Kira

Da me pitate što ja mislim da je potrebno za miran i dobar brak sa moga stajališta, rekla bih vam: ljubav i kompromis. No, kad malo bolje razmislim, ima još jedna sitnica koja je naprosto neizbježna za miran brak. Život dalje od roditelja. Gledam mlade bračne parove, a i one malo starije koji žive u kući roditelja ili blizu njih. Nevjerojatno je kako to sve „izvana“ izgleda kao da se svi skupa lijepo slažu i da su sretni jedni s drugima, a kad „razmaknete zastore“ i pogledate malo bolje u njihove živote dođete do zaključka da je to sve, samo ne savršeno slaganje. Svekrva će uvijek svojoj snahi prigovarati kako ona nije dovoljno dobra žena za njenog sina, kako ne kuha kao ona, kako se ne ponaša prema njenom sinu onako kako on to zaslužuje, koliko je dugo u braku a neke stvari još uvijek nije naučila raditi i još bezbroj sitnica i primjedbi svaki dan koje kidaju živce. Pošto je njena snaha mlađa, morat će obavljati većinu ženskih poslova, jer se svekrva naradila cijelog života, sada je stara, jadna i više "ne može ništa". Zbog toga će se bračni par svađati. Ona će njemu reći da ju njegova mama jednostavno mrzi, a on njoj da joj ne padne na pamet svađati se s njom jer je ona žena u godinama i mogla bi ju kap „strefit“ od uzrujavanja. Ista će situacija biti ako žive kod njenih roditelja. Tu će naravno on biti 24 sata na dan na tapeti. Jer on je taj koji je u kući najjači, najsnažniji, najsposobniji, pa je naravno on taj koji može obavljati razne poslove. Uvijek će im biti potreban, ali nikada neće biti dovoljno dobar. On će se osjećati kao u kavezu. Ako poželi zabaviti se sa svojim prijateljima, moći će to učiniti isključivo ako prije toga punicu izbriše s lica zemlje. Jer kad punica sazna za to, reći će mu da se nije trebao ženiti ako misli izlaziti i da je njegovim izrečenim: da, završeno vrijeme slobode i ludovanja. A kad se bračni par posvađa radi neke sitnice uvijek će na kraju sve dovoditi do toga kako ih roditelji mrze.
Ako se ikad budem udavala (a nadam se da hoću) tražit ću od svog muža samo jednu stvar: život u našoj kući koja je u drugom gradu, da ne budemo blizu ni mojim, ni njegovim roditeljima. To neće značiti da ja njih više ne volim. To će značiti da ja želim normalan brak bez svekrve, punice i ostale rodbine koji više brinu o tuđim životima nego o svojim.

„Pa da, ja svake nedjelje moram na misu. Ako ne odem ujutro, mama mi kaže da moram navečer. I moj tata svake nedjelje mora na misu, mama tako hoće.“, ostala sam šokirana izjavom jedne osobe.
„ Mama te tjera u crkvu?“, pitala sam.
„Pa nije da me tjera, ali moram ići. Ja se ne želim svađati s njom. Nije mi problem, ali mi već postaje naporno.“

A ja kad se samo sjetim... ljudi odjeveni kao da idu na modnu pistu. Kao da im pogled govori: „Pogledajte moje nove cipele. Kupljene su u Italiji i stajale su me čitavo bogatstvo.“ Neki će pogledi reči: „Moram se danas pričestiti jer kad prođem po sredini crkve, svi će ostati zapanjeni kad vide moju novu suknju koja tako dobro ocrtava moje zamamne obline. Neka mi zavide sve druge žene.“Djeca koja imaju pričest i krizmu dolaze samo zbog toga. Tamo umiru od dosade, pričaju, smijulje se... Ponekad, gotovo da iz izraza lica nekih ljudi možete pročitati ovakve misli: „Danas opet svi zajedno idemo kod punice na ručak. Ta baba će me jednom u grob otjerat, ne podnosim ju.“, „Danas popodne je utakmica, nadam se da će doći svi kako smo se dogovorili.“, „Moram poslijepodne pospremat tavan. Odakle da počnem?“, „Nadam se da moj muže neće naći onu bocu rakije koju sam spremila samo za goste i da se neće opet napiti.“ U oceanu takvih misli teško da ćete naići na nekoga tko zbilja pobožno, poslušno i vjerno sluša Božju Riječ. Kad smo kod Božje Riječi, kakva to propovijed izlazi iz usta svećenika koji ima ljubavnicu.
Uza sve to, još samo čekam da se opraštanje grijeha počne naplačivati, a vjerojatno će ljudi počet sebi rezervirati mjesta u crkvi. Nedostaje samo da mi netko tamo kaže: „Sjela si na moje mjesto.“ Pa pored ovog svega, ljudi, nemojte tjerati druge da proživjavaju ovo; čemu?

Možda smo jednom bili najbolji prijatelji, sada smo samo još uvijek prijatelji... s vremenom nećeš baš često nazvati,... i uopće me više nećeš htjeti nazvati. I gdje god da si sada, samo ti želim reći... čak i da te više nikada u životu ne vidim... uvijek ćeš imati posebno mjesto u mom srcu. Ja ti se divim, cijenim te i istinski poštujem. Neka stari prijatelji znaju da ih ne zaboravljam, a novi da ću ih se uvijek sjetiti. I zapamti, svatko treba prijatelja. I kada se budeš osjećao kao da nemaš nikoga... samo se prisjeti ovoga... i neka te utješi pomisao... da negdje postoji netko tko misli na tebe!

P.S. voli vas i pozdravlja vaša Kira