz krigle pravog piva sa strane. Guba!
I neka mi onda netko veli da su Mađari "dosadni"...

[Budimpešta - ožujak 2005.]

četvrtak, 21.12.2017.

Prva večer u "novom gradu"

Uglavnom, poslije "prizemljenja" balonom, u šetnji do Dunava kao nezaobilazne "noćne destinacije", "prizemljio me" i prilično poznat i začudno tolerirani prizor, jedan od mnogih, na noćnim ulicama centra Budimpešte. Beskućnici.
Sa zatvaranjem robnih kuća ili elitnijih dućana, na njihovim širokim ulazima, stubištima ili prostranim otiračima svoje mjesto zauzimaju beskućnici u svojim vrećama za spavanje. To im je do jutra krevet, zahod, pušiona...


Grad uz vodu prekriva plavičasta sumaglica i, kako to obično biva, tik prije ili za vrijeme "paljenja javne rasvjete", gradovi pokazuju svoje najzavodljivije "smoky eyes"!


Grupice turista migolje poznatim "turističkim koridorima" u potrazi za nekim novim kulinarskim iznenađenjima, a mi krenusmo i nekim drugačijim "barcode-zebrama" preko ulice... i rijeke.



Sedam godina kasnije, u sličnoj predvečernjoj "situaciji" toliko je pljuštalo da sam prekršio pravilo odlaska u grad javnim prijevozom. Umjesto toga dođosmo do centra autom što je izazvalo "problem" parkiranja.
"Srećom", u nekoj od ulica Pešte u "standardnoj" klasičnoj višekatnici s početka 20. stoljeća nudio se parking na "stelažama". Ne znam kako su u stvarnosti oni to nazivali, ali auto sam trebao ufurati (presudoparkirati!) u neku vrstu lifta / platforme, a onda ga je "robot" na naš očigled odvukao "u nepoznato".


Cijela kuća je u unutrašnjosti bila golem sustav "polica" i tog nekog robotskog "viličara" koji je auto precizno uskladištio u jednu od niša.

U povratku auta "s parkiranja", sat-dva kasnije, nastupio je mali problem jer su komande / tipke / gumbi automata na kojem se plaćao parking i "dozivao" auto sve bile označene na mađarskom jeziku (koliko se sjećam i s nekim, rukom dopisanim, uputama na flasteru / naljepnici) pa mi ni jedna dotadašnja logika nije pomogla provesti "oslobađanje iz kaveza".
Dežurni "operativac" shvatio je moju nesposobnost za "tako jednostavan 'edneš-kedneš' postupak" te je uz vidno uzdisanje i kolutanje očime izveo auto na svjetlo večeri. Neoštećenog, što me ugodno začudilo uz sve te rešetke, platforme i tijesan prostot u kojem je "robot" s njim u oba smjera manevrirao...

[Budimpešta - ožujak 2005. / travanj 2012.]

utorak, 19.12.2017.

Za početak iz ptičje...

Pogled iz hotelske sobe na "panonsko-nizinsku" Peštu nije "očaravajući", možda je zericu "pariški"... po krovovima mislim, ali kome su važni pogledi iz sobâ kad se ionako pred spavanje namaknu zavjese da ne smeta svjetlost s ulice... A ostali dio dana se "landra" unaokolo.


Ne časeći časa hvatalo se kasno poslijepodne... i upoznavalo s konfiguracijom grada... i "Teréz krt."-om gdje bi, to "krt.", predstavljalo neki "kružni bulevar"... Terezijin valjda.
Novih niskopodnih tramvaja tada još nije bilo u Zagrebu, taman su se nekako počeli uvoditi, tako da mi "šok" vidjeti ove oronule peštanske tramvajske kompozicije (u kojoj smo se, jednoj, čak i vozili) nije bio prevelik.


Primicanjem impozantnom budipeštanskom Zapadnom kolodvoru spazili smo balon nad gradom... Shvatilo se da je vezan sajlom za tlo i da je dio javnog panoramskog turističkog razgleda grada te je pala odluka da se okušamo i u baloniranju. Makar i sa sajlom!


U prolasku kroz impozantan "foyer" kolodvora s blagajnama postalo je vidljivo da su Mađari prije stopedeset godina bili vodeća "željeznička sila" Srednje Europe.
I na našim prostorima dakako.


Preskočit ću ukrcavanje u "kavez" prizemljenog balona te početni osjećaj koji jedna takva lelujava konstrukcija napuhana helijem predaje nama početnicima u "lebdenju". Kasnije je on, osjećaj, sazrijevao "od treme do oduševljenja!".
Željeznička stanica se udaljavala (prema dolje), ali to je bio tek početak.


Pešta nema nekih izrazitih punktova koji bi provirivali iznad krovova tako da se nije imalo bogznašto pokazivati, tipa "Vidi ovo!; "Vidi ono!" te se čovjek spontano, u začudnoj tišini visine, prepuštao "punim plućima" osjećati grad koji se prostirao 150 metara dolje na popodnevnom svjetlu.


Tek je pogled prema zapadu, prema Dunavu, Budinim brdima i dominantnoj zgradi njihovog Parlamenta ("Vidi ga!") malo pridonio osjećaju "kuda ćemo se sljedeći(h) dan(a) muvati."


Kad je sve svršilo i mi se sretno "spustili" (nismo odletjeli u svemir zbog dotrajalosti sajle!), za uspomenu sam okinuo i tu našu napuhanu mješinicu. I djelić poprilične budipeštanske avanture.
Nisam sada provjeravao, ali mislim da su takva baloniranja kasnijih godina ukinuta jer nakon sedam godina, za sljedećeg posjeta, ništa slično nisam vidio lebdjeti nad Peštom.

[Budimpešta - ožujak 2005.]

ponedjeljak, 18.12.2017.

A s druge strane...

Zanimljivo, opet nas je dočekala "obilna" sumaglica nad jezerom. I opet se jedva nazirao horizont suprotne obale.


U to ranoproljetno doba još nije bilo govora o nekoj "outdoor"-aktivnosti na njihovim "plažama", ali mi se činilo da su im objekti te namjene uredno prezimili... i da su spremni, bez puno filozofiranja, otvoriti svojih dvjestotinjak (!) vratâ (pre)svlačionica za kupače / sunčače.


Kako je puhao vjetar "s jezera", mirisalo je na "slatku vodu", dakle na šaš, i... pomalo mulj... U možda se čak "čula" i slatkovodna riba.
Ali tako je valjda "normalno".


Obližnja "Riblja / ribarska čarda" svoje je "volte" još držala zatvorenima, a i otvorena terasa im je čekala toplije vrijeme za ugošćivanje svojih prvih gostiju.


U standardnoj potrazi za "onim mjestom" naiđoh na zanimljiv "fenomen" - domaćim se, mađarskim gostima, posjetiteljima, nudio WC (dakle onaj s ispiranjem školjke iz vodokotlića), dok bi se strancima (počevši s Nijemcima) pružala, barem prema natpisima, prilika samo iskušati "OO", šekret s rupom u daski. U stvarnosti, he he, sve je to bio "isti schmarn"!


U nastavku puta prema Tihanyju doprijesmo i do trajektne luke na "suprotnoj obali" (od one pokazane u prethodnom postu)... ovoga puta s trajektom / trajektićem bez ijednog potencijalnog korisnika... ili, ipak, s posadom "na gablecu".


Tihany je inače ugodno, simpatično mjestašce na brdu koje, vidljivo je na svakom koraku, još odolijeva građevinarskim pothvatima betonizacije. A da ne govorim o nekolicini "hiža koje su škopom pokrite", kao što je ova gostiona.


Po nekoj njihovoj tradiciji valjda, a i zbog vjerojatne blizine kamenoloma "posebnog kamena", puno kuća i zidova obloženo im je (ili sagrađeno) tim smećkastim kamenom. Time mi se na momente doimalo kao da sam u nekom engleskom mjestašcu.


A neki su odlučili svoj obrt obznaniti turistima i prekrivanjem fasade svojim "proizvodima".


"Kuća paprike" s meni nevjerojatnom ponudom sušene paprike koja visi u grozdovima te odličnim balatonskim vinima, prava je atrakcija njihove glavne ulice.
Tko bi tome odolio.

[Mađarska; Jezero Balaton / Tihany - travanj 2012.]

nedjelja, 17.12.2017.

Prvo ozbiljnije "blato"...

Desetak i više godina kasnije "moja prva Mađarska" dojmila me se kao, čak bih rekao, jednostavna, nepretenciozna zemlja. I tu njihovu dobrodošlicu (na benzinskoj pumpi talijanskog "koncerna" (!?)) koju mislim da nitko od stranaca ne može ispravno izgovoriti, koristili smo kao kasniju verbalnu zafrkanciju.


Ravnice, uglavnom obrađene ili preorane... "ušorena" sela malo podalje. I tako kilometrima...


Zastajkivanje uz obalu Blatnog jezera nudi drugačiji pogled na "vode" nego što smo, kao, navikli. Maglica još skriva horizont, a i ova lučica, po nekako predimenzioniranim oznakama ulaza sluti na neopisive magluštine koje se ovuda inače valjaju.


Vezovi su sada, tik po nastupu proljeća, još uvijek u "zimskom režimu", a zimovanje je "proživjela", čini se, samo jedna brodica, osebujnim načinom prikovana za dno.


Zgrada na obali u mađarskom stilu s nizom vrata daje naslutiti da se radi o svlačionicama obližnjeg, sada potpuno opustjelog kupališta.
Kad se samo sjetim fotografija po kojima je i "naša" Glavna pošta u Jurišićevoj isprva imala te mađarske tornjeve po svojim krovovima...!


Kupalište i /ili sunčalište? Krtičnjaci svakako.
Teško se mogu uživjeti u namjenu i praktičnost ovih "suncobrana" u jeku ljetne kupališne sezone. Osim možda kao sklonište za slučaj iznenadnog žešćeg pljuska.


Suprotna, sjeverozapadna obala jezera jedva se nazirala, a neki bezvoljni ribari / ribiči jedva su se micali po površini vode.


U zoni utovarne rampe lokalnog trajekta koji spaja dvije obale na najužem dijelu jezera (i time štedi barem 65 km vožnje cestom oko jezera) samo nekoliko šetača... i jedna mama koja, naslonjena na prazna kolica, uživa na suncu poslije jutarnje izmaglice. Dok šaš šuška u pozadini... A muž vjerojatno cupka okolo s bebicom.


Na trajektu... čak ima automobila. Lokalci. A plovi se manje od (morske) milje pa je prelazak, čak i s turističkog aspekta, neatraktivan.


Pičimo dalje prema Budimpešti. Cestama s tipičnim drvoredima i dionicama ravnima kao konac.

[Mađarska; Jezero Balaton - ožujak 2005.]

petak, 15.12.2017.

Do neke sljedeće destinacije

Za one koji nisu čitali moje prethodne bečke putositnice samo malo objašnjenje - Dunavski kanal (s podzidima i mostovima) nekim je možebitno prešutnim sporazumom između bečkog "Magistrata" i supkulturnih društvenih skupina prepušten ovima potonjima na slobodno grafitersko i svako ino supkulturno izražavanje... u ime relativno čistog i "neatakiranog" Grada i njegovih fasada.


Inače se taj potez koristi kao ugodna, poprilično duga gradska šetnica i biciklistička staza, a ljeti (uz zabavišta na Dunavskom otoku) i kao mjesto najintenzivnijeg dnevnog i večernjeg života mlađarije (o čemu je također bilo riječi prije...).


Pričali su mi da se to područje prije tridesetak-četrdeset godina izbjegavalo u noćnim satima zbog "opskurnosti", međutim ne pamtim da se tamo posljednjih godina išta grubo "dešavalo".
Osim eventualno zavodljivog dima s obližnjeg javnog "roštilja za ekipu".

Cijeli pojas uz kanal kao i njegov podzid obiluje kojekakvim umjetničkim i kvazi-umjetničkim ura(d)cima, a koji se svake godine, koliko zapažam, i proširuju za koji novi detalj.


Grafiteri su ovdje "došli na svoje". Pa se i "poigravaju" vizualnim efektima gleda li im se grafit sa suprotne ili s ove obale kanala.


Ljeti ugostitelji ispod zida naspu pijesak, poslažu ligeštule kako bi privukli "ležerne goste" i kokteli se toče naveliko.
Je li ovaj ligeštul zaostao od prošle sezone ili je to već bio pokušaj ispitivanja tržišta, neću nikad doznati.


Zidne slikarije variraju od nadahnutih...


... do katastrofičnih: "I onda će nas Majčica Zemlja sve pojesti", uz spominjanje tsunamija, tornada, ptičje gripe i ostalog "arsenala"...


Jedan od grafita silno me podsjetio na uratke našeg majstora - Lonca... (i njegove (bivše) slične ribe u pothodniku zagrebačkog remetinečkog rotora), ali mislim da sam u ovom slučaju propustio podrobnije potražiti njegov "paraf"...


I... za kraj iz Beča, nešto naoko "completey different". Ali kako se taj divni "penthouse", krovni ostakljeni stan, nalazi upravo na suprotnoj obali (iznad) kanala, mogu si zamisliti neke ljetne noći u kojima društvance gore, uz rastvorene prozore, vedro nebo i žamor s kanala ispija svoja vinčeka poslije zajedničke večerice...
Živjeli!

[Beč - travanj 2010.]

četvrtak, 14.12.2017.

Dok kiša ne prestane

Da ne bih ostavio nedorečen prethodni post i čovjeka koji se muva među stupovima, citirat ću uklesani 1. članak "Opće deklaracije (UN-a) o pravima čovjeka" koja ovih dana navršava ni više ni manje nego 69 godina potpisivanja. Koliko je od tada do danas toga "pogaženo"... procijenite sâmi.
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«


No da... dvadesetak minuta kasnije zadesili smo se ("sasvim slučajno") na jednom od simpatičnijih trgića Beča, Freyungu, gdje smo zatekli posljednje trzaje "Sajma uskršnjih jaja". Naime pri kraju tog podedjeljka bilo je, valjda, prodano što se moglo prodati i promočeno (od kutija za jaja) što god je kiša mogla promočiti.
A boja, šara, ornamenata... još uvijek na pretek.


Prolaskom preko Židovskog trga s depresivnim i pomalo zagonetnim izričajem tamošnjeg Memorijala holokausta koji je izgrađen na "skoro slučajno" otkrivenim temeljima bivše sinagoge... na mjestu namjerno nepostojećih kvaka na vratima (i to je, kao, neka metafora), netko je ipak zataknuo tulipan... Za Uskrs i njegovu simboliku.


Zanimljivo mi je bilo vidjeti što se sve Austrijancima nudilo kao "vrhunski užitak u slučaju milijunskog dobitka" na reklami za europsku / nacionalnu lutriju, oslikanoj po cijelom tramvaju:
- Jahta
- Otok i vlastiti avion (jet)
- Dvorac na moru
...
Čovječe, to je kao da su konzultirali Todorića! I kao da su svrnuli pogledom prema Jadranu...


I tako dalje... I tako dalje...


U ovom običnom, tihom, praznom, ni po čemu "tipičnom austrijskom..." restoranu bez neke pretenciozne klope (i cijena), dozvolismo kiši da prestane... I da ne kolabiramo od gladi "usred Beča".


Poslije nekoliko "Wienershnitzel"-a moglo se nastaviti dalje, pustim ulicama i "zaokruženju" tog dana "u tuđini"...

[Beč - travanj 2010.]

srijeda, 13.12.2017.

Bečke kišne usputnice

Kišne gradske šetnje obično teže "smucanju" što bliže fasadama i natkrivenim prolazima zgradâ tako da je ovoga puta u vidokrug, tik uz glavnu bečku katedralu, dopro i tragični JFK koji, nekako čudno, po mom mišljenju, (na tom mjestu, u nekom "poluprolazu" postavljen) gleda u "neku krivu stranu".
I... svjestan sam ideje "in memoriam"-a da se "prisjeti" njegovog grubo prekinutog predsjednikovanja, ali odraslom preminulom čovjeku "pripisati" (samo) raspon od 1961. do 1963. godine, doima mi se krnjim.


U nekom sljedećem izlogu pak, stoji uredna inflacija vitkih, bijelih, "stojećih Buda" u pozi ohrabrivanja i pozitive. Ako sam dobro interpretirao i kipić i stav!?
Nježno i suptilno. A sve to nekom brončanom lokalnom zaslužniku iza leđa.


Izvedba ideje da reklamni slogan ili "poruka" atraktivno prelazi fizičke okvire propagandnog panoa sve više mi se dopada. A ovo i ovakvo probijanje "okvira" (izloga čak) prodavaonice još je korak dalje i kao takvo nije mi (bilo) novo na tim "germanskim prostorima".

****** mala digresija *****************

Vidjeh nešto slično i u Deichmann-ovoj prodavaonici u Münchenu,
Bilo je to još davnije 2006., pri čemu je za "probijača" izloga bila iskorištena masivna, tusta maskota slona...
Tek tako - kao paralela...
****** kraj male digresije ************


Neke od prodavaonica bijahu zbog neradnog dana "zablindirane" klasičnim roloima kakve se sve rjeđe nađe u praksi. A ovoj antikvarnici pak, sa srebrnim svijećnjacima i pozlaćenim pladnjevima iza stakla, dao je dodatnu patinu "prošloga"...


Izbavivši se iz urbane matrice ulica, pogled se, kao što mnogi znaju, otvara prema Austrijskom Parlamentu i njegovoj zgradi grčkog arhitektonskog stila (skoro rekoh grčko-rimskog, inače hrvačkog, stila) načičkanoj s brojnim statuama.
Ona s anđeli(ca)ma (opet) u konjskoj zaprezi, kao alegorija, nekako je indikativna - "Za napredovanje, da ne kažem 'napredak', katkada nije potreban bič, nego mahanje lovorovom grančicom slave". Recimo.


Kombinacije statua oko Atenine fontane ispred zgrade pričaju, vjerojatno, ponešto iz grčke mitologije, no meni se dopalo karikirati ih...
Primjerice: "Loše izgledaš! Jesi li prehlađena? Pa naravno, kad si tako golišava i sjediš na mokrom hladnom kamenu...!"


Ili: "A što si mi ti ono htio predložiti?!".


No, šalu na stranu, impozantnost zgrade ne može se poreći! Kako i dolikuje otvorenom prostoru na kojem je sagrađena.

[Beč - travanj 2010.]

utorak, 12.12.2017.

Prema kišnom Beču

Uz taj Dunav, hm, sve neke utvrde. Izgleda da je nekad svatko htio ubirati neku "provozninu" kroz "svoj teritorij". Ovaj, Hainburg (an der Donau) je na iznimno lijepom pravilnom pošumljenom brežuljku, ali po kiši koja se spustila nisam se baš iskazao fotkajući ga u vožnji.


I sâmo mjestašce je onako... "austrijski uredno" i glavna međugradska prometnica prolazi mu kroz centar i... (tipično austrijski!) kroz jednu od zaostalih "nizinskih" kula.

**** mala digresija *****************************

Jer, nije to jedini primjer proguravanja prometa kroz kule... Ima toga i južnije, npr. u Feldbachu.
Fotka je od jesenas.
***** kraj male digresije ***********************


No da, i Beč je to popodne bio pod kišom koja se očigledno već dulje cijedila niz fasade.
Što raditi nekoliko kratkih sati na ranoproljetni praznik u kišnom Beču? Možda je (bilo) najbolje parkirati na rubu Dunavskog kanala te pod kišobranima zavijugati njegovim centrom bez pritiska tipa "must see". A i prigristi nešto, ako naiđe...


Dobro poznata "secesijska" zgrada Austrijske poštanske štedionice, jedno od remek-djela arhitekta Otta Wagnera bila nam je usput pa nisam odolio jednom "kliku".
Zanimljivo, katkada prođem mimo nje "kao kraj turskog groblja", ali valjda ovako, bez nekog urgentnijeg zacrtanog ili očekujućeg cilja, može se smislenije doživljavati i "ono usput".

Za ove figure na "frizu" (?) zgrade neki kažu da su anđeli, ja bih prije rekao da naginju "anđelicama". I nekako su dobre volje koju svesrdno odašilju od sebe...


Već na nekom sljedećem koraku po Beču naiđoše i "pravi muškarci", na nekom bareljefu (ne sjećam se gdje). Uglavnom - goli radišni tkalci! Kao da su se (kao netom spomenuti anđeli i anđelice) zamijenili sa ženama u njihovoj tradicionalnoj ulozi tkalja.


I onda je postalo zabavno... zagledavalo se u izloge, na oglasne ploče, plakate.
Ova scena u izlogu (ni za to se ne sjećam lokaciju i "razlog") dosta je poznata kao fotka koja tako sveobuhvatno obilježava blaženo doba šezdesetih / sedamdesetih. Samosvjesnost žena, moda "slobode" i nenošenja grudnjaka, karirane mini suknje do ispod guzice... Uglavnom - neko drugačije vrijeme.
I škicanje golog "frajera" u retrovizoru (za one koji malo sporije opažaju!).


Par koraka dalje - Twiggy na plakatu. Možda njen najbolji portret. Kao mamac za Galeriju portreta.
Legenda!

[Hainburg an der Donau; Beč - travanj 2010.]

ponedjeljak, 11.12.2017.

Povijest na ušću

Cijelo to selo, nekih 11 km od Bratislave, prostrlo se oko utoka nevelike češko-moravske rijeke Morave u Dunav (onaj vodotok zdesna).


Kako je rijeka Morava granica prema austrijskom teritoriju na bliskoj suprotnoj obali, čini se da se to za vrijeme "Hladnog rata" pokazalo kao primamljivo mjesto za pokušaje ilegalnog bijega, tada Čehoslovaka, "na Zapad".
Ali, što su "znali" prebjezi, to su znali i "milicajci"!


Ukratko, navodno je čak četiristotinjak ljudi baš na tom potezu "osujećeno" u prelasku granice (vodenim putem!) ne baš nježnim metodama, čemu svjedoči i ovaj dirljiv memorijalan spomenik.


Na obali Dunava tik do ušća stoji potpuno napuštena zgrada nepoznate namjene. Je li to zamrlo neko "radničko odmaralište" ispod obližnje utvrde Devin ili je objekt imao "vojno stratešku" ulogu koja je zamrla raspadom ČSSR-a (i kasnijim "Schengenom"), teško je reći. U blizini nije bilo nikoga da ga se pita.


U svakom slučaju neke uzburkane emocije vezane za to mjesto vidljive su po "umjetničkoj instalaciji" postavljenoj usred ničega - "zakašnjelim simbolom ljubavi".


I neka čudna kamena konstrukcija kraj obalne ceste s uklesanim natpisima na mađarskom jeziku, od čega je jedan dio "preklesan" do neprepoznatljivosti teksta, govori da tu i inače "nije bilo baš sve štimalo"!
Čak ni ironiziranje napisanog, vjerojatno "gerilskom" postavom (sada naherene) tablice "Zabranjeno skakanje u vodu!", nije uspjelo tog kišnog dana popraviti nelagodni dojam mjesta.

A da je granica blizu, dapače - usred Dunava na vidljvo postavljenim bovama uzduž rijeke, svako toliko upozoravaju i kopneni kamenovi-međaši s "pomakom valjanosti" od preciznih 95,1 metara.


Danas ondje uz Dunav postoji i molo za pristajanje golemih riječnih brodova koji turiste dovode na obilazak stvarno impozantne tvrđave Devin povrh obližnjeg brda... Pa su i obližnja "živuća" restauracija i ukomponirani svjetionik (?) očito dijelovi riječne plovidbene infrastrukture.


A za ljubitelje obilazaka starih gradina, ostavljam ih ispred glavnog ulaza u dojmljiv kompleks tvrđave Devin.
Dalje idete sami.

[Devin - Bratislava - travanj 2010.]

nedjelja, 10.12.2017.

Razbij brigu...

Glavni trg pred kazalištem obrubljen je brojnim kafićima i njihovim ljetnim terasama, ali i dalje je zadržao svoju prostornost i volumen - "ima zraka" i za turiste i za goleme žardinjere pelargonija (?)...


Fontanu pred Narodnim kazalištem čuvaju u podnožju anđeleki (što li?) koji se hrvaju s ribama dok po njima odozgo kaplje neka nježna vodica.
Dovoljno za osvježenje i jedan selfie, kao "dokaz" samosvijesti i trenutačnog dobrog osjećanja.


Očito prepoznavanje "uperenog objektiva" samo je malo, popraćeno afektiranom grimasom, pomutilo taj stav.

"Napoleonke" pak, bile su otvorenije za komunikaciju s "gostima njihovog grada".


U pokrajnjoj ulici je jedna od nekoliko šahovska partija na stolovima u nizu (i pivama u nizu, također) pobudila neskriveni interes (zamalo adrenalin!) okolnih kibicera... pa i supruge jednog od involviranih aktera.


A stotinjak metara dalje, veselju studentarije uz neki rock-sastav na pozornici nije bilo kraja. Kao ni točenju piva u plastične čaše...


Usredotočeni ping-pong čistih amaterki usred veselice učinio mi se u cijelom tom očaravajućem košmaru poput "vica" iz nekog paralelnog svemira.


I pred kraj... mali skok na obalu Dunava gdje je na brodu-teatru znakovitog imena "Tanker" priređena "predstava" gusarske borbe koja mi je po koreografiji sličila našoj korčulanskoj "Moreški", ali očigledno bez pretenzija ka nekom "umjetničkijem" izričaju. I tu je pivo, čini se, bilo važniji faktor i moderator zabave.


Sunce je zapadalo... i valjalo je krenuti "natrag".

[Bratislava - lipanj 2014.]

subota, 09.12.2017.

U mreži Donjeg grada

Zbog neke, vjerojatno sugestivne "konstelacije" bratislavskih ulica, i ovoga puta smo se spontano "našli" u uličici koja izravno izbija na "Prašnu baštu"... gdje je "bašta" zapravo "bastion"... kula (?).
Pogled na familiju ispred mene mogao bi se nasloviti kao "Od gena se ne može pobjeći".


Sâm bratislavski "old downtown" teško se može jednostavno opisati. Ima u njemu kombinacije, primjerice, našeg baroknog Varaždina, pa "garnizonskog" Karlovca, pa Siska sa svojim novijim interpolacijama... ili tako nekako.


I ovdje ponegdje, tu i tamo, ima zgrada u raspadu i, kao reakcijâ, "vapaja" ispisaniih stencil-grafitom* na zidu: "renovirajte me!".
____
* zaključujem - postoji potreba / želja / praksa višekratne upotrebe "šablone"


Kao i svaki grad današnjice koji je donekle okrenut (i) turizmu, pojedine ulice pješačke zone odabrane su za povremene "sajmove" te su porazmješteni štandovi relativno malenog "volumena" i posebne konstrukcije (i ideje!).


Jer, i dok na njima nema prodaje, primjerice noću, postoji staklena ploha kroz koju se stalno pruža pogled na standardnu ponudu zakupnika.
A ponuda... huh... toliko je već uobičajena u tom tipu prodaje (i kod nas) da se možda samo bratislavski "lokalni" vizualni detalji (tipične zgrade, tornjevi, dvorci, spomenici) artikala razlikuju od onih npr. u Splitu.
A šalice, tanjuri, privjesci, broševi, "magneti"... sve je to, više-manje "već viđeno".


A kako to obično biva u "turističkim obilascima" po nekom stranom gradu, neke ljude (jeste li ikad primijetili?) viđa se u istom danu i nekoliko puta na različitim mjestima. Kao da (nam) se putevi isprepliću oko iste ideje vodilje.


Ovome gospodinu nešto nije štimalo u deklaraciji sadržaja "novootvorene boce", koliko pamtim - "jedne u nizu", a ja sam mu bio zahvalan za "ulov sjene" na zidu.


Ne sjećam se da bi postojala neka zabrana vožnje biciklom po pješačkoj zoni grada (što potkrepljuje i ovaj sugestivni parking-okvir), no uopće nisam (bio) svjestan nekog živahnijeg prometa biciklista, a kamoli nekog "euforičnog" sustava biciklističkih staza.
Dozvoljavam, možda se samo nisam nalazio na pravim mjestima.


A umjesto fontane, na ovome trgu pješačke zone neki relikt bivšeg bunara iskorišten je kao prilika za još jedno isticanje simbola / grba Bratislave, ukomponiranog u pokrovnu, skoro bih rekao - secesijsku "rešetku".

[Bratislava - lipanj 2014.]